Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Maternica Božja
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Maternica Božja
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“.
Hebrejski jezik ne poznaje mnogo apstraktnih imenica te vrlo često konkretnom slikom dočarava duhovno značenje pojedine riječi. Iz hebrejske imenice rehem (maternica; množ. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti. Nalazimo ih i u Tori i u Kur’anu (arapska riječ harahman, milosrđe, također znači: maternica). Atributi milostiv i samilostan označuju dvojakost Božjeg milosrđa: ono je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću, a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost, zaštitu, bezuvjetnost.
Kada u liturgiji ili u molitvi zazivamo Gospodnje smilovanje (Gospodine, smiluj se ili Gospodi, pomiluj; grč. Kyrie eleison), prizivamo zapravo, Božje milovanje.
Kršćanstvo, koje toliko inzistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo majčinsku dimenziju Božjega bića. Premda u novije vrijeme teolozi otvorenije o njoj govore i pišu, teologiju nježnosti tek valja otkriti
Proturječje među strogoćom i materničnom blagošću sklupčano je u krilu samoga biblijskoga Boga, čas materničnoga poput majke, čas strogog i pravednog poput oca spram svojoj djeci. Ovisno o razdoblju, stjecaju okolnosti i ovisno o tekstovima, židovi, kršćani i muslimani pridavali su veću važnost jednoj ili drugoj od ovih dviju krajnosti. Kršćanstvo, koje toliko inzistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo majčinsku dimenziju Božjega bića. Premda u novije vrijeme teolozi otvorenije o njoj govore i pišu, teologiju nježnosti tek valja otkriti.
Bog je, naravno, nadspolan, ali ako već o njemu govorimo antropomorfno, onda ne bi trebalo da zapostavimo neki od njegovih bitnih atributa. Bog jest transcendentan, nedostupan, sasvim drugi, ali, istodobno je, sasvim blizu, skriven i malen. Čak odsutan, prisutan je, odnosno prisutnost je sama. Bog jest pravedan i strog, ali i nježan i bogat milosrđem. Nježnost nipošto nije odlika slabih, kako to naša “muška” civilizacija često shvaća. Ona je sposobnost da se prihvati istina o nama samima, o drugome, o svijetu, o Bogu. O Bogu koji je i Svevišnji i Svenižnji.
Sućut i milosrđe sastavni su dio onakve ljubavi kakvu majka osjeća za svoje dijete dok je ono još u njezinoj utrobi – gotovo nagonskoga poriva za pružanjem utočišta, hrane, zaštite, nježnosti. Taj se poriv ne doživljuje ni razumom ni srcem (premda i razum i srce sudjeluju u njegovu osvješćivanju i artikuliranju), nego cijelom utrobom. I doslovno (osjećajem duboke ganutosti) i preneseno (uspostavljanjem sklada narušena kakvom boli ili kakvim manjkom).
Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog u takvim trenucima?”. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, nego oslobađa dobro ljubeći. Nije, dakle, onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi
Veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav, nježnost i povjerenje. Milosrđe je ujedno i dobrota i poštovanje – ono se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ono čini da se onaj tko iskazuje milosrđe snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje milosrđe nije “predmet” toga milosrđa, nego sam njegov sadržaj.
Najveća tuga i bol, najveći nedostatak i rana su oni koje nanosi – zlo. Pred otvorenom ranom što ju ono zadaje, odgovor na pitanje ‘‘odakle zlo?“ može biti jedino milosrđe. Ono je jedino kadro nadvladati zlo tako da dopušta da ga ono rani, razoruža.
Tada mu se ne suprotstavlja ni filozofskim tumačenjima, ni pobunom pred njegovim apsurdom, ni bijegom. Gledajući ga u oči, pobjeđuje ga na njegovu vlastitu terenu – lišava ga njegova žalca. Upravo je aktivno prihvaćanje te nemoći pobjeda nad zlom.
Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog u takvim trenucima?”. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, nego oslobađa dobro ljubeći.
Nije, dakle, onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi. Jedina ponuđena nam sloboda jest prigrljena nemoć, a jedini naš odgovor može biti odgovornost za dobro koje sami činimo. Milosrđe je jedini božanski način na koji se možemo suočavati sa zlom. Milosrđe je ranjena Božja nježnost.
