novinarstvo s potpisom
Magdalena Maršavelski
Na ruskoj nacionalnoj televiziji, početkom proljeća 2012. u udarnom terminu, emitirana je serija snimljena prema romanu ”Bijela garda” Mihaila Bulgakova.
Kaotični i krvavi dani građanskog rata 1918. i 1919. i dolazak boljševika na vlast prikazani su kroz sudbinu elitne, intelektualne građanske kijevske obitelji, s puno autorovih autobiografskih iskustava sudionika u ratnim sukobima. [Read more…]
Branimir Vidmarović (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Branimir Vidmarović je vanjskopolitički analitičar, suradnik odsjeka za azijske studije Filozofskog fakulteta u Puli i stručnjak za rusku politiku koji je diplomirao i doktorirao na Moskovskom institutu za međunarodne odnose. [Read more…]
Ovih dana je službeno dovršen proces proglašenja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve. Carigradski patrijarhat je već početkom listopada objavio obnovu već ranije donesene odluke prema kojoj se proglašava neovisnost Ukrajinske crkve.
Istovremeno je Sveta sinoda u Carigradu odlučila rehabilitirati i na hijerarhijsku funkciju vratiti patrijarha Filareta Denisenka. Njega je, naime, moskovski patrijarhat isključio iz Crkve kada je 1991. godine osnovao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu koju Moskva nije priznala. [Read more…]
Prvi maj padao je u četvrtak. Već se u srijedu kraće radilo: radni je narod krenuo na proljetne odmore, jedni na selo da obiđu roditelje i provjere kako su voćke zametnule plod, drugi na more, da rastvore persijane i prozrače vikendice pred ljeto. Ćeif im je kvarilo to što se u srijedu naoblačilo, a za vikend se najavljivala kiša. Novi radni dan bio je tek u ponedjeljak. [Read more…]
Postaje upadljivo proteklih sedmica kako se događaji u Ukrajini, pretežito u medijima na ovdašnjim prostorima, mimo svih drugih teorija uspoređuju i s “mogućnostima jugoslavenskog scenarija raspada”. Podjednako je upadljivo i kako se u argumentacijama za tu usporedbu upotrebljavaju različiti argumenti, ovisno o sredini u kojoj se teorije “jugoslavenskog raspada” spominju.
Na stranu potpuno nesuvisle varijante poput one u pitanju političaru iz Ukrajine u ovdašnjim dnevnim novinama: Gdje se tzv. jugoslavenski scenarij povezuje s mogućnošću napada Rusije na Ukrajinu!? Kakve veze ima inozemna vojna intervencija s ondašnjim yu-raspadom?
Da bi se uopće razgovaralo suvislo o teoriji u kojoj se vezuju Ukrajina i raspad Jugoslavije, bilo bi dobro shvatiti da na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, ni sada nema suglasnosti o nečemu što je normalnom svijetu jasno, pa u mnogim slučajevima i presuđeno: zašto se i kako Jugoslavija raspala?
Realno, neovisno i o preciznim činjenicama o tom raspadu, potrebno je još puno vremena i poslije naših generacija da se različita uvjerenja i doživljavanja te “istine”, onako kako je tko pojedinačno i naročito kolektivno nosi u sebi, makar približe na smislenu distancu.
A istina, ne samo o raspadu Jugoslavije nego i o mnogim drugim “raspadima” u svijetu, odavno nije samo u faktima, u činjenicama i svjedočenjima, u dokazima, nego i u vlastitim idejama, uvjerenjima posisanim tko zna kada, uglavnom davno i s koljena na koljeno. Od pamtivijeka i u sili koja je bila u stanju da “istine” nameće. Ranije ponajprije oružjem, danas mnogo efektnije i drugim sredstvima.
Valja ipak ponoviti, osjetljive su natuknice, da ovdje i sada uopće nije riječ o tome što je u storiji o raspadu Jugoslavije točno, a što nije; svatko pametan za sebe ima odgovor na to, a zdravom i normalnom tko je proživio kraj minulog stoljeća ne trebaju tumači. Riječ je da se čak i pokušaji spajanja aktualne ukrajinske priče sa “scenarijem raspada Jugoslavije” u svojim interpretacijama kod nemalog broja, bez ikakve racionalne veze i dokaza, vežu uglavnom za to kojoj su teoriju o yu-raspadu domaći “analitičari” ukrajinskih zbivanja skloni.
