novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. [Read more…]
Nadežda Čačinović
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).
Vrlo je malo vjerojatno da itko od čitalaca ove kolumne ne zna tko je Terry Eagleton. Naravno da je tek dio od pedesetak knjiga što ih je napisao preveden kod nas, ali svakako dovoljno; od ”Književne teorije” koja se još uvijek, koliko znam, koristi kao udžbenik, pa ”Ideje kulture”, polemičkih knjiga ”Zašto je Marx bio u pravu” te ”Razum, vjera i revolucija”, ”Kulture i smrti Boga”, knjiga ”O zlu” te ”Smisao života”. Dolazio je u Zagreb i ljubazno odgovarao na pitanja novinara i publike. [Read more…]
Nadežda Čačinović
Vrlo je malo vjerojatno da itko od čitalaca ove kolumne ne zna tko je Terry Eagleton. Naravno da je tek dio od pedesetak knjiga što ih je napisao preveden kod nas, ali svakako dovoljno; od ”Književne teorije” koja se još uvijek, koliko znam, koristi kao udžbenik, pa ”Ideje kulture”, polemičkih knjiga ”Zašto je Marx bio u pravu” te ”Razum, vjera i revolucija”, ”Kulture i smrti Boga”, knjiga ”O zlu” te ”Smisao života”. Dolazio je u Zagreb i ljubazno odgovarao na pitanja novinara i publike. [Read more…]
Začudili su se neki moji poznanici jer sam na Facebooku napisao (a onda neoustaški portali od toga napravili svoj klasični mržnjokaz) da ne mogu i ne želim navijati za momke u crnom, premda sam čestitao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jer je zasluženo dobila argentinsku, za koju sam do tada navijao. Kao: nedosljedan sam. I, pobogu, zašto mi se stalno pričinjavaju ”ustaše”? [Read more…]
Đorđe Matić
Mnogi od nas koji smo otišli devedesetih tražili smo tamo kamo smo stigli sebi pisce koji bi nam nešto eventualno rekli ”o onome svemu”, o stanju u kojem smo se našli i, naročito, o mjestu koje smo napustili. [Read more…]
Prošli sam utorak proveo u Jasenovcu i u Pakracu. Na dvjema liturgijama, u jasenovačkoj manastirskoj crkvi (u koju, hvala dragom Bogu, uskoro stižu monahinje, pa će biti i svakodnevne molitve i života) i u sabornoj crkvi u Pakracu (gdje su patrijarh Irinej, mitropoliti i vladike u pratnji domaćina, episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka, sahranili četvoricu zaslužnih pakračkih vladika) [Read more…]
Draga mi je Palmotićeva ulica, često se niz nju vozim u ovih dvadesetak dugih godinica koliko udišem čisti hrvatski zrak. Znam je napamet, ama mogao bih se niz Palmotićevu provesti zatvorenih očiju, kao onomad onaj u onome filmu što nam je svima smiješan.
I tako, vozim se njome prije nekoliko večeri, polagano, onako kako mi je u naravi da vozim, te ćaskam sa suputnicom, kad hop, s pločnika me zaskoči prometnik, maše onom pločicom, biva da se, bez obzira na pogibelj po amortizere, uzverem na trotoar. Prometnu i vozačku, kaže on meni, dobro prometnu i vozačku, ne bunim se ja, nego mu pružam dokumente. A on ih dobro zagleda pa kaže: “Sigurno znate zašto sam vas zaustavio!”
Rekoh, pojma nemam, kao što nisam ni imao pojma. “Prošli ste ravno krajnjom lijevom trakom”, kaže on meni, “ali ste imali sreće da nikoga nije bilo jer se i srednjom trakom skreće ulijevo”, poučava me redarstvenik. “Kazna je sedamsto kuna, ako platite odmah pola od toga.” Ne bunim se, naravno, nego pristojno odmah plaćam.
