Prije dva tjedna na ovom sam mjestu pisao zašto ću glasati za Ivu Josipovića i zašto mislim da je on bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović. U međuvremenu se, kao i većina birača, nisam predomislio. Kolinda Grabar Kitarović nije moj izbor, ali ona će od 19. veljače biti i moja predsjednica, a svaki novi dan njenog mandata određivat će što ja, građanin Republike Hrvatske, o toj političkoj činjenici mislim i kako se zbog nje osjećam. [Read more…]
Grabar Kitarović bez kompasa
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas.
Nemam drugoga objašnjenja za njezinu izjavu da će “rehabilitirati” skupinu generala koje sam na samome početku mojega predsjedničkog mandata umirovio po kratkome postupku. Pa još i to da će generalski zbor (naravno, s tim generalima) angažirati kao skupno savjetodavno tijelo.
I moram se upitati, a vjerujem da se isto pita i nemali dio hrvatske javnosti: kakvu to viziju predsjedničke funkcije ima KGK, kakve to ona (i zašto) savjetnike namjerava angažirati?
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas
Kao prvo, da razjasnim neke stvari koje njoj, a vjerujem da je u pitanju doista samo ona, ni danas nisu jasne.
Ne može se rehabilitirati one koji su umirovljeni. Rehabilitirati se može nečasno otpuštene, što ja s njoj tako milim generalima nisam učinio, mada su postojali itekako opravdani razlozi za posizanjem i za takvom mjerom.
Jer, ti su generali – u osnovi – učinili četiri stvari: prvo, izjasnili su se protiv suradnje s Haaškim sudom, na koju se Hrvatska obvezala Ustavnim zakonom, dakle ustali su protiv ustavnog poretka zemlje koju su branili u Domovinskom ratu.
Drugo, ustvrdili su kako kritičko vrednovanje toga rata “vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije”, čime su htjeli zatvoriti usta svakome tko bi se usudio ozbiljno istraživati ratne zločine počinjene na hrvatskoj strani (mada su “velikodušno” dopustili mogućnost da se kažnjavaju počinitelji “pojedinačnih zločina”, što će se kasnije – i to pred hrvatskim sudom – dogoditi upravo jednome od njih).
Treće, ustvrdili su kako se s pravom nadaju da govore “ne samo u svoje ime nego i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine”.
I četvrto, s takvim su se političkim pamfletom, ponavljam: u svoje ime, u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su … bili na braniku Domovine, obratili šefu države i Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, ali i cijeloj javnosti.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO
Sažeto u jednu rečenicu: pozvali su na državni udar, jer se – poručili su – dovode u pitanje “temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske”.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO.
I sada se nađe gospođa koja je (još uvijek!) na visokoj poziciji upravo u NATO-u i krene u pecanje glasova na predstojećim predsjedničkim izborima čvrstom najavom rehabilitacije upravo tih generala i pretvaranja tzv. generalskog zbora u kolektivno savjetodavno tijelo čelnika države.
Pa još u državi koja je teškom mukom i daleko kasnije, nego što je objektivno bilo moguće, ušla u Evropsku uniju i zbog bijega jednoga od generala s “njezinoga popisa” – koji je, i to treba reći – nakon što je uhićen i nakon što mu je u Haagu suđeno, oslobođen i koji se, za sada i do sada, upadljivo kloni bilo kakve politizacije, odnosno izbjegava da ga se instrumentalizira u političke svrhe, ma s koje strane to bilo.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila
Ne, nisu pravili probleme, ali jasno su dali do znanja da im se to ne sviđa, odnosno da je u raskoraku s evropskim standardima. Baš me zanima što bi rekli da je nekome tada palo na pamet angažirati skupinu generala u ulozi (neka je i samo počasna, mada sumnjam u to) savjetnika šefa države. To definitivno nije evropska praksa. Američka – jest, ali Hrvatska je ipak u Evropi i u Evropskoj uniji, to KGK valjda ipak zna.
Tu treba reći još nešto. Svjedoci smo sve učestalijeg zloupotrebljavanja uniforme, u posljednje vrijeme i usred glavnoga grada Hrvatske. Onaj tko nije u aktivnoj službi, bio on prije toga obični vojnik ili general, savršeno je svejedno, ne može odijevati vojnu odoru kako i kada mu se svidi i paradirati (ili demonstrirati) u njoj.
Zakon jasno propisuje da bivši vojnici imaju pravo nositi uniformu samo prigodom obilježavanja državnih blagdana, odnosno u onim prilikama kada su nekamo pozvani, a na pozivu je naznačeno da ih se očekuje u odori. Inače – ne!
