Gledao sam svojim očima kako specijalna policija bije nogometne navijače ili ‘‘samo“ huligane uoči nikad održane utakmice Željezničar – Hajduk. Na televiziji sam nerijetko vidio i višak policijski upotrijebljene sile, pa i za prvog dana socijalnih nemira u Tuzli. Ali sam u petak, vraćajući se s posla oko pet popodne, u Sarajevu vidio potpuni izostanak policije dok je pet-šest huligana, naočigled stotina Sarajlija koji su mobitelima snimali taj huliganski happening, uporno kamenovalo zgradu Predsjedništva BiH prije nego će je i s glavnog ulaza zapaliti.

 

I malo im je bilo to, nego su porazbijali i opljačkali i okolne trafike (na FB se čak slikali s trofejima – štekama cigareta) te bankomat iz nedaleke banke. I pritom nije bilo nigdje nijednog policajca, a već i najmanja količina suzavca bi ih otjerala i zapriječila razbijački pohod, a time bi i policija pokazala da jest ono za što je plaćena: čuvar reda, ljudskih života i imovine.

 

Isto sam poslije vidio i na televiziji kao reprizu i u Mostaru, gdje su nekolicina huligana i tv-kamere bili jedini akteri ‘‘nemira“! U Sarajevu ono što sam ja sa stotinama građana gledao kamere nije zanimalo! Već su bile umorne od borbe i vatre.

 

Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen. Huligani su, dakako, najčešće mobilizirani među maloljetnicima, onima koji za učinjeno mogu najviše jednu noć prenoćiti u zatvoru.

Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen

 

Običnom Sarajliji koji je mobitelom za svoju arhivu snimao atmosferu kakvu Sarajevo nije vidjelo od 1992. kad je od upada četnika na Skenderiji obranjeno Predsjedništvo i kad nije bilo mobitela da se to snimi, nije ostalo nezamjetljivo ni to da se sve događalo nakon što su ‘‘džumaši“ i ‘‘džipaši“ otišli sa svojih radnih mjesta. Naime, ‘‘džumašima“  Sarajlije zovu muslimane koji petkom odu na molitvu (džumu) i ne vraćaju se više na posao, a ‘‘džipaši“ su dužnosnici koji tu priliku iskoriste, pa u isto vrijeme upale svoje džipove i krenu iz Sarajeva put RS-a ili Hercegovine.

 

Ponetko bi u hodu, u strahu i tiho dobacio i ovo: opet će se ovo preko naše grbače obnavljati, zašto ne idu na Poljine paliti… A na Poljinama je, Sarajlije to znaju, nakon rata naglo izraslo elitno naselje sarajevskih političkih i gospodarskih moćnika… Ponetko bi rekao da je ovo izvlačenje na ulicu problema koji se mjesecima ne mogu riješiti u kantonalnim i federalnim skupštinskim klupama…

 

Ponetko da je počela predizborna kampanja i da nas sve do izbora čeka nemirna Bosna… Ponetko bi spomenuo arapsko proljeće, ponetko Ukrajinu, Husinsku bunu, psovku ili anarhistički povik, ali užitak snimanja mobitelima bio je jedina konstanta. Uz užasnu vatru na Općini Centar, destrukciju onog dijela zgrade u kojemu je Kantonalna vlada vidio sam i požar u zgradi Predsjedništva, tamo gdje je Arhiv BiH… Užas. Prva misao, nakon Vijećnice i Orijentalnog instituta koji su zapalili neki drugi, sad gori (koliko?) Arhiv BiH!

 

I to bi bilo sve što sam izbliza, na licu mjesta, u tih pola sata ja i vidio i čuo, sve ostalo vidio sam poslije na tv-u.

 

Dobra ili loša režija, kako tko voli: no, nigdje suzavca, nigdje vodenih topova kojima bi se stvar riješila brže i vjerojatno bi bilo spašeno više toga. Ili policija toga nema ili to nije koristila – ne znam, no na televiziji čujem kako kantonalni ministar policije kaže da policija neće ići na demonstrante… A na huligane? Kao na one kad je Hajduk trebao igrati na Grbavici?

Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…

 

Kako god, no zabrinjavajuće je da nakon ubojstva dječaka u tramvaju, hiljada ukradenih automobila, česte pucnjave i ubijanja po sarajevskim kafićima, drogerskih obračuna, prepada na žene koje imaju zlatne naušnice ili lančiće, na djecu koja imaju mobitele ili malo skuplje tenisice, nakon ataka na profesore u školama sad imamo i masovnu eskalaciju huliganizma na ulicama s iznimno skupim posljedicama…

 

Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…

 

Zabrinjavajuća je, jednako tako, i utrka medija da ‘‘pokriju“ svoj prostor i ponude što više površnosti, panike, dezinformacija i zapaljive retorike. Njihove kamere i izvjestitelji često nisu htjeli vidjeti ni ono što sam ja, zajedno sa stotinama drugih vidio, nego su izvještavali iza nekog zida i uporno nas uvjeravali da se čuju sirene hitne pomoći, da vatrogasci ne mogu prići, da…

 

Smirivajuće je tek, doduše post festum i nakon što su gotovo cijeli dan, u zemlji koja gori uzduž i poprijeko izostali čelni ljudi države, federacije, kantona, grada, čelnici sindikata, djelovalo u središnjoj informativnoj emisiji gostovanje kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ljudi koji predstavljaju ipak društveno najbrojnije i najutjecajnije institucije u BiH.

