novinarstvo s potpisom
Ivan Zidarević
Negde piše da je Biblija radničke klase čuveni ”Kapital”, sociološko, ekonomsko i istorijsko delo koje je Karl Marks pisao više decenija i u kojem tvrdi da ekonomski sistem zasnovan na profitu ne može da bude održiv. [Read more…]
Polazište za filozofsku kritiku totalitarizama
Činjenica da su se fašizam i komunizam sukobili ne treba nas zavesti na ideju da ne prepoznamo njihovu srodnost s obzirom na shvaćanje naravi ljudske osobe. [Read more…]
Nadežda Čačinović
Pankaj Mishra indijski je esejist i romanopisac rođen 1969. Piše na engleskom i prisutan je komentarima u mnogim svjetskim novinama i časopisima, ali kod nas, čini se, nema prepoznatljivo ime. [Read more…]
Suradnja kršćana i ateista, dijalog Crkve i marksizma: nakon 200 godina otuđenosti a sada bliskosti.
”Lijeva politika bez angažmana kršćana? Neće ići.” Tu kategoričnu tvrdnju Drage Pilsela neka podjednako čuju Crkva i politika i prihvate da je prošlo vrijeme kad su se ljevica (komunisti i socijaldemokrati) i kršćani doživljavali kao ”vatra i voda” (prema Augustu Bebelu). [Read more…]
Enes Karić
Foto: Igbd.org
Dr. Enes Karić redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je savjeta domaćih i stranih stručnih časopisa, surađuje s brojnim svjetskim institucijama, a bio je i ministar obrazovanja Bosne i Hercegovine sredinom 1990-ih i kandidat za reis-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2005. godine. [Read more…]
Thomas Piketty, ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću”, Profil, 2014.
U povodu nedavnog prijevoda ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” na hrvatski jezik, Hrvatska radiotelevizija (HRT) posvetila je čitavu jednu emisiju toj temi. Na početku emisije, u specijalnom prilogu kamera obilazi Zagreb i ispituje naizgled slučajne prolaznike jesu li čitali Thomasa Pikettyja.
Navodno su sva strana izdanja, u očekivanju hrvatskog prijevoda, već razgrabljena, a teško je naći neku osobu koja ultimativni svjetski bestseler nije pročitala. Jedan mladić nosi knjigu pod rukom šetajući Cvjetnim trgom, drugi na biciklu, treći odgovara u kamere nacionalne televizije da je Piketty ”baš kao i Saint-Simon početkom 19. stoljeća pokazao da će naslijeđeno bogatstvo rasti brže od zarađenog”, jedna djevojka rezolutno odgovara kako Piketty neuspješno pokušava ”ukinuti spiralu inegalitarizma, a zadržati kompetitivnost” itd.
Naravno, nakon što nam se u studiju obrati voditeljica, saznajemo da se režiser Igor Bezinović poigrao u svom prilogu i zamislio situaciju što bi zaista bilo da su svi pročitali Pikettyja. Ono što je, međutim, potvrdio tim nadrealnim prilogom jest realna situacija: ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću” zaista je uz bok knjigama kao što su Habermasova ”Teorija komunikativnog djelovanja”, Rawlsova ”Teorija pravičnosti” ili Fukuyamin ”Kraj povijesti i posljednji čovjek”.
Sve su to knjige koje premašuju četiristo stranica (Piketty dolazi do 700), naširoko se citiraju, premda ih nitko zapravo do kraja nije pročitao. Ispada da je dovoljno ponoviti tek nekoliko teza i fraza, kako bi se stekao dojam da se pročitalo ono što svi naizgled čitaju.
Čak se i hrvatski premijer Zoran Milanović pohvalio kako je preko ljeta čitao Pikettyja, spram kojega je – kako kaže – Karl Marx ”obična improvizacija”. Ubrzo mu se pridružio i hrvatski ministar gospodarstva. A početkom oktobra 2014. svoju recenziju ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” objavio je i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, pod naslovom ”Zašto je nejednakost važna”.