Visoka dužnosnica NATO-a mora, naprosto mora znati da je tako i u svim zemljama Atlantskoga pakta. Pa je li onda, kada je otišla podržati krajnje diskutabilno protestno okupljanje pred Ministarstvom branitelja, našla za shodno da demonstrante i one koji ih (također u uniformama) dolaze poduprijeti, na to upozori?
Ako i jest, nitko nije za to čuo, pa bih bio sklon povjerovati da nije. Ma naravno da nije, i tamo je otišla u lov na glasove. A pri tome je pokazala zamjerno nepoznavanje stvari o kojima govori, jer je – da bi prirasla srcu organizatorima mini-puča usred Zagreba – izjavila kako pozna niz zapadnih, demokratskih zemalja i ni u jednoj se s veteranima ne postupa tako kao u Hrvatskoj.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike
Htjela je reći: tako loše. I zaboravila pri tome na “veliki uzor”, Sjedinjene Američke Države, gdje su gomile veterana vijetnamskog rata godinama bile prepuštene ulici, drogi, kriminalu, bijedi i siromaštvu.
Populizam je ponekada neizbježan u političkoj borbi, pogotovo u borbi za glasove uoči izbora. Ali, populizam se ne smije temeljiti na neznanju i – teško mi je naći prikladniji izraz – političkoj nepismenosti koja može, u krajnjoj liniji, biti pogubna za cijelu Hrvatsku.
Koketiranje s onima koji dovode u pitanje ustavni poredak Republike Hrvatske (Vukovar i table na kojima su i ćirilićni natpisi), onima koji inauguriraju smjenu vlasti pritiskom ulice (Zagreb) i onima koji su prije više od jednoga desetljeća pokušali reći legalno izabranim predstavnicima države: mi smo ovu državu stvarali, mi ćemo odlučivati kakva će ona biti, sve se to u zbroju može pretvoriti u bumerang koji će nas bolno pogoditi. Neće pogoditi samo KGK, pogodit će Hrvatsku i ugroziti još uvijek krhke temelje demokracije u našoj zemlji.
Zato sam na izjavu predsjedničke kandidatkinje HDZ-a reagirao. Ne zato da se miješam u predizbornu kampanju, koja – ponavljam – službeno još i nije počela, nego da upozorim kako smo već u predigri te kampanje suočeni s najavom poteza i potezima koji su potencijalno pogubni za Hrvatsku kao demokratsku, civiliziranu državu. A samo takvu Hrvatsku želim i samo sam se za takvu Hrvatsku borio u svojih deset godina na čelu države.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kolinda na bolovanju
”Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu
Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu – kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.
Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je – “ako“, jasno, “to bude željela“ – posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.
Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput sivnjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.
– Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust
– Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.
– Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. – Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.
– I šta, boli vas kad gledate?
– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.
Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture.
Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje.
I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako ”izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ – iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust
– Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.
– I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.
– Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?
– Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije – izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog ”bolova u očima i poteškoća s vidom“.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.
– Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.
– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije…
– Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.
– Predsjednički izbori.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kamo je nestala Kolinda?
Kamo je nestala Kolinda? Dok se dva alfa mužjaka, Ivo Josipović, a pogotovo Milan Kujundžić, žestoko bore za svaku sekundu i slovo u medijima, HDZ-ova uzdanica ponaša se kao uspavana ljepotica.
Šeta po Hrvatskoj s Tomislavom Karamarkom koji je uglavnom predstavlja stranačkim aktivistima. Nikako da prijeđe u pravu ofenzivu. Stoga se čine sasvim logične primjedbe dijela HDZ-ovaca koji joj zamjeraju da vodi mlaku kampanju.
Dok se dva alfa mužjaka, Ivo Josipović, a pogotovo Milan Kujundžić, žestoko bore za svaku sekundu i slovo u medijima, HDZ-ova uzdanica ponaša se kao uspavana ljepotica
Očito su procijenili da ovakva centristička pozicija može biti vrlo opasna. Postoji opasnost da ništa ne dobije na centru, ali da zato izgubi dio konzervativnih birača.
To više što na desnici ima ozbiljnog protivnika Kujundžića koji je rastrčan i željan igre kao Ivica Olić u najboljim danima. Kolinda se, pak, ponaša kao vezni igrač koji ne želi držati ni loptu, a kamoli kreirati igru.
