Bože, u kakvom smo mraku mi u Rijeci živjeli sve do prošlotjednog dolaska Tomislava Karamarka. U crnom, kara mraku. Iz njega nas je, Bogu hvala, izbavio – tko drugi do naš Tomica. Pritom nas je, kao što je i red, podučio kako naše riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitog Zajca u posljednje vrijeme nije ni hrvatsko, ni narodno, a bit će ni plemenito te da će se njegovim dolaskom na vlast, pogađate, to stubokom izmijeniti. [Read more…]
Zastave na krovu HNK? Da!
U vedrim i bistrim večerima ranog ljeta, kad su dani najduži, na zagrebačkom Trgu maršala Tita pred sumrak se događaju čudesne stvari. Nova kuća u kojoj nastaje i živi glazba, Muzička akademija, na zapadnoj je strani trga. Njezino pročelje, okrenuto prema istoku, stoga rano ostaje u sjeni. Ipak, u predvečerje se velike staklene plohe zapale. Muzejski, školski, fakultetski i kazališni prozori dobacuju se preko trga sunčevim ognjem. [Read more…]
Glumac… je glumac… je glumac
Život sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: “Vojničeee!” Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: “Voooojničeeeeee!” Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem. [Read more…]
Zatajena Hrvatska
Sinjski alkari, korčulanski moreškanti, dubrovački trombunjeri, kravat-pukovnija i slične kostimirane družine od povijesnih i kvazi-povijesnih postrojbi bit će 15. veljače poredane u špalir kroz koji će pred crkvu sv. Marka kročiti predsjedničkom lentom okićena Kolinda Grabar Kitarović da položi predsjedničku prisegu. [Read more…]
Plati pa se rugaj
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu je velika kuća. Koncem devetnaestog vijeka dični nam preci nepromišljeno su napravili masivno kulturno zdanje koje, upravo kao i Spaladium Arena koju stotinu godina kasnije, znatno nadmašuje naše potrebe. [Read more…]
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Mrzim istinu
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
Sex Pistolsi našeg teatra
Morrisey dolazi u Zagreb! Velika vijest za puno onih koji su odrastali osamdesetih. Karta je 240 kuna, još razmišljam jesu li mi Smithsi baš toliko značili. Koliko je ono bila za Patti Smith, 350? Za jednog Morriseya možete povesti četiri frendice na odličnu predstavu “Čuj Hamlete, čuj” u Teatru &TD, za studente je još jeftinije. Ili vas troje može ići na zanimljivog “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli.
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK.
Društvo bira šta mu je važno, i to financira. Ja smatram da je rock’n’roll od elementarne važnosti za duševno zdravlje nacije, ali većina tako ne misli, pa je stvar prepuštena tržištu. Država financira filmove, likovnu umjetnost, čak su i piscima počeli davati nekakve dotacije. Milijuni odlaze na kazališta. Za što?
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK
Većina ljudi koje znam nikad ne ide u kazalište. Onih par koji idu, vode svoje klince na Orašare i Ivice i Marice i to je to. Ne idu jer smatraju da tamo neće ni čuti ni vidjeti bilo što što bi ih se ticalo.
Često to i jest tako. Brdo predstava izgleda kao da su napravljene tek da se popuni rupa u repertoaru i zaradi koji honorar, ili su takve da moraš imati doktorat iz teatrologije da bi shvatio o čemu oni to. Kad tako trošite novce u poduzeću, to se zove nesavjesno poslovanje i zloupotreba službenog položaja, a ovdje je to naprosto – hrvatski teatar.
Mala, zatvorena zajednica, gdje svak svakoga zna, pa najintrigantnije predstave nerijetko dobivaju najlošije kritike ili ih se potpuno ignorira, kao većinu onih iz i danas živog i zanimljivog &ITD-a, a u nebo se dižu trenutačne zvijezde, pa i onda kad su im predstave prosječne ili loše.
Zašto bismo mi to plaćali? Zašto bi takvo kazalište bilo društveno važnije od Electric Žareta, benda Žarka Jovanovskog koji nastupa barem jednom tjedno a ne zaradi ni za režije? Zašto financiramo sve te silne perike i krinoline, a ne Bambi Molesterse i Zdenka Franjića, iznimno važnog izdavača i autora, koji ovdje trune na margini?