Takvo iskustvo stavlja nas na put svete povijesti svake osobe, povijesti ljudskosti zajedničke svim ljudima. Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos: otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama
Hebrejsku riječ rehem grčki jezik prevodi i riječima: oiktirmon (milosrdan; usp. Lk 6,36)i splaghnizomai (ganut, rasipan milosrđem; usp. Lk 15,11-32). Ove grčke riječi ne susrećemo u Evaneđeljima (posebice Lukinom) tek kad je izravno riječ o Božjoj ili Isusovoj ljubavi, nego su one prisutne i u opisima Isusova ponašanja, npr. kada je riječi o tome kako Isus gleda (pogled upućen Petru nakon zatajenja), kako upućuje riječi ohrabrenja (opetovano kaže ozdravljenima “Ne bojte se!”; potom, jednako tako, kako njega drugi slušaju (Marija sluša Isusa u Betaniji), dodiruju (grešnica koja Isusu ljubi noge; ili druga koja ga se dotiče), a on osjeti da “sila izlazi iz njega.
Sva Isusova osjetila zaokupljena su nježnošću i nju neprestance izražavaju te njegova prisutnost potiče druge da ju njemu iskazuju. Oni koji vjeruju da je Isus utjelovljena Božja prisutnost, Boga mogu prepoznavati u njegovu licu i pogledu, u njegovoj riječi, u njegovim dodirima i njegovoj smrti.
Vrhunac Isusove nježnosti njegova je smrt na križu. Isusovo lice na križu lice je posvemašnje, razoružane nježnosti i samo ga razoružan čovjek može vidjeti.
On umire iz nježnosti i najnježnije moguće. S nježnošću gleda u one koji ga razapinju da bi ih razgolitio do njihove vlastite nježnosti. Isus istu, božansku nježnost osjeća prema onima koje ostavlja i prema onima koji ga razapinju. Duboko je dirnut: i doslovno – trnjem, čavlima i kopljem koji ga probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji ga okružuju a kakvu on sam osjeća. Taj ga manjak probada gorče od koplja te nemoćan biva ranjen nježnošću koju sam iskazuje.
Od osam blaženstava dva govore o nježnosti. Isus je rekao: “Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju. U grčkom izvorniku krotki su praeis, tj. pitomi, blagi, umiljati, nježni. Dakle: “Blago nježnima, blago onima koji su drugima prijatelji”.
Put je to kojim institucionalna Crkva tako rijetko kroči. Rijetko prigrljuje vlastitu posvemašnju nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom ljubavlju
U još jednom blaženstvu Isus govori o milosrđu (milom srcu) Božjem, kakvo čovjek koji hoće biti Božji valja nasljedovati: “Budite milosrdni kao što je vaš Otac milosrdan“. Luka ovdje koristi grčki pridjev oiktirmom. Iskazujte, dakle, ljubav nježnošću koja miluje, tada ćete i sami biti zamilovani u Onome koji jest ta nježnost.
Takvo iskustvo stavlja nas na put svete povijesti svake osobe, povijesti ljudskosti zajedničke svim ljudima.
Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos: otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama.
Biti milosrdan prema siromasima znači biti ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kušajući u njima prisutnost Božje blizine otkrivati vlastito siromaštvo. Dopustiti da i sami budemo ranjeni onom ranom koja vapi iz svake osobe zbog napuštenosti i ostavljenosti u kojoj se našla i u kojoj se i sami kadikad zateknemo.
Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom.
Put je to kojim institucionalna Crkva tako rijetko kroči. Rijetko prigrljuje vlastitu posvemašnju nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja bez razlike.
Promjena paradigme
Priprave za opću skupštinu Biskupske sinode, koja će se pod nazivom ‘‘Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije“ održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014. godine, u punom su jeku. Dana 21. veljače održana je prva Opća izvanredna skupština 2014., kojoj je bio zadatak analizirati svjedočanstva i prijedloge biskupâ i mjesnih crkava o tome kako bi se Evanđelje za obitelj uvjerljivo naviještalo i živjelo te precizirati status quaestionis za drugu Opću redovnu skupština koja će se održati 2015.
Na Prvoj izvanrednoj skupštini, na molbu pape Franje, riječ je pred 150 kardinala uzeo kardinal Walter Kasper. Još od prvoga Angelusa17. ožujka 2013., kada je Papa kardinala nazvao ‘‘dobrim teologom“, bilo je očito da će kardinal Kasper postati Papinim teološkim glasnogovornikom.
Teologija kardinala Kaspera, od 2001. prefekta Kongregacije za jedinstvo kršćana, čini se,otvara prostor za dobru ravnotežu među tzv. progresivnim i konzervativnim strujama u Katoličkoj Crkvi (svojedobno je bio asistent kontraverznom teologu Hansu Küngu, ulazio je u polemike s kardinalom Josephom Ratzingerom o odnosu univerzalne i partikularne Crkve), a njegova posljednja knjiga Misericordia. Concettofondamentaledelvangelo – Chiavedella vita cristiana (Queriniana, Rim 2013), upravo je sukus teologije i pastorala samoga pape Franje.