Krvna grupa pisaca i čitatelja jako je važna, ne samo na Balkanu. Stereotipi su čudo jedno, posvuda u svijetu, a korijen im je u jednostranoj priči. U sjajnom eseju objavljenom na portalu Buka, naslovljenom “Opasnost jednostrane priče”, pripovjedačica Chimamanda Adichie iz Nigerije kaže kako “problem sa stereotipima nije što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča”. Biti svjestan da jedna priča nije i jedina priča o ljudima i događajima, naročito o ljudima, velika je i, nažalost, sve rjeđa realnost.
I tko su tu onda, u ovoj priči o Ukrajini, punoj stereotipa, pozitivci, a tko negativci, tko su tamo”naši”, a tko “njihovi”? Je li Krim “naš” ili “njihov”? A Kijev? U takvom promatranju cijelog slučaja čini mi se, nažalost, da ni čitav naredni vijek, ma kako se stvar u Ukrajini završila, neće biti dovoljan da se o temi razgovara potpuno odvojeno od domaćih strasti, svrstavanja, uvjerenja, “genetike”, ideologije, nacije…
Baš onako kako se, evo, na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata svijet podijelio crvenom crtom na one za koje je Gavrilo Princip heroj i one za koje je terorist. Svaki dan nam u vezi s tim pokazuje da povijest, kontekst, okolnosti često ne igraju presudnu ulogu. Legitimacija za pravu stranu povijesti promijenila se, pa ni to da je prošao, evo, čitav vijek od pucnja u Sarajevu nije bilo dovoljno za racionalno i istinito zaključivanje izvan i iznad novih identiteta u kojima smo nerijetko – tuđi.
Realnim ljudima je to postalo toliko jasno da se sada čak otkazuju i prebrzo zakazivani znanstveni skupovi na tu temu, prigodni uz jubilej, uz naknadnu spoznaju da neće imati efekta.
Sve se ovo čini bitnim u uvodu pokušaja da se kaže makar ponešto suvislo o (ne)suvislim i nategnutim usporedbama koje, naravno, mogu biti dokazivane na razne načine, ako se to hoće baš tako kako se hoće, iz unaprijed definiranog mentalnog sklopa kojeg se ne tiču mnogi fakti što se i golim okom mogu vidjeti i u Ukrajini. Ako se hoće.
Neke činjenice o Ukrajini danas i o Jugoslaviji onda nepobitne su. Nažalost, nepobitno je sve češće samo ono što se interesno, politički i medijski proizvede kao takvo, a ne ono što se vidi golim očima. Stari olinjali vic o mužu uhvaćenom u prevari koji kaže ženi: “Pa ne vjeruješ valjda više svojim očima, nego našoj ljubavi” u današnjoj realnosti nasilničkog dirigiranja ljudskim umom uopće više nije vic.
Prvo i osnovno, Jugoslavija se nije raspala vojnom intervencijom iz inozemstva, kako se uporno sluti da će se dogoditi Ukrajini. Raspala se voljom unutarnjih igrača koji su prethodno bezmalo godinu dana sastančili kako (ne) bi pronašli rješenje za mirni razlaz. Nije im odgovaralo.
Drugo, Jugoslavija nije onda kada se raspadala (ranije jest) imala ni približno geostrateški značaj – ni u geostrategiji prostora ni geostrategiji energije – kakav danas ima Ukrajina.
Treće, ovo prethodno spomenuto određuje današnju realnost Ukrajine i njenog (ne)raspada kao “predmeta” globalnog sukoba velikih sila. O tome direktno ovise svjetske posljedice onoga što će se ili neće dogoditi u Ukrajini. Ukratko, svijet danas doista nemjerljivo više ovisi o rješenju situacije s Ukrajinom nego što je to bilo s raspadom Jugoslavije. Ukrajina je objektivno postala globalna drama planeta, što Jugoslavija nije bila. Bila je tek moralna u vrijeme kada je taj moral definitivno silazio sa scene. Danas je taj pojam smiješan.