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora
Kad se kod nas pojavi zaista društveno relevantno kazalište, kao ono koje radi Oliver Frljić, onda se digne kuka i motika, i čitav se kazališni svijet upre dokazivati kako to nije umjetnost ni teatar, nego pamfletizam i svašta nešto grozno i fuj.
Sasvim suprotno toj dreki, predstava “Hrvatsko glumište” riječkog HNK Ivana pl. Zajca, autorski projekt Frljića i Marina Blaževića koji je premijeru imao prošlog tjedna, nije sva posvećena hrvatskim glumcima i njihovom ponašanju devedesetih. To je samo medijski najatraktivniji dio.
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora.
Predstava je puna simbolike i možeš je čitati na sto načina. Ako želiš misliti i sposoban si osjećati, smrzneš se kad te natjera da shvatiš da ni članstvo u Europskoj uniji ovdje nije ništa bitno promijenilo, pa ti je domovina i dalje ona ista zemlja čiji je prvi predsjednik javno rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. A da će sutra biti bolje sa svim tim polupanim ćirilićnim pločama – teško.
A zar nije to ono za što vas plaćamo, dragi kazalištarci? Da govorite o stvarima koje su važne i meni i mojoj susjedi, ali nismo umjetnice pa ne znamo kako bismo ih izrazile? Da otvarate ona za društvo bitna pitanja i rušite stare poglede na svijet, sve ono što nas drži zarobljene u balkanskom blatu, i na kraju rezultira time da vam djeca uče njemački kako bi si osigurala posao u Frankfurtu, da BDP i dalje pada a liste za otkaze sve su dulje?
Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani. A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio
Ali ne. Hrvatska umjetnost sva je uredna, počešljana, fina. Začahurena i samodovoljna. Ako netko krikne, odmah ga se otpiše kao divljaka, seljaka, luđaka. Novi riječki intendant uspio je nešto nevjerojatno, razbiti tu zavjeru šutnje, isključivo zato što je ubo prstom u oko.
Frljić i Blažević su kao Sex Pistolsi u našoj kulturi, koja nije zapela na najdosadnijoj fazi Pink Floyda i Genesisa kao rock sedamdesetih, nego nije ni otkrila rock’n’ roll. Ubo ih je u oko tek onda kad ih je osobno prozvao. Pistolsi englesku kraljicu, ovaj Dolenčića i Juvančića.
I sad je to drama, svi imaju svoje mišljenje, Facebook vrije, iako ih 99 posto nema ni namjeru pogledati predstavu. Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani.
A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio. Većinu njih ne zanima, ali Frljić polako stvara oko sebe novu publiku, zainteresiranu za živo kazalište, a to je valjda najvažnije.
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).
Huškački Nekompetentni Kaos
U utorak me, vrativši se s posla oko 23 sata, dočekala poruka da sam viđena na pozornici riječkoga HNK na celulitnoj guzici mlade glumice koja je svoju karijeru započela u Maloj sceni.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici.
Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza.
Kako se radi o nacionalnom kazalištu, program je morao proći zakonom propisane instance da bi se pojavio na sceni pa sam zaključila da je sve potvrdilo Kazališno vijeće te se ovom temom nisam više bavila.
Okrenula sam se području svog interesa: odnos zakonske regulative s postojećom praksom u jednom od pet nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.
I tako je nastala Slamka koja je pred vama.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici. Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza
Kao i uvijek kad želim saznati više o nekom subjektu koji obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost u RH, odem na stranice Ministarstva kulture i kliknem na Očevidnik kazališta.
I upitah ga prošlog tjedna: ”Očevidniče, Očevidniče, kako stoje stvari u HNK-u u Rijeci?”
A Očevidnik mi odgovori: ”Draga Vita, što te zanima?”
”Tko je intendant?” upitah.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.”
”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?”
Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku.”
Šalu na stranu.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.” ”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?” Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku”
Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica.
Pa kako bi se stigao baviti formalnim stvarima?
Pozdravih se s Očevidnikom i vratih se na stranicu Kazališta.
U potrazi za javnim nabavama dočekale su me upute kako doći do poveznice na koju mi valja upisati ime subjekta pa onda, nakon traženja, stići do popisa koji me zanima. (Uh.)
