Koristeći osobna iskustva i rezultate dostupnih istraživanja o vodi, autorica s više stajališta donosi razne spoznaje o vodi. Knjiga “Voda: Vječna tajna prirode” daje pregled osnovnih osobina vode, ali i njezinih uloga u razvoju civilizacija, njezine tajne, mitove, snage i moći koje se manifestiraju u pozitivnim učincima u životu čovjeka i očuvanju našeg zdravlja, kao i u katastrofama koje može izazvati. Naglašava odnos čovjeka prema vodi kroz upravljanje, zaštitu i korištenje, odnošenje prema prirodi koja je vodom protkana u svakome pa i najmanjem dijelu. [Read more…]
Prirodne i druge katastrofe
Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.
Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.
Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo
Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.
Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.
Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.
Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku
Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.
Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.
Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako. Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja
Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.
Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.
Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.
Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.
Hrvatski nemar za opustošene Filipine
Gore nego u paklu. Tako glase počeci mnogih novinskih izvještaja o kataklizmi koja je pogodila središnji dio Filipina nakon prolaska najsnažnijega tajfuna u povijesti koji je za sobom ostavio pustoš.
Poginulo je više od 12 tisuća ljudi. Grad Tacloban gotovo je izbrisan s lica zemlje, deseci tisuća kuća pretvoreni su u ruševine, stotine tisuća nesretnika ostale su bez krova nad glavom, milijun ljudi u prihvatnim je centrima. Nema hrane, vode, struje, bolnice su pretrpane, po ulicama plutaju trupla.
Očajni stanovnici prekapaju po ostacima svojih nekadašnjih staništa. Dobrodošlo je sve bi im pomoglo da prežive, a pod ruševina pokušavaju pronaći i kakvu uspomenu na prijašnji život. “S kim god razgovarate, nekoga je izgubio”, rekao je jedan stanovnik Taclobana.
No još se ne zna koliko je točno ljudi poginulo.
Iz Zagreba je u nedjelju ujutro golemi Antonov poletio s Končarovim transformatorom baš na Filipine. Točno dva dana nakon tragedije. Samo dan prije tisuće znatiželjnika tiskale su se na vidikovcu Zračne luke Zagreb kako bi vidjele tu grdosiju, najveći zrakoplov na svijetu. Tamo je bila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Raspitivala se o tehničkim karakteristikama toga prometala, osmjehivala se, davala političke izjave. No izraziti sućut filipinskim vođama i narodu nije se sjetila
Do mnogih krajeva još se ne može doći, prekinut je i cestovni i željeznički promet, telefonske linije ne rade. Zračna luka je uništena. Stižu samo rijetki vojni helikopteri. Pomoć morskim putem će stići, ali kasno, prekasno. Vojska čini sve da pomogne stradalima, ali razmjeri uništenja takvi su da će trebati godine da se život vrati u kakvu-takvu kolotečinu.
Strani mediji već su se uključili u kampanju prikupljanja prijeko potrebne humanitarne pomoći. Izvještaji o filipinskoj tragediji na naslovnicama su svih novina, čini se sve kako bi se potaknuli političari i javno mnijenje da priskoče u pomoć. Svima je jasno da reakcija mora biti brza jer riječ je o stotinama tisuća ljudi koji doslovno ne znaju hoće li preživjeti do idućeg jutra.
Među prvima reagirao je papa Franjo. Još u subotu pozvao je na molitvu za žrtve tajfuna. Pomoć su ponudile i brojne europske države. Jedino Hrvatska zasad šuti. A imali smo priliku priključiti se onima koji su, ne čekajući poziv, priskočili u pomoć stradalima.
Iz Zagreba je u nedjelju ujutro golemi Antonov poletio s Končarovim transformatorom baš na Filipine. Točno dva dana nakon tragedije. Samo dan prije tisuće znatiželjnika tiskale su se na vidikovcu Zračne luke Zagreb kako bi vidjele tu grdosiju, najveći zrakoplov na svijetu. Tamo je bila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Raspitivala se o tehničkim karakteristikama tog prometala, osmjehivala se, davala političke izjave. No izraziti sućut filipinskim vođama i narodu nije se sjetila. Što je još gore, nije joj palo na pamet da se u utrobu toga golemoga zrakoplova utovari nešto humanitarne pomoći za stradale na Filipinima. Netko će reći da je zrakoplov bio zakupljen samo za Končarov teret i da se tu ništa nije moglo ubaciti. No to je kao da kažete da brod koji plovi određenom rutom ne smije skrenuti s uobičajene putanje kako bi pokupio brodolomce.
