novinarstvo s potpisom
Ivo Josipović
Predsjednik stranke Naprijed, Hrvatska! prof. dr. Ivo Josipović u ponedjeljak je predstavio nacrt Zakona o mjerama za olakšanje položaja dužnika. Istakao je da se politika treba odmaći od afera i njih prepustiti nadležnim tijelima, te se fokusirati na narasle društvene probleme. [Read more…]
Ivica Grčar
Pokazalo se da i nakon presude Vrhovnog suda u postupku revizije spora zbog kreditnih ugovora s tzv. valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatom hrvatsko sudstvo (žrtvujući i svoj kredibilitet) ne može samostalno odustati od kompromisnih odluka i nepristrano suditi u postupcima protiv najvećih banaka u Hrvatskoj. [Read more…]
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.
U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.
Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.
Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.
Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.
Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.
Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.
Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…
Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.
Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.
Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.
Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.
Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.
U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.
Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da je živ.
Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.
(Prenosimo s autorova portala).
Zarez (dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja) od 19. januara objavio je razgovor sa nekadašnjim direktorom zagrebačke tvornice odašiljača RIZ-a Milićem Bijelićem, u kojem jedno pitanje glasi: ”Od Vlade tražite otkup firme po ESOP modelu, kakav imaju Kraš i Uljanik?” Odgovor glasi: ”Sem tih poduzeća u Hrvatskoj tog modela gotovo i nema, jer je praktički teško provesti krađu kada su radnici vlasnici…”
O tome je reč, o radnicima suvlasnicima firmi u kojima rade i šta to znači za budućnost. O tendenciji koja u poslednje vreme dobija zamah te se poslednjih godinu dana sve ubrzanije probija u naprednijem svetu i teži da utiče na odnose u sferi ekonomije.
ESOP sistem kolektivnog vlasništva, pomenut u pitanju novinara, nastao je 1956. godine u Americi za vreme krize zbog uvoza jeftinog čelika iz Azije i propadanja brojnih metalskih kompanija u SAD. Idejni tvorac je Luis Kelso (Louis Kelso), profesor ekonomije i finansijskog prava, koji je pod uticajem tada atraktivnog talasa participacije u samoupravljanju došao na ideju kako angažovati radnike da preuzmu sudbinu, dakle i vlasništvo i rizik, u svoje ruke te izbegnu gubitak posla.
U najkraće, država bi, u kompanijama kojima preti nestajanje, umesto da plaća naknadu za nezaposlene, novac usmerila u beneficiranje kamata na komercijalne kredite za otkup fabrike od strane radnika i oslobodila radnike akcionare dela poreza.
Kelso je vešto lobirao i uspeo da Parlament usvoji potrebne propise, pa je krenulo, ne brzinom tajfuna, ali tako da danas preko 10 miliona Amerikanaca ima status radnika suvlasnika firme.
Skraćenica ESOP je nastala od – Employee Share Owners Plan (Plan za akcionarstvo zaposlenih). Sporost je posledica nezainteresovanosti velikog kapitala, neiskrene naklonosti sindikata (koji postaju bespredmetni u takvim preduzećima) i ideološke odbojnosti vladajućeg modela kapitalizma. Interesa imaju samo radnici i država. Majkl Kiling (Michael Kiling) predsednik asocijacije ESOP, u obraćanju senatskom komitetu (američkog parlamenta) za mali biznis izneo je podatak da 1 dolar uložen u promovisanje radničkog akcionarstva donosi 13 dolara federalnoj kasi na ime povećanja poreskih prihoda.
Od početka je princip državne podrške važio za mala i srednja preduzeća (do 500 zaposlenih), dok su velika uglavnom isključena iz njega. Njima je ponuđena druga forma participacije – favorizovan, ali i ograničen, otkup akcija kompanije u kojoj rade.
Kelso je zajedno sa filozofom Mortimerom Adlerom pokušao da ujedini ideje A. Smita (A. Smith), K. Marksa (K. Marx) i J. M. Kejnza (J. M. Keynes) u knjizi ”Kapitalistički manifest” koji su njih dvojica napisali 1958. godine. Sledeća njihova knjiga je ”Novi kapitalizam”, a obe su proglasili ”alatkama za demokratizaciju kapitala, privatnog vlasništva i tržišne ekonomije”. To je idejna osnova iz koje je izraslo bezbroj ESOP varijanti širom sveta.
”Evropska zgrada samouprave” bazira se na sledećim stubovima: bazni model – zaposleni uzimaju kredit da bi kupili preduzeće pred likvidacijom; prošireni – zaposleni kupuju akcije kompanije u kojoj već rade; participacija – učešće zaposlenih u upravljanju kompanijom bez obzira da li poseduju akcije i konačno finansijska participacija – u kojoj zaposleni učestvuju u podeli profita kompanije kao varijabilnom delu godišnjeg zbira plata, – neka vrsta nagrađivanja po učinku. ESOP je trajno postao socijalni ventil koji smanjuje nezadovoljstvo radnika koji su mu pristupili, upućenih da se ponašaju i kao vlasnici.
