novinarstvo s potpisom
Sanja Sarnavka
Kad je potvrđeno da me, danas već daleke 2012., opsjela naizgled opaka bolest zvana karcinom, nisam bila impresionirana jer mi se činilo da je to prirodna posljedica dotadašnjeg načina života – puno stresa, puno previše kava i cigareta, a premalo reda i spokoja. [Read more…]
Beograd, sredinom oktobra. Na sve strane mogu se videti plakati sa likom Vojislava Šešelja. Na Trgu Republike četnički vojvoda koji je nekoliko dana ranije pušten iz Haškog zatvora bez očekivane presude, sa obrazloženjem da je ozbiljno bolestan, drži jedan od svojih govora.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića.
Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica sa četničkim obeležjima i podignuta tri prsta u znak pobede.
Kakva je to pobeda? Još jedan poraz već sluđene Srbije koja, eto, nikako da se oslobodi uveliko kompromitovanog nasleđa prošlosti. Tabloidni mediji prate Šešelja u stopu. On je ličnost dana. O njemu se govori kao o heroju, ”Srbinu”, ”onome koji je rasturio Haški tribunal”, vratio dostojanstvo Srbiji. Tako se govorilo i o njegovom nekadašnjem mentoru Slobodanu Miloševiću.I on je vraćao dostojanstvo Srbiji. Bolje da nije. Šešelju se, uz ostalo, priznaje ”istrajnost” kao vrhunska pozitivna osobina. I za mnoge od onih koji se navodno ne slažu u svemu sa njim ”Šešelj je moralna i intelektualna veličina za ove male i jadne marionete koji su pogazili svaku svoju reč koju su izgovorili”.
Ruska državna televizija Šešelja naziva patriotom koji se vratio ”nepokoren i neslomljen”, dočekan u Beogradu pravim ovacijama i zalaže se za integraciju sa Rusijom na održanom ”grandioznom” mitingu.
Vlast se ne oglašava. Iako bi trebalo da se bez uzdržavanja ogradi od Šešeljevih političkih stavova i njegove dugotrajne zločinačke aktivnosti. U većini medija Šešelj je prikazan i prihvaćen kao žrtva, a njegov povratak kao trijumfalna pobeda nad svetskom globalističkom birokratijom.
Mediji izveštavaju: ”U prepunom hramu Svetog Save na Vračaru održana je zajednička liturgija patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i patrijarha srpskog Irineja, uz sasluženje arhijereja Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva i đakona”. Liturgiji je pored srpskog predsednika i niza značajnih ličnosti srpskog političkog života prisustvovao i Vojislav Šešelj.
Koliko je vlast sada uzdržana, toliko nije bila samo desetak dana prilikom posete albanskog predsednika Edija Rame. Srpske vlasti su itekako žestoko reagovale na Raminu izjavu da bi priznanje Kosova d strane Srbije doprinelo uspostavljanju normalnih ekonomskih i političkih odnosa. Rama je takođe više puta naglašavao da se Albanija protivi ideji o Velikoj Albaniji i kako Srbiju i Albaniju vidi zajedno u velikoj Evropi.
Srpska štampa je Edija Ramu nazvala ”perverznjakom”, ”razvratnikom, propalicom koji Srbiji otima Kosovo i koji je u Beograd došao samo da vređa”. Jedan upečatljiv naslov preko cele prve strane glasio je: ”Edi Rama, Šiptar bez srama”. Srpska državna televizija nije prevodila Ramine reči prilikom dolaska u Beograd.
Predsednik Nikolić je odbio da primi u posetu albanskog predsednika. Premijer Srbije je ”diplomatski” izjavio: ”Ako neko misli da bi ozbiljna politika bila da sam juče uzeo motku ili udario Ramu, mislim to nije ozbiljna politika…”
Svaki objektivni posmatrač mora da uoči ovu očitu nesrazmeru: mrzovolju i više od toga – mržnju prema Ediju Rami i otvoreno ili skriveno prihvatanje Vojislava Šešelja. Provokacija je, po ovdašnjim shvatanjima, kada albanski predsednik govori o zajedničkom putu u Evropu i neophodnosti priznavanja nezavisnog Kosova (što svakako očekuje Srbiju na njenom putu u Evropsku uniju), a nije provokacija kada optuženik za ratne zločine insistira na promenama granica, na ostvarenju Velike Srbije, hvali ubice Zorana Đinđića i diči se ruševinama Vukovara.