Čak je i papa Franjo slijedio taj svjetski trend i nakon što je kanonizirao Ivana Pavla II., koji je, usput rečeno, smatran spiritualnom desnom rukom Ronalda Reagana, tvitao da je ”nejednakost korijen sveg zla”. Koliko je zabrinjavajuća sama činjenica da papa koristi Twitter i u 140 znakova tumači najveće probleme današnjice lijepo je pokazao Klemen Slakonja u svojoj zadnjoj inkarnaciji…
Kako dakle protumačiti uspjeh te knjige od 700 stranica? Kako protumačiti da je Piketty na engleskom i francuskom zajedno prodao gotovo milijun primjeraka i da se knjiga ne skida sa svjetskih top-lista? Jedno od mogućih objašnjenja nalazi se u najpoznatijem sloganu Occupy Wall Streeta – 99% vs. 1%. Otkad je okupiran Zuccotti Park svijetom se viralno proširila ideja da je do financijske krize 2007./2008. došlo zbog akumulacije bogatstva u rukama 1%.
Ono što je Piketty pokazao jest da je ta tvrdnja u principu točna, osim što zapravo možemo govoriti o 0,1%. A za razliku od pukog slogana, Piketty je svoju tezu obrazložio bogatim statističkim podacima.
Kako je francuski original knjige bio gotovo neprimjetan, došli su Krugman i Stiglitz, koji su se temom nejednakosti bavili godinama, te lansirali upravo prevedenu knjigu kod Harvarda u svjetski bestseler. Time su i njihove teorije, kao i slogani Occupy Wall Streeta, konačno našle legitimaciju. Gledano iz tog rakursa, Piketty je radikalan jer se u SAD-u, gdje je takva debata sve do OWS-a bila praktički nemoguća, konačno počelo govoriti o ekonomskoj nejednakosti, a povratno je ta rasprava došla i u Francusku, ostatak Europe i napokon… na Balkan.
Što zapravo tvrdi Piketty? Njegovo se istraživanje zasniva na dvije temeljne teze. Prva je da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta.
To je formula r>g (fundamentalna sila divergencije) koja postaje temeljnom formulom ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” (r = prosječna godišnja stopa povrata od kapitala, g = stopa rasta ekonomije).
Koje je rješenje koje Piketty nudi? Progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou.
Što je novost koju uvodi Piketty? Ako na umu imamo povijest političke ekonomije, dolazimo do zaključka da je jedina novost bogata baza podataka koju je u svojoj knjizi ponudio, jer je prva teza već prisutna u prvom svesku Marxova ”Kapitala”, u kojemu Marx govori o tendenciji kapitala da ide u smjeru oligopola tj. monopola, a druga je već sadržana kod Ricarda koji se zalaže za porez na zemljišnu rentu.
Kao što je pokazao David Harvey, prvi problem kod Pikettyja nalazimo u njegovoj definiciji ”kapitala”. Za Pikettyja, ”kapital” je naprosto sve (i zemljište i nekretnine i dividende i obveznice i dionice itd.). Međutim, kao što znamo iz političke ekonomije, bogatstvo koje se ne koristi produktivno – primjerice zemlja – nije kapital.
Kapital je proces, a ne stvar. Prvi je problem Pikettyja u tome što brka bogatstvo s kapitalom, pa bi se knjiga u skladu s tim trebala zvati ”Bogatstvo u dvadeset prvom stoljeću”, ali onda bi, dakako, izostala referenca na najpoznatiju knjigu o kapitalu, onu Marxovu, a time i dobar PR-moment koji je zasigurno pridonio popularnosti knjige.
Drugi problem izvire upravo iz tog brkanja bogatstva i kapitala: Piketty nije napisao ”Kapital” za 21. stoljeće. Kao što i sam kaže u knjizi, on pripada generaciji koja je 1989., kad je pao Berlinski zid, imao 18 godina i otada je ”doživotno cijepljen protiv antikapitalističkog diskursa”.