No, kad sam došla do tražene stranice, dočekala me zanimljiva situacija: zadnja javna nabava za riječko kazalište objavljena je davnog 4. srpnja 2013. godine.
Za ovu godinu nema ni jednog dokumenta.
Možemo reći da je bivša intendantica propustila obaviti dio zakonom previđenog posla, ali kako je moguće da novi šefovi kazališta, koji u knjižici sezone na osmoj stranici kažu da će se odgovornost manifestirati u odgovornijem i racionalnijem poslovanju, nisu objavili ni jednu javnu nabavu?
Znaju li uopće ti novi klinci što je javna nabava?
I da kućica koju su od velikog dečka s naslovnice ovog posta dobili na četverogodišnje upravljanje, podliježe Zakonu o javnoj nabavi?
Morali bi znati.
Ako pak ne znaju, valjalo im je naučiti koje su im dužnosti i obveze.
Ne samo prava.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže. Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica
Kliknete li na profil javnog naručitelja na stranici Kazališta – nećete pronaći ništa.
Prazna stranica.
Nema profila javnog naručitelja.
Kliknete li na Obavijest o sklopljenim ugovorima, ponovno ćete se naći na 2013. godini.
Željela sam uputiti pitanje poslovnoj ravnatejici glede tih nepostojećih javnih nabava, ali mailbox joj je bio pun.
Pa nema odgovora.
Mislim, logično je da je u kvalitetno ustrojenoj organizaciji poslovnom ravnateljumailbox – pun.
Otvaram stranicu Kazališnog vijeća.
U ovom mandatu nailazim na zapisnik (samo) dviju sjednica: one redovite od 1. rujna ove godine te one izvanredne od 17. rujna, kada se i javno objavilo da su dugovi kazališta iznenadili ne samo novu upravu, nego i Kazališno vijeće koje je trebalo imati sve relevantne podatke.
Gdje su novi zapisnici?
Je li moguće da – u kriznoj situaciji kakva je nastala u Kazalištu zbog iznenada pronađenog manjka u blagajni – više nije bilo sjednica?
Je li moguće da u kriznoj situaciji – kada se drastično promijenio najavljeni program Kazališta – nije bilo tematske sjednice?
Znači li to da Kazališno vijeće nije odobrilo promjene u programu koje su nastale?
Ne mogu vam odgovoriti jer podataka na stranici transparentnog kazališta – nema.
Pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana. Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom. Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene. U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke
Usporedno s analizom stranica, čitam program s kojim su novi dečki dobili mandat te knjižicu prve sezone.
Dakle, pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana.
Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom.
Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene.
U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke.
Također u dugogodišnjoj praksi nisam vidjela Kadrovski plan u kojem nije naveden čak ni broj zaposlenika.
Očito veliki dečko s naslovnice ovoga posta smatra nepotrebnim da se baš sve što se u Natječaju traži – i napiše.
Naime, veliki dečko zajedno s novim klincima koji tako jako ljube gaćice, ne znaju da postoji nešto što se zove pravila produkcije.
Koja su vrlo egzaktna.
A koja nova uprava kazališta u Rijeci naprosto ne zna.
Nema tih kompetencija.
Da ima, ne bi im se dogodilo da s autorom Slobodanom Šnajderom, čiji je ”Hrvatski Faust” trebao biti stožernom produkcijom ne samo ove sezone nego i četverogodišnjeg programa, ne potpišu autorski ugovor prije objave na internetskim stranicama.
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva
Da novi klinci išta znaju o kazališnoj produkciji, na obljetnicu smrti Ivana pl. Zajca, oca hrvatske opere, čije ime nosi kazalište koje vode, a ta će se značajna obljetnica obilježiti 16. prosinca ove godine, ne bi na programu Velike scene imali ”Pčelicu Maju” nego neko Zajčevo djelo.
Zajc će se te večeri u Rijeci naći u predvorju.
Ah, da, s bivšom upravom riječkoga HNK-a postigla sam dogovor da produkcija operete ”Momci na brod”, koju radim u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu, gostuje u Zajcu.
S novom upravom dogovor nije postignut, a ni potpisan ugovor.