Kada povrh toga znamo da postoji razilaženje o koncepciji kampanje između Karamarkova i Kolindina kruga, onda nije čudno da se traže neke promjene.
Nisam siguran da je za Kolindin uspjeh na izborima dovoljno da Tita proglasi zločincem, što uporno traže neki HDZ-ovci. Kao što, uostalom, za slavlje u nogometu nije dovoljan oštar klizeći start. Za pobjedu treba imati fantazista u ekipi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Tuđmanovo ne dirajte Tita
Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu.
Franjo Tuđman imao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća takvu vlast i toliki utjecaj da je mogao “naređivati”, odnosno poticati donošenje i provođenje čak i zakona koji ni njegovim najvjernijim poklonicima nisu bili mili. Na primjer, Zakon o oprostu iz rujna 1992. koji je značio aboliciju onih koji su sudjelovali u pobuni i ratu protiv mlade Republike Hrvatske.
Naravno, taj Zakon, baš kao ni njegovo drugo prošireno izdanje iz rujna 1996., nisu oslobodili odgovornosti i kaznenog progona počinitelje “najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina”. No, ti zakoni i njihovi učinci i danas još uvijek znaju biti osporavani za političkim govornicama, najčešće kad je riječ o pojedinim hrvatskim političarima srpske nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nerijetko su među tim osporavateljima upravo članovi HDZ-a.
Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu
Mnogi se čitatelji vjerojatno mogu prisjetiti i vlastitog ogorčenja, osjećaja povrijeđenosti i nepravde kada je 1992. prvi put proglašena abolicija i na taj način pružena ruka neprijatelju. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Od pada Vukovara, mnogih zločina i protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranih prostora nije bila prošla ni godina dana. Velik dio hrvatskih građana živio je u prognaništvu i potpunoj neizvjesnosti o tome hoće li se i kada moći vratiti u svoje domove, ili ono što je od njih ostalo. Ipak, te 1992. mnogi su stisnuli zube i progutali svoju bol i gorčinu.
Uz Franju Tuđmana jedan od najmoćnijih ljudi, ministar obrane i pravi gospodar rata, bio je Gojko Šušak. Najraširenija legenda iz njegovog emigrantskog života u Kanadi je ona o nošenju lijesa sa svinjom na kojoj je pisalo TITO.
O Šuškovim sentimentima prema komunističkoj Jugoslaviji i njenom vođi sve govori i jedna ganga ispjevana u Vlaku slobode od Zagreba do Splita nakon Oluje. Točan citat iz ovog će teksta izostati, što zbog povjerenja čovjeka koji je u tom ganganju sudjelovao, što zbog pristojnosti.
Nije Gojko Šušak bio jedini u vrhu tadašnje vlasti kojem je svaki spomen na Tita bio crn pred očima. A Tuđman je mogao sve, pa tako i jednim potezom pera izbrisati Tita sa svih hrvatskih ulica i trgova koje nose njegovo ime, uključujući i onaj najljepši u središtu Zagreba. Franjo Tuđman je, baš kao i Tomislav Karamarko, bio povjesničar, a k tomu, kao partizan i Titov general, i živi svjedok, da ne kažemo sudionik onih crnih stranica što ih je potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata ispisala osvetnička i boljševička ruka antifašizma.
Spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju
Ali ipak, ili baš zato, Tita dirao nije. Štoviše, pobrinuo se da na Dan državnosti, 30. svibnja 1995. godine, na velikoj trijumfalnoj hrvatskoj vojnoj paradi između Bljeska i Oluje, svi koji smo to gledali pomislimo upravo na Tita i da protrljamo oči u nevjerici kad smo vrhovnika Tuđmana ugledali u zlatom iskićenoj bijeloj uniformi kakva je u komunističkoj Jugoslaviji bila rezervirana samo za njega, maršala Tita, junačkoga sina.
Možda je istinita ona fama da Tuđman nije mijenjao ime zagrebačkog Trga maršala Tita kako bi ga sačuvao za sebe. Možda bi HDZ doista i napravio tu promjenu da je nakon Tuđmanove smrti ostao na vlasti. Ali nije.
Kako god bilo, spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju.
Dva puta sam bio u prilici da javno, kao novinar, postavim Tomislavu Karamarku pitanje o tome kako da shvatimo i kako da pomirimo njegovu navodnu odanost naslijeđu Franje Tuđmana s jedne strane, i njegovo zazivanje i obećavanja lustracije i brisanje svakog javnog spomena na zločinca Tita s druge strane. Oba puta prigoda je bio Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, odnosno skup tim povodom organiziran u Dubrovniku.