U mnogim intervjuima Piketty će eksplicitno reći da nije marksist i da ne smatra da je kapitalistički način proizvodnje loš per se. Dok se Marx fokusirao prvenstveno na kapitalističke uvjete proizvodnje, Piketty ih uopće ne propituje: on se čak zalaže za poduzetništvo, smatrajući da je dovoljno riješiti fiskalnu politiku. Ovdje kao da ne čuje riječi Warrena Buffetta, kojega i spominje na jednom mjestu kao nekoga tko je ipak razriješio pitanje nasljednog kapitala. Međutim, ne dodaje da je upravo Buffett ostao znamenit po izjavi da se ”preko porezne politike vodi klasni rat i moja klasa, bogatih, pobjeđuje”.
I tu dolazimo do najvećeg problema ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću”. Rješenje za koje se zalaže Piketty sastoji se u progresivnom svjetskom oporezivanju kapitala, odnosno bogatstva. Međutim, ono što ispušta iz vida jest da se ovdje radi upravo o ”klasnom ratu”, kako to točno primjećuje jedan od najvećih svjetskih milijardera.
Piketty će sam priznati da je svjetski progresivni porez utopija, pa potom dodaje da, u slučaju da ta mjera zbog realnih faktora nije ostvariva, još uvijek ostaje moguće provesti je na kontinentalnom, europskom ili nacionalnom nivou.
Ovdje ne treba biti ekonomist da bismo shvatili zašto se zaista radi o utopiji: ukoliko imate progresivni porez na bogatstvo recimo u Hrvatskoj ili Sloveniji, a istu fiskalnu politiku nemate u svim zemljama Europske unije, kapital će naprosto bježati iz jedne države u drugu i naposljetku pronaći svoje utočište u poreznim oazama.
I to nas dovodi do ključnog problema. Ukoliko ne postoji svjetska fiskalna politika, koja bi u svakoj državi sadržavala progresivni porez na imovinu, nasljedstvo itd., čitavo Pikettyjevo rješenje pada u vodu. A zašto?
Upravo zato jer u obzir ne uzima klasni aspekt akumulacije kapitala i nejednakosti.
Pitanje fiskalne politike nije tek ekonomsko pitanje, već političko pitanje par excellence. Na nekoliko mjesta u knjizi Piketty, doduše, priznaje da bi ekonomija trebala biti dio političke ekonomije i da se ekonomija nikad nije smjela odvojiti od drugih grana društvenih znanosti, ali u ključnom trenutku, nakon 700 stranica ekonomske analize, ne ulazi u pitanje koje je temeljno za njegovu centralnu tezu (povećanje nejednakosti uslijed akumulacije i koncentracije kapitala) i rješenje (progresivni svjetski porez): čak i da se progresivni porez na imovinu ostvari u samo jednoj zemlji, nužno moramo govoriti o politici.
Piketty u ”Kapitalu u dvadeset prvom stoljeću”, istina, tvrdi da je povijest raspodjele bogatstva ”duboko politička povijest”, ali ono gdje ostaje kratak upravo je politička strana te povijesti. Ako u Hrvatskoj danas prema ”Forbesu” – podaci koji su, po Pikettyju, s pravom neprecizni, ali ipak daju barem neke koordinate – ima preko 280 multimilijunaša, a prema Eurostatu 800.000 ljudi živi u siromaštvu, dok se premijer istovremeno hvali čitanjem Pikettyja, zar ključno pitanje nije samo koja je veza između tih bogataša i rastućeg siromaštva, već i koja je veza između politike i ekonomije?
Ili kako to da premijer čita knjigu koja se bori protiv nejednakosti, a njegova ekonomska politika svakim danom proizvodi još više nejednakosti?
Tih 280 multimilijunaša prilično je točna prognoza o onih 250 bogatih obitelji o kojima je sanjao Franjo Tuđman i nije slučajno da je do akumulacije tog bogatstva došlo upravo u periodu tranzicije, u kojemu se vodio klasni rat iz kojega su Buffettovi hrvatski pajdaši izašli kao pobjednici. Ključno pitanje je ono o državi, koja je u tom razdoblju služila kao desna ruka kapitala, omogućujući (kroz porezne olakšice, prodaju firmi za jednu kunu itd.) da se hrvatska ekonomija pretvori u tržište oligopola.
