(Pravovjerje, Concilium, 2014, broj 2, Ex libris [Rijeka] & Synopsis [Sarajevo], str. 186)

 

Teško da je nešto na provokativniji način od opsesije pravovjerjem tijekom prošlog stoljeća svjedočilo ne samo o stanovitoj duhovnoj srodnosti ”crnog“ i ”crvenog“ totalitarizma nego i Katoličke crkve koja je tada još uvijek bila društveno-teološki osigurana moćna institucijska utvrda koja je s visina Olimpa ”odozgor“ suvereno propisivala ne samo ono što je ortodoksno u sferi religioznog nego i u sferi kulture, politike i gospodarstva.

 

Po svoj je prilici već ta natuknica dostatna da ukaže na gotovo nesvakidašnju a ni u kojem slučaju samo teološku nego i općedruštvenu relevantnost ovoga broja ”Conciliuma“ koji je – kao što se to da pročitati iz njegovog naslova – posvećen temi ”Pravovjerja“ ili, kako to u Uvodniku kažu njegovi urednici, Felix Wilfred i Daniel F. Pilario, ”drami ortodoksije i heterodoksije“ koja prožima povijest kršćanstva sve do u naše dane novog pape Franje koji na svu sreću i u ovom problemskom sklopu proročki postavlja nove naglaske.

Nažalost, ni kršćanstvu a time ni Katoličkoj crkvi nije pošlo za rukom umaknuti kušnji kobnog izobličavanja diskursa o pravovjerju u sredstvo isključivanja a time i pogodne reference za ograničavanje slobode mišljenja, pa ako ustreba čak i palicu ”discipliniranja i kažnjavanja“ neposlušnika

 

Nažalost, ni kršćanstvu a time ni Katoličkoj crkvi nije pošlo za rukom umaknuti kušnji kobnog izobličavanja diskursa o pravovjerju u sredstvo isključivanja a time i pogodne reference za ograničavanje slobode mišljenja, pa ako ustreba čak i palicu ”discipliniranja i kažnjavanja“ neposlušnika.

 

Ne potiskujući je, što je po sebi već silan korak naprijed, ovaj broj ”Conciliuma“ poziva na kritičko premišljanje te sramne kršćanske povijesti, i to u svjetlu ljubavi kao središnje poruke kršćanstva kako bi se na toj stazi korak po korak oblikovalo novo razumijevanje pravovjerja koje više ne bi bilo oružje za nadzor nego – uza svu važnost koja mu ostaje – relativna veličina, i to u smislu uvijek iznova nužnog kritičkog podvrgavanja fundamentalnom izazovu kršćanskog života: u svom vremenu i prostoru kreativno odgovoriti na izazovan poziv ispravne prakse (ortopraksije) koju nam je u ”amanet“ ostavio Isus iz Nazareta.

 

O tome svjedočanstvo do danas pruža Novi zavjet u čijem se središtu nalazi i za povijesno kršćanstvo previše subverzivna vizija Boga koji nas ne poziva da se poslušno poklonimo pred njegovom moći i slavi u svijetu nego da solidarno stanemo uz nemoć i patnju koju taj ”blasfemični“ Bog osjeća u suvremenom svijetu na svim onim mjestima na kojima se sustavno i nasilno uništavaju njegova stvorenja, o čemu je nenadmašno govorio teolog i žrtva nacističkog režima D. Bonhoeffer: ”Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu.“

 

Uostalom, i nije potrebno previše mašte da se dokuči kako je opsesija pravovjerjem uz nastojanje za posvemašnjim nadzorom u prostorima ljudskog u prvom redu refleks potisnutog krivovjerja u prostorima vlastite životne prakse koje se, upravo zašto što je na silu potisnuto, a zarad duhovno-moralnog rasterećenja, agresivno projicira na druge a poglavito one koji se drznu javno i provokativno uprijeti prstom u krivovjernu nedosljednost naše živote prakse.

D. Bonhoeffer: ”Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu“

 

Stoga i nije začudno da su žrtvom krivovjernog prigovora uz teologe od pamtivijeka u pravilu bili umjetnici svih mogućih formata a u naše dane vrlo često i kritički nastrojeni novinari. Upravo u tom kontekstu treba sagledavati devet nosivih priloga ovog broja ”Conciliuma“, dakle kao raznolike i fragmentarne, ali unatoč tome vrlo (od)važne priloge za razvijanje novog razumijevanja pravovjerja pod svodom Katoličke crkve.

 

Dakako, unatoč različitim naglascima, svim je tim prilozima zajedničko da se uz senzibilnost za specifične izazove kasne moderne kušaju vjerno a time i kreativno nadovezati na Drugi vatikanski koncil koji se s pravom može obilježiti kao epohalni zaokret od arogantnog i samodostatnog programa pravovjerja, čiji su konačni domašaj anateme, prema programu pravovjerja kojemu je stalo do življenja kršćanstva kao poruke o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi i solidarnosti sa suvremenim svijetom što pravovjerje iznova, a ovaj put na spasonosan način, izokreće u sredstvo izgradnje života u svim njegovim sferama – religioznoj, kulturnoj, ekonomskoj, političkoj… – dakako u smjeru punine o kojoj je govorio sam Isusu.

