Kao što sam najavio u prošloj kolumni u kojoj sam se pozvao na povjesničara Danijela Ivina i pokušao pojasniti odakle stiže mit o Bleiburgu (koristeći obilato sadržaj njegova članka iz zbornika o Bleiburgu koji je objavljen 2007. u izdanju Saveza antifašista RH), i u ovoj se kolumni bavim tzv. bleiburškom tragedijom i to s nekoliko povoda: najprije zato što mi je neprihvatljivo da Predsjednica Republike Hrvatske polaže vijenac (i to dva puta) u ime naše države na spomeniku poražene ustaške vojske, zatim zato što je i ove godine, 70. obljetnice predaje ustaša partizanima, prilika iskorištena za relativiziranje ustaških zločina i činjenice da su ustaše izdali narod i lažima ga povukli prema Bleiburgu (i u tome smislu ako je netko tu bio izdajnik, onda je to bio Ante Pavelić prema Hrvatima), [Read more…]
Kolindino poklonjenje ustašama
Kolega Danko Plevnik u članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji u povodu 70. godišnjice Pobjede nad fašizmom i Dana Europe piše: ”Ako se Miloševićeva agresija na Hrvatsku podvodi pod fašizam, ne bi li branitelji trebali biti u prvim redovima obilježavanja 70. obljetnice Dana pobjede?
Drugi svjetski rat, barem u Hrvatskoj, završit će tek onda kada SDP i HDZ, uza sve ostale vitalne stranke, donesu zakon o obnovi spomenika NOB-a i stvarnom vraćanju povijesnog digniteta antifašizmu i njegovim herojima. To će biti najiskrenija posveta ovom datumu i njegovu sveeuropskom značenju.”
Dakle, rat u nas još nije gotov. [Read more…]
Tko ima uši, neka čuje!
Američko društvo je duboko podijeljeno. Ovih dana se zaoštrila debata o porastu rasizma koji je latentno neprestance prisutan, a povremeno eksplodira nasiljem zbog smrtonosne policijske brutalnosti prema mladim afroameričkim kršiteljima zakona.
Političari i populacija su uvelike podijeljeni i po stavovima prema sve brojnijoj imigraciji i pitanju da li i kako legalizirati milijune koji su iz susjednog Meksika prije više godina ilegalno ušli u SAD i tu uz posao našli svoju novu domovinu koja ih nerado priznaje građanima istih prava. [Read more…]
Poželjan ekumenski poučak
O elitnom američkom sveučilištu Notre Dame se vrlo malo zna u Hrvatskoj, a još manje u našim susjednim zemljama. Nešto će znati oni malobrojni koje zanima život velikog hrvatsko-američkog skulptora Ivana Meštrovića koji je svoju slavnu karijeru i životni put završio kao istaknuti profesori artist in residence na prelijepom kampusu u South Bendu u državi Indiani. Osobno, kad god se nađem u tim krajevima, redovito pogledam neke od poznatih skulptura, a posebice se odem diviti i pokloniti Meštrovom remek-djelu Pieta u prekrasnoj sveučilišnoj Bazilici Svetoga srca. [Read more…]
Isus iz Alepa, rođen u Grazu
Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice. [Read more…]
Braća po gluposti
Haški optuženik poremećena uma pali hrvatsku zastavu, Tita naziva vampirom sa Dedinja, Hrvatskoj prijeti dolaskom na tenku. Pritom jedino kome taj možebitni umobolnik već četvrt stoljeća šteti je upravo Srbija i srpski narod, s čijim je imenom na usnama činio strašne zločine po Hrvatskoj i rodnoj mu Bosni i Hercegovini. [Read more…]
Čudo pape Franje
Dvije godine nakon izbora papa Franjo i dalje plijeni pozornost medija i interes najšire javnosti, i vjernika i nevjernika te pomiče granice i uzburkava, posebno Katoličku crkvu iznutra, jer je mijenja i pokušava učiniti – boljom. [Read more…]
Vatikan i holokaust (3)
O odgovornosti Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu napisane su tisuće i tisuće knjiga, kako od strane crkvenih apologeta tako i od autora koji se trude da potvrde stereotipije, priličito raširene i u zemljama bivše Jugoslavije, poput onih koje Katoličku crkvu u cjelini poistovjećuju s fašizmom i koncentracijskim logorima. Istina se može vidjeti, naravno, tek ako se odustane od oba apriorna pristupa, ako se kritički razobliče izvori i knjige na kojima svoje tvrdnje zasnivaju i apologeti i tzv. bespoštedni kritičari svega što je katoličko, koji veoma često i nisu ništa drugo do bojovnici nekih drugih vjera ili nacija. [Read more…]
Papa i tajne holokausta
U razgovoru pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74), Papa kaže, odgovarajući na argument rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi, da se s time slaže i to baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom.
Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”
Po svemu sudeći, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu najavljenog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je planiran između 24. i 26. svibnja ove godine.
Po svemu sudeći, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu najavljenog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je planiran između 24. i 26. svibnja ove godine. Čini se da Papa priprema izjavu koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, svakako prije puta, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio, da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta
Čini se da Papa priprema izjavu koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, svakako prije puta, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta. Kad bi se to dogodilo, a vjerovati se može da će Papa tako postupiti, past će velika tajna spremljena, kako se kaže, ”iza četiri brave” u prašnim (i to je metafora) vatikanskim arhivima. Ni jedan se papa do sada nije osudio poduzeti tako smion potez.
Budući da Papu poznajem, mogu reći da mu se ne sviđa kultura tajni, biljka koja se pedantno zalijeva i uzgaja iza vatikanskih zidina, odnosno da ono što je rekao prijatelju Skorki nije bilo neobavezno čavrljanje, već plan ili žarka želja koju sada konačno može ostvariti.
Papa Franjo, čitali ste, želi ”istinu”, dakle, onu vrlo klisku istinu o polemičnim odnosima pape Pija XII. s nacistima. Prema informacijama kojima raspolažem već je digitalizirano sve što se tiče optužbi protiv Pacellija, to jest da je šutio za vrijeme holokausta ne bi li izbjegao žešći sukob s Hitlerom i time pogoršao položaj katolika na području Trećeg Reicha.
Dakle, postavimo si logično pitanje: što ako se Crkva susretne s neugodnim tajnama u tim arhivima o holokaustu? Gesta, odnosno namjera da se otvore ti sporni vatikanski arhivi prepuna je simbolizma i dio je revolucije kojom Papa gura Crkvu prema izvorištima, a oni se nalaze u židovskoj zemlji i u židovstvu. Isus je bio Židov od glave do pete i prakticirao je židovsku vjeru, ali mu je misija bila tu vjeru pročistiti i usavršiti otvorivši je svima i ponudivši Božja obećanja svim narodima.
Gesta, odnosno namjera da se otvore ti sporni vatikanski arhivi prepuna je simbolizma i dio je revolucije kojom Papa gura Crkvu prema izvorištima, a oni se nalaze u židovskoj zemlji i u židovstvu. Isus je bio Židov od glave do pete i prakticirao je židovsku vjeru, ali mu je misija bila tu vjeru pročistiti i usavršiti otvorivši je svima i ponudivši Božja obećanja svim narodima
Papina gesta nije samo religijska, pomiriteljska, međureligijska ili ekumenska u širem značenju, već je i politička. Papa odlazi u Svetu Zemlju nastojeći postati vjerodostojan posrednik u izuzetno teškom i vječnom dijalogu između Židova i Palestinaca.
Iako kršćanima šalje vrlo važnu poruku: nema više tajni, sve ćemo iznijeti na svjetlo dana, razgolitit ćemo naše strukture moći, uzdrmati naše stare tabue i vratiti se u jednostavnost izvorne Crkve; još i prije toga, u vrijeme kada je Nazarećanin govorio da se istina ne smije sakrivati, već da mora biti izvikivana ”sa krovova kuća”, Papa šalje poruku i cijelom svijetu jer nastavlja tamo gdje je stao Ivan Pavao II. 2000., kada se na Veliki petak pokajao za sve povijesne grijehe Crkve: želimo pomirenje i želimo oprost, previše smo zla nanijeli svijetu.
