novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju autoričinu kolumnu zbog njena godišnjeg odmora).
Hrvatska demokratska zajednica u svojim redovima od samih početaka ima respektabilan broj visoko rangiranih liječnika različitih specijalizacija. To je stranka koju dobrim dijelom simpatiziraju i hrvatski ginekolozi koji se pozivaju na prigovor savjesti odbijajući obavljati pobačaje. Pravdaju takav svoj stav konzervativnim, kršćanskim pogledom na svijet koji brani tezu da život počinje začećem. [Read more…]
Hrvatska demokratska zajednica u svojim redovima od samih početaka ima respektabilan broj visoko rangiranih liječnika različitih specijalizacija. To je stranka koju dobrim dijelom simpatiziraju i hrvatski ginekolozi koji se pozivaju na prigovor savjesti odbijajući obavljati pobačaje. Pravdaju takav svoj stav konzervativnim, kršćanskim pogledom na svijet koji brani tezu da život počinje začećem. [Read more…]
Svejedno gdje bila: u Zagrebu, Splitu, Puli, New Yorku, Budimpešti, Pekingu ili Hong Kongu, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne prestaje lupetati kao kakva sponzoruša bez škole i manira. Rezultati njene potkapacitiranosti za funkciju koju obavlja, čemu treba dodati hrpu bezveznjaka koje je okupila u svom Predsjedničkom uredu, takvi su da se trezveni ljudi u HDZ-u (ima ih i čekaju kraj vladavine Vase i Tome) hvataju za glavu i pitaju do kada će se nastaviti takvo sramoćenje institucije šefa države i Republike Hrvatske. [Read more…]
Davor Krile
Šteta što ova kampanja ne traje malo dulje, puno bi naučili. Možda ne odveć o tome kako argumentirano raspravljati i zemlju učiniti ugodnijim mjestom za život i rad; kako implementirati demokratske uzuse, produbiti toleranciju prema različitostima i demonstrirati humanistički europski duh, ali povijest – živu povijest – apsolvirali bi i najtupaviji, čak i oni bez ijednoga razreda pučke škole. [Read more…]
U redakciji u kojoj sam provela gotovo čitav radni vijek imali smo kolegu urednika, porijeklom iz Stankovaca, koji je vječno kasnio s predajom svojih stranica. Nakon što bi mu rok debelo istekao, a dečki i cure zaduženi za prijelom počeli glasno negodovati, on bi ušetao mrtav hladan, onako s noge na nogu, u tehničku redakciju, pogledom preletio preko bundžija i lijenim glasom zapitao:”Oli je neko utrku proglasio?” [Read more…]
U posljednjoj se kampanji, u oba kruga predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj utvrdio običaj da stranački i ostali navijači nakon svake dvije-tri rečenice prekidaju govore svojih miljenika aplauzom i ovacijama. Štoviše, običaj je već pretvoren u pravilo, osobito kada govori nisu namijenjeni samo publici u nekoj dvorani, nego i televizijskom auditoriju. [Read more…]
Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje ”jedino”, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića.
Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost.
Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani.
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari.
S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv ”elita”.
Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale.
Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom.
Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica).
Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent ”komunističkih koljača” i ”bešćutne Vlade” zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila.
Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila ”slika bez tona”, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu.
Pobijedila je stega; legendarno ”zna se” ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače ”nevažećih listića” s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije.
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome.
No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Prije dva tjedna na ovom sam mjestu pisao zašto ću glasati za Ivu Josipovića i zašto mislim da je on bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović. U međuvremenu se, kao i većina birača, nisam predomislio. Kolinda Grabar Kitarović nije moj izbor, ali ona će od 19. veljače biti i moja predsjednica, a svaki novi dan njenog mandata određivat će što ja, građanin Republike Hrvatske, o toj političkoj činjenici mislim i kako se zbog nje osjećam. [Read more…]
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas.
Nemam drugoga objašnjenja za njezinu izjavu da će “rehabilitirati” skupinu generala koje sam na samome početku mojega predsjedničkog mandata umirovio po kratkome postupku. Pa još i to da će generalski zbor (naravno, s tim generalima) angažirati kao skupno savjetodavno tijelo.
I moram se upitati, a vjerujem da se isto pita i nemali dio hrvatske javnosti: kakvu to viziju predsjedničke funkcije ima KGK, kakve to ona (i zašto) savjetnike namjerava angažirati?
Kao prvo, da razjasnim neke stvari koje njoj, a vjerujem da je u pitanju doista samo ona, ni danas nisu jasne.
Ne može se rehabilitirati one koji su umirovljeni. Rehabilitirati se može nečasno otpuštene, što ja s njoj tako milim generalima nisam učinio, mada su postojali itekako opravdani razlozi za posizanjem i za takvom mjerom.
Jer, ti su generali – u osnovi – učinili četiri stvari: prvo, izjasnili su se protiv suradnje s Haaškim sudom, na koju se Hrvatska obvezala Ustavnim zakonom, dakle ustali su protiv ustavnog poretka zemlje koju su branili u Domovinskom ratu.
Drugo, ustvrdili su kako kritičko vrednovanje toga rata “vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije”, čime su htjeli zatvoriti usta svakome tko bi se usudio ozbiljno istraživati ratne zločine počinjene na hrvatskoj strani (mada su “velikodušno” dopustili mogućnost da se kažnjavaju počinitelji “pojedinačnih zločina”, što će se kasnije – i to pred hrvatskim sudom – dogoditi upravo jednome od njih).