 

No, otkud oni i zašto oni sad kad su vjerske zajednice godinama onkraj svake ozbiljne zauzetosti za socijalno obespravljene? One su izgubile kompas pred rat i u ratu i nisu ga pronašle još ni dvadeset godina nakon rata, osim jednog načelnog stidljivog spominjanja ‘‘grijeha struktura“. Što su ta dva dostojanstvenika u tom trenutku, kad je noć već učinila svoje, imali i mogli reći osim, ponavljajući moralizatorske fraze, opravdavati vlastitu savjest za višegodišnju šutnju!?

Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“

 

Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“

 

Crkva, vidimo to, pritjerana uza zid (i od UN-a konačno!) zbog nedjelovanja ili krivog djelovanja za prethodnih papa, tek s papom Franjom kuša nešto učiniti, no svi oni na nižim razinama, od Kurije do biskupa i kardinala na hrvatskom crkvenom-jezičnom području, još spavaju svoj srednjovjekovni zimski san.

 

Oni još ne znaju i ne vide ono što je još prije dvadeset godina vidio kao dolazeću opasnost iskusni Branko Mikulić, tj. da se narodima u BiH ‘‘manipulira, obećava im se ‘med i mlijeko’ u ‘nacionalnim torovima’, a izgubit će sve i biti tlačeni od nacionalnih oligarhija u njihovim nacionalnim posjedima”. Ne vide ni ono što piše Chomsky da ‘‘politika danas služi za bogaćenje pojedinaca”. Ni ono što kaže papa Franjo da djeca današnjih političkih moćnika jedu korupcijskim novcem ukaljan kruh.

 

Crkva namjerno godinama zaboravlja i salvadorskog biskupa Romera, koji je ubijen zbog svoga beskompromisnog i nenasilnog angažmana za socijalnu pravdu upozoravajući: ‘‘Čuvaj se Crkve koja ne trpi zbog progona i uživa u povlasticama i potpori zemaljskih vlastodržaca! Crkva mora trpjeti zbog govorenja istine, zbog ukazivanja na grijehe, zbog njihova iskorjenjivanja. Društvo, svećenici, biskupi i svi kršćani moraju se obratiti i izabrati solidarnost sa siromašnima. Moraju raskrinkati sve idole društva. Crkva mora biti na strani siromašnih, ali mora na obraćenje neposredno pozivati i bogate i siromašne.“

 

Crkva nije čula ni za D. Bonhoeffera koji trajno upozorava: ‘‘Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.“

Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon: ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde

 

Crkva nije čula i ne želi čuti ni za Sobrinovu knjigu ‘‘Izvan sirotinje nema spasenja“; Crkva, najposlije ili prije svega, nije čula i ne želi čuti ni za nauk Isusa Krista!

 

A i kako bi kad joj strah od “lijevog”, od “seksualnog” zasljepljuje pogled na cjelinu ljudskog…, pa i ako se bavi “socijalnom politikom”, bavi se posljedicama, a ne uzrocima… Ona se uvijek i samo bavi posljedicama, a dijagnozama i prevencijama samo načelno, deklarativno, frazeološki, bljutavo…

 

O, kako je u pravu mladi teolog Alen Kristić kad kaže da su vjerske zajednice u nas ‘‘utvrde nedemokratske političke kulture“, pa čak da ‘‘igraju jednu od ključnih uloga u procesu političke socijalizacije nedemokratske političke kulture“. A socijalna pravda jest i trebala bi biti jedan od temeljnih njihovih nauka i prostora djelovanja. Treba li ih podsjećati na ta mjesta u njima svetim knjigama?

 

Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde.

 

Hoćemo li ih ikad vidjeti uz one koji traže socijalnu pravdu? (Ni sindikat nije bio!?) Siguran sam da tada i uz takvo njihovo sudjelovanje ne bi bilo previše prostora za huligane, a uz svoje metafizičko poslanje, pokupili bi i simpatije svekolikih svojih ‘‘stada“… Zar se, uostalom, ne hvale da su pastiri, čobani? Pa zar nije normalno da su čobani uz svoja stada, čak da idu za onom jednom izgubljenom, jadnom ovcom?

 

No, bi li, nakon toga, od ‘‘moćnika ovoga svijeta“ dobili sve te silne novce ili ordenja, ili mig da će im biti vraćena imovina, ili garanciju da im neće biti poslani financijski inspektori od kojih strepe čak i oni koji plate svaku marku poreza…? Hoće li se ikad pojaviti uz one koji pate, trpe, koji su poniženi?