Ponekad neke geste imaju daleko veći značaj od golemog broja govora, knjiga i dokumenata. Otkrivajući strogo čuvane vatikanske tajne i iznoseći istinu na vidjelo, Franjo, koji je papa akcije i geste koje često šokiraju, a crkvene prelate skandaliziraju i ostavljaju u off sideu, želi do kraja dobiti simpatije sviju koji još oklijevaju. Znajući da ga sve veći broj agnostika i ateista prihvaća (ne baš u svemu), Papa se ponaša tako da otprilike govori da se u ponašanju vjernika mora prepoznati da je učinjeno nešto ”za drugoga”.
Židovima je, osim toga, izuzetno važno to poglavlje vlastite povijesti. Pomnom proučavanju Pacellijeva diplomatskoga služenja u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina istražitelji su došli do stanja ”moralnog šoka”. Materijali koje su do sada sakupili nisu samo potvrdili nego i proširili optužbe o Pacelliju kao beskrupuloznom ciniku u težnji prema dotad neviđenoj papinskoj moći koja je do 1933. godine Katoličku crkvu uvukla u savezništvo s najmračnijim silama toga doba.
Hoće li se Alojzije Stepinac (kojeg bi papa Franjo, prema najavama, trebao proglasiti svetim jer je navodno priznato i drugo čudo izlječenja) izvući iz sjene problematičnog Pija XII. Sa današnje distance Stepinčevi prijekori ustaškoj vladi mogu odavati dojam ”uskog shvaćanja”, ali su van sumnje svjedočanstva monstruozne dosljednosti rasističkih zakona NDH
Osim što je Pacelli već na početku svoje karijere izražavao očitu antipatiju prema Židovima njegova je diplomacija u Njemačkoj tridesetih godina (bio je nuncij u Berlinu) dovela do teške izdaje katoličkih političkih udruženja koja su se mogla suprotstaviti Hitlerovu režimu i, navodno, spriječiti ”konačno rješenje” židovskoga pitanja.
A ostalo je riješiti vrlo važne stvari. Rezimirajmo: zašto nema podataka da je Vatikan reagirao na Kristalnu noć 1938.? Ili, pak, postoje li pisma krakowskog nadbiskupa Sapiehe (zaštitnika Karola Wojtyle) papi Piju XII. kojima ga u veljači 1942. upozorava na sabirne logore za Židove u Auschwitzu (koji se nalazio na području njegove dijeceze)? Takve teme više ne smiju biti ignorirane. A Pio XII. je upravo to javno činio.
Naravno da hrvatsku publiku više zanima hoće li se Alojzije Stepinac (kojeg bi papa Franjo, prema najavama, trebao proglasiti svetim jer je navodno priznato i drugo čudo izlječenja) izvući iz sjene problematičnog Pija XII. Sa današnje distance Stepinčevi prijekori ustaškoj vladi mogu odavati dojam ”uskog shvaćanja”, ali su van sumnje svjedočanstva monstruozne dosljednosti rasističkih zakona NDH. Stepinčeva nada u ”humanost ustaša” i u to da će promijeniti ustaše neke je ljude navelo da misle kako nadbiskup nije za rata dovoljno snažno protestirao protiv bezakonja.
Najblaža varijanta bi bila da je papa Pio XII. isto tako naivno gledao na naciste. Čini se ipak da dokumenti dokazuju nešto drugo: da je, kao što je 1950. donio deklaraciju o nepogrešivoj dogmi Uznesenja Marijina, bio uvjeren da on sam ne može griješiti premda je njegov život govorio o sili sebičnosti, umišljenosti i despotizma katoličke vrhuške.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)
Papa, daj nam kondome!