I doista, sjećam se da je krajnja lijeva traka skretala ulijevo, a srednja je pružala alternativu: pravo ili lijevo. Ali što se to dogodilo sa mnom? Kako to da nisam primijetio ni vertikalnu ni horizontalnu signalizaciju? Imam, inače, opaku moć zapažanja, pa kako sam onda mogao previdjeti nešto toliko očigledno? Ili kako sam mogao s uma smetnuti da je već dvadeset godina tako, sa skretanjem ulijevo iz Palmotićeve prema sjeveroistoku? Evo, čak znam i koja je to strana svijeta.
Moja suputnica je odmah izrazila sumnju da nikakav prekršaj nisam napravio i da me je redarstvenik naprosto zavalio k’o bekana, da me je na pravdi boga opleo za tristo pedeset kuna. Može biti, rekao sam joj, ali nemam ja više tih živaca da ih trošim na institucije i činovnike države koja se ionako neprijateljski odnosi prema građanima koji se ne kreću u većinskome krdu, i neka cijelu stvar naprosto zaboravi. Ili neka zamisli da smo upravo prošli mitnicu, te smo hrvatskome mitničaru isplatili mito. Ili nešto takvo.
Ali sutradan, kao za nevolju, opet smo se provezli niz Palmotićevu. I doista, nigdje više onoga prometnog znaka, horizontalnog i vertikalnog, koji bi pokazivao da se u Đorđićevu mora skrenuti iz lijeve, a može se skrenuti i iz srednje trake. Sad je tu novi znak i stvari stoje ovako: srednjom se ide samo pravo, a lijevom se može i lijevo i pravo.
Bolje bi mi, ipak, bilo da to nisam vidio. Ili da sam vidio desetak-petnaest dana kasnije, kada mi se stvari slegnu kako u glavi i srcu, tako i u novčaniku, jer ovako ne mogu da prestanem misliti o onom što mi se dogodilo u srijedu 17. rujna, oko osam sati navečer.
Recimo, je li moguće da policajac M.J. Ili M.Z. (broj službene značke 23297) nije primijetio da se promijenio režim prometa u Palmotićevoj, a s njime i način skretanja u Đorđićevu? Pa je, kao i toliko puta u svojoj prometničkoj karijeri (riječ je o gospodinu srednjih godina) postavio čeku niže raskrižja, i vrebao prekršitelje?
U jednom trenutku broj 23297 obratio mi se s Miljenko. I toga sam se sad sjetio. Ne volim, naime, kada mi se uniformirani ili neinformirani pripadnici državnih službi, naročito policajci, obraćaju po imenu, baš kao da smo zajedno čuvali ovce. Ili logoraše.
Taj štos naslijeđen je iz socijalizma, od narodne milicije i milicionera koji su građane zvali po imenu, bez onog inače obaveznog dodatka – drug, jer je to bio način patronizacije, one iz vrtića, škole ili odgojno-popravne ustanove. Za hrvatskoga prometnika mogu biti samo gospodin Jergović, a mogu biti i govno, četnik, jugoslavenčina, bosančina, Alijin Hrvat, srbokatolik, soroševac, antihrvat, ali baš nikad i nikako – Miljenko. Zašto sam mu dopustio da me tako zove? Jer sam mu tog trenutka, doista, vjerovao.
Jer mi se još nikada nije dogodilo da me hrvatska policija – koja svoja vozila ukrašava sloganom “sigurnost i povjerenje”, pa je tako, pretpostavljam, i na motociklu broja 23297 pisalo “sigurnost i povjerenje” – prevari kao zadnju budalu. Poput kakvoga Kafkinog kukca imao sam, naprosto, povjerenja u institucije. Ili sam, smanjimo doživljaj, računao da nisu pali na tako niske grane da po ulici varaju građane i nabjeđuju ih da su počinili prometni prekršaj koji nisu počinili.
Sljedeći put bit će drukčije, barem u tom pogledu što će me čuti prvi sljedeći redarstvenik koji mi izgovori osobno ime. Njemu ću izgovoriti sve ono što sam propustio reći broju 23297. Ali to, na žalost, nije dovoljna satisfakcija. Je li me dotični prometnik, možda, prepoznao? Ako jest, očekuje li da ću učiniti ovo što upravo činim?