Dežurni teoretičari zavere uveliko govore i pišu kako poslednji događaji, a u to uključuju i pokušaj ubistva poznatog biznismena Milana Beka, predstavljaju kažnjavanje neposlušne Srbije zbog njene politike u kojoj ima sve više okretanja ka Rusiji u političkoj, ekonomskoj i vojnoj saradnji. Na ovaj način, kažu ovi teoretičari, Sjedinjene Američke Države žele da destabilizuju Srbiju i tako je kazne zbog njene spoljne proruske politike.
Ovi ”argumenti” postaju objašnjenje za sve što se u Srbiji događa. Zato dobijaju široku podršku. Takva objašnjenja mogu se pročitati u štampi, čuti u elektronskim medijima, ali i u izjavama političara. One gode uhu prosečnog građanina jer tobože sve objašnjavaju, a krivca, po starom, dobrom običaju, uvek nalaze negde drugde, izvan sopstvene sredine i sopstvene odgovornosti.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva.
Evo kaj mi je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za njegove bližnje.
I sad gledam ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.
(Reakcija kolege Ede Popovića preuzeta je sa portala Večernjeg lista a izvorno je objavljena na Facebooku).
Metaforički rečeno, danas je velika većina hrvatskih građana bolesnik koji boluje od teškog karcinoma koji je u poodmaklom stadiju i koji je u velikoj mjeri već metastazirao, a to znači da mu je potrebno dugotrajno i teško liječenje s vrlo upitnim krajnjim rezultatom.
Jedini način da bolesnik preživi je da se nad njim izvrši neodgodiva, hitna i teška kirurška intervencija, a nakon toga neizbježna i teška kemoterapija.
Međutim, iako svjestan stanja u kojem se nalazi, pacijent je nervozan, optužuje liječnike koji ga pokušavaju izliječiti da nisu utvrdili pravu dijagnozu, da nisu izabrali pravu metodu liječenja i terapiju, odbijaju tešku operaciju i sve što iza nje slijedi i zahtijeva da bude potpuno zdrav – i to odmah.
Istovremeno bolesnik ne želi raspravljati o tomu kada je, zbog čega i kako obolio od te zloćudne i teške bolesti, tko ga je tom bolešću zarazio, je li svjesno pristao biti zaražen i zbog čega do sada, iako svjestan teške bolesti i njenih posljedica, ništa nije poduzimao da bi se ranije počeo liječiti, bez obzira na to što je znao da odgađanje liječenja vodi u veliku neizvjesnost, pa i u katastrofu.
Ako je taj, do tada relativno zdrav bolesnik, dobrovoljno, a jest, pristao na to da ga bude zaražen tom teškom bolešću, potpuno je apsurdno odbijati liječenje i optuživati liječnike koji mu sada pokušavaju spasiti život, pa i ako ne primjenjuju najbolje metode liječenja, a ni riječi ne spomenuti, a kamoli osuditi, one koji su ga sračunato i namjerno zarazili tom bolešću i ništa nisu poduzimali za njegovo liječenje te ga time doveli u tako teško, gotovo bezizlazno stanje.
Da apsurd bude potpun, liječnike koji se u okvirima svojih mogućnosti i sposobnosti trude i zalažu teško oboljelom bolesniku spasiti život, daleko više i glasnije od frustriranog bolesnika napadaju upravo oni koji su bolesnika tom bolešću zarazili, a nisu ga liječili, odnosno oni koji su, uz naivnog bolesnika, najveći krivci što se on danas nalazi u tako teškom stanju.
Narodski rečeno – nevjerojatno, ali istinito!