Katolički vjernici, onaj puk Božji na koji se Katolička crkva poziva i koji joj jedini na ovom svijetu priskrbljuje legitimitet, odbacuju crkveni nauk u pogledu spolnog morala uz koji čvrsto prianja katolički magisterij. To u Vatikan javljaju biskupske konferencije iz Njemačke, Švicarske, Francuske, svaki dan nove, kako koja sabire rezultate ankete među svojim vjernicima koje je naručio glavni tajnik Biskupske sinode mons. Baldisseri.
To su, uostalom, svojom praksom pokazali i sami katolički vjernici kojegdje po svijetu, neki od njih i državnim referendumima. A jučer je prispjela i ozbiljna anketa, na reprezentativnom uzorku 12.038 katolika u 12 zemalja na četiri kontinenata, u kojima je 61 posto ukupne katoličke populacije na svijetu (Meksiko i SAD u Sjevernoj, a Argentina, Brazil i Kolumbija u Južnoj Americi; Kongo i Uganda u Africi; Francuska, Italija, Španjolska i Poljska u Evropi; Filipini u Aziji). Ispitani su mahom prakticirajući katolici, oni koji na misu idu svaki ili gotovo svaki tjedan.
Katolički vjernici, onaj puk Božji na koji se Katolička crkva poziva i koji joj jedini na ovom svijetu priskrbljuje legitimitet, odbacuju crkveni nauk u pogledu spolnog morala uz koji čvrsto prianja katolički magisterij
Anketu je naručila Univision, glavna televizijska mreža na španjolskom jeziku u Sjedinjenim Državama Amerike, provela ju je Bendixen & Amandi International, međunarodna savjetodavna agencija koju redovito angažiraju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Bijela kuća, a rezultate su ekskluzivno objavili i dnevni listovi Washington Post, El País (Madrid) i la Republica (Rim). Dakle, anketa se doima relevantnom: nije riječ samo o dojmu, bilo novinarskome, bilo biskupskome, niti je riječ o parcijalnom podatku – nego o fundiranom istraživanju stavova katoličke populacije.
Ta populacija snažno podržava papu Franu. Njime je čak oduševljena: više od 80 posto vjernika tvrdi da im se sviđa ili veoma sviđa, a manje od 5 posto veli da im se ne sviđa (uspoređujući s kritikama koje čujem u Vatikanu i oko njega, među prelatima i među vatikanistima, čini mi se nespornim da Papu više vole vjernici nego kler: prvima ulijeva nadu, drugima otima sigurnost, pravo na tihu kolotečinu, na birokratsko distribuiranje Gospodina).
U nekim zemljama sviđanje se penje iznad 90 posto (u Italiji čak na 99). Prema tome, rezultati ankete nisu upereni protiv Pape, dakle ni protiv magisterija Crkve i njezina nauka – osim u posve određenom segmentu.
Ta populacija snažno podržava papu Franu. Njime je čak oduševljena: više od 80 posto vjernika tvrdi da im se sviđa ili veoma sviđa, a manje od 5 posto veli da im se ne sviđa (uspoređujući s kritikama koje čujem u Vatikanu i oko njega, među prelatima i među vatikanistima, čini mi se nespornim da Papu više vole vjernici nego kler: prvima ulijeva nadu, drugima otima sigurnost, pravo na tihu kolotečinu, na birokratsko distribuiranje Gospodina). U nekim zemljama sviđanje se penje iznad 90 posto (u Italiji čak na 99). Prema tome, rezultati ankete nisu upereni protiv Pape, dakle ni protiv magisterija Crkve i njezina nauka – osim u posve određenom segmentu
Pneumatolozima (to su specijalisti za Duha svetoga, nisam ih ja tako nazvao) ostaje da objasne gdje Duh puše: među biskupima (koje bi morala zapasti karizma magisterija) ili među vjerništvom (koje Duh također poziva na svetost). ”Duh puše kuda hoće”, glasi stara maksima. Kuda puše – pozna se po znacima vremena.