Odbijanje pomoći u takvim slučajevima čak je i kažnjivo prema pomorskom pravu. Jednako tako, posada Antonova, da su je zamolili, sigurno bi pristala ponijeti nešto što bi pomoglo stradalima u oluji katastrofalnih razmjera. Ne bismo time spasili sve, ali nekima bismo pomogli zasigurno. I jednoga čovjeka spasiti – malo je čudo.
Osjetljiva na takva stanja ponajprije bi trebala biti Hrvatska. Ona je godinama primala humanitarnu pomoć, stotine tisuća hranile su se iz raznih paketa i konzervi koje su pristizale tko zna odakle jer je netko vidio našu nesreću i odmah reagirao. Zato bi Hrvatska danas trebala biti među prvima koji će pružiti pomoć stradalima na Filipinima.
Pritom očito ne treba čekati poziv Vesne Pusić ili nekih drugih hrvatskih političara. Oni se toga neće sjetiti. Zanima ih samo to kako produljiti svoje razvlačenje na vlasti. Iako rezultata nema, njima je dobro, a za druge ih, kako vidimo, ionako nije odveć briga.
Bilo bi dobro da Hrvatska pokaže solidarnost. Barem dijelom onakvu kakvu su drugi pokazali prema nama. No propustili smo zgodnu priliku. Poluprazan Antonov odletio je u nedjelju ujutro na Filipine, a cijela ta priča nije morala završiti samo kao turistička atrakcija (…) Još nije kasno da se pokrenemo
Zato trebaju reagirati institucije. Crveni križ, prije svega, humanitarne udruge, Hrvatski Caritas, razne organizacije, banke… Svi oni trebali bi se uključiti i dati svoj prilog, koliko tko može, ali pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ne samo danas nego i idućih nekoliko godina.
Oporavak, to treba znati, neće biti ni lak ni brz. Ljudima su uništene kuće, polja s urodom, male tvornice i obrti od kojih su živjeli i prehranjivali svoje obitelji. Uništena je infrastruktura, strujni vodovi, ceste, željeznice… Kada pronađu i pokopaju svoje mrtve, od nečega će se morati prehranjivati. To će moći jedino od pomoći koju dobiju od drugih.
Bilo bi dobro da Hrvatska pokaže solidarnost. Barem dijelom onakvu kakvu su drugi pokazali prema nama. No mi smo propustili zgodnu priliku. Poluprazan Antonov odletio je u nedjelju ujutro na Filipine, a cijela ta priča nije morala završiti kao turistička atrakcija.
Mogla je biti pokazatelj da znamo brzo reagirati i pomoći onome tko se nađe u nevolji. Još nije kasno da se pokrenemo.
Debakl Hrvatske protiv Belgije: tko to još ima volje gledati?
Hrvatska će, da bi uopće ostala u kombinacijama za dodatne kvalifikacije, morati u utorak pobijediti u Škotskoj. Prvu joj je priliku oduzela Belgija, koja je posve zasluženo, nakon velikih grešaka obrane, upisala pobjedu 1:2 i plasirala se na SP. Štimac je tako postao prvi hrvatski izbornik s dva uzastopna domaća poraza. Podsjetimo, u lipnju je Hrvatsku u Zagrebu svlada i Škotska.
Na veliku žalost kolumnista našega portala Renata Baretića, Igor Štimac sinoć nije na rubu terena zasvijetlio kao međugorska gipsana Gospa. Iako se pet dana vrglalo kako je Hrvatska bolja od Belgije i kako će već u petak osigurati barem dodatne kvalifikacije, Štimac i njegovi grači morali su čestitati Belgiji i rezervirati još jedne duhovne vježbe u hercegovačkom ”svetištu”, jer ovo se više ne da gledati.
Hrvatska je u utakmicu ušla u grču. A probudila se tek negdje pri kraju, nakon što je u 84. minuti Kranjčar pospremio loptu Belgijancima da sramota bude nešto manja. Jedino što je ujedinilo navijače bilo je skandiranje ”Štimac – odlazi!”
Nakon ovog poraza, koji još jednom pokazuje da se bez škole ne može ništa uspjeti (a Belgija ubire plodove sistematskog i planiranog rada), Hrvatska je u jako teškoj situaciji, jer da ne bi bila najlošija druga ekipa, mora u utorak pobijediti u Škotskoj. A to se čini izuzetno teškom, zadaćom.
No, pitanje na koje ni uvaženi kolega Baretić nema odgovor je, koliko god se pokušavalo uvjeriti da je hrvatska repka bolja na Fifinoj listi, hoće li se Štimčevi igrači sada uspjeti oporaviti od ovog teškog poraza. Mislim da neće. Ćorluka je rekao istinu, iako je kasnije prisiljen da se ugrize za jezik- da je moral igrača slab i da je stanje u reprezentaciji jako loše.
