novinarstvo s potpisom
Zdravka Govedarica
Razmišljam o jednoj doživljenoj sceni u sobi za kemoterapiju.
To su velike prostorije s pultom u sredini za medicinsko osoblje. Uokolo su ležajevi za pacijente, njih desetak i nekoliko stolica za one koje čekaju primanje infuzije. Mi pacijenti dolazimo, javljamo se, slijedimo protokol. [Read more…]
Zdravka Govedarica
Operacija je iza mene. Slijedi oporavak i kemoterapija.
Odlučila sam jedan vikend provesti s kćerkom u Istri i usput posjetiti svoju prijateljicu, jednu od prvih osoba kojoj sam saopćila vijest o svojoj bolesti. [Read more…]
Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke ”belle epoque“.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za ”Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.
Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari ”to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za ”malog čovjeka“.
Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih ”malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.
Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.
Je li Milan ”krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.
Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.
Bandić nije tako ”rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se ”kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.
Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao ”šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je ”uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.
I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas ”Mikiju“.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonski broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.
U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.
Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.
Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.
Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.
Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.
I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.
Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po ”sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.
Tko u hrvatskoj tupi s tim ”dosadnim“, ”nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.
I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Metaforički rečeno, danas je velika većina hrvatskih građana bolesnik koji boluje od teškog karcinoma koji je u poodmaklom stadiju i koji je u velikoj mjeri već metastazirao, a to znači da mu je potrebno dugotrajno i teško liječenje s vrlo upitnim krajnjim rezultatom.
Jedini način da bolesnik preživi je da se nad njim izvrši neodgodiva, hitna i teška kirurška intervencija, a nakon toga neizbježna i teška kemoterapija.
Međutim, iako svjestan stanja u kojem se nalazi, pacijent je nervozan, optužuje liječnike koji ga pokušavaju izliječiti da nisu utvrdili pravu dijagnozu, da nisu izabrali pravu metodu liječenja i terapiju, odbijaju tešku operaciju i sve što iza nje slijedi i zahtijeva da bude potpuno zdrav – i to odmah.
Istovremeno bolesnik ne želi raspravljati o tomu kada je, zbog čega i kako obolio od te zloćudne i teške bolesti, tko ga je tom bolešću zarazio, je li svjesno pristao biti zaražen i zbog čega do sada, iako svjestan teške bolesti i njenih posljedica, ništa nije poduzimao da bi se ranije počeo liječiti, bez obzira na to što je znao da odgađanje liječenja vodi u veliku neizvjesnost, pa i u katastrofu.
Ako je taj, do tada relativno zdrav bolesnik, dobrovoljno, a jest, pristao na to da ga bude zaražen tom teškom bolešću, potpuno je apsurdno odbijati liječenje i optuživati liječnike koji mu sada pokušavaju spasiti život, pa i ako ne primjenjuju najbolje metode liječenja, a ni riječi ne spomenuti, a kamoli osuditi, one koji su ga sračunato i namjerno zarazili tom bolešću i ništa nisu poduzimali za njegovo liječenje te ga time doveli u tako teško, gotovo bezizlazno stanje.
Da apsurd bude potpun, liječnike koji se u okvirima svojih mogućnosti i sposobnosti trude i zalažu teško oboljelom bolesniku spasiti život, daleko više i glasnije od frustriranog bolesnika napadaju upravo oni koji su bolesnika tom bolešću zarazili, a nisu ga liječili, odnosno oni koji su, uz naivnog bolesnika, najveći krivci što se on danas nalazi u tako teškom stanju.
Narodski rečeno – nevjerojatno, ali istinito!
Iz ovog metaforičkog prikazivanja današnjeg “zdravstvenog stanja” velike većine hrvatskih građana svakom razumnom čovjeku sve može biti potpuno jasno, a one kojima to ipak nije jasno treba običnim i jednostavnim riječima podsjetiti kada i kao su počele prve, prave i ozbiljne te današnje “zdravstvene” poteškoće, naročito i prije svega, nekadašnjeg vrlo brojnog srednjeg sloja hrvatskih građana i koji je bio pravi i stvarni uzrok tih vrlo ozbiljnih teškoća koje danas poprimaju ozbiljne i zabrinjavajuće razmjere.