Britanska pravna agencija Burges Salmon svoje usluge zainteresovanim radnicima nudi pod parafraziranom proleterskom parolom: ”Vi nemate šta da izgubite osim neizvesnosti” (u originalu ”osim okova”). Britanija je, uz Francusku, vodeća zemljana u Evropi u potpori radničkom osamostaljivanju.
Prvog januara 2014. u Britaniji su stupili na snagu propisi kojima se udvostručuju poreske olakšice za vlasnike akcija sopstvenog preduzeća. Poslednjih godina u Britaniji su zaposleni/akcionari stekli kontrolni udeo u većini malih i srednjih preduzeća i prve udele u visoko kotirajućim kompanijama. Međutim, odlukom Vlade poreske olakšice u velikim kompanijama će sada biti ukinute.
Povlastice, gde postoje, su generalno sledeće: zaposleni ne može uložiti u akcije (uplata u ratama) manje od 2.000 funti, maksimalni neoporezovani deo je do 80.000 funti posle kojega kupovina podleže poreskim opterećenjima kao i svaka kupovina akcija na berzi. Za povlašćene akcije nema poreza na kapitalnu dobit (capital gain). Te akcije ne terete se (u izdacima kompanija) doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje. Tek kada vlasnik želi da proda akcije, na njih plaća poreske i ostale obaveze. Postoji poseban HMRC vodič koji detaljno objašnjava pravila.
Prošle godine je uveden Employee Ownership Index (EOI) kao poseban instrument praćenja tih kompanija na berzi. U Francuskoj je participacija dominantan način učešća zaposlenih u upravljanju preduzećima. Predstavlja njihovo pisustvo u upravnim odborima (direktorijum i supervizorski bord) kompanija. Pokrivenost je čak 51 odsto kompanija; u 36 odsto kompanija postoje radnički saveti, a u 29 odsto kompanija radnici imaju svoje predstavnike u kompanijinim izvršnim organima.
Evropska federacija EFES (European Federation of Employee Share-owners) u svom biltenu navodi da u EU postoji 10 miliona radnika koji imaju vlasnička i upravljačka prava u preduzećima u kojima rade, da ih je najviše u Nemačkoj, Austriji i Sloveniji i to dvostruko više od evropskog proseka (36 odsto).
Kako se da zapaziti, razumni Slovenci nisu zajedno ”sa prljavom vodom izbacili i bebu” – samoupravljanje, nego ga prilagodili novonastalim uslovima. Istina, kriza slovenačke ekonomije, kako se u vestima kaže, teško pogađa učešće zaposlenih u upravljanju i vlasništvu preduzeća, jer mnogi pritisnuti siromašenjem prodaju svoje akcije.
Na samom kraju spiska zemalja je Italija sa nula procenata. Međutim, negativan zaključak bi bio preuranjen budući da u Italiji postoji duga i jaka tradicija poreski favorizovanih kooperativa (zadruga) kojih ima čak oko 30.000, i to ne samo u poljoprivredi, nego u skoro svim delatnostima, a naročito u sektoru usluga. A danas predstojeću privatizaciju pošte u Italiji zaposleni uslovljavaju primenom nemačkog modela delimičnog akcionarstva zaposlenih – inače sledi otpor.
Septembra prošle godine Evropska komisija donela je Akcioni plan kojim želi da ”ohrabri akcionarstvo zaposlenih (ESO) širom Evrope”. Tokom krize došlo je do pada tendencije akcionarstva zaposlenih radnika i rasta udela rukovodećih struktura u vlasništvu kompanija. Posledica je da je prosečna kapitalizacija svakog od 8.845 vrhunskih menadžera u EU u 2012. godini iznosila 9,1 milion evra, dok je prosečna kapitalizacija zaposlenog akcionara (a takvih je 9.600.000) samo 11.500 evra.
U protekloj godini tendencija se naglo promenila pod uticajem povećanja poreskih stimulacija za akcionare i postepenog oporavka privrede, tako da je zabeležen rast od 32 odsto, pa kapital koji poseduju zaposleni/akcionari u EU iznosi 266 milijardi evra (9,5 BDP Srbije), što je ipak samo 2,99 odsto od ukupnog kapitala na tržištu, ali je u jednoj godini procentualno dostignut nivo iz vremena pre krize.