Da novi mendažment loše stoji i s komunikacijskim vještinama, ne samo sa znanjima o produkciji, jasno je i iz toga što nisu odgovorili na mail u kojem ih pitam hoćemo li pristupiti potpisivanju ugovora prema detaljno razrađenim stavkama koje sam im poslala ili nećemo.
A mailbox poslovne ravnateljice, kao što znate, već je poslovično bio pun pa mi ni ona nije odgovorila.
O specifičnim komunikacijskim vještinama novih klinaca koji vole guzice i gaće, svjedoči i poruka koju su mi napisali (naime, potpisuju se obojica u svakome mailu), a koja glasi kako slijedi.
(Inače ne objavljujem interne prepiske, ali nakon što je poruka Slobodana Šnajdera upućena intendantu Frljiću postala glavnim sadržajem najnovije premijere u Zajcu, smatrala sam važnim objaviti pismo. Da javnost vidi način promišljanja produkcije novog menadžmenta HNK-a u Rijeci.)
Poštovane kolegice Banović i Lončar,
Vidimo da posljednjih tjedana naše aktivnosti u Rijeci zaokupljaju vašu maštu te vas inspiriraju na različite oblike diskurzivnog aktivizma, što putem javnih, a kako čujemo i ponešto putem privatnih medija i kanala. No, ostavimo na trenutak po strani to što vi mislite da mi ne znamo što radimo, kao i to što mi mislimo o tome što vi mislite i ne mislite da radite.
Naime, u našem programu za 12. mjesec, kao i u pretplatama Zajc 1 i 2, još uvijek stoji gostovanje Male scene s opernom predstavom Momci na brod Ivana Zajca, u režiji upravo one od vas dvije koja je evo danas objavila u sklopu umjetničkog projekta Teatar.hr da u našem programu NEMA projekta kojim obilježavamo godišnjicu Ivana Zajca, premda vrlo dobro zna da smo otkazali izvedbe opere NŠZ u režiji Dolenčića ili Prohića, svejedno, kako bismo oslobodili termin za Momke na brod (istina, dogovorene s prethodnom upravom, ali nama nespretno ubačene u termin koji smo planirali za drugi projekt).
Javljamo se dakle da provjerimo – želite li vi još uopće gostovati u Rijeci, spustiti se iz svojeg redateljsko-glumačkog Olimpa do prizemlja naših “pubertetskih performansa”, pojaviti naime uopće na sceni zagađenoj našim hormonima i upropaštenoj našom nekompetencijom, ili ste odustale, ili možda – zaboravile?
Kako bilo – javite nam hitro, jer evo ponuda baš juče stiže iz lutkarskog kazališta u Zagrebu, za lutkarsku “poslasticu” na kojoj je navodno predano radio još Slobodan Šnajder, dok je ondje stolovao kao kućni dramaturg. Ili ste i to zaboravile? Tko je gdje i kada bio, što i kako radio?
Vrata kazališta u Rijeci su vam dakle otvorena, ili ste i u to sumnjale?
Srdačno pozdravljamo,
Oliver i Marin
Dio o pubertetskim performansima i hormonima zagađenoj pozornici prepuštam na analizu čitateljstvu, a ja ću se osvrnuti na produkcijski posao.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu
Iz pisma vidimo da su u opciji za obilježavanje smrti Ivana pl. Zajca bile produkcije Zrinskog u režiji Dolenčića i Prohića, redatelja koji su također svoje mjesto našli na gaćama pozornice nacionalnog kazališta.
Zanimljivo je da se nekog obilježi gaćama, a onda se režija Zrinskog (ni manje ni više!) nekog od gaćastih, uzima kao mogućnost za popunjavanje obljetničkog programa.
Ne vidim ja tu neke konzekventnosti.
(Dio s Lutkarskim kazalištem nisam shvatila.)
Ovo sam pismo sačuvala kako bih studentima kroz studiju slučaja objasnila kako se ne rade suradnje i kako se ne komunicira s potencijalnim partnerima.
Usput, obavještavam pretplatnike Zajc 1 i 2, premda obavijesti nema na stranicama HNK-a u Rijeci, da opereta ”Momci na brodu” neće gostovati u Rijeci premda je donedavno, a bez potpisanog ugovora s partnerom (Malom scenom), bila objavljena na stranicama Kazališta. Želite li doći na izvedbu ove poznate Zajčeve operete (ne opere) u Malu scenu, ulaznice možete rezervirati već danas.