U poznato vrijeme, kada im je “zdravstveno” stanje bilo daleko povoljnije nego danas, hrvatske građane su određene strukture, koje su se tada predstavljale kao njihovi “spasitelji”, uvjeravale da žive u “mraku”, da nemaju gospodarsku i životnu perspektivu, da ih stalno drugi narodi (naročito Srbi) potkradaju i da im se uzima ono što pripada samo njima. Da je Hrvatska bogata zemlja, da se hrvatski građani moraju riješiti izrabljivača, a to se jedino može stvaranjem svoje neovisne države u kojoj hrvatski narod nitko neće izrabljivati i u kojoj ga čeka zasluženo i sigurno blagostanje, nacionalna i vjerska sloboda, prava demokracija, u kojoj će hrvatski narod sam odlučivati o svojoj sudbini i sam raspolagati svojim ostvarenim materijalnim dobrima.
Tko je to hrvatskom narodu obećavao? ZNA SE! Tko je na temelju tih obećanja u novoformiranoj državi došao na vlast? ZNA SE! Što se nakon toga dogodilo? ZNA SE!
A one oboljele od amnezije, koji su zaboravili ili im nije jasno što se nakon toga dogodilo i kada je i kako hrvatski narod “obolio od teško izlječive bolesti” čije posljedice će, ako i tko preživi, osjećati više desetljeća – treba podsjetiti na sljedeće:
Nakon primitivnog, ali krvavog rata, o kojem se još uvijek krije prava istina o tomu tko se u njemu s kim i o čemu dogovarao, tko je u njemu s kim i kako surađivao, tko je protiv koga i zbog čega ratovao, tko je koga ispomagao – nakon uspostave toliko dugo očekivane “neovisne i samostalne” Hrvatske odmah se započelo s “nužno potrebnom” preraspodjelom materijalnih dobara stvorenih u “socijalističkom mraku”, ZNA SE u čiju korist – jedina i prava istina je da je hrvatski narod temeljito opljačkan. Na koji način? Treba li još i danas to nekome objašnjavati?
Najveći dio onoga što je bilo vlasništvo do tada “napaćenog hrvatskog naroda” prešlo je u vlasništvo onih “spasitelja” hrvatskog naroda koji su ga izbavili iz “socijalističkog mraka” i (to treba dobro zapamtiti) iz “podređenog materijalnog položaja, siromaštva i bijede”. Rezultat?
“Spasitelji” hrvatskog naroda su preko noći postali bogataši, a većina toliko “voljenog hrvatskog naroda” puka sirotinja, veća nego u “socijalističkom mraku”.
Jedno po jedno do tada rentabilnih poduzeća je nestajalo, na čemu su se “veliki ljubitelji hrvatskog naroda” obogatili, a “voljeni hrvatski narod” ostao bez posla i bez osnovnih uvjeta za kako-tako pristojan život.
I dok su poduzeća nestajala, a radnici iz poduzeća koja su nestajala ostajali bez posla negodovali, svi ostali su šutjeli, iako su znali da je to “bolest” koja se naglo i nezaustavljivo širi i koja će i njih kad-tad zahvatiti.
Uništavanjem poduzeća uništavala se i proizvodnja bez koje ni jedna država ne može normalo djelovati, što znači i opstati. Na taj način su radnici ostali bez posla i prihoda za život, a država bez dohotka za kako-tako normalno djelovanje.
Međutim, kada je “privatizirano” i uništeno gotovo sve što je bilo vrijedno i donosilo prihode, “veliki zaljubljenici u hrvatski narod” dosjetili su se “spasonosnog rješenja”. Da ne bi svoje “pošteno stečeno bogatstvo” morali dijeliti s “voljenim narodom”, a da bi taj “voljeni narod” nakon uništene proizvodnje mogao barem preživljavati, sve vrijedno što je preostalo, a stvoreno u “mraku socijalizma”, prodano je strancima bez znanja i odobrenja “voljenog naroda”.
Po kojoj cijeni? Pa nećemo se valjda baviti takvim tričarijama!
Da bi “voljeni hrvatski narod” i novostvorena i toliko hvaljena, “pravedna i poštena” država mogla nekako preživljavati ni to nije bilo dovoljno, pa su se svake godine dizali pozamašni krediti koji nisu ulagani u proizvodnju, nego u golo preživljavanje građana dugo očekivane “demokratske, pravedne i neovisne” Hrvatske.