Nije baš lako otrgnuti se od žalopojki nad onim što smo mi imali. U hrvatskim Novostima (novine srpske manjine) od 10. januara Milan Gavrović, jedan od najboljih ekonomskih novinara na našem govornom području, navodi primer Tvornice duhana Rovinj, u kojoj je samoupravna privatizacija provedena na korektan način i gde su ”doslovno svi zaposleni u međuvremenu postali milijunaši”, dok je istovremeno Tvornica duhana u Zagrebu mahinacijama ”pretvorena u prah i pepeo”.
Haos danas više nije zbir slučajnosti, nego vešto plasirana vojno-ekonomska doktrina. Karakteristično je da kako se više ide ka centru dominacije tvrdog socijalizma, tako ideja da radnici mogu upravljati preduzećima postaje sve manje privlačna, čak i danas. Slovenija je u poštovanju prava zaposlenih među najboljima, Hrvatska koliko za uzorak, a Srbija nema primera ni za evidenciju. Šta više, prezire se svako pominjanje učešća zaposlenih u upravljanju, iako je razdoblje oktroisanog samoupravljanja bilo jedno od najuspešnijih u srpskoj ekonomskoj istoriji.
Proces širenja demokratizacije vlasništva i upravljanja u Evropskoj uniji na žalost nije našao odjeka u predlozima novih zakona u Srbiji. Teško je verovati da su autori bili neupućeni. Očito su prevagnula drugačija shvatanja koja se ne zasnivaju na skladu funkcionisanja ekonomije i društva, nego na palijativnom uklanjanju uzroka zaostajanja.
Daju i takvi postupci rezultate, ali kako im i odrednica kaže – na kratak rok. Radničko akcionarstvo nije više ideološko pitanje, nego stvar racionalnog ponašanja društva. Samoupravljanje, koje je bilo samo početna faza procesa ekonomske demokratije, koje se, po onom Marfijevom zakonu da se do pravog rešenja dolazi tek pošto se isprobaju sva pogrešna, moglo se unapređivati za šta su postojali vrlo konkretni predlozi u doba Ante Markovića.
No, razumnije je pogledati šta nude današnji modeli. Nude da zaposleni preuzmu u svoje ruke sudbinu (vlasništvo), zajedno sa rizikom koji privatno vlasništvo nosi, da na vrednosti akcija koje poseduju vide koliko njihov rad vredi i da shodno tome ne optužuju više vladu, političare, bilo kog drugog bar za ono što sopstvenim angažovanjem nisu postigli. Akumuliranjem, rastom vrednosti akcija oni stiču materijalnu sigurnost i za starost bez bojazni da će živeti od bedne penzije.
Evo jednog primera: nemačka kompanija Continetal odlučila je da 2005. godine zatvori svoju fabriku guma u Meksiku. Posle 1.141 dana štrajka, odnosno blokade firme od strane radnika, nemačka kompanija je pristala da radnicima proda fabriku. Uz bezbroj muka i teškog snalaženja nova firma Tradoc postala je najproduktivnija, finansijski najstabilnija, izvozno najaktivnija i po platama i dividendama radnika na prvom mestu u gumarskoj industriji Meksika.
U vreme slovenačkog ekonomskog zlatnog doba ekonomista Jože Mencinger je u jednom intervjuu rekao da svi dobro znaju koliko je kritikovao samoupravljanje. Naknadno vidi da je bila pogrešna primena, a ne princip, jer su posle promena preduzeća u kojima su radnici vlasnici najvećim delom u samom vrhu po proizvodnji i izvozu. Odbacimo li predrasude, videćemo da je u pitanju racionalno rešenje mnogih gorućih problema. Sa nekoliko strana sam već čuo da ”kod nas radnici ne bi to hteli”.
Niko to ne zna dok se takva mogućnost ne ponudi. Ono što smo imali sa vaučerima običan je hohštapleraj da bi se samo neki domogli svega vrednog u ovoj zemlji. Poučan je slučaj Jugoremedije, u kojoj ni posle jedne i po decenije maltretiranja i dobijenih procesa radnici nemaju izgleda da ikada postanu ravnopravni sa nasilnicima. To donekle objašnjava nezainteresovanost vlasti, jer podsetimo se citata sa početka: ”Tamo gde su radnici vlasnici teško je provesti krađu”.
Ovo je tekst iz februarskog izdanja koje će se na kioscima naći sredinom tog meseca
(Prenosimo sa beogradskog portala biznis & finansije)
Iz HNB-a su nakon sastanka guvernera Borisa Vujčića s predsjednicima uprava osam vodećih domaćih banaka najavili dobre vijesti za gospodarstvenike: stopa obvezne rezerve za banke smanjuje se s 13,5 na 12 %, čime se oslobađa oko 3,9 milijardi kuna koje bi banke mogle plasirati u kredite gospodarstvu. Do kraja tjedna bit će poznato i hoće li sredstva biti plasirana u suradnji s HBOR-om, ili kroz kredite banaka, a procjenjuje se da bi to mogli biti krediti s vrlo povoljnom kamatom. Ona se i sada, naime, za gospodarstvo kreće oko 6 %, a prema predviđanjima povezanima s novom tranšom mogla bi se spustiti i do 4 %, što bi mogla biti dobra prilika za gospodarstvenike koji planiraju širiti ili pokrenuti proizvodnju.