Piketty je svojom mjerom, htio to ili ne, blizak Billu Gatesu koji u svojoj recenziji ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” očekivano govori o filantropiji kao jednom od rješenja. Čovjek koji je težak oko 80 milijardi dolara rješenje vidi u raspodjeli bogatstva.
Naravno, Piketty ne misli da je dovoljno uzeti dio tog golemog bogatstva i preusmjeriti ga tamo gdje ga nema, već je njegova mjera ipak nešto kompleksnija.
Međutim, kad se stvar sažme, radi se o tome da ni jedan ni drugi, ni najveći svjetski bogataš ni najveći kritičar svjetskog bogatstva, zapravo ne propituju same uvjete rasta nejednakosti.
Jedino i zaista radikalno rješenje dao je Oscar Wilde u svojem spisu o ”Duši čovjeka pod socijalizmom” kad, govoreći o filantropiji i milostinji, kaže da rješenje nije u tome da se siromašni održe na životu, već da treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo siromaštvo bude nemoguće.
”Baš kao što su najgori robovlasnici bili oni koji su bili ljubazni prema svojim robovima, čime su spriječili da oni koji su najviše patili od užasa tog sustava shvate te užase, tako su i danas oni koji čine najviše štete oni koji pokušavaju učiniti najviše dobra.”
Upravo iz tog razloga, premda mu se mora odati priznanje da je potaknuo dosad neviđenu globalnu raspravu o pitanju nejednakosti, Piketty nije dovoljno radikalan. Da parafraziramo Wildea: rješenje nije u tome da se putem progresivnog svjetskog poreza bogataši održe na životu, već treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo bogatstvo koje se akumulira nauštrb siromašnih bude nemoguće.
Drugim riječima, ono gdje Piketty ostaje nedovoljno radikalan jest upravo prelazak iz ekonomije u politiku. Ukoliko želimo promijeniti fiskalnu politiku, onda ne možemo iz vida ispustiti notornu činjenicu da je upravo kapital onaj koji odabire političare koji potom određuju kakvi će biti porezi. Tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami preduvjeti opstanka kapitalizma, kapital će i dalje neometano akumulirati i proizvoditi još veće nejednakosti.
Jednako kao i John Stuart Mill, Piketty smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali problem za njega nije u privatnom vlasništvu. Sjetimo se kako je Mill tumačio zakon proizvodnje (ekonomska nužnost) i zakon raspodjele (socijalna reforma): ”Cilj kojemu treba težiti u sadašnjoj fazi poboljšanja čovjeka nije rušenje sistema privatnog vlasništva već njegovo popravljanje.”
Jednako tako, cilj kojemu Piketty teži nije rušenje kapitalističkog sistema već njegovo popravljanje (raspodijelimo bogatstvo i sve će biti u redu…). Štoviše, u intervjuu za FAZ krajem maja ove godine eksplicitno će reći: ”Divim se kapitalizmu, divim se privatnom vlasništvu i divim se slobodnom tržištu. Naravno da vidim da rast gospodarstva prije svega nastaje u kapitalizmu. Naravno da podržavam privatno vlasništvo, jer ono predstavlja temelj naše slobode. Nikad nije bilo toliko kapitala kao danas.”
Mjesto na kojemu Pikettyju ipak valja priznati utopijski potencijal izvire iz svjetskog progresivnog poreza (naglasak je na svjetskom, a ne toliko na porezu). Međutim, čak ni ta mjera nije bez presedana u povijesti filozofije politike. Kao što dobro znamo, još je Kant u drugom definitivnom članu vječnog mira zagovarao tzv. Völkerbund, tj. savez naroda u kojemu bi se države, kao i pojedinci, odrekle slobode i prilagodile sveopćim zakonima te stvorile svojevrsni federalizam.
Dok je Kant ”savez naroda” zamišljao kao recept za nestanak ratova, Piketty ga zamišlja kao ekonomski Völkerbund za rješavanje nejednakosti. No kao što Kantova ideja nije vodila ”vječnom miru”, tako ni Pikettyjeva ne vodi ”vječnoj jednakosti”.
Problem je sam sustav koji će vječno proizvoditi ratove i nejednakosti, tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami njegovi temelji. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima.
