Ovdje ne ulazim u estetsku kvalitetu zagrebačkog Adventa. Budući da je stranica ”European best destination” taj Advent već treći put proglasila ”najljepšim u Europi”, želim vjerovati da ”zvuci božićnih zvončića, mirisi medenjaka, kuhanog vina i raznih oblizeka,…” ispunjavaju potrebu posjetitelja za romantikom, uzbuđenjem, pozitivnom vibracijom i nostalgijom, te čestitam direktorici Turističke zajednice Grada Zagreba što je pogodila ukuse više od 200 tisuća ljudi iz čak 131 zemlje svijeta. Toliko ih je, naime, navodno dalo svoj glas Zagrebu za najbolji božićni sajam. [Read more…]
”Silan odlazak” i silne dileme oko haškog samoubojstva
Samoubojstvo S. P. u haškoj sudnici pred televizijskim kamerama televizije nije moglo a da ne izazove šok i nevjericu te razne, uglavnom neprimjerene, usporedbe: austrijski dnevnik Die Krone, list malog formata (gdje se priprostiji građani smiju ispucati i tom se slobodom izdašno koriste) objavio je odmah usporedbu iz povijesti – sa samoubojstvom Reichsfeldmaršala Hermanna Goeringa, Hitlerovog izabranog nasljednika. [Read more…]
Gruba katolička ideologija
Hrvatska biskupska konferencija od 21. do 23. listopada održala je svoju redovitu, 49. plenarnu sjednicu, nakon koje je javnosti upućena poruka o ”rodnoj ideologiji”, naslovljena ”Muško i žensko stvori ih!” (koju smo donijeli u ovoj rubrici prošle nedjelje, op. D.P.). Nažalost je očitovanje hrvatskih biskupa o ”rodnoj ideologiji” prošlo prilično nezapaženo u javnosti, jer kada se pročita ono čega su se Želimir Puljić i ostatak uvaženih biskupa domislili, postaje jasno kako je riječ o jednoj od radikalnijih kritika Katoličke crkve, njezine povijesti i – da mutatis mutandis upotrijebimo biskupsku terminologiju – katoličke ideologije.
(Razlog zašto ”rodnu ideologiju” pišem pod navodnicima jest to što ju je kao takvu definirala Katolička crkva u skladu sa svojim interesima, a katoličku ideologiju neću pisati s navodnicima, jer je riječ o samodefiniranju kroz Katekizam, na koje RKC, naravno, ima potpuno pravo.)
Naime, hrvatski su biskupi objašnjavanjem svojeg viđenja ”rodne ideologije” ujedno objasnili i kako je Katolička crkva došla kroz stoljeća na poziciju koju drži, i to ”djelovanjem prema zakonu postupnosti”, koji sada crkveni velikodostojnici zamjeraju suparnicima u definiranju paradigme svijeta u kojem živimo.
HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, poručuje HBK, a maštovitiji čitatelj samo treba sintagmu ”rodna ideologija”’ zamijeniti ”katoličkom ideologijom” i rečenica će imati jednako, ako ne i mnogo više smisla.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije kojima smo ”nerijetko bili svjedoci”, primjerice, bila su masovna prisilna pokrštavanja tzv. barbara, provođena ognjem i mačem, a prethodno i nametanje kršćanstva kao službene državne religije raspadajućeg Rimskog Carstva.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije bili su i križarski ratovi, spaljivanje Giordana Bruna, inkvizicija, zatiranje cijelih civilizacija u Južnoj Americi itd. ”Rodna ideologija” možda je problematična na razne načine (kao i svaka druga ideologija), ali iza sebe ipak nema masovne pokolje i genocide kao katolička ideologija. ”Kultura smrti”, reklo bi se u RKC-u.
No baš kao što HBK ističe, Katolička crkva ”više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, primjerice uvođenjem vjeronauka kao izbornog predmeta u javne škole, s time da se oni koji se usude ne izabrati ga mogu često očekivati raznolika šikaniranja.
Jer taj navodno izborni vjeronauk u hrvatskim javnim školama zapravo je bio dokaz da su one katoličke (?!), kako je komentirajući poruku HBK na Hrvatskom radiju izjavio predsjednik Udruge katoličkih intelektualaca Mladen Milić, koji je razočaran jer se pokušajima uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja pokazalo da to ipak nije tako.
”Suptilno ucjepljivanje u najrazličitije društvene pore” vidi se i u djelovanju Caritasa, činjenici da Crkva ima svoje medije i još mnogo toga drugoga, ali čini se da HBK misli kako sve što Katolička crkva smije drugi društveni akteri ne smiju. HBK napadom na ”rodnu ideologiju” čuva vlastitu poziciju moći i privilegije koje ima u hrvatskom društvu, a da ih ima, to je svima poznato.