Treće, ustvrdili su kako se s pravom nadaju da govore “ne samo u svoje ime nego i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine”.
I četvrto, s takvim su se političkim pamfletom, ponavljam: u svoje ime, u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su … bili na braniku Domovine, obratili šefu države i Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, ali i cijeloj javnosti.
Sažeto u jednu rečenicu: pozvali su na državni udar, jer se – poručili su – dovode u pitanje “temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske”.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO.
I sada se nađe gospođa koja je (još uvijek!) na visokoj poziciji upravo u NATO-u i krene u pecanje glasova na predstojećim predsjedničkim izborima čvrstom najavom rehabilitacije upravo tih generala i pretvaranja tzv. generalskog zbora u kolektivno savjetodavno tijelo čelnika države.
Pa još u državi koja je teškom mukom i daleko kasnije, nego što je objektivno bilo moguće, ušla u Evropsku uniju i zbog bijega jednoga od generala s “njezinoga popisa” – koji je, i to treba reći – nakon što je uhićen i nakon što mu je u Haagu suđeno, oslobođen i koji se, za sada i do sada, upadljivo kloni bilo kakve politizacije, odnosno izbjegava da ga se instrumentalizira u političke svrhe, ma s koje strane to bilo.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila.
Ne, nisu pravili probleme, ali jasno su dali do znanja da im se to ne sviđa, odnosno da je u raskoraku s evropskim standardima. Baš me zanima što bi rekli da je nekome tada palo na pamet angažirati skupinu generala u ulozi (neka je i samo počasna, mada sumnjam u to) savjetnika šefa države. To definitivno nije evropska praksa. Američka – jest, ali Hrvatska je ipak u Evropi i u Evropskoj uniji, to KGK valjda ipak zna.
Tu treba reći još nešto. Svjedoci smo sve učestalijeg zloupotrebljavanja uniforme, u posljednje vrijeme i usred glavnoga grada Hrvatske. Onaj tko nije u aktivnoj službi, bio on prije toga obični vojnik ili general, savršeno je svejedno, ne može odijevati vojnu odoru kako i kada mu se svidi i paradirati (ili demonstrirati) u njoj.
Zakon jasno propisuje da bivši vojnici imaju pravo nositi uniformu samo prigodom obilježavanja državnih blagdana, odnosno u onim prilikama kada su nekamo pozvani, a na pozivu je naznačeno da ih se očekuje u odori. Inače – ne!
Visoka dužnosnica NATO-a mora, naprosto mora znati da je tako i u svim zemljama Atlantskoga pakta. Pa je li onda, kada je otišla podržati krajnje diskutabilno protestno okupljanje pred Ministarstvom branitelja, našla za shodno da demonstrante i one koji ih (također u uniformama) dolaze poduprijeti, na to upozori?
Ako i jest, nitko nije za to čuo, pa bih bio sklon povjerovati da nije. Ma naravno da nije, i tamo je otišla u lov na glasove. A pri tome je pokazala zamjerno nepoznavanje stvari o kojima govori, jer je – da bi prirasla srcu organizatorima mini-puča usred Zagreba – izjavila kako pozna niz zapadnih, demokratskih zemalja i ni u jednoj se s veteranima ne postupa tako kao u Hrvatskoj.
Htjela je reći: tako loše. I zaboravila pri tome na “veliki uzor”, Sjedinjene Američke Države, gdje su gomile veterana vijetnamskog rata godinama bile prepuštene ulici, drogi, kriminalu, bijedi i siromaštvu.
Populizam je ponekada neizbježan u političkoj borbi, pogotovo u borbi za glasove uoči izbora. Ali, populizam se ne smije temeljiti na neznanju i – teško mi je naći prikladniji izraz – političkoj nepismenosti koja može, u krajnjoj liniji, biti pogubna za cijelu Hrvatsku.
Koketiranje s onima koji dovode u pitanje ustavni poredak Republike Hrvatske (Vukovar i table na kojima su i ćirilićni natpisi), onima koji inauguriraju smjenu vlasti pritiskom ulice (Zagreb) i onima koji su prije više od jednoga desetljeća pokušali reći legalno izabranim predstavnicima države: mi smo ovu državu stvarali, mi ćemo odlučivati kakva će ona biti, sve se to u zbroju može pretvoriti u bumerang koji će nas bolno pogoditi. Neće pogoditi samo KGK, pogodit će Hrvatsku i ugroziti još uvijek krhke temelje demokracije u našoj zemlji.
Zato sam na izjavu predsjedničke kandidatkinje HDZ-a reagirao. Ne zato da se miješam u predizbornu kampanju, koja – ponavljam – službeno još i nije počela, nego da upozorim kako smo već u predigri te kampanje suočeni s najavom poteza i potezima koji su potencijalno pogubni za Hrvatsku kao demokratsku, civiliziranu državu. A samo takvu Hrvatsku želim i samo sam se za takvu Hrvatsku borio u svojih deset godina na čelu države.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
”Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust.
Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu – kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.
Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je – “ako“, jasno, “to bude željela“ – posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.
Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput sivnjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.
– Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.
– Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.
– Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. – Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.
– I šta, boli vas kad gledate?
– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.
Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture.
Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje.
I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako ”izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ – iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.
– Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.
– I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.
– Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?
– Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije – izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog ”bolova u očima i poteškoća s vidom“.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.
– Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.
– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije…
– Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.
– Predsjednički izbori.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