Četvrto, rat na prostoru bivše Jugoslavije mogao je ostati još dugo “unutarnji” da nije bilo specifičnih, ne i dramatičnih kolateralnih problema po unutarnju atmosferu u zemljama EU-a i u SAD-u. Mogući raspad Ukrajine ratom, kako se sluti, imat će neusporedivo teže, pa čak moguće i fatalne posljedice ne samo po regiju u kojoj je Ukrajina razdjelnica između dva hegemona, jednog permanentno planetarno preambicioznog i drugog, koji se digao na noge, vratio na scenu i vjeruje da ima pravo braniti svoje granice i interese. Kao i ostali veliki.
Peto, u unutarnjem projektu raspada Jugoslavije duhovi nacionalizma, mržnje, optužbi i inzistiranja na povijesti unatrag sedam stotina godina puštani su iz boce polako i sistematično, iz domaćih kuhinja i uz diskretne signale podrške izvana. Ukrajina je i uz podjednako traumatičnu povijest, buknula “preko noći”, onoga časa kada je ta odluka – sve je očiglednije – donesena u centrima vani. I operacionalizirana na presudan način organizacijom i logistikom izvana. Dok nije došlo vrijeme jednostranih ambicija, nisu je čačkali.
Šesto, ne manje bitno, ključne istine o scenariju raspada i samom raspadu Jugoslavije, i pored drugačijih želja aktera, bile su mnogo dostupnije svjetskim medijima koji su o kraju zajednice svjedočili s lica mjesta, “vlastitim očima”, s manje mogućnosti manipulacije i laganja. I uz novinare od digniteta, a ne uz pomoć hordi propagandista, pretežno za računalima u redakcijama. Svijet o svemu tamo u Ukrajini i oko nje sudi, uz rijetke izuzetke, na temelju istina koje se kreiraju, doziraju i distribuiraju onako kako to ovaj ili onaj centar kontrole uma želi. U uredima i komandnim sobama.
Bilo bi smiješno da nije tužno koliko su prepoznatljive manipulacije u tretmanu različitih informacija od kojih neke ne smiju da se (po)kažu, ili smiju trajati samo nakratko, pa moraju biti “prekrivene” što brže drugima na kojima se inzistira uporno i ponavljano. Primjera je mnogo. Od onih o “borcima i revolucionarima” koji su srušili Janukoviča, uz eufemizme o klasičnim fašistima koji, eto, formiraju “demokratsku vladu”, gazeći dan ranije sporazum EU-a i opozicionara u operaciji koja se onda apsurdno tretira kao “uspjeh EU-a”, preko onih o uvezenim snajperistima na Majdanu u potvrđenoj konverzaciji Ashtonice i ministra vanjskih poslova Estonije Paeta…
Dva dana se, recimo, na razne načine ponavljala patetično izvedena ostavka američke novinarke Liz Wahl na ruskoj televizijskoj mreži RT pred kamerama da bi se skrenula pažnja sa sadržaja onoga što joj je u intervjuu kazao bivši kandidat za predsjednika SAD-a Ron Paul: “…to je tamo širenje imperije, dovođenje NATO-a na prag Rusije, dok su u pozadini priče američke organizacije…”
U aplauzima novinarki koja se, eto, oduprla “cenzuri na RT-u” prešućen je intervju. Podjednako kao i onaj s drugim bivšim kandidatom za predsjednika SAD-a Dennisom Kuchinichem, koji je za Fox News kazao da su “iza operacija u Ukrajini tajno djelovali CIA, National Endowment for Democracy i USAID…”
Tretman heroja imala je i druga američka novinarka na RT-u Abby Martin, koja je glasno bila protiv naslućivanja rata u Ukrajini, ali gotovo nitko nije prenio ni slovo od njezina objašnjenja i usporedbe s drugim glasovitim svjetskim medijima, jer to nije odgovaralo adresiranima.