I je li već nadigao nadležne u Policijskoj upravi, glasnogovornike, profesionalne pisce demantija i inspektore zadužene da zbilju prilagođavaju potrebama službe, tako da policajac uvijek i u svakoj prilici bude u pravu? Ili me nije prepoznao, nego sam za njega bio anonimni smušeni građanin, koji se samo može uhvatiti za uši i plesati kazačok, nakon što ga prometnik ni krivog ni dužnog nategne za tristo pedeset kuna?
Postoji sasvim mala, gotovo zanemariva mogućnost, da broj 23297 doista nije znao ono što ni ja u tom trenutku nisam znao, i da je zauzeo svoju staru čeku u najboljoj vjeri da time jamči provođenje zakona i štiti sigurnost prometa. Možda se, doista, to moglo dogoditi i njegovom kolegi u Finskoj, Švedskoj ili svejedno kojoj drugoj zemlji koja se obzirno odnosi prema građanima i njihovome svetom pravu da nikada i ni u kojoj prilici ne budu prevareni od državnih institucija. Ali ako je tako, tada bi broj 23297 umjesto da animira kolege da ga sad štite trebao priznati da je greškom obmanuo građanina, da mu je lagao i da ga je lažno kaznio.
Nije to tako strašna stvar. Sigurno ne bi izgubio posao zbog jednoga ovakvog previda, pogotovu ako se sve na kraju sretno završilo. Što se mene tiče, bilo bi dovoljno da na porti u Koranskoj 2 ostavi papirić, i na njemu poruku koju bih zadržao u diskreciji, a glasila bi, otprilike, k vragu, zaznuo sam stvar! A mojih tristo pedeset kuna? Jebo sad tristo pedeset kuna, ako čovjek lijepo kaže da je zeznuo.
Mnogo je gore kada te prave budalom, nego kada ti ukradu tristo pedeset kuna. Ali naj-gore je, ipak, kada građanin gubi i ono minimalno povjerenje u javnu ili državnu instituciju, i kada u tim ljudima počne gledati sitne džeparoše i prevarante.
Kažete, ne može mi se broj 23297 sad tek tako ispričati, jer mu prijeti disciplinska kazna, ako se zbilja malo ne frizira i ako se u njegovo ime ne bude lagalo kako se navodni prometni prekršaj nije dogodio onako kako sam ga opisao, u Palmotićevoj, nego se dogodio u Dubravi, na Glavici svetoga Vlaha ili na Čengić vili?
Ali ako je tako, ako se zbilja mora malo frizirati da bi država funkcionirala, a državni službenici bili zaštićeni, u čemu je razlika između ovoga i svakodnevice u Staljinovoj Rusiji? U razlici između tristo pedeset kuna i trideset pet godina u Gulagu? Ako je tako, onda dobro. Oprem dobro, starat ću se.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, ”Tušta i tma”, Laguna, Beograd, 2014., 479 str.
U ona drevna vremena (kojih verovatno nikada nije bilo) kada je svet još delovao nekako ozbiljno, pa je otuda i književnost u njemu delovala nekako ozbiljno, te i književni opusi u njoj, znalo se kako to ide sa korešpodencijom znamenitih pisaca: u Sabranim su delima svesci njihove prepiske obično zapremali onaj “poslednji” tom ili dva (eno vam Čehova, na primer), kao nešto rubno i dodatno, kao pomoćno sredstvo za dočaravanje, možda, više života nego dela piščevog.
Slično beše i sa dnevničkim zapisima velikih pisaca, bar dok neki od velikana XX veka, Gombrovič na prvom mestu, ali i Kafka, Žid, Marai, Friš i toliki drugi, nisu upravo od dnevnika napravili jednu od glavnih, ili baš centralnu tačku svojih opusa, uzdigavši “žanr” na ravan koja načelno ni po čemu ne mora biti “pomoćna” i sporedna, niti mora da ikako zaostaje za romanima i pesmama.
