Tijekom druge polovice posljednjeg stoljeća, svijet se desekularizirao. Ovaj termin skovao je sociolog Peter Berger koji u svojoj knjizi “Desekularizacija svijeta: povratak religije i svjetska politika” iz 1999. opisuje razvojne tjekove koje sam netom (u prvom nastavku, op. ur.) opisao. [Read more…]
Bog je odavno trebao podnijeti ostavku
Mene i dalje umije fascinirati činjenica da, primjerice, neki vrhunski fizičar izražava čvrsto uvjerenje u postojanje Boga – i to, naravno, obavezno u nekoj od ustaljenih verzija kao što je kršćanstvo. [Read more…]
Spomenik atentatoru-domoljubu uz biskupski blagoslov
Što može motivirati biskupa da blagoslovi spomenik podignut osobi koja je (1971. godine), u pokušaju da iznudi oslobađanje hrvatskih političkih zatvorenika iz švedskih zatvora, pribjegao metodi koja je mogla završiti – i završila je – smrću? [Read more…]
Zašto je ”smrt Boga” dobrodošla teologiji
Zoran Grozdanov, ”Odbojna riječ – Smrt Boga kod Ranoga Hegela i ranoga Moltmanna”, Fabrika knjiga, Beograd, 2016.
Mala su-razmišljanja uz knjigu Zorana Grozdanova o teologiji Jürgena Moltmanna [Read more…]
Šustar i Golubović na ivici neozbiljnosti
Razgovor ozbiljni s profesorom Šustarom (i profesoricom Golubović)
Filozof filozofu, ateist teistu
Pretpostavljam da ste o članku ministra Šustara koji je on, tad još ”samo“ profesor Riječkog sveučilišta, napisao u suradnji s profesoricom Golubović pročitali već pun kufer materijala. [Read more…]
Maglaj svuda, Maglaj oko nas
Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj… [Read more…]
Isusova logika
Javni medijski prostor, kao i mnogi naši razgovori, zakrčeni su barikadama na kojima različite skupine istomišljenika mašu svojim zastavama i kritiziraju one druge. Zapravo jedva da što poduzimamo. Ili smo odveć zakupljeni kritiziranjem ili su nam puna usta o vlastitoj ispravnosti.
Rado bismo da su svjetonazorske, ekonomske, političke krize iza nas. Ali da posao obavi netko drugi. Rado bismo trenutačno vidjeli velike preokrete i pobjede. Ali da se oni dogode nekako bez nas i bez prvoga malenog, često tihoga koraka.
Donekle znamo što nikako ne želimo, ali smo manje artikulirani kada je riječ o tome što doista želimo. A još manje kako do toga doći. Pa čak i kad je riječi o svakodnevnom kršćanskom životu. Doduše, ukoliko smo revni, bit će nam puna usta savjeta i uputa te, naravno, kritike onih koji ne slijede naše savjete i upute. Očekivat ćemo od Isusa oprost za naše prijestupe, ali ćemo ga često uskraćivati drugima. Govorit ćemo o Isusovoj pravednosti i zahtjevnosti, ali rijetko ćemo tragati za tim što ona doista znači. A još rjeđe ju sami ustrajno i radikalno živjeti.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija
Isus ne ublažava zakon unoseći neravnotežu u razmjeran odnos u prilog prijestupniku, nego posve izvrće kazneni zakon: ‘‘Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub! [Izl 21,24]’ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, ‘‘udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“!“ (Mt 5,38-39). Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Kad Isus savjetuje: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“, nije riječ tek o dugotrpnom podnošenju tuđeg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obično nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek da se otrpi tuđe nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba“.
Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42).
Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.
Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju? On nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija!
Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka
Pravednost onih koji će ući u Kraljevstvo proizlazi iz krajnosti: davati milostinju nije dovoljno – valja ju davati u tajnosti; podnijeti uvredu nije dovoljno – valja se izložiti novoj, još težoj; ljubiti bližnjega nije dovoljno – valja ljubiti neprijatelja; činiti drugima što ‘‘zaslužuju“ nije dovoljno – valja im činiti ono što bismo voljeli da se nama čini: dobro bez obzira na zasluge.
Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.
Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv. Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego, upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja.
Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. On nas usmjerava prvo nas dezorijentirajući. Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom pobuđujući u nama našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.
Mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“
Dakako, pitat ćemo kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Na osobnom planu, u domeni zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih? Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja?