Iz ovog metaforičkog prikazivanja današnjeg “zdravstvenog stanja” velike većine hrvatskih građana svakom razumnom čovjeku sve može biti potpuno jasno, a one kojima to ipak nije jasno treba običnim i jednostavnim riječima podsjetiti kada i kao su počele prve, prave i ozbiljne te današnje “zdravstvene” poteškoće, naročito i prije svega, nekadašnjeg vrlo brojnog srednjeg sloja hrvatskih građana i koji je bio pravi i stvarni uzrok tih vrlo ozbiljnih teškoća koje danas poprimaju ozbiljne i zabrinjavajuće razmjere.
U poznato vrijeme, kada im je “zdravstveno” stanje bilo daleko povoljnije nego danas, hrvatske građane su određene strukture, koje su se tada predstavljale kao njihovi “spasitelji”, uvjeravale da žive u “mraku”, da nemaju gospodarsku i životnu perspektivu, da ih stalno drugi narodi (naročito Srbi) potkradaju i da im se uzima ono što pripada samo njima. Da je Hrvatska bogata zemlja, da se hrvatski građani moraju riješiti izrabljivača, a to se jedino može stvaranjem svoje neovisne države u kojoj hrvatski narod nitko neće izrabljivati i u kojoj ga čeka zasluženo i sigurno blagostanje, nacionalna i vjerska sloboda, prava demokracija, u kojoj će hrvatski narod sam odlučivati o svojoj sudbini i sam raspolagati svojim ostvarenim materijalnim dobrima.
Tko je to hrvatskom narodu obećavao? ZNA SE! Tko je na temelju tih obećanja u novoformiranoj državi došao na vlast? ZNA SE! Što se nakon toga dogodilo? ZNA SE!
A one oboljele od amnezije, koji su zaboravili ili im nije jasno što se nakon toga dogodilo i kada je i kako hrvatski narod “obolio od teško izlječive bolesti” čije posljedice će, ako i tko preživi, osjećati više desetljeća – treba podsjetiti na sljedeće:
Nakon primitivnog, ali krvavog rata, o kojem se još uvijek krije prava istina o tomu tko se u njemu s kim i o čemu dogovarao, tko je u njemu s kim i kako surađivao, tko je protiv koga i zbog čega ratovao, tko je koga ispomagao – nakon uspostave toliko dugo očekivane “neovisne i samostalne” Hrvatske odmah se započelo s “nužno potrebnom” preraspodjelom materijalnih dobara stvorenih u “socijalističkom mraku”, ZNA SE u čiju korist – jedina i prava istina je da je hrvatski narod temeljito opljačkan. Na koji način? Treba li još i danas to nekome objašnjavati?
Najveći dio onoga što je bilo vlasništvo do tada “napaćenog hrvatskog naroda” prešlo je u vlasništvo onih “spasitelja” hrvatskog naroda koji su ga izbavili iz “socijalističkog mraka” i (to treba dobro zapamtiti) iz “podređenog materijalnog položaja, siromaštva i bijede”. Rezultat?
“Spasitelji” hrvatskog naroda su preko noći postali bogataši, a većina toliko “voljenog hrvatskog naroda” puka sirotinja, veća nego u “socijalističkom mraku”.
Jedno po jedno do tada rentabilnih poduzeća je nestajalo, na čemu su se “veliki ljubitelji hrvatskog naroda” obogatili, a “voljeni hrvatski narod” ostao bez posla i bez osnovnih uvjeta za kako-tako pristojan život.
I dok su poduzeća nestajala, a radnici iz poduzeća koja su nestajala ostajali bez posla negodovali, svi ostali su šutjeli, iako su znali da je to “bolest” koja se naglo i nezaustavljivo širi i koja će i njih kad-tad zahvatiti.
Uništavanjem poduzeća uništavala se i proizvodnja bez koje ni jedna država ne može normalo djelovati, što znači i opstati. Na taj način su radnici ostali bez posla i prihoda za život, a država bez dohotka za kako-tako normalno djelovanje.
Međutim, kada je “privatizirano” i uništeno gotovo sve što je bilo vrijedno i donosilo prihode, “veliki zaljubljenici u hrvatski narod” dosjetili su se “spasonosnog rješenja”. Da ne bi svoje “pošteno stečeno bogatstvo” morali dijeliti s “voljenim narodom”, a da bi taj “voljeni narod” nakon uništene proizvodnje mogao barem preživljavati, sve vrijedno što je preostalo, a stvoreno u “mraku socijalizma”, prodano je strancima bez znanja i odobrenja “voljenog naroda”.