Bila je čak, sećam se, i emisija koja se zvala Dnevnici i pisma, na Trećem programu Radio Zagreba, ponekad bih je slušao u puste večeri na svom besmrtnom crvenom JVC radiokasetofonu; emisija, gle, mislim da još postoji, samo se frekvencija sada zove Treći program Hrvatskog radija…
Jergović se na to korespondentsko uže već penjao, objavivši knjigu pisama sa Semezdinom Mehmedinovićem Transatlantik mail (VBZ 2009). Ipak, nije nevažna jedna razlika između ove dve prepiske: mada ih fizički deli ceo jedan okean i dosta kopna pride, Jergović i Mehmedinović bliski su prijatelji dugi niz godina (iz sarajevskih i postsarajevskih dana), među njima postoji suptilna privatna relacija, i u njihovoj prepisci nužno će biti nečega “intimnog” čak i onda kada je namenjena tome da je čitaju i Treća lica. Ako ništa drugo, korespondenti su nekako opušteniji…
Ovo sa Jergovićem i Basarom krenulo je, ako se ne varam, inicijativom sa strane, tj. od malog “projekta” za potrebe nekog sajamskog dodatka dnevnika Danas, ali se obojici dopalo, pa su posle nekog vremena obnovili stvar i… evo rezultata, na blizu 500 strana!
Dopisivanje se, s jednim dužim prekidom, odvijalo od 2010. do 2013; stvar je, dakle, sasvim “sveža”, gotovo pa vruća. U “stvarnom” životu tek poznanici (ako nije odveć preuzetno što olako sudim o stepenu međusobne bliskosti drugih ljudi; neka mi bude ne zamereno), Basara i Jergović ipak su ljudi koje povezuju brojna interesovanja, sklonosti i idiosinkrazije a, na kraju krajeva, i ceo niz malih i velikih zajedničkih istorija: književnih, političkih, kulturnih, intergeneracijskih…
I te kako se tu, dakle, ima o čemu razgovarati. Istovremeno, svako ko je makar odškrinuo njihove beletrističke, ali bogme i publicističke svetove, dobro zna i da su to dvojica pisaca veoma različitog temperamenta i stila, pri čemu pod stilom ne podrazumevam samo “banalni” način raspoređivanja reči, nego ako hoćete i izvesne svetonazorno-senzibilitetske osnove. Kao i različite formativne lektire i štošta drugo.
Drugim rečima, B. i J. su kao stanovnici istog sveta kojeg pak gledaju sa posve različitih strana, ali jedan uvek odlično zna o čemu to ovaj drugi govori.
Najteža je zamka kod ovakvih prepiski u četiri ruke velika mogućnost da se pretvore u nizanje međusobnih monologa u kojima svako veze svoju priču bez suštinske komunikacije sa dopisnikom: zdravo Basara, daj da ti opričam šta mi je na duši, živeo Miljenko, ajd sad ja tebi da rečem… Ima li toga u ovoj knjizi? Moguće, ali zapravo sasvim malo, jer reklo bi se da se pisci pažljivo međusobno osluškuju i da su nehinjeno radoznali prema “motrištu” onog drugog, koji neretko pokrenutoj temi prilazi na način koji partneru otkriva nešto bitno, a što je zanemario ili nije mogao da zna.
Teme? Razume se da u ovako obimnoj prepisci “nema čega nema”, ali najviše se (sigurno da niko neće biti iznenađen) razmatra sva ona večita hrvatsko-srpska (i bosanska) “ljepljiva smjesa upitnika”, ali i naše bedne političke scene sadašnjosti i nedavne prošlosti, slavne naše književne branše, postjugoslovensko stanje u raznim segmentima, duh vremena prelomljen kroz potkontinentalnu mikroklimu, floru i faunu, ali i svakodnevica ne samo građana M. J. i S. B, nego i svih nas, sa svim nevremenima i olujama (a bogme i Olujama!), žegama, mrazevima i poplavama, zakrčenim ulicama i putevima.