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini? Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva
Nadalje, HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Rodnoj ideologiji” zamjera se i već spomenuto širenje ”kulture smrti”, što je naročito smiješno kada dolazi od skupine celibatnih muškaraca koji nikakav život sa sobom na Zemlji ostavili nisu niti neće (ako su se držali svojeg obećanja). Zar nije najefikasnije sudjelovanje u ”kulturni smrti” odlučiti se na život u celibatu i tako svjesno i unaprijed poništiti svaku mogućnost roditeljstva, pa i posvajanjem? Zašto hrvatski biskupi takvim svojim izborom ne šire ”kulturu smrti”, dok to čini, recimo, lezbijski par koji se odlučuje na roditeljstvo i odgajanje djece?
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini?
Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva.
Sa zebnjom hrvatski biskupi ističu da se tako uvodi ”drukčiji pogled na vrijednosti” i legaliziraju ”novi načini ponašanja”, a Crkva bi da se kroz stoljeća zadrži jedan jedini ”pogled na vrijednosti” (slučajno onaj njezin!), a da se ”novi načini ponašanja” neumitno kriminaliziraju. Taj film smo već gledali i rekao bih da nam spaljivanje vještica na gradskim trgovima u 21. stoljeću ipak ne treba.
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Utoliko je najproblematičniji aspekt biskupske poruke implicitno negiranje evolucije, s obzirom na to da se ljudi opisuju kao bića koja su jednom zauvijek definirana i nepromjenjiva, što je svakome sa srednjoškolskim znanjem biologije posve neuvjerljivo.
Katolička dogma izražena u poruci HBK-a smatra da je čovjek ovakav kakav jest pao na Zemlju s Marsa, dok brojne prirodne znanosti uvjerljivo dokazuju dugi, višestoljetni evolucijski put ljudi, od pogrbljenih dlakavaca do uspravljenih i malo manje dlakavih bića kakva danas jesmo.
Što još evolucija u budućnosti nosi ljudskom rodu, ne možemo naravno predvidjeti, ali je činjenica da je ljudska priroda – kao i sve što ovisi o biokemijskim i genetskim procesima – itekako promjenjiva. Baš to je čini prirodnom, jer samo stalna mijena jest!
Dapače, u to je nekad davno vjerovala i Katolička crkva odbacujući definiranje čovjeka kakvo su osmislili stari Grci i Rimljani i uspješno namećući svoje vlastito, koji sada opisuje kao ”temeljni oslonac na kojemu počiva njegov identitet i dostojanstvo”.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere…
Uostalom, ”rodna je ideologija” s evolucijom kompatibilna, što naravno ne znači da je ispravna niti da će se neizbježna evolucija ljudskih bića nastaviti po željama ”rodne ideologije”, a katolička ideologija jednostavno nije, nego evoluciju direktno negira. Barem ova ideologija koju promovira HBK, dok je papa Franjo – kao u toliko toga – posve druga priča.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere kada se govori o ”centrima moći” i tome da se ”rodna ideologija širi prema točno razrađenom planu”. Dakle, standardno priopćenje HBK-a.
Ali ako će se poruka HBK-a uzeti zdravo za gotovo, onda je riječ o radikalnoj i bespoštednoj kritici povijesti, metoda, stavova i djelovanja Katoličke crkve. Izostanak (samo)svijesti hrvatskih biskupa o tome nije iznenađujući i baš se u tome najviše ogleda opasnost za hrvatsko društvo.
Biskupi izgleda doista ne znaju što čine kada se obrušavanjem na ”rodnu ideologiju” obrušavaju i na vlastitu katoličku. Stoga im, u skladu s Isusovim naukom, treba oprostiti.
(Prenosimo s tportala).
Sensus fidei
Sensus fidei (osjećaj za vjeru) ”očituje se kao nadnaravan osjećaj vjere cijeloga naroda kad, od biskupa pa sve do posljednjega vjernika laika, pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala“ (Katekizam Katoličke crkve, 92).
Citirajući dokument Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, Katekizam dodaje: ”Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima’, nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život“ (93).
Takva definicija, u dijalektici odnosa Pisma i predaje i njihova tumačenja, uključuje mogućnost da bude protumačena kao da učiteljstvo, a s njime i crkvena hijerarhija, imaju stanovitu prednost u posjedovanju jasnoće osjećaja za vjeru, i to ne samo pred laicima, nego i pred teolozima.
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s očitovanjem osjećaja vjere kakav očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)? Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve
I doista, biskupi se često ponašaju kao da imaju monopol nad istinom, pogotovu kad je riječ o tumačenjima moralnih normi. Takav stav opravdavaju apostolskom sukcesivnošću koja im daje osobitu milost službe. I zaštitu, kadikad i od zdravoga razuma.
Opreka između nauka Crkve i osobnoga uvjerenja vjernika po pitanju kakve moralne norme – reći će “pravovjerni“ katolici – nemoguća je situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa ‘‘službenim“ katoličkim moralom: oblikovana savjest bi trebalo da prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca i nije savjest, nego – ‘‘volja Božja“.
Stoga se crkvena hijerarhija često prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavljaju ideologiju nasilja.