Treba li podsjećati da su se krediti iz godine u godinu samo povećavali, a da se o njihovom vraćanju nije ni razmišljalo?
Kada su oni koji su do toga doveli izgubili vlast i kada se konačno uvidjelo da iz godine u godinu povećavanje kredita vodi u neizbježnu propast i kada je došlo vrijeme da se samo za otplatu kamata moraju dizati novi krediti, što znači da se glavnica samo povećava, u državi je nastala frka.
Manje dizanje kredita i otplata makar i samo kamata na stare kredite zahtijeva veću proizvodnju, koju je u upropaštenom gospodarstvu teško pokrenuti, i manju potrošnju, što znači žrtvu svih građana kako bi se barem prekinulo još veće zaduživanje.
Dakle, sve više se dolazi do spoznaje da bez žrtve nema izlaska iz ovako teškog stanja.I sada se pojavljuju određene strukture koje ne pristaju na žrtve. Koje su to strukture?
One koje su znale i kojima je bilo jasno kamo takvo ponašanje “velikih dušobrižnika hrvatskog naroda” vodi, a cijelo su vrijeme šutjele. Šutjela je, nacionalizmom “drogirana”, hrvatska intelektualna elita koja je bila najpozvanija u pravo vrijeme reagirati i ukazati na takvo ponašanje, između ostalih i prije svih znanost i akademska znanost.
Međutim, intelektualna elita se nije oglašavala, pa ni u vrijeme najgorih Tuđmanovih devijacija, nego mu je podilazila i to na krajnje degutantan i priprost način.
To najbolje potvrđuje njegovo primanje u Akademiju znanosti i umjetnosti, a da nije ispunjavao nikakve formalne kriterije.
Iako im je bilo jasno kamo takvo ponašanje onih koji su o svemu odlučivali vodi, a o svemu su odlučivali oni kojima je gospodarstvo bilo “zadnja rupa na svirali”, i da je državna kasa već tada bila potpuno prazna zbog zloupotrebljavanja ponašanja vlasti koja je podilazila biračima zbog glasova za održanje na vlasti, one strukture koje su na sve to trebale i morale reagirati baš su u to vrijeme sebi osigurale i dodatna primanja putem povoljnih kolektivnih ugovora, unatoč tomu što su već tada znale da mnogi, prije svega radnici u proizvodnji, nisu dobivali ni ono što su teškom mukom zaradili.
Te iste strukture, unatoč velikom broju korisnika socijalne pomoći, velikom broju onih koji se hrane u javnim kuhinjama i kopaju po kontejnerima, velikom broju umirovljenika s mizernim mirovinama i velikom broju onih koji rade (posebno u privatnom sektoru) za sramotno male naknade – danas prijete prosvjedima i ne pristaju na solidarnu žrtvu za izlazak iz ovog teškog stanja.
Za te strukture bi bilo pravo pitanje – a gdje ste bili kad je “grmilo”? Gdje ste bili kada se pilila grana na kojoj svi sjedimo – pa i znanost?
O tomu gospoda Ribić, Babić, Stipić i ostali sindikalci ne žele govoriti. Njima su važna primanja samo članova njihovog sindikata. Po njihovoj logici oni svoja, ne samo redovna primanja nego i ona po “zasluženom” kolektivnom ugovoru, trebaju zadržati, pa i po cijenu gladovanja ostalih hrvatskih građana, ne priznajući da je državna kasa prazna niti da su za “pilenje grane” i pražnjenje kase oni daleko odgovorniji od “običnih” i manje obrazovanih hrvatskih građana koji u to nisu bili upućeni, a danas žive u siromaštvu i bijedi.
Jasno je njima da za njihove zahtjeve novaca nema i da se njima može udovoljiti samo i jedino dizanjem novih kredita, ali bi im trebalo biti jasno i to da je to zločin prema generacijama koje dolaze iza nas i koje će, ni krive ni dužne, ispaštati zablude o tomu kako je jedino važno imati svoju samostalnu državu, pa i s uništenim gospodarstvom, što znači državu osuđenu na propast.
Državu koja je uništila svoje gospodarstvo, koja je gotovo sve vrijedno već prodala, državu koja se, zbog velikih kredita, nalazi pod “hipotekom” i koja već danas nije država hrvatskog naroda.