Kao da bi da opravdaju stanovita zlurada očekivanja, drže se ponekad i Basara i Jergović nekih svojih, hm, opsesija, na primer Vuka Karadžića, Dobrice Ćosića i Koštunice, ili pak toga kako su manje-više svi savremeni hrvatski pisci, je li, gola govna (pa još i ustaška), ali toga srećom ovde nema mnogo, zaboli na tren i brzo prođe, te se krene u nešto svežije i s više smisla, pa tretiraš to samo kao besmislenu uzrečicu ili verbalni tik (poput ono, kao ili kakosezove) kakvog inače pametnog i darovitog pripovedača…
Jer je glavnina ovih stranica, svem tom naizglednom namćorstvu uprkos, čitaocu podsticajna razmena dva ekstraordinarna duha, kakvih u našim svračijim zakucima (a zapravo, po prirodi stvari, ni bilo gde drugo) nikada nije bilo u izobilju.
Basara i Jergović su među najvećim živim proznim piscima ovog našeg mučenog jezika, a njihov pažljiv čitalac (među kakve neskromno ubrajam svoju malenkost) dobro zna i da su sjajni esejisti, naročito kad se udalje od tih svojih verbalnih tikova, koje im opet ni ne treba strogo zameriti, jer teško da smo ih i sami lišeni, samo ih usebe teže prepoznajemo.
U celini & celosti, Tušta i tma je odličan dezert za ljubitelje njihove književnosti, prava drum’n’Bas(s) vožnja za ove žege!
(Prenosimo iz tjednika Vreme).
Godine 2004. objavljena je u izdanju Narodne knjige iz Beograda knjiga “Lažni car Šćepan Kiš“ autora N. Vasovića. Knjiga je najavljena, kako u podnaslovu piše, kao “Polemički osvrt na delo i ideje Danila Kiša“.
Danilo Kiš je jedan od najcenjenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, jedan od najprevođenijih, sa značajnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Osporavati književno delo Danila Kiša, “rušiti mit Danila Kiša“ svakako je nešto legitimno i to se kao postupak ne može osporavati.
Bilo je pokušaja u književnoj istoriji obezvređivanja i tako velikih pisaca kao što su Shakespeare, Cervantes, Kafka, Beckett. To nije sporno. Sporno je kada se to čini na način koji izlazi van okvira književnosti i ulazi u oblast društvene patologije sa mutnim motivima koji se najvećim delom zasnivaju na različitim teorijama zavere i pokušajima diskriminacije koji sa književnošću nemaju nikakve veze.
Da bi se shvatila i razumela prava priroda Vasovićevog pamfleta o Danilu Kišu, izdvajamo neke od karakterističnih citata:
”Ubedio je Pariz da je žrtva srpskog nacionalizma, a tamošnji jevrejski lobi ga je oberučke dočekao i plasirao na velika zvona…
Kiš je hteo da sebe naslika po modelu namučenog Jevrejina koga, ni krivog ni dužnog, šikanira sredina u kojoj je potekao. No, prodajući nam klišee o namučenom Jevrejinu, Kiš je zaboravio, ako je ikada i znao, stvarnu istoriju posleratne srpske književnosti. Kiš koji je ‘hrabri’ borac protiv komunizma, nije ujedno i borac protiv komunista u kulturi. Smeta mu komunizam, ali mu ne smetaju komunisti: Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš…
I zaista, dok su ‘jevrejski’ pisci kao Crnjanski ili Rastko Petrović gladovali po belom svetu (prvi u Londonu, a drugi u Vašingtonu), ‘Srbi’ kao Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš – određivali su kulturnu politiku Srbije u rasponu od pola veka…
Kiš je shvatio da se i bez uredničkog mesta (kakvo je imao O. B. Merin) ili visoke političke funkcije (kakvu je imao Davičo) takođe može, ovoga puta iz inostranstva, uz pomoć međunarodnog lobija, određivati ukus čitalačke publike, nametati jednu estetiku i jedan pogled na svet, a da se pritom ostane čist, neukaljan, jer je sve to obavljeno iz daljine, pritiskom nevidljive dugmadi…”
Vasović, dakle, ruši mit o Kišu “dokazujući” kako je Kiš bio samo daljinski upravljač preko koga je srpskom kulturom upravljao međunarodni (jevrejski) lobi čija je žrtva već od ranije preko komunista Jevreja bila čitava srpska kultura.
