novinarstvo s potpisom
Papina kateheza na općoj audijenciji održanoj 3. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovih smo srijeda razmišljali o obitelji i tu temu nastavljamo, razmišljat ćemo o obitelji. Od danas pa nadalje ćemo u našim katehezama razmišljati i promatrati ranjivosti s kojima se suočava obitelj, u uvjetima života koji je stavljaju na kušnju. Obitelj ima mnoge probleme koje je stavljaju na kušnju. [Read more…]
ŽENA U POLITICI: IZAZOVI U GLOBALIZIRANOM SVIJETU
Predavanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović održano na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, 27. svibnja 2015.
”Danas je teško biti žena: moraš misliti kao muškarac, ponašati se kao gospođa, praviti se da si djevojčica i raditi kao konj.“ [Read more…]
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota!
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11).
To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi.
To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja.
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ…
Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.
Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove.
Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu.
Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti!
Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014./IKA).
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U običnom govoru, kada se govori o “karizmi”, pod time se podrazumijeva neki talent, neka prirodna sposobnost. Kaže se: “Ova osoba ima posebnu karizmu za poučavanje. Ima talenta za to”. Isto se tako za neku posebno sjajnu i zanimljivu osobu običava reći: “To je karizmatična osoba”. “Što to znači?”. “Ne znam, ali je karizmatična”. Tako kažemo. Ne znamo što govorimo, ali kažemo: “Karizmatična je”.
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga.
I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih.
Govoreći na čovjeku blizak način može se reći: “Bog daje ovu osobinu, tu karizmu toj osobi, ali ne zbog nje same, već zato da bude u službi čitave zajednice”.
Danas prije nego sam došao na trg primio sam u dvorani Pavla VI. brojnu djecu s teškoćama u razvoju. Bilo ih je jako puno s jednom Udrugom koja se posvećuje brizi za tu djecu. Što je to? Ta Udruga, te osobe, ti muškarci i te žene imaju karizmu skrbi za djecu s teškoćama u razvoju. To je jedna karizma!
Nešto važno što treba odmah istaknuti jest činjenica da pojedinac ne može sam od sebe shvatiti ima li karizmu i koju karizmu ima. Toliko smo put čuli ljude da kažu: “Imam tu osobinu, znam jako lijepo pjevati”. I nitko nema hrabrosti reći: “Daj bolje šuti, jer svima nam je muka kad počneš pjevati!”
Nitko ne može reći: “Ja imam tu karizmu”. Darovi kojima nas ispunja Otac javljaju se i cvatu unutar zajednice; u krilu se zajednice uči prepoznavati ih kao znak njegove ljubavi prema svoj njegovoj djeci.
Dobro je, dakle, da se svaki od nas preispita: “Ima li neka karizma koju je Gospodin usadio u mene, u milosti svoga Duha, i koju su moja braća, u kršćanskoj zajednici, prepoznala i potaknula?
I kako se ja odnosim prema tome daru: živim li ga velikodušno, stavljajući ga u službu svih, ili ga zanemarujem i na kraju zaboravljam na nj? Ili je pak to nešto zbog čega postajem umišljen, pa se uvijek žalim na druge i tražim da se u zajednici radi onako kako ja hoću?”
To su pitanja koja si moramo postaviti: postoji li neka karizma u meni, je li ta karizma priznata od Crkve, jesam li zadovoljan tom karizmom ili sam ljubomoran na karizme drugih, pa hoću imati tu karizmu. Karizma je dar: samo je Bog daje!
Najljepše je iskustvo, ipak, otkriti s koliko različitih karizmi i s koliko darova svoga Duha Otac ispunja svoju Crkvu! To se ne smije promatrati kao uzrok konfuzije, nesnalaženja: to su sve darovi koje Bog daje kršćanskoj zajednici, da može rasti skladna, u vjeri i u njegovoj ljubavi, kao jedno tijelo, tijelo Kristovo. Isti Duh koji daje tu različitost karizme, tvorac je jedinstva Crkve. To je uvijek isti Duh.
Promatrajući to mnoštvo karizmi, dakle, naše se srce mora otvoriti radosti i moramo misliti: “Kako je to lijepo! Toliko različitih darova, jer smo svi djeca Božja, i sve nas ljubi na jedinstven način”. Nevolja je kada ti darovi postaju razlogom zavisti, podjele, ljubomore!
Kao što podsjeća apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, u 12. poglavlju, sve su karizme važne u Božjim očima i istodobno nijedna nije nezamjenjiva. To znači da u kršćanskoj zajednici trebamo jedan drugoga, i svaki se primljeni dar ostvaruje u punini kada se dijeli s braćom, za dobro svih. To je Crkva!
A kada se Crkva, u različitosti svojih karizmi, izražava u zajedništvu, ne može pogriješiti: to je ljepota i snaga onog sensus fidei, onog vrhunaravnog osjećaja vjere, kojeg Duh Sveti daruje da svi mi zajedno možemo ući u srž evanđelja i učiti slijediti Isusa u našem životu.
(Papina kateheza na općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra u srijedu 1. listopada 2014. / IKA).