Po kojoj cijeni? Pa nećemo se valjda baviti takvim tričarijama!
Da bi “voljeni hrvatski narod” i novostvorena i toliko hvaljena, “pravedna i poštena” država mogla nekako preživljavati ni to nije bilo dovoljno, pa su se svake godine dizali pozamašni krediti koji nisu ulagani u proizvodnju, nego u golo preživljavanje građana dugo očekivane “demokratske, pravedne i neovisne” Hrvatske.
Treba li podsjećati da su se krediti iz godine u godinu samo povećavali, a da se o njihovom vraćanju nije ni razmišljalo?
Kada su oni koji su do toga doveli izgubili vlast i kada se konačno uvidjelo da iz godine u godinu povećavanje kredita vodi u neizbježnu propast i kada je došlo vrijeme da se samo za otplatu kamata moraju dizati novi krediti, što znači da se glavnica samo povećava, u državi je nastala frka.
Manje dizanje kredita i otplata makar i samo kamata na stare kredite zahtijeva veću proizvodnju, koju je u upropaštenom gospodarstvu teško pokrenuti, i manju potrošnju, što znači žrtvu svih građana kako bi se barem prekinulo još veće zaduživanje.
Dakle, sve više se dolazi do spoznaje da bez žrtve nema izlaska iz ovako teškog stanja.I sada se pojavljuju određene strukture koje ne pristaju na žrtve. Koje su to strukture?
One koje su znale i kojima je bilo jasno kamo takvo ponašanje “velikih dušobrižnika hrvatskog naroda” vodi, a cijelo su vrijeme šutjele. Šutjela je, nacionalizmom “drogirana”, hrvatska intelektualna elita koja je bila najpozvanija u pravo vrijeme reagirati i ukazati na takvo ponašanje, između ostalih i prije svih znanost i akademska znanost.
Međutim, intelektualna elita se nije oglašavala, pa ni u vrijeme najgorih Tuđmanovih devijacija, nego mu je podilazila i to na krajnje degutantan i priprost način.
To najbolje potvrđuje njegovo primanje u Akademiju znanosti i umjetnosti, a da nije ispunjavao nikakve formalne kriterije.
Iako im je bilo jasno kamo takvo ponašanje onih koji su o svemu odlučivali vodi, a o svemu su odlučivali oni kojima je gospodarstvo bilo “zadnja rupa na svirali”, i da je državna kasa već tada bila potpuno prazna zbog zloupotrebljavanja ponašanja vlasti koja je podilazila biračima zbog glasova za održanje na vlasti, one strukture koje su na sve to trebale i morale reagirati baš su u to vrijeme sebi osigurale i dodatna primanja putem povoljnih kolektivnih ugovora, unatoč tomu što su već tada znale da mnogi, prije svega radnici u proizvodnji, nisu dobivali ni ono što su teškom mukom zaradili.
Te iste strukture, unatoč velikom broju korisnika socijalne pomoći, velikom broju onih koji se hrane u javnim kuhinjama i kopaju po kontejnerima, velikom broju umirovljenika s mizernim mirovinama i velikom broju onih koji rade (posebno u privatnom sektoru) za sramotno male naknade – danas prijete prosvjedima i ne pristaju na solidarnu žrtvu za izlazak iz ovog teškog stanja.
Za te strukture bi bilo pravo pitanje – a gdje ste bili kad je “grmilo”? Gdje ste bili kada se pilila grana na kojoj svi sjedimo – pa i znanost?
O tomu gospoda Ribić, Babić, Stipić i ostali sindikalci ne žele govoriti. Njima su važna primanja samo članova njihovog sindikata. Po njihovoj logici oni svoja, ne samo redovna primanja nego i ona po “zasluženom” kolektivnom ugovoru, trebaju zadržati, pa i po cijenu gladovanja ostalih hrvatskih građana, ne priznajući da je državna kasa prazna niti da su za “pilenje grane” i pražnjenje kase oni daleko odgovorniji od “običnih” i manje obrazovanih hrvatskih građana koji u to nisu bili upućeni, a danas žive u siromaštvu i bijedi.