Vasovićeva knjiga prihvaćena je od dobrog dela srpske književne čaršije. I ranije su se povremeno javljali dušebrižnici koji su osporavali Kiša pokušavajući da ga izbace iz srpske književnosti kao navodnog plagijatora i pisca koji se ne bavi “srpskim temama”.
Punih devet godina kasnije, posle prve knjige o Kišu, Vasović 2013. objavljuje novu paskvilu protiv Danila Kiša “Zar opet o Danilu Kišu?” sa sličnim “obrazloženjima” i “dokazima” jadikujući usput nad sopstvenom sudbinom čoveka koji je, kako je ubeđen, zbog onoga što je napisao o poznatom piscu više progonjen od lažnog mučenika Danila Kiša.
Već u uvodu Vasović veli kako su njegove “argumente” osporavali oni koji su protiv demokratije i drugačijeg mišljenja, pri čemu spominje i autora ovih redova. Kao da “demokratsko pravo” i “drugačije mišljenje” podrazumeva i nedvosmisleno antisemitske poglede. Jer Vasovićeva “analiza” nije ni estetska ni književna – ona je rasistička, politički tendenciozna, što se samo potvrđuje i u novoj knjizi protiv Kiša.
I ovoga puta Vasović se na sličan način bavi likom i delom Danila Kiša. I ne odustaje od svoga antisemitizma. Tihomir Brajović, do sada jedini književni kritičar koji je reagovao na Vasovićeve stavove, ističe kako “pravi specijalitet i svojevrsnu kulminaciju knjige predstavlja apologija ‘Protokola sionskih mudraca’...Vasović, tako, nikako ne može da oprosti Kišu što izdavača ‘Protokola’, Niliusa prikazuje ‘jednostrano’, kao ‘fanatika’, da bi potom na desetinama stranica prilježno branio kulturni i pamfletski integritet famozne publikacije”.
Vasović nas uverava kako se istorija odvija tačno po planu koji je iznet u “Protokolima sionskih mudraca” i negira autentičnost dokaza o falsifikatu “Protokola”.
Umesto da “raskrinka” Danila Kiša, autor knjige “Zar opet o Kišu?” tako raskrinkava pravu suštinu i prave motive svoga obimnog pamfleta u dva dela. “Protokoli sionskih mudraca” jedan su od najotrovnijih falsifikata u istoriji pisane reči i o tome ko ih je naručio, ko napisao i sa kojim razlogom postoji mnoštvo ubedljivih dokaza i dokumenata. Istorija nastanka i delovanja ovog mračnog falsifikata neraskidivo je povezana sa istorijom savremenog antisemitizma, s nacizmom i holokaustom. Nema druge istine o “Protokolima” osim da je to ogavni rasistički falsifikat, najrasprostranjenija ideološka i rasistička podloga za opravdanje pogroma i genocida.
Vasovićeve knjige o Kišu ne bi bile vredne pomena da ne nalaze svoje utemeljenje u onom revizionističkom pokretu koji se bavi prevrednovanjem srpske, i ne samo srpske, istorije i kulture, a ima svoje pristalice među nekim profesorima istorije, naučnicima, piscima, među ne tako malobrojnim predstavnicima naučne i kulturne elite. O tome svedoči i podatak da se knjiga N. Vasovića našla u najužem izboru za nagradu koja nosi ime Nikole Miloševića.
Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.
Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina “Procesa” – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom “jedne velike organizacije” i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte.
Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da “ništa nije skrivio”.
Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.
Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. “Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?” Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao “velike organizacije” koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: “On se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak.”
Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer “činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.
Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.
Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih “vladajućih okolnosti” – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu.
Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.
Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: “Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!” Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije “Alfa”, otvorenim pismom u kojem se traži da “prestane hajka” na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: “Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.”
S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako “ne treba smetnuti s uma” da je počinitelj delikta, razumije se, “bivši dragovoljac Domovinskog rata”.
Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države.
Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije.
Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.
Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.
Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica “bivši” – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja.
Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da “Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine”.
No sada se radi o tome da iz “bivšega” progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da je se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.
Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: “Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…”
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