Pomalo je smiješno i kakav je tretman dobila bizarna storija o šestorici klaunova i budala – četnika izvan prostora i vremena – prispjelih na Krim. Bili su udarna vijest za večernje televizijske dnevnike, kao da je šest američkih razarača uplovilo u Sevastopolj. Zato vijesti o zabrani ruskog jezika u službenoj upotrebi u Ukrajini koju je donijela nova “demokratska vlada” nije bilo.
Sve je to pozadina drame u kojoj cilj nije rješenje tamošnjih problema, nego proizvodnja kaosa. U ime domaćih strasti. I sve se to čita ovdje onako kako kome diktiraju najčešće lokalne optike, proizvedene emocije, strasti potpaljivane političkim nalozima. Može se misliti i koliko su porasle Putinove šanse za pobjedu sada kada ga je podržao, recimo, Dodik. Eto, zato je Ukrajina dokaz modela jugoslavenskog raspada za “nas” na jedan pobjednički način, a za “njih” na sasvim drugi, podjednako pobjednički. S realnošću to ima najmanje veze. S interesima da.
Takve blokade, kao što se vidi, polako uspijevaju načeti tek pokoji bivši veleposlanik ili dugogodišnji dopisnik s tih prostora iz vremena nekog drugačijeg novinarstva. Pojedinci koji znaju o čemu je riječ, što znače dvije strane priče, ljudi koji su se tamošnjom realnošću bavili decenijama i koji danas ne misle da vlastitu pamet i profesionalni dignitet treba prodati zbog bilo čije usko interesne politike što slijepo sluša i ne propituje.
Normalno da je zato sve to i nalik tumaranju gusaka u magli. Iz te i takve politike uglavnom proizlazi i nategnuta, ostrašćena inozemna, ali na naš način pročitana pamet o Ukrajini i sličnostima s yu-raspadom. Povijest ovdje doista nije bila učiteljica života.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Teško je, izuzetno teško pisati osvrt na događanja u Ukrajini jer se situacija strahovito brzo razvija. Janukoviča, možda, kao i odgovorne za masakr od prošlog tjedna, čeka kazneni progon, ali je veliko pitanje hoće li se opozicija uspjeti dogovoriti oko uloge tek oslobođene Julije Timošenko. Mnogima je drago što je na slobodi, ali je mnogi ne žele u novoj konstelaciji vlasti. Između ostalog, jer bi bilo pametno pokušati izbjeći građanski rat i podjelu zemlje, a pitanje je može li to Timošenko spriječiti kaznenim ekspedicijama koje najavljuje.
Sve je, znamo, otišlo k vragu nakon odbijanja Janukoviča da ne pristupi pregovorima o pridruživanju EU. Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada tada promijenila odluku o pristupanju EU zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Osim toga, Moskva traži od Kijeva 30 milijardi dolara, što je dug za isporučeni plin zbog kojeg Ukrajina životno ovisi o Rusiji.
Prosvjednici su tražili i dobili ostavku predsjednika vlade Mikole Azarova, koji je iznenada suspendirao najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, što se trebalo dogoditi na summitu u Vilniusu. Azarov je tada rekao da se zemlja zbog ekonomskih razloga okreće Rusiji, te da će se pridružiti carinskoj uniji bivših sovjetskih država koju predvodi Moskva (s Bjelorusijom i Kazahstanom).
Azarov je objasnio da je do zaokreta došlo zbog pragmatičnih razloga, no pritom nije isključio mogućnost obnove pregovora o stvaranju čvršćih veza s EU, ali ne prije predsjedničkih izbora 2015. godine (koji su usred nove revolucije sada najavljeni za 25. svibnja 2014.). Usto, najavio je da će Rusija preispitati i mogućnost pojeftinjenja plina za Ukrajinu, no iz Gazproma su ubrzo priopćili kako o takvu aranžmanu ne znaju ništa.
U Bruxellesu su bili prilično ljuti na sadašnje ukrajinske političare. Optužuju ih da su cijelo vrijeme pregovarali s EU i obećavali potpisivanje sporazuma iako su se zapravo samo htjeli ”bolje prodati” Rusiji. Možda tu i leži problem europske vanjske politike koja je nepobjediva u pregovorima ”u svilenim rukavicama”, ali apsolutno nesposobna kada se ne pregovara nego ucjenjuje, a tu je pak ruski car Vladimir Putin vrhunski majstor.
Dio aranžmana s Europskom unijom (tada) bio je i odlazak bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko, koja je do petka bila u zatvoru, na liječenje u Njemačku. EU je tražila da je njezin politički rival, sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, oslobodi kako bi se nakon povratka s liječenja mogla i politički angažirati na sljedećim predsjedničkim izborima.
Glavni pobjednik u ovoj priči je, čini se, zasad Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Moskva neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. ”Ukrajina i Rusija su dvije bratski povezane zemlje”, rekao je Putin. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena.
Istočni dio Ukrajine je uglavnom rusofilski, a poluotok Krim, gdje je ruska crnomorska vojna baza Sevastopolj, naseljen je ruskim stanovništvom i tu su ove nedjelje počele napetosti i najavljeni su etnički sukobi.
Krim je, podsjetimo, stoljećima bio dio Rusije, ali ga je u vrijeme bivšega SSSR-a 1954. Nikita Hruščov darovao Ukrajini u znak ”vječnoga prijateljstva bratskih sovjetskih naroda”.
Putin to ne može zaboraviti i čim Ukrajina zaigra na kartu izlaska iz ruske interesne sfere, Krim s tamošnjim ruskim vojnim bazama postane središnje pitanje. Očito je da će se Krim, ako se frtutma nastavi, odvojiti od Ukrajine i vratiti u sklop Rusije. Ukrajina je inače ugovorom produljila pravo boravka ruskoj floti na Krimu do 2042. godine.
To je politički kontekst sukoba u Kijevu. Zapad zemlje, proeuropski orijentiran, na zadnjim je predsjedničkim izborima glasovao za Juliju Timošenko, a istok za Viktora Janukoviča. Janukovič je na kraju pobijedio s malom prednošću. Ta podjela ogleda se i danas. Pristaše prozapadnoga puta te zemlje vrlo su snažni, ali je i proruski tabor vrlo jak. U postotcima, ipak, čini se da je situacija među stanovnicima pola-pola, što govori o opasnostima daljnje radikalizacije jer bi moglo doći do većih sukoba među samim stanovnicima. Zemlja je gotovo eksplodirala i pukla po sredini koliko je situacija napeta.
Teško je prorokovati. Vlast je prosvjednicima na Trgu slobode (Majdan) poručila kako ih se ne boji (na koncu je i pucala pobivši, čini se da to nije konačna brojka, 88 civila) te da će provjeriti je li održavanje prosvjeda i njegovo financiranje u skladu sa zakonom. Do utorka bi parlament koji trenutno vodi državu trebao izglasati povjerenje prijelaznoj vladi, a tada možda nestane ”idila” koja ovih dana traje između građana i, ne baš složne, oporbe.
Ukrajina je u teškoj gospodarskoj situaciji, u velikim je dugovima, a u zemlji je raširena korupcija. Neki analitičari tvrde kako nakon ovog odbijanja i EU zapravo može odahnuti jer bi uzeli ”teškog bolesnika”, iako ogroman broj europskih poduzetnika jedva čeka ulazak na tržište od 45 milijuna stanovnika (na 603.000 kvadratnih kilometara). Mada postoje i strahovi jer se, na primjer, mnogi boje potencijala i konkurentnosti Ukrajine, pa se spominje slučaj zrakoplova An-70 koji je, mnogi smatraju, bolji od Airbusova, ali EU ne smije dozvoliti da Airbus bude ugrožen, itd.
Carinska uniju Ukrajine, Bjelorusije, Rusije i Kazahstana trebala bi stupiti u kvalitetnije odnose i 2015. prerasti u Euroazijsku ekonomsku uniju. Od toga je trebao profitirati dosadašnji predsjednik Viktor Janukovič, kojega je Rusija kanila podržati na izborima 2015. godine (i zato je predsjednik cimao Bruxelles i sebi dizao cijenu, doživjevši fijasko).
Međutim, odista nije lako kazati kamo ide Ukrajina. Istočno ili zapadno, ili je možda najtočnije da ta zemlja jako radišnih ljudi, s užasnim teretom korumpirane i nesposobne dugotrajne elite zapravo ide prema dolje.
U idućem nastavku ću se pozabaviti s velikim iskušenjima jer u pitanju nije samo budućnost Ukrajine kao cjelovite i neovisne države već i sama budućnost Vladimira Putina, budućnost EU kao strateške sile, budućnost Rusije kao regionalne ili pak svjetske sile i budućnost same revolucije s trga Majdan s obzirom na to da su revoluciju ipak preuzeli oligarsi koji su do jučer podržavali Janukoviča.
Završio je summit Europske unije i zemalja Istočnog partnerstva u litavskom glavnom gradu Vilniusu. Gruzija i Moldavija potpisale su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU-u, dok je Ukrajina, čini se pod pritiskom Rusije, u posljednji trenutak odustala od potpisivanja tog sporazuma.
Zbog toga u Kijevu već danima prosvjeduju proeuropski aktivisti i traže od vlade da promijeni tu odluku i započne proces pridruživanja Ukrajine Europskoj uniji. Međutim, male su šanse da se to uskoro dogodi, iako ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i takvo što smatra mogućim jednoga dana.
Rusija s velikim nepovjerenjem gleda na svaki korak približavanja zemalja bivšega Sovjetskog Saveza NATO-u ili Europskoj uniji (dakako, osim baltičkih republika, koje su otišle još 1991.). Te zemlje Rusija, naime, smatra “svojim prednjim dvorištem” pa se žestoko protivi svakom uplitanju neke treće strane.
Shvatio je to i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso te je zadnjega dana summita poslao poruku Moskvi da Bruxelles ne prihvaća ruski veto kojim se blokiraju integracijske veze s bivših sovjetskim republikama. Barroso je kazao kako je “vrijeme ograničenog suvereniteta u Europi završilo” te da države imaju pravo same odlučivati o tome s kim će i na koji način surađivati.
Države ograničenoga suvereniteta jesu one države koje su formalno neovisne, ali za svaki korak u međunarodnoj politici moraju dobiti odobrenje “starijeg brata”, odnosno snažnije države. To pravilo vrijedilo je u nekadašnjem Varšavskom paktu, a sada ga primjenjuje ruski predsjednik Vladimir Putin, i to prema mnogim bivšim sovjetskim republikama.
Ta politika bila je ključni razlog što je Ukrajina odustala od procesa pridruživanja Europskoj uniji. Moskva, naime, na puno načina može naštetiti Ukrajini ako ona u taj proces odluči krenuti bez njezina dopuštenja – od cijene plina do manevara koje bi ruska flota izvela u Sevastopolju na ukrajinskomu Krimu, inače naseljenom Rusima. Budući da je ekonomski slaba, Ukrajina je primjer zemlje “ograničenog suvereniteta”.
No nije usamljena. Kirgistan je također u tom društvu, ondje su na vlasti proruski kadrovi. Kada je Putin to odlučio, tamošnje vlasti zatvorile su i američku vojnu bazu koja je bila u kirgistanskome glavnom gradu Biškeku. Ta baza bila je logističko središte za dopremanje ratnog materijala u Afganistan.
U boljoj poziciji nisu ni Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. Šefovi tih država vode opreznu politiku. Svi naftovodi i plinovodi s toga područja idu preko Rusije do Europe. Još nije napravljen ni jedan koji bi zaobilazio Rusiju, iako je Turkmenistan kanio sagraditi plinovod preko Kaspijskog jezera do Kavkaza. Slično je i s Kazahstanom, koji je Rusiji još važniji. Tamo živi mnogo Rusa, čine otprilike trećinu stanovništva, a u toj je zemlje i ruski svemirski centar Bajkonur.
Netko će reći da bivše sovjetske države mogu unatoč ruskom protivljenju graditi svoje međunarodne veze ako to doista žele i pritom će vjerojatno istaknuti kao primjer Gruziju i Moldaviju, koje su u Vilniusu potpisale sporazume o početku procesa pridruživanja