Jasno je njima da za njihove zahtjeve novaca nema i da se njima može udovoljiti samo i jedino dizanjem novih kredita, ali bi im trebalo biti jasno i to da je to zločin prema generacijama koje dolaze iza nas i koje će, ni krive ni dužne, ispaštati zablude o tomu kako je jedino važno imati svoju samostalnu državu, pa i s uništenim gospodarstvom, što znači državu osuđenu na propast.
Državu koja je uništila svoje gospodarstvo, koja je gotovo sve vrijedno već prodala, državu koja se, zbog velikih kredita, nalazi pod “hipotekom” i koja već danas nije država hrvatskog naroda.
Nekoliko posljednjih godina slovenske ankete javnoga mnijenja pokazuju da je ispitanicima u životu najvažnije zdravlje. Mislim da je također tako u Hrvatskoj, ali i još kojekuda. Možda je u tim anketama novost to što se zdravlje uzdiglo na sam vrh vrijednosne ljestvice, i to ne samo nama u trećoj životnoj dobi već i mladima. Dok sam imala dvadeset godina, ni nakraj pameti mi nije padalo, u povodu Nove godine, nekome poželjeti: “Želim ti zdravlja!” Tada sam željela uzbudljiv život. A sada, sebi i drugima, nadasve zdravlja, eto.
Radi se o želji za što dužim zdravljem i veseljem, ali i tome da pomognem ljudima razumjeti što je to zdravlje i kako brinuti o toj najvećoj blagodati. Kao što se i priliči ambasadorici radosnog starenja, nazivu po kojem me poznaju. Želim znati što je najučinkovitije na području liječenja i što je najprimjerenije ljudskoj prirodi.
Oduvijek me zanimaju tumačenja zdravlja i bolesti, sve metode liječenja, zajedno sa znanstvenom medicinom. Prije više od desetljeća suorganizirala sam i vodila prvu nacionalnu konferenciju o komplementarnom liječenju u Sloveniji, i bila upoznata sa svime što je kod nas postojalo pod tim imenom. Tada su se šalili da sam u prijašnjem životu bila čarobnica i lječiteljica. Priznala sam da sam zaljubljena u život i da bih ga voljela što duže uživati.
Kako radosno, ispunjeno i zahvalno živjeti? Što znači biti zdrav? O tome sam najviše naučila od velike učiteljice − smrti. Šuteći i promatrajući, razmišljajući i razgovarajući. I neprestanim čitanjem knjiga o zdravlju i liječenju, što je moja svakodnevna popudbina.
Opisat ću jednu od čestih slika umiranja. Ona je, tiha, u sebe zatvorena osoba. Prvo je imala rak pluća, a sada su joj se metastaze proširile cijelim tijelom. Razgovaramo o ljepoti šume i sunčevoj svjetlosti. Polagano postavljam pitanje, obzirno, nježno: “Pušite?” Ona: “Da, pušila sam cijeli život. Kava i cigareta, cigareta i kava.” Ponovno malo o vremenu, a zatim: “Najvjerojatnije i mnogo bola u duši… Muškarac koji nije razumio, koji je vas je napustio…” Ona: “Da.” Nastavljamo o ljepoti prirode, te ja nježno: “Imali ste osjećaj da ste sami, sasvim sami?” Ona, orošenih očiju: “Da, za sve sama, pa i za odgoj djece.”
Nježno sam ju pomilovala: “Da vam je teško i da vas je strah, a o tome niste imali s kime razgovarati?” Ni s kim nije razgovarala. Hodala je uspravno, dok je išlo, i bila preponosna da bi ikoga išta molila. Gorčinu u duši gurala je pod tepih: “Ne, o takvim stvarima nikada nisam govorila.”