Prvi put Karamarko je tamo nastupio još uvijek kao izvanstranački ministar unutarnjih poslova kojeg je Jadranka Kosor naslijedila od velikog “detuđmanizatora” Ive Sanadera. Godinu kasnije već je bio predsjednik HDZ-a. Oba puta dobio sam isti, zapravo nikakav, izmotavajući odgovor.
Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu
Zato ni sada, kada ponovno Tomislavu Karamarku postavljam isto pitanje, ne očekujem nikakav suvisli odgovor. Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi, koliko god je, s vremena na vrijeme, predsjednik HDZ-a i najozbiljniji aspirant za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko pokušava prikazati ključnom i presudnom.
Na oba spomenuta skupa u Dubrovniku nije bilo nikakve sumnje što o tom pitanju misli i osjeća većina prisutnih, među kojima su bili i potomci žrtava ubijenih u masovnom komunističkom obračunu s političkim neistomišljenicima i “klasnim neprijateljima” čije su kosti završile na zlokobnom otočiću Daksi. Nisam sumnjao tada, ne sumnjam ni danas u njihovu bol, tugu i frustraciju zbog nikada zadovoljene pravde.
Ali, itekako sam sumnjao u iskrenost Tomislava Karamarka koji je njihove, i sve naše mrtve svih križnih puteva, oba puta došao iskoristiti u svrhu vlastite političke promocije i osvajanja vlasti na koju još uvijek čeka. U motive Tomislava Karamarka još više sumnjam danas, nakon što mu je za jezik ponovno zapelo Titovo ime i Titovo kameno poprsje koje je iz komada bijelog kamena isklesao Antun Augustinčić, a koje i danas stoji u redu hrvatskih velikana u predvorju predsjedničkog ureda na Pantovačku.
Premda ga s lijeve strane neki optužuju da time prvog hrvatskog predsjednika koristi kao alibi, sadašnji predsjednik Josipović potpuno je opravdano Karamarka podsjetio da je tu bistu tamo ostavio predsjednik Franjo Tuđman. Opravdana je bila i bukvica koju je u formi otvorenog pisma tim povodom Karamarku očitao i Stjepan Mesić optužujući ga za revizionizam te podsjetivši usput, također s razlogom, na Karamarkova akrobatska prelijetanja iz jata u jato.
Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Bernardićeva pobjeda pljuska esdepeovaca Milanoviću
Davor Bernardić pobijedio je u prvome krugu izbora za predsjednika zagrebačke Gradske organizacije SDP-a održanih u nedjelju 20. listopada i tako ostao na čelu najvećega i najmoćnijeg SDP-ova ogranka u Hrvatskoj.
“Riješeno je u prvom krugu”, potvrdio je Bernardić dolazeći u stranačke prostorije u Praškoj, gdje je dočekan pljeskom i čestitkama. Neslužbeno se doznaje da je dobio oko 60 posto glasova, što mu je bilo dovoljno da u prvome krugu pobijedi protukandidate, ministra poduzetništva i obrta Gordana Marasa i ministra rada i mirovinskoga sustava Miranda Mrsića.
Za prvoga čovjeka Gradske organizacije SDP-a izabralo ga je oko 7000 članova zagrebačkog SDP-a. No poznavatelji političke scene u Zagrebu, a posebice u SDP-u, nimalo nisu iznenađeni Bernardićevom pobjedom, ali ni on sam jer je već u razgovorima objavljenima u nekoliko medija tvrdio da sigurno pobjeđuje.
Dapače, u razgovoru s autoricom ovog teksta, prije nekih 15-ak dana, Bernardić je potvrdio da se ”vodila prljava izborna kampanja” sljedećim riječima: ”Protiv mene krenula je prljava kampanja budući da su se u nekim medijima počele pojavljivati neutemeljene informacije i optužbe. To je prljavo.” Nije krio određeno razočaranje, ali istodobno i sigurnost da će u konačnici pobijediti Marasa i Mrsića.