Otvaranje prostora za otvoren govor mnogi kršćani koji se još nadaju da je u Crkvi moguća obnova žive vjere, doživljuju kao radosnu vijest. No, svećenici i biskupi crkvenoga vodstva u tzv. konzervativnim sredinama kao što je naša pribojavaju se ma kakve promjene koja bi mogla dovesti u pitanje njihov prestiž, moć i poziciju moralnoga arbitra te pružaju stanovit otpor čak i Papinim inicijativama. No, neće se još dugo moći praviti da se nisu dogodile
Oko ankete upućene mjesnim crkvama o pitanjima bračnog i seksualnoga morala kao dijela samih priprava za Biskupsku sinodu o obitelji puno se spekuliralo i u medijima i po kuloarima jer je po prvi puta omogućeno da se javno obznani neslaganje crkvene prakse i teorije. Već je i to samo po sebi revolucionarno za Crkvu koja uglavnom čuva privid isključive čuvarice i tumačiteljice Svetoga pisma, tradicije i morala, a kršćane koji po svojoj savjesti ne pristaju na taj privid naprosto marginalizira.
Otvaranje prostora za otvoren govor mnogi kršćani koji se još nadaju da je u Crkvi moguća obnova žive vjere, doživljuju kao radosnu vijest. No, svećenici i biskupi crkvenoga vodstva u tzv. konzervativnim sredinama kao što je naša pribojavaju se ma kakve promjene koja bi mogla dovesti u pitanje njihov prestiž, moć i poziciju moralnoga arbitra te pružaju stanovit otpor čak i Papinim inicijativama. No, neće se još dugo moći praviti da se nisu dogodile.
Premda se Opća izvanredna skupština trebala održati u tajnosti, talijanski tjednik Il Foglio objavio je 1. ožujka cijeli dvosatni govor kardinala Kaspera pod naslovom ‘‘Biblija, eros i obitelj“. U posljednjem dijelu toga govora naglasak je stavljen na situaciju osoba koje nisu dobile crkvenu rastavu braka a u novom su, civilnom braku. Njima je, naime, sve dosad bio zabranjen pristup euharistiji, što znači odricalo im se pravo na punu pripadnost crkvenoj zajednici. Drugim riječima osuđivalo ih se i kažnjavalo za ‘‘grijeh“.
Općepoznato je da Crkva zapravo ne priznaje civilne brakove kao legitimne. Štoviše, seksualni život supružnika smatra grijehom protiv Šeste Božje zapovijedi. Potom, vrlo teško dopušta crkvenu rastavu braka, ‘‘od Boga ustanovljene“ institucije, bez obzira u kakvom paklu živjeli supružnici. Štoviše, suprugama izvrgnutima svakodnevnom nasilju svjetovat će da ‘‘prihvate Isusuv križ“. A kadikad, posebice revni kršćani, poput neokatekumena, tjeraju ljude iz bračnih zajednica s djecom da se vrate osobama s kojima su bili prethodno sklopili crkveni brak, pa čak i ako su i te osobe u novom braku i imaju djecu.
Kardinal Kasper predlaže pet uvjeta pod kojima bi se moglo rastavljenima pa ponovno vjenčanima dopustiti pristup euharistiji te otvara pitanje pastorala koje ne mora nužno značiti inzistiranje na uzdržavanju od spolnog života u novom braku. Kardinal precizira kako ‘‘samo postavlja pitanja, a kako je zadaća Sinode da, u suglasnosti s Papom, ponudi odgovore“
Ipak, crkveno vodstvo kadikad dopušta rastavu, ali često s apsurdnim argumentima: poznat je, primjerice, slučaj Josepha i Sheile Kennedy – nakon dvanaest godina braka u kojem su rođena dvojica sinova rastava je, na Josephov zahtjev, odobrena s obrazloženjem da – ‘‘brak nije konzumiran“.
Međutim, manje smo svjesni da i institucija crkvenoga braka ima svoju teološku i juridičku povijest izloženu promjenjivim kulturološkim i sociološkim paradigmama. One se u danom povijesnom trenutku čine apsolutnim zakonom, a tijekom vremena uče nas što je prolazno (oblici institucija), a što temeljno (sadržaj onoga čemu institucija daje oblik).