E, na Sinodi će u listopadu biti tegobna zadaća da otkrije je li ova anketa objavila znake vremena ili pak obmanu hedonizma i relativizma, kako to kažu posljednji pape, pošto je Pavao VI. utvrdio obrambenu liniju.
Najmanje su suglasni s naukom Katoličke crkve u pogledu kontracepcije: podržava je 80,9 posto ispitanih vjernika. Za pravo na razvod braka opredijelilo se njih 59,6 posto.
Samo 10 posto vjernika smatra da žena ima pravo na abortus u svakom slučaju, ali još 58 posto ih smatra da ima pravo u određenim slučajevima (nisu specificirani). Većina – njih 52 posto – smatra da svećenik mora imati pravo biti oženjen (zanimljivo je da nakon Filipina sa 21 posto najmanje podrške svećeničkom braku daju u Kongu i Ugandi, gdje se pak najmanje zamjera svećeniku koji se ne uzdržava od spolnih odnosa).
Najveću sklonost spolnom nauku Katoličke crkve pokazuju Kongo i Uganda (gdje je, zapravo, najveća diskrepancija u pogledu prihvaćanja i primjene nauka), pa Filipini, dok su ”najliberalnije” Španjolska i Sjedinjene Države, pa Francuska.
Najmanje su spremni poslušati crkveni nauk u pogledu kontracepcije (jedino u Ugandi 54 posto, u Francuskoj jedva 4 posto), najbliži su Vatikanu u odbacivanju jednospolnih brakova (podržava ih 64 posto u Španjolskoj i 54 posto u SAD, a drugdje manje od polovice; protiv njih je 98 posto u Kongu i 99 posto u Ugandi). Gotovo 50 posto (47,4) smatra da treba odobriti svećeničko ređenje žena; većina je protiv toga na Filipinima, u Ugandi i Kongu, u Poljskoj te začudo u Kolumbiji, drugdje je većina za.
Anketa pokazuje veću koherenciju među katolicima i manju razinu licemjerja spram odstupanja prakse od nauka. Naime, mnogi katolici, uključujući tu i latinoameričke i španjolske, ne popuštaju potrebama, iako su svjesni da bi time počinili grijeh – nego oni ta ponašanja po svojoj savjesti ne smatraju grijehom, ne vide da bi time uvrijedili Boga, iako ih svećenici u to uvjeravaju
Najbliži pozicijama Crkve su oženjeni stariji od 55 godina koji žive u malim mjestima i redovito idu na misu.
Rezultati ove ankete meni su donekle neočekivani. Ona zapravo pokazuje veću koherenciju među katolicima i manju razinu licemjerja spram odstupanja prakse od nauka. Naime, mnogi katolici, uključujući tu i latinoameričke i španjolske, ne popuštaju potrebama, iako su svjesni da bi time počinili grijeh – nego oni ta ponašanja po svojoj savjesti ne smatraju grijehom, ne vide da bi time uvrijedili Boga, iako ih svećenici u to uvjeravaju.
Oni, zapravo, ne odbacuju katolički način života, nego smatraju da ga tumače vjernije intenciji Boga, poglavito Isusa, nego što ga tumači magisterij Katoličke crkve.
O tom fenomenu će još trebati razmisliti – ali se čini da današnji vjernik sve više sam sebi tumači vjeru, a sve manje vjeruje svećeniku, osobito u onim aspektima života kojih se svećenik morao odreći, poput spolnih i bračnih odnosa.
Koliko se katolici opiru učenju Katoličke crkve?
80,91 posto – za pravo na kontracepciju
59,58 posto – za pravo na razvod braka
58,00 posto – za pravo na abortus u određenim slučajevima (+ 10,25 posto u svakom slučaju)
52,25 posto – za pravo svećenika na ženidbu
47,41 posto – za pravo žena da budu svećenice
31,08 posto – za pravo na istospolni brak
(Prenosimo, autorovom dozvolom, iz Jutarnjeg lista)