John Henry Newman pisao je o tri učiteljstva u Crkvi: učiteljstvu biskupa, teologa i laika. Da bi Crkva štogod proglasila naukom vjere, potrebna bi bila suglasnost svih triju učiteljstava, a posljednja dva sustavno su poslije Drugoga vatikanskog koncila bivala ušutkivana. Od Crkve bi valjalo očekivati da ih barem posluša.
Iako oprezno kaže da ‘‘Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ“ (12), već Lumen gentium naglašava i to da Krist svoj proročki poziv ‘‘ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji, nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi“ (35).
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s osjećajem vjere kakva očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)?
Papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“. Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog
Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana.
No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve. Sve je više vjernika kojima nije dostatan argument autoriteta, nego iziskuju i autoritet argumenta što ga crkvena hijerarhija, čini se, ne umije ponuditi. Brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.
Obraćajući se Međunarodnom teološkom povjerenstvu – osnovao ga 1969. papa Pavao VI. s nakanom da ‘‘pomogne Svetoj stolici i Povjerenstvu za nauk u propitivanju ključno važnih teoloških pitanja“, broji 30 članova i trenutno mu predsjedava kardinal Gerhard Ludwig Müller – papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“.
Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog.
Što je, primjerice, s američkim redovnicama Konferencije redovničkih poglavarica? Zar se i za predano angažirane redovnice u solidarnosti sa siromašnima i marginaliziranima ili za redovnice ozbiljno posvećene teološkom istraživanju također može reći da ne sudjeluju posvema u životu Crkve ili ne poznaju njezin nauk samo zato jer o nekim pitanjima imaju vlastite stavove?
Još će proći dosta vremena dok Crkva ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno
Dokument Teološkoga povjerenstva zacijelo se i njima obraća da ih poduči. Još će proći dosta vremena dok Crkva n ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno.
Iako nedavno objavljen (10. lipnja), četrdesetak stranica dug dokument papinskoga Međunarodnog teološkog povjerenstva ‘‘Sensus fidei u životu Crkve“ bio je pripreman dvije i pol godine, još za pontifikata Benedikta XVI., te se kreće unutar njemu svojstvenoga teološkog okvira – obrane nauka Crkve od ‘‘pluralizma i relativizma svijeta“. U dokumentu se, međutim, može, čini se, naslutiti i utjecaj Benediktova nasljednika. Od pape Franje nije očekivati manje konzervativan stav, no način mu je drukčiji. Priznaje da postoji različitost stavova, štoviše donekle ih uzima i u obzir. Ne odbacuje ih a priori. Sluša. Stoga je ovaj Dokument suptilniji u izričaju od ranijih.
Govoreći Povjerenstvu, papa Franjo je upozorio kako “Crkva, kada uči s pozicije autoriteta, mora obratiti pozornost i na sensus fidelium“. ‘‘Po daru Duha Svetog članovi Crkve posjeduju ‘osjećaj za vjeru’, ‘duhovni instinkt’ koji im omogućuje da misle zajedno s Crkvom razlučujući što je dosljedno sukladno s apostolskom vjerom i s duhom Evanđelja. Crkveno učiteljstvo ima dužnost obraćati pozornost na to što Duh govori Crkvi kroz autentična očitovanja ‘osjećaja vjernikā’“.
Teolozi u svom Dokumentu pišu da ‘‘kada znatan broj vjernika ne poznaje ili odbacuje u pojedinim točkama crkveni nauk, često je to – ne uvijek – znak da društveni i kulturalni pritisci oslabljuju njihovu vjeru, ali i da crkveni vođe ne nalaze uvijek načina da protumače nauk Crkve tako da ga vjernici mogu razumjeti i prihvatiti“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu
Potom: ‘‘Premda valjanost i važnost crkvenoga nauka ne mogu biti predmetom odabira, stupanj do kojih vjernici prihvaćaju nauk također je vrlo važan“. Jer: ‘‘laici ne samo da zavređuju da ih se posluša, nego njihovu reakciju treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir: tek po cjelokupnoj Crkvi apostolska vjera može biti rođena u Duhu Svetom“. Crkvena hijerarhija, dakle, treba biti senzibilizirana za ‘‘nove putove na putu vjere“, putove koji su od ‘‘vitalne važnosti za novu evangelizaciju“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu.
Prostor u kojem zasada mi laici u Hrvatskoj možemo artikulirati svoj sensus fidei, naravno, prostor je našega vlastitoga svakodnevnoga življenja i svjedočenja vjere.
Ali ne manje i kritika nesrazmjera između riječi i djela crkvene hijerarhije, njihovo miješanje u politiku, dijeljenje moralnih lekcija svima i svakome te hranjenje folklorne, plemenske religioznosti na uštrb rasta u osobnoj vjeri.
Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae u dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog kaže da ‘‘vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ‘‘između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom očitovanju mišljenja“ (10).
Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da i odgovara. A odgovori nek ne budu ni podložnički ni buntovnički, nego – proročki!