Kad u navedenoj emisiji na HRT-u imate nekakvog samoproglašenog ”novog konzervativca” koji ignorantski i bezobrazno tvrdi da ne postoji nikakva logička veza između akumuliranog bogatstva i sve većeg siromaštva, onda nam je čak i Piketty potreban.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Kao tajanstvena sila koja stiže iz svemira da razreši stvar (kako kaže jedna poznata rok-pesmica), ovog četvrtka banuo je u našu malu sredinu velikan sa ruskim pasošem Gerard Depardieu. Primljen na visokom državnom nivou, prošetao je kroz nekoliko ustanova, primio Zlatni pečat Jug. kinoteke, onako u prolazu. Obično se pečat dodeljivao uz filmske radnike u gledalištu, ali sada je to obavljeno na prepad. Sledeći put ga nekom mogu poslati na kućnu adresu.
Čovek koji se odrekao svoje domovine da ne bi platio porez (plemenito, nema šta) utekao u naručje moćnom hazjajinu sa Istoka, sa ponudom moćnika sa primorja da bude ambasador kulture Montenegra (ne znamo kako se to razrešilo, jer su odande proglašene sankcije protiv nove glumčeve domovine). Obišao je Skadarliju, probao pohovane paprike i ajvar, između ostalog pohvalio ovaj hrabri narod koji nikom ne uvodi sankcije. Rekao da će da govori o kulturi, a uspeo samo da pozdravi Putina kao mirotvorca!
Ostavio je dubok trag u francuskom filmu posle Novog talasa, a sada šeta svetom, buntovnik protiv obaveze koju podmiruje svaki građanin neke uređene zemlje. Čak ni onaj vampirski tajkun Roman Abramovič, vlasnik londonskog Chelseyja, nije se odrekao svoje zemlje, ali njega i našeg Gerarda vezuje samo jedna stvar: odanost velikom moskovskom hazjajinu.
Zbog toga sam ovih dana tužan. Njegovo novo zvanje, prijatelj srpskog naroda, podsetilo me je na rane devedesete kad su u ovu zemlju dolazili neki ljudi da nas brane od zlotvora. I odbraniše nas, vala, onoliko! Ali Gerard nas samo voli i doći će nam ponovo.
Tog četvrtka, tačno u podne, u istorijskom zdanju Muzeja Jugoslovenske kinoteke (legendarni bunker u Kosovskoj ulici) skupina filmskih novinara i znalaca došla je na tradicionalno obeležavanje početka jesenje sezone ove ugledne kuće. I onda uleće direktor JK Radoslav Zelenović i saopštava: Izvinite zbog zakašnjenja (oprostivog, dodajemo, samo petnaestak minuta). I kaže nam, uzbuđen, intonacijom kojom Bora Todorović u mitskim ”Maratoncima” saopštava ”Stigao je bioskop”: ”Dali smo Depardieuu Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke”. Zbunjeni, tek tada doznajemo da je junak ”Asterixa” u našoj maloj sredini.
Tokom popodneva i večeri elektronski mediji ogroman deo prostora posvećuju ovoj istorijskoj poseti, jer se danima ništa bitno ne događa sem užasnih vesti da pola Srbije pije zagađenu vodu (i to ne od juče, kad je saopšteno), da u mnogim gradovima, na nešto jači pljusak voda ponovo nadire sirotinji u stanove, da od obećane pomoći postradalima još ništa bitno nije dodeljeno, jer lenja, nušićevska birokratija ne zna šta da ponudi nesrećnicima sem gomile konfuznih upitnika za popunjavanje.
A i oni spasonosni arapski šeici se već dugo ne oglašavaju. Jedan komentator navodi da mu je nešto mnogo bilo sumnjivo kako se ovi šeici razbacuju milijardama dolara. A onda je, kako kaže, prolazio kraj Marinkove bare, oaza iz pretprošlog veka, i primetio dvojicu kako sortiraju sekundarne sirovine! Možda mu se nešto prividelo.
A kad je reč o Depardieuu, doznajemo da se ništa sigurno ne zna. Gorostasni glumac se zahvaljuje na ljubaznom pozivu, ali se ne otkriva ko ga je i za koji iznos pozvao. Došao je prvi put, na kratko, jer nas voli.