Još u četvrtom stoljeću brak nije smatran sakramentom. Ili preciznije: sakramentom je smatran svaki dodir s božanskim, mjesto susreta sa svetim, ne samo u liturgiji i molitvi, nego u svakom doživljaju ljepote, koje je već po sebi simbolički vez kakvom nije potrebna izvanjska forma. Augustin govoraše kako je čitav svemir simfonija simbola, a svaki dodir s ljepotom te simfonije sakrament. Te sakramente darivamo jedni drugima, cijeli svemir razumijevajući kao sakrament samoga Boga.
Brak je sakrament intimnosti dvoje ljudi u uzajamnom sebedarju, a institucija braka pomirenje napetosti između ljubavi i volje za vjernošću. Međutim, plodonosna napetost izvrgnuta je opasnosti čim brak biva zakonski i moralistički institucionaliziran, izuzev iz praktičkih razloga. Time se brak stavlja u položaj da ga može osuditi njegova vlastita struktura. Čovjek stvara institucije da bi se zaštitio, a onda mu one, čini se, kada ih koristi ma koja ljudska ambicija, vraćaju protuudarcima, razarajući iznutra ono što se htjelo zaštititi: brakom intimnost, Crkvom vjeru. Srećom, te vrijednosti opstaju i u institucijama i izvan njih, ali je njihova povijest – povijest samih nevolja.
Izlažući taj poziv, kardinal Kasper služi se hermeneutičkom metodom kakvu poznajemo iz zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila, no njegovu najavu promjene paradigme kardinali nisu jednodušno prihvatili. Polazeći od paradoksa da ono što bi bračnim partnerima i obiteljima trebalo biti izvor svjetla i snage te prostor milosti, postaje utegom i ‘‘juridičkim kodom“, kardinal Kasper zaključuje kako ‘‘nauk Crkve nije voda stajačica, nego bujica što teče iz izvora Evanđelja“
Promjena paradigmi koja se upravo događa u Crkvi, ne tiče se, dakako, crkvenoga nauka, nego načina na koji ga razumijemo. Ne tiče se temelja crkvene i vjerničke prakse, nego načina na koji se ta praksa živi te načina na koji se promatraju oni koji ju iz ovih ili onih razloga ne žive.
Još donedavno, jaz između nauka Crkve o braku i obitelji te življena uvjerenja mnogih kršćana, smatrao se anomalijom, znakom krize morala uzrokovane utjecajem sekularističkih svjetonazora te je pastoral Crkve bio usmjeren prokazivanja tih utjecaja i načinima nepodlijeganja. Kardinal Kasper, međutim, poziva Crkvu da se čuva ‘‘irealne, romantične slike predodžbe o braku“.
Još donedavna su osobe u civilnom braku, pogotovu ako su prethodno razvrgle crkveno sklopljeni brak ne dobivši i rastavu braka, bivale marginalizirane ne samo uskratom euharistijskog, nego kadikad i ljudskog zajedništva ‘‘moralno besprijekornih“ u Crkvi. Nije tek svijet polje prekriveno ranjenicima, nego je i Crkva bolnica u kojoj trebaju biti liječi ranjenici kojima je ona sama nanijela rane. Promjena paradigme je, kako to jasno kaže kardinal Kasper, u sljedećem: ‘‘Moramo, poput dobrog Samaritanca, promotriti situaciju pogledom onoga tko trpi“. Ili kako je papa Franjo u jednoj od svojih propovijedi u kapeli sv. Marte pozvao svećenike: “Čuvajte se kauzistike i ne osuđujte one koji nisu uspjeli u braku“.
Kardinal Kasper predlaže pet uvjeta pod kojima bi se moglo rastavljenima pa ponovno vjenčanima dopustiti pristup euharistiji te otvara pitanje pastorala koje ne mora nužno značiti inzistiranje na uzdržavanju od spolnog života u novom braku. Kardinal precizira kako ‘‘samo postavlja pitanja, a kako je zadaća Sinode da, u suglasnosti s Papom, ponudi odgovore“. Promjena paradigme jest: postavljati pitanja umjesto nuditi gotove odgovore ili zahtijevati da ih se sluša bez postavljenih pitanja. Apsurdni zahtjevi prema dugovima iz prošlosti su odmijenjeni pozivom na ispunjene živote u sadašnjosti.
Izlažući taj poziv, kardinal Kasper služi se hermeneutičkom metodom kakvu poznajemo iz zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila, no njegovu najavu promjene paradigme kardinali nisu jednodušno prihvatili. Polazeći od paradoksa da ono što bi bračnim partnerima i obiteljima trebalo biti izvor svjetla i snage te prostor milosti, postaje utegom i ‘‘juridičkim kodom“, kardinal Kasper zaključuje kako ‘‘nauk Crkve nije voda stajačica, nego bujica što teče iz izvora Evanđelja“.