 

Premda su u ovom broju ”Conciliuma“ makar ovlaš dotaknuti svi aspekti ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu, od razdoblja kad je kršćanstvo tek počelo zadobivati svoj specifičan profil sučelice židovstvu, kao svojoj duhovnoj pa i fizičkoj maternici, sve do vremena kasne moderne kad je Katolička crkva iznova sučeljena sa izazovom života bez moći što se bitno reflektira i na diskurs o pravovjerju, možda se kao središnji doprinos ovog broja ”Conciliuma“, pa i iz perspektive našeg regionalnog a po mnogo čemu hipokrizijskog postratno-tranzicijskog življenja religije, nameće proročko upiranje prstom u onaj moment u kojem je smješteno kobno izobličavanje diskursa o pravovjerju u sredstvo nadzora, kontrole i egzekucije neistomišljenika.

Nije potrebno previše mašte da se dokuči kako je opsesija pravovjerjem uz nastojanje za posvemašnjim nadzorom u prostorima ljudskog u prvom redu refleks potisnutog krivovjerja u prostorima vlastite životne prakse…

 

A upravo sučelice tog fundamentalnog pitanja povlašteno mjesto u ovom broju ”Conciliuma“ zauzima ne slučajno prilog uvijek sjajnog J. Sobrina: ”Esej o pravovjerju: Krist jest Isus – Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnim“.

 

Dakako, riječ je o onom momentu kad se – kako je to već u sklopu nove političke teologije detektirao J. B. Metz – dogmatski spomen Boga razdvoji od spomena na ljudsku patnju, pa se potom pozivanje na Božji autoritet nužno reducira na fundamentalističku aroganciju prijemčivu ne samo za verbalno nego i fizičko nasilje.

 

A to bi pak u našem kontekstu ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu značilo da oznaku krivovjerja s pravom zaslužuje svaka koncepcija pravovjerja a još više njegova obrana koja se odvija s onu stranu solidarnosti s ljudima koji se u ”vražjim krugovima smrti“ (J Moltmann) kasne moderne, od rastuće bijede preko rasno, religiozno ili nacionalno formatirane mržnje i rodno utemeljenog nasilja do ekološkog uništenja, bore za društveno priznanje svog dostojanstva.

 

Jer ako o obrani dostojanstva ljudi čiji se život odvija u ”vražjim krugovima smrti“ kasne moderne ovisi i obrana Božjeg dostojanstva, ili ako hoćete, Božje slavi i časti u suvremenom svijetu, čemu nas poučava Isusov križ kao fundamentalna kritika kršćanske prakse i mišljenja, u još se većoj mjeri onda s pravom može reći kako pravovjernost svakog pravovjerja u prvom redu i prije svega ovisi o tome kuje li se i ovjerava svakog dana iznova usred i upravo solidarnošću sa žrtvama postojeće ne samo religiozne nego i društveno-političke ortodoksije u svijetu kasne moderne, pa tako i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.

S pravom se može reći kako pravovjernost svakog pravovjerja u prvom redu i prije svega ovisi o tome kuje li se i ovjerava svakog dana iznova usred i upravo solidarnošću sa žrtvama postojeće ne samo religiozne nego i društveno-političke ortodoksije…

 

U tom je uvidu sabijena i fundamentalna poruka ovog broja ”Conciliuma“, posve transparentno i po našem sudu s punim pravom na strani razumijevanja pravovjerja kao dinamičnog i otvorenog projekta, kakav je i sama Objava, a u čemu se – o tome neumorno progovara već spomenuti J. Sobrino – i kad je u pitanju evangelizacija i kad je u pitanju pravovjerje, moramo odvažno dopustiti poučiti u prvom redu od sirotinje i žrtava ”vražjih krugova smrti“ svijeta kasne moderne i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.

 

Zaoštreno kazano: Kao što je prema J. Sobrinu Isus garant Krista, tako su patnici i žrtve našeg vremena garant naše pravovjernosti!

 

Iz tog razloga a na tragu ovog broja ”Conciliuma“ može se reći da riječi pastoralnog teologa R. Buchera posve vrijede i kad je u pitanju prijeko potrebno razvijanje nove koncepcije pravovjerja pod svodom Katoličke crkve, ali i u okrilju drugih ustanova religioznog, političkog ili naprosto svjetonazorskog profila:

 

”Za Crkvu više nam drugog puta. […] To je pastoralni put Crkve Drugog vatikanskog koncila. On je sili na nasljedovanje Isusa, na ponizan pastoral predanja. To je put od moći prema autoritetu, od logike isključenja prema logici Božje univerzalne volje za spasenjem, od nadmoćno-umišljene geste prema svijetu prema stavu solidarnosti. Uostalom, to je i marijanski put, dakle put patnje i milosrdnosti.“