Na konferenciji za novinare premijer Srbije je potresen, uručuje mu golemu kotaricu za pićima iz podruma svog oca. GD prima i zagleda. Čujemo da je oduševljen zemljom, i to posle pola časa vožnje od aerodroma do Predsedništva srpske vlade. Premijer ga moli da, gde god može, lepo govori o nama (veoma mučan trenutak, takvo sitno poniženje nam nije potrebno).
I onda ga neki novinarski glas pita da li će nešto od svog kapitala (o kome mislimo da znamo više od njega) uložiti u srpsku kinematografiju. GD zbunjeno zaobilazi svaki određeniji odgovor. A zašto je onda bežao iz otadžbine ako krene da se razbacuje krvavo zarađenim penezima kao pijani baron iz nekog vodvilja! Tad mu je valjda postalo jasnije kamo je zalutao. Ali – glumac je glumac, valja odigrati preuzetu ulogu do kraja, makar bila reč o rđavoj farsi.
Pre nego što su ga odveli u Skadarliju, jer je izjavio da ga zanima naša hrana, pokazali su mu maketu Beograda na vodi u obnovljenom zdanju Geozavoda. Posle samo nekoliko trenutaka zagledanja u maketu dela grada o kojem ne zna ništa kamere beleže njegovo oduševljenje i radost da će Beograd na vodi tako izgledati. Čisti blam, veći nego kad je pre izvesnog vremena holivudska zvezda Steven Seagal srpskim odličnicima objašnjavao kako se boriti sa organizovanim kriminalom, dok ovi naši dilberi u glavi hvataju beleške!
U video snimcima i sutrašnjoj štampi podrobno je opisano šta je ovaj bucko sve konzumirao. Ako su samo pola izmislili, njemu je kasnije žestoko pozlilo! Na televiziji su viđeni snimci kako se glumac veseli sa šeširom na glavi, uz bučnu kafansku muziku i prepunu trpezu.
Niko nijednog trena nije saopštio ni odakle je došao, ni kamo se zaputio! Strogo poverljivo, nema šta.
Nema razloga da ističem kako je Depardieu jedan od najvećih evropskih glumaca posle Belmonda i Delona, sa dugom glumačkom karijerom od 1967. naovamo i desetinama antologijskih ostvarenja. Glumci po svojoj konstituciji imaju pravo da se prilagođavaju životnim situacijama, pa čak i kad je reč o dramaturgiji kao pozajmljenoj iz Gogoljevog ”Revizora”. Ništa ne ide njemu na dušu, ova mera konfuzije i infantilne strategije (Putinov protégé) ide na dušu palanačkom mentalitetu i snižavanju lestvice podnošljivog građanskog ukusa.
Nedosegnut uzor u manipulaciji javnim mnjenjem sopstvenom zagonetnom biografijom, Maršal Jugoslavije bio je oprezniji, jer je znao da se snađe u okruženju Churchilla, Staljina, Gamala Abdela Nasera, cara Haile Selasija i gomile afričkih poglavica (čak je onog zlikovca Idija Amina potajno primio u državnu posetu na Brionima, pa je to jedva procurilo u javnost da bruka ne bi bila prevelika). Kad je predstavljen Richardu Burtonu (filmskom Titu iz ”Sutjeske”), promrsio je da nema ništa protiv svog filmskog dvojnika, zadovoljan što poređenje ide njemu u prilog (lična iluzija ili ne).
U godinama prvih Festova, sedamdeste prošlog veka, sijaset velikih zvezda se promuvalo Beogradom, ali niko nije imao hrabrosti da Hoppera, Petera Fondu, Sissy Spacek i slične hipijevske persone odvede kod Maršala. Da je došao John Wayne, njemu bi srce zaigralo, jer je voleo vesterne…
Ne zna se u ovom retoričkom bunilu od najavljenih reformi (nijedna nije ni načeta) ko će još biti doveden da nam poboljša imidž. Neki jezici kažu da uskoro dolazi David Jason, legendarni Del Boy, a možda i španska burleskna verzija Eliota Nessa – neodoljivo vulgarni inspektor Torente. Ako do toga dođe, kakvi će se tu voditi državnički razgovori od bilateralnog značaja!
Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.
To je tako.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.
Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.
Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.
U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.
Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.
Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.
Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.
Na liječenje od čega?!
Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?
Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!
Ma nemojte?!
Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.
Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.
Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!
Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.
Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Sto godina od početka Velikog rata svet pamti da je oko 35 miliona ljudi izgubilo živote ili osakaćeno. U malenoj Srbiji gubitak, 1.250.000 života, zemlja opustošena i osirotela. Simbolično je uzet datum pucanja na Franza Ferdinanda, 28. juna 1914. na Vidovdan. Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale.
Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji.
Radio Beograd 1 i 2 emitovali su četvorodelni doku-igrani program ”Srbija u ratu: 1914.-1918.” (ponedeljak-četvrtak, 23.-26. jun, 10-10.55 min.) koji sam odslušao s jezom i bez daha. U najboljoj tradiciji naše radiofonije načinjena je potresna hronika rata i stradanja, s dobro prostudiranom istoriografskom građom, uz dragocene dokumentarne snimke i muziku koja čini epohu.
Bez pregrejane patriotske retorike (može se dakle i bez toga) hronološki su se ređali prizori, arhivski snimci iz tih dana, ali i današnji komentari nekoliko najboljih istoričara (Dubravko Stojanović, Ljubodrag Dinić, pre svih). Ova bezmalo četiri-časovna lekcija zaslužuje da bude ponovljena, za dugo pamćenje i nezaborav.
Ali, otkud Bach u naslovu ovog zapisa? Stižemo do njega. Nisam mogao da zaobiđem neposredne reflekse davnih vremena od kojih nije lako odmaknuti. Prošlost dugo traje, što rekao jednom prilikom mudri Dušan Matić.
Jedan neobičan dan u glavnom gradu.
Sreda, 25. juni, kasno popodne, užasan pljusak se stuštio, uz krupnu tuču, razlog da se ne pomoli nos van kuće. Na dva kanala RTS-a dve ključne utakmice sa Mundijala u Brazilu, pre svega Argentina-Nigerija, a u gradu više primamljivih izazova: koncert britanske zvezde Billyja Idola na otvorenom, ispod Kalemegdana.
Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?” Čak je navedeno da je oduševljena masa od desetak hiljada duša na nogama i ovacijama otpratila koncert! Hej, kako onda poverovati kad nam opisuju zbivanja u tajnoj policiji.
Potom, Stephen Segal sa svojim blues-bandom u Centru Sava. Dan kasnije čitamo na naslovnim stranama kako je srpski ministar policije, čuveni doktor Neša sa Megatrenda (plagijat doktorata dokazan, ali pojela maca), primio u zvaničnu posetu holivudsku akcionu zvezdu, te su vodili ozbiljne razgovore o ”borbi protiv korupcije i nasilja”. Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital” (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak.
Vraćamo se na pomenuto veče. Kinoteka otpočinje panoramu novog japanskog filma, a u Kulturnom centru Beograda – rumunski film ”Sve najbolje o porodici” (nagrađen) uz susret s autorkom scenarija. I, najzad, ”Pasija po Jovanu”, oratorijum Johanna Sebastijana Bacha, prvi put izveden 1724., delo koje se retko izvodi u Beogradu, jer zahteva veliki broj učesnika i vrhunski domet u izvođenju. Tu se osrednjost ne prašta.
Sa radija čujem da se koncert Billyja Idola odlaže zbog nevremena, a ja s kišobranom u ruci krećem ka obližnjoj katedrali Blažene djevice Marije, u mom komšiluku. Ova crkva svake godine u ovo doba pruža utočište izvanrednom međunarodnom filmskom festivalu ”Dani orgulja”. Smeštena na čuburskoj padini (Hadži Melentijeva), u mirnoj predratnoj rezidencijalnoj zoni (porodične stilske kuće sa uređenim baštana i travnjacima), ova crkvica ima najbolje orgulje u gradu, jer su koncertne orgulje marke Valdner u Domu sindikata već dve decenije u ruševnom stanju i niko iz grada neće da plati servis od 200.000 evra.