Idemo dalje.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu.
Inspekcija rada utvrđivala je čitanjem dostavljenog teksta predstave šteti li ćudoređu našeg djeteta sadržaj predstave. Zanima me, kako je inspekcija rada u Rijeci procijenila opasnost na ćudoređe djeteta u predstavi ”Hrvatsko glumište”? I kakav su tekst autori odnijeli na Inspektorat pa je dijete dobilo dozvolu igrati u ovoj produkciji?
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi. Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice
Ili možda novi menadžment nije ni izvršio svoju zakonsku obvezu rješavanja pitanja noćnog rada djeteta u kazalištu? I time prekršio Zakon o radu?
Je li moguće da su spasitelji hrvatskog kazališta radili mimo procedure?
Ili je riječka inspekcija rada toliko tolerantnija od zagrebačke pa je moguće jednostavnije dobiti dopusnicu?
Moguće.
I da skratim ionako predugačak post:
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva.
Samo letimičnim pregledom rada organizacije može se ustanoviti da su prekršeni sljedeći zakoni:
Zakon o kazalištima (više dijelova)
Pravilnik o očevidniku kazališta
Zakon o fiskalnoj odgovornosti (u više dijelova)
Zakon o javnoj nabavi
Zakon o zaštiti potrošača (u više dijelova)
Zakon o radu (moguće).
Poštovanje zakonskog okvira prvi je preduvjet demokracije.
Kada ga uspostavimo, možemo krenuti i u lov na ustaše i fašiste, partizane i četnike u našim redovima.
Nemam ništa protiv.
S gaćama.
Ili bez njih.
A valja se za kraj sjetiti i narodne mudrosti: odnijeti gaće na štapu.
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi.
Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice.
(Blog Vitomire Lončar prenosimo s portala Večernjeg lista).
Jovan Ćirilov (1931 – 2014)
Foto: Mondo.rs
Napomena uredništva: u znaku poštovanja i zahvalnosti članu našeg redakcijskog savjeta, pokojnom Jovanu Ćirilovu, objavljujemo In memoriam kolege Miljenka Jergovića a porodici Ćirilov, poštovateljima i prijateljima, izražavamo iskrenu sućut.
Prihvaćao je govoriti za ženske i lajfstajl magazine. To ga je veselilo, jer se dobro snalazio u visokim i u niskim socijalnim registrima. Pravio se kao da ne osjeća nikakvu razliku, i doista, svugdje je prolazio njegov visoki stil i jasan govor.
Zadnji put pojavio se u javnosti prije dva mjeseca, odgovarajući na upitnik jednoga tiražnog tjednika. Na pitanje o najdražim piscima, rekao je što bi i svaki pravi čitatelj, da se to iz dana u dan mijenja, ali konstanta su Krleža i Borges. Na pitanje o patnji, odgovorio je: “Srećom, ne poznajem to romantično osećanje. Ako patnju zamenimo tugom, onda je to kao kod većine ljudi gubitak najbližih – roditelja, prijatelja, a, možda zvuči neobično, i neprijatelja.”
S Mirom Trajilović 1967. osnivao je Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival), međunarodno najrelevantniju kulturnu instituciju u povijesti Jugoslavije, kojem će do kraja života ostati umjetnički direktor i selektor. Bio je ravnatelj Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i višedesetljetni dramaturg Ateljea 212. Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji, za kojeg se moglo reći da je kreirao i usmjeravao teatarske tokove u Jugoslaviji, na način na koji su to činili Branko Gavella, Bojan Stupica, u osamdesetima Ljubiša Ristić
Tokom 2014. trajalo je polagano opraštanje Jovana Ćirilova od života i svijeta. U travnju dao je Tamari Nikčević biografski intervju, objavili su ga u tjedniku Vreme, u kojem je, između velikih općekulturnih tema, veselo pripovijedao o tome kako je majčinom ljubavniku prenosio njena ljubavna pisma, u strahu da se majka ne ubije zbog neuzvraćene ljubavi.