Bernardićeva uvjerljiva pobjeda zapravo je zvučna pljuska šefu stranke, Zoranu Milanoviću, koji u svojim javnim istupima nije krio nesnošljivost prema ambicioznom Bernardiću, donedavno i predsjedniku Skupštine Grada Zagreba. Naime, podsjetimo kako je upravo Milanović javno osramotio Bernardića uoči svibanjskih lokalnih izbora, kada je Bernardić izabran za nositelja SDP-ove liste za zagrebačkoga gradonačelnika, a potom ga maknuo s te pozicije stavljajući na njegovo mjesto ministra zdravstva dr. Rajka Ostojića. Nije tajna da je Milanović pritom želio zavaditi Bernardića i Ostojića, koji su poznati kao dobri suradnici i prijatelji, a da je to točno, potvrdilo se upravo sada, u ovim izborima za šefa zagrebačkog SDP-a, kada je baš Ostojić bio jedan od ključnih ljudi u stožeru Davora Bernardića.
Funkcije nisu važne
”Zagrebački SDP je najveća SDP-ova organizacija i na terenu najbolje organizirana organizacija. Same po sebi funkcije nikada nisu važne, bitno je što radite kada vas na njih izaberu. Pod mojim vodstvom SDP će u Zagrebu ostati najveća SDP-ova organizacija, koja će biti još bolje organizirana na terenu. U životu političke stranke, da biste mogli zastupati stavove ljudi, potrebno je pridobiti njihovo povjerenje. A to možete postići samo ako ste u stalnom kontaktu s građanima, a naši članovi jesu. Članovi zagrebačkog SDP-a daju mi snažno povjerenje, a u njima je naša najveća snaga. Zagreb mora biti pokretač Hrvatske, a to može biti samo ako se okrene budućnosti. Grad Zagreb treba plan razvoja, koji smo mi u SDP-u ponudili u Strategiji Zagreb 2020., na kojoj je radilo 500 članica i članova zagrebačkog SDP-a, na što sam posebno ponosan. Samo u ovoj godini proračun je skoro pola milijarde manji u odnosu na plan i jedino su rješenje nove investicije koje smo ponudili u prijedlogu mape 100 gradskih projekata, potpuno komunalno, vlasnički i urbanistički riješenih; 5 do 10 tisuća novih hostelskih ležajeva, jer Zagreb mora postati nova turistička zvijezda Europe; i inzistiranje na korištenju milijardama iz strukturnih fondova EU-a u rješavanju gradskih problema poput pitanja otpada, mostova, prigradske željeznice, škola i vrtića”, kazao je Bernardić u našem razgovoru.
Možda je simpatije esdepeovaca zadobio i time što je često volio isticati kako razumije ljude koji se bore za preživljavanje u sadašnjoj katastrofalnoj situaciji u državi. ”Želim ipak istaknuti da sam odrastao tako što sam od 15. godine zarađivao kako bih pomogao prehranjivati svoju obitelj. Rano sam ostao bez oca i dugo uz bolesnu majku uzdržavao obitelj. To ne ističem kao neku svoju prednost, ljudi preživljavaju i veće tragedije, ali zahvaljujući tom iskustvu, ja znam kako se živi kada se teško živi i znam kako je ljudima koji danas u Hrvatskoj teško žive. Iz tog iskustva crpim motivaciju da kroz politiku mijenjam društvo”, nije se ustručavao govoriti o svom teškom obiteljskom nasljeđu.
Agresivni Mrsić, blijedi Maras
Nadalje, poznato je da je mnoštvo esdepeovaca doslovce bijesno na Milanovića i njegovu politiku kadroviranja, posebice jer je u ovoj kampanji neizravno gurao ministra rada Miranda Mrsića, koji je vodio agresivnu i nametljivu kampanju. Uostalom, nije li neprimjereno da čovjek koji je na čelu tako opsežnog i nezahvalnog ministarstva, s ključnim problemom nezaposlenosti, još ima snage i vremena baviti se zagrebačkom organizacijom, najvećom od svih?
Sam Gordan Maras, ministar poduzetništva, iako je nekoliko puta dao nekoliko konkretnih i otvorenih izjava, a u vezi s aferom u Hrvatskoj gospodarskoj komori sebe u određenom kontekstu nazvao i ”liderom”, misleći pritom na svoju ministarsku dužnost, nije očito ostavio dovoljno uvjerljiv dojam na SDP-ovo članstvo.
Bernardićevim izborom članovi stranke poručili su jasno Zoranu Milanoviću da neće trpjeti njegovu samovolju. Već se čuju glasovi kako bi bolji predsjednik stranke bio smireni Rajko Ostojić, no on je sam u problemima preko glave u svom zdravstvenom resoru.
Svakako, Milanovića će ova pljuska dugo boljeti, a ujedno mu je i jasan signal da autokracija više ne prolazi nigdje, a kamoli u stranci koja se pritom naziva socijaldemokratskom.