Ove večeri 14 izdanje Dana orgulja otvara se, potpuno neuobičajeno, monumentalnim Bachovim delom, jednim od vrhunaca visokog baroka. Vrlo me kopka kako će toliki ansambl (Simfonijski orkestar i hor RTB, sa petoro izvrsnih solista) biti smešten u katedralnu crkvu ne baš monumentalnih dimenzija. Sva sreća da sam stigao, predostrožno, pola sata ranije, jedva sam pronašao mesto, a svi kasniji su mogli još samo da odstoje. Što nije bilo lako: unutra je bila velika sparina, sve se pušilo, a izvođenje je trajalo punih 112 minuta.
Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj.
Festival je sjajnim, promišljenim govorom otvorio nadbiskup Stanislav Hočevar, a u auditorijumu su bila, uz nekoliko zapadnih ambasadora, prva imena naše muzike: od Mladena Jagušta (koji se hrabro primiče stotki), Radmile Bakočević do mlađih, studenata i poznavalaca muzike.
Iako su orkestar, hor (u podmlađenom sastavu) i solisti bili prilično sabijeni, da bi svi stali nadomak publike, to je samo povećalo prisnost i kamernost izvođenja – sve se izvrsno čulo, a pod jakim reflektorima svima su se caklila lica, što je samo podvuklo snagu saosećanja sa Hristovom golgotom. Svi posetioci su dobili prevod Pasije u Bachovoj dramaturškoj verziji, tako da smo lakše pratili izvođenja na nemačkom jeziku.
Dok sam slušao ovu nebesku muziku, kroz svest mi je, kao i mnogo puta ranije, prolazilo večito pitanje na koje nema racionalnog odgovora: kako je to Johann Sebastian Bach uspeo da volšebno iznedri iz svoje imaginacije taj složeni muzički mikro-univerzum, preplićući glasove Isusa, Pilata, evanđeliste Jovana, hora koji svojom poetskom snagom ovaploćuje univerzalnu poruku o snazi žrtvovanja za spas svih nas (pa i za mene, premda sam po ubeđenju agnostik).
Kao omađijani smo odslušali ovu jedinstvenu zvučnu katedralu (delo je izvedeno bez pauze i niko se nije meškoljio). A kad se ”Pasija” završila zvucima nebeskog smirenja (Hrist na nebu, mir na zemlji, ovo drugo ćemo još sačekati), usledile su desetominutne stajaće ovacije (Englezi to zovu outstanding ovations).
A potom smo svi ozareni, u znoju lica svog, izašli u kišnu beogradsku noć. O da, pomenuo sam izvanrednu utakmicu Argentina- Nigerija. Ništa nisam propustio: pošavši ka crkvi uključio sam snimanje. Ušao sam u kuću, vratio traku, odgledao vrhunski fudbal do kraja (tamo nas nije bilo, jer smo iz tog sveta otpali sami od sebe). I imao sam utisak da se mojoj gledalačkoj samoći pridružio neko ko mi godi – Johann Sebastian Bach. Te večeri on je bio i naš sugrađanin, kao i mnogo puta ranije kad smo pribegavali njegovoj zvučnoj galaksiji.
Bez njega bi nam u Beogradu bilo teže i neizvesnije.
Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.
Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.
“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.
“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.
“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”
“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.
“Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”
“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.
“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”
“A tko mu je striko?”
“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”
“Nisi mu dala?!”
“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”
“Svaka čast!” zadivi se konobar.
“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”
“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.
“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”
“Ugojeni paraziti”, reče konobar.
“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”
Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.
“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.
“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.
“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”
“Stranci, a?”
“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”
“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”
“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”
“Nemaju ljudi para.”
“Nemaju”, ponovi tužno Milica.
“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača…”
“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle…”
Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.
“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.
Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.
“Ha! Šta kažeš?” upita ona.
“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.
“A jel’ bi ti investirao?”
“Pa, sad… bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”
“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.
“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.
“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.
Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.
“Ne ljutiš se?” upita ona.
“Ma, daj…” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”
“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”
“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.
“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”
“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”
“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”
“Častim te.”
“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