S Mirom Trajilović 1967. osnivao je Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival), međunarodno najrelevantniju kulturnu instituciju u povijesti Jugoslavije, kojem će do kraja života ostati umjetnički direktor i selektor. Bio je ravnatelj Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i višedesetljetni dramaturg Ateljea 212. Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji, za kojeg se moglo reći da je kreirao i usmjeravao teatarske tokove u Jugoslaviji, na način na koji su to činili Branko Gavella, Bojan Stupica, u osamdesetima Ljubiša Ristić.
Hobi su mu bile etimologije. Govorio je strane jezike, ali svom se jeziku cijeloga života učio i poznavao ga do savršenstva. Skoro trideset godina, u Ninu je ispisivao autorsku rubriku Reč nedelje. Bio je znatiželjan i radoznao čovjek: pored riječi strast su mu bili i ljudi. Mnoge je poznavao. O ljudima je pisao bez zlobe i sa simpatijom.
Nizao je anegdote, nije se ustručavao ispričati trač – ali tako da kaže kako je to trač, oblikujući tako portrete suvremenika, značajnih i usputnih, slavnik i zaboravljenih, ne uskraćujući nikom božansku jedinstvenost.
Bio je javni intelektualac i u socijalizmu, i u nacionalistička i u demokratska doba. Građanski sin, suputnik revolucije, bio je član Saveza komunista, pod kraj i član Centralnog komiteta SK Srbije. Iskoristio je to da, posve neočekivano, progovori o pravima homoseksualaca u socijalističkom društvu. Njegova usamljenička akcija nije urodila naročitim plodom, tek ostaje zapisano u nekom ćirilovljevskom memorabiliumu da je to bio prvi pro-gay istup na političkim forumima socijalističkoga svijeta. A možda i posljednji.
On se nije javno deklarirao. A i zašto bi. Intelektualni, osobni, pa i emocionalni i tjelesni program Jovana Ćirilova bio je mnogo širi. Bio je vrlo elegantan muškarac, ali na način britanskog džentlmena, tako da ništa na njemu nije bilo ni sasvim novo ni skroz uredno. Izgledao je onako kako je pisao i govorio. Bio je u stanju omađijati i najotpornijeg sugovornika
On se nije javno deklarirao. A i zašto bi. Intelektualni, osobni, pa i emocionalni i tjelesni program Jovana Ćirilova bio je mnogo širi. Bio je vrlo elegantan muškarac, ali na način britanskog džentlmena, tako da ništa na njemu nije bilo ni sasvim novo ni skroz uredno. Izgledao je onako kako je pisao i govorio. Bio je u stanju omađijati i najotpornijeg sugovornika. Posljednji put vidio sam ga u Zepterovoj knjižari na Knez Mihajlovoj.
Na pitanje što bi želio biti nakon smrti, odgovorio je: “Pored sve želje da odgovorim na sva pitanja, na ovo zaista ne umem. Bio bi mi ideal da iako mrtav mogu da koristim svoju biblioteku koju sam strasno skupljao godinama.” Ovo je sjajan primjer ćirilovljevskog zavođenja: kaže da ne zna odgovoriti, pa kao usput, izgovori svoju testamentarnu rečenicu.
Poznavao je Krležu i Andrića. O tome je govorio Tamari Nikčević. Krleža ga je, kaže, tješio kada je saznao da mu mama ima rak. Sjedili su u Mažestiku, Krleža mu je govorio – nije to ništa, i ja imam rak kože – pa je htio skidati košulju da mu pokaže kako to, doista, nije ništa…
“Nasuprot Andriću, čini mi se da Krleža nikada nije izgovorio nijednu rečenicu koja nije nabijena emocijama. U smislu otvorenosti, širine, strasti, mogu da kažem da je Krleža daleko više pripadao našem, beogradskom mentalitetu, dok je Ivo Andrić – onako uzdržan i suspregnut – bio bliži zagrebačkom, gornjogradskom, rezervisanom. (…) Njegova uloga u jugoslovenskoj kulturi je grandiozna. Mislim da je svojim delima pokazao i to koliko levica zapravo može da bude kompleksna, ozbiljna, moderna, rafinirana.”
Smrću Jovana Ćirilova umire još malo i Miroslav Krleža.
(Prenosimo s autorova portala).