Kada pitanja postavljamo kao dihotomije ulazimo u logiku koja proizvodi zakon: da bismo uspostavili mir u svojoj zemlji, spremni smo voditi obrambene ratove, da bismo dosegli pravednost u društvu, borimo se protiv nepravdi, da bismo pridonijeli kvaliteti vlastite zajednice, kritiziramo njezine nedostatke. To nije dostatno. Time samo trajno obnavljamo sukob.
Čitamo li ponovno Besjedu na gori, možda ćemo primijetiti da se Isus, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu niti daje upute kako bismo se trebali ponašati u ovoj ili onoj situaciji. On naprosto daje i traži – više.
Drugim riječima: mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“.
Zapovijed ljubavi dokida moralističku logiku: kakav bi to kazneni zakon, ili općenito pravda, mogli proizaći iz nepoštivanja zapovijed ljubavi ili Zlatnog pravila!? Kakva bi raspodjela dužnosti i prava (na kojoj se temelji pravda) mogla rezultirati takvom zapovijedi iz koje bi bila isključena svaka recipročnost!?
Isusova logika u napetosti je između unilateralne ljubavi i bilateralne pravednosti koje se međusobno interpretiraju. Reinterpretacija trajno ostaje otvorenom. Viškom.
Mi koji gledamo sa strane
”Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu’“. Tako je pisalo u pozivu na skup na kojem je održano ovo izlaganje.
Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. Odvojenost crkve i države izravno je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, ta izravna napomena o odvojenosti crkve i države je izbačeno: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.
Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas; ni za pojedine vjernike, ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale neovisno i koje nisu imale nikakvih kontakata. Sve ukazuje na to da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje.
Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijski uvjetovanih oblika ponašanja.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan
Na primjer, evolucijski uvjetovan oblik ponašanja je da djeca slušaju odrasle. To je bilo vrlo važno za preživljavanje; oni koji su slušali preživjeli su u većem broju i tu osobinu prenosili na potomstvo. Dječji um nije selektivan u prihvaćanju tvrdnji odraslih, a sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja, za mnoge ljude je (bila) privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: od nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca) s odrastanjem, od nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode, od straha od smrti, evolucijom usađenog u većinu živih bića.
Nusprodukt zvuči malo pejorativno, ali u ovom slučaju on to nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.
Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Središnje načelo većine moralnih sistema je neki oblik altruizma, nesebične brige za druge. A briga za druge je dobro poznata nuspojava ponašanja usvojenog kroz selekciju da se brinemo za potomstvo i rođake. Moralne zakone nalazimo u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan.
Nije samo po sebi jasno što bi značilo da je moralni sistem stabilan. Neki moralni sistemi koje danas držimo izuzetno moralno odbojnim, poput onih koji su bili u skladu s robovlasništvom ili feudalizmom, trajali su tisućljećima; u prvi čas to ne izgleda kao argument u prilog njihove nestabilnosti.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava?
Kao nestabilni moralni sistem ovdje se definira moralni sistem sa sljedećim svojstvom: ako društvo napusti neka od njegovih bitnih načela i odrednica, ono se neće njima samo od sebe vratiti. S druge strane, skup pravila ponašanja kojima se društvo vraća (najčešće dijelu tih pravila) i onda kad od njih odstupi, smatrat ćemo stabilnim moralnim načelima. Odstupanje se obično događa zbog nekih izvanrednih okolnost, npr. u vrijeme rata.
To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja, a varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, ako promoviraju načelo da se pojedinac ponaša onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njemu i ako ograničavaju slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca.
Kant to, na primjer, sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.
Evolucija moralnih načela kroz duži period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta bi, po današnjim kriterijima, bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje, poput rečenice: ”Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, daleko su ispred njegovog vremena. Ta je rečenica u suprotnosti s moralom Starog zavjeta i danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu onog vremena.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.
To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kamo može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.
Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu
Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je to laicizam koji propovijeda toleranciju? Osim odvojenosti crkve i države danas pod tim nazivom dolaze ideje i nastojanja da se zadrži vjera u dogme, a isključi vjerska isključivost. Tako jedan od osnivača sociologije laicizma Jean Bauberot piše: ”Laicizam treba omogućiti čovjeku da bude vjerni musliman ili kršćanin i da mirno živi sa svojom vjerom zajedno s drugima, drugačijih uvjerenja.” On, dakle, ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje. Da li je to put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija?
To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.
Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz povijest nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šijiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje.
Ali ne moramo ići geografski tako daleko – većina direktnih počinitelja ratnih zločina na ovim prostorima nosila je križeve oko vrata i odlazila u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu.
Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, već prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.
Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u Crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?
(Ovaj članak je prošireno izlaganje s okruglog stola ”Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.).