No nitko ne želi kalkulirati kakvi bi mogli biti rezultati jer je od početka krize interes gospodarstvenika za nove kredite padao. Tako je i pri zadnjem smanjenju obveznih bankovnih rezervi, kad se također oslobodio kapital za gospodarstvo, izostao interes poduzetnika. Većina ekonomista i ne sumnja da će i ovaj put izostati veći interes, moguće je da se javi tek dio poslodavaca koji će novim kreditima željeti refinancirati dosadašnje ugovorene uz veću kamatu, mnogo je manje onih koji će se odlučiti za konkretna ulaganja, kažu. Statistika pokazuje da su se ukupne investicije poduzetnika od početka krize do danas smanjile oko 40 %, a procjene samih poduzetnika, odnosno Davora Majetića, glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), za autograf.hr nisu nimalo optimistične.
”Sigurno je dobro da se otvara izvor novoga kapitala jer nam za izlazak iz krize svakako treba jeftin kapital. Najava da bi se kamatna stopa na kredite mogla spustiti na 4 % dobra je vijest. Ako se država zadužila po stopi iznad 6 %, ovo jest kamata koja je prihvatljiva za gospodarstvo. No to nije dovoljno samo po sebi – trebamo okruženje u kojem se taj kapital može oploditi. Tek trebamo vidjeti što će se dogoditi kada nam Europska komisija odredi konkretne mjere te kada se definira proračun za iduću godinu. Za sada, s obzirom na dosadašnju komunikaciju Vlade s nama, ne treba očekivati pretjeran optimizam investitora”, kazao je Majetić. Istaknuo je kako je jedan od razloga nesigurnosti opetovana najava poreza na nekretnine, koji bi se, po zadnjim najavama iz Ministarstva financija, mogao uvesti već iduće godine, kao i povećanje međustope PDV-a samo nekoliko mjeseci pošto je turizmu, na primjer, stopa PDV-a smanjena na 10 %.
”Bilo bi presudno da Vlada napokon izađe s jasnim informacijama o tome što će raditi u iduće dvije godine kako bi se znali svi parametri potrebni za stvaranje dobre poduzetničke atmosfere”, smatra naš sugovornik.
”Za sada ne vidimo promjene koje bi bile potrebne da se to dogodi, kao ni političku odlučnost da se neke stvari promijene, a bez toga ne možete očekivati interes gospodarstvenika za ulaganje”, upozorio je Majetić te dodao kako nije problem samo u prijedlogu Zakona o radu, koji, kako su nedavno ocijenila HUP-ova tijela, ne donosi dovoljne promjene da bi se smanjili troškovi poslovanja, nego u tome što se danas, na primjer, ”više uopće nije razgovaralo o potrebi smanjenja parafiskalnih nameta ili nekih sličnih nepotrebnih troškova koji opterećuju gospodarstvenike”. Nitko više ne govori ni o pravnoj nesigurnosti, odnosno činjenici da se svako malo mijenjaju ključni zakoni ili najave o tome kako će izgledati poslovno okruženje, dodao je.
Majetić ”pomalo čudnima” smatra izjavu potpredsjednika Vlade Branka Grčića u intervjuu za autograf.hr da se poduzetnici okrenu sami sebi i vide kako mogu pokrenuti poslovne aktivnosti pa tek onda kritiziraju Vladu, a i izjavu ministra financija Slavka Linića da je ”sada red na poduzetnicima” koju je ovih dana dao medijima. ”Poslodavcima je cilj rasti i razvijati posao i nitko nas na to ne mora tjerati, no ne možete očekivati da se ulaže u okruženju u kojem nema optimizma i niste sigurni da ćete za uloženih 100 jedinica vratiti barem 105, odnosno zaraditi tih pet. A situacija je takva da imate profit od 0,8 %, i kad maknete grane koje su inače profitne, većina poslodavaca posluje s gubitkom, a u takvoj situaciji ne samo da nisu skloni ulaganjima nego im je puno teže doći do kredita jer ih banke ocjenjuju rizičnima i vrlo su rigidne”, kazao je naš sugovornik.
”Dakle, Vlada mora prednjačiti u tome da stvori pozitivno poslovno okruženje, a sada u njemu ne vlada optimizam”, zaključio je Majetić.