Jedna je od najboljih knjiga o liječenju i bolesti studija dr. Waltera Webera* Nada i rak: Duh pomaže tijelu. Zato što je to knjiga o cjelovitu načinu liječenja. Autor je, nakon dvadeset godina liječenja oboljelih od raka, došao do zaprepašćujućih zaključaka o sličnosti „događaja“ u tijelu, na staničnoj razini, s događajima u životu pojedina bolesnika. Kao što danas znaju već mnogi liječnici, tako i dr. Weber kaže da je “bolest pokušaj samoliječenja tijela”. Ljudskog tijela, čija se duša već dugo, često još od djetinjstva, osjeća usamljenom, ne komunicira sa socijalnim okruženjem, jer te mreže ili nikada nije bilo ili se rastrgala.
I što treba liječiti? Sasvim sigurno to nisu prvenstveno ili isključivo simptomi! Jer do bolesti dolazi kada je protočnost blokirana i kada čovjek ne živi u skladu s time što je u njegovoj stvarnoj prirodi. Kada ne sluša i ne zadovoljava svoje autentične potrebe, kada ne može nahraniti dušu onime što stvarno želi. Kao što tvrdi, ne znam koliko već puta pročitana, knjiga Misliti tijelom i njezin autor, liječnik i psihoterapeut, Jader Tolja**: “Kada smo pronašli ono što nedostaje u našem životu, obično i simptomi bolesti više nemaju razlog postojanja.”
Prema njegovu mišljenju, u danoj situaciji, kada na raspolaganju imamo informaciju i energiju, bolest je najbolje rješenje. Kada proširimo informacije, kada promijenimo motrište, kad prodišemo punim plućima, a sve to u svrhu pravog liječenja, s vremenom će se bolest povući. Jer je ispunila svoju svrhu. Ako nam ne ide, ako ne uspijemo, “rješenje može biti i u tome da umremo. Za neke je smrt i najbolje rješenje”, misli psihosomatski lječitelj, uvjeren kako na smrt ionako gledamo previše dramatično: “Naime, smrt nije kraj života, ona je tek njegov nastavak na novoj lokaciji. Osobno je često uspoređujem sa selidbom. Naime, promjenom lokacije ne završava naš život, samo završava naš život u dotadašnjem stanu.”
U prethodnoj sam kolumni citirala liječnicu koja mi je rekla: “Tko je sretan, taj je i zdrav.” Pri tome sam mislila na vezu sa svojom dušom, na osjećaje i to kako na njih reagiramo. Veliki Lao Ce***, iz davne Kine, znao je da “mudra čovjeka vodi ono što osjeća, a ne ono što vidi.” Ili što umišlja. I ono što pametuje njegova okolina i njezini brojni glasovi. Što ćutiš, što osjećaš? − to je pitanje svih pitanja, na koje mnogi ne znaju odgovor. “Kako to mislite što osjećam? Takvo si pitanje nikada nisam postavio.” Ili: “Joj, kad bih znala što osjećam! Pa to i jest moj problem što ne znam! Znam što moram. Znam što drugi od mene očekuju. Znam… Ali zbilja ne znam što stvarno osjećam!”
Veliki problemi pojedinaca, zajednica, naroda i čovječanstva komunikacijske su prirode. Ne znamo komunicirati, ni sami sa sobom ni s drugima. Ne znamo i ne želimo slušati, slušati sebe. Ne znamo si reći što uistinu osjećamo, a još se manje usuđujemo to podijeliti s drugima, koji bi nas pri tome gledali u oči i prenijeli nam što oni osjećaju vezano za našu poruku, koja je uvijek energetske i osjećajne prirode, i čija je informacijska vrijednost mnogo manja negoli mislimo.
Zato dr. Waler Weber tvrdi: “Da bi se postalo, odnosno ostalo zdravim, čarobna je riječ komuniciranje.” Njegovu tvrdnju potpisujem cijelim bićem i potvrđujem životom koji tako rado živim.
_____________________________
* Dr.med. Walter Weber, onkolog iz Hamburga, bavi se psihosomatskim utjecajima na uzroke i razvoj bolesti.
** Dr. Jader Tolja, 1980. u Avellinu, Italija, studirao je medicinu i kirurgiju u Bolonji.
*** Kineski filozof iz 6. stoljeća prije Krista. Njegovo se ime, u raznim izvorima, pojavljuje kao Lao Tse, Lao Tsu, Lao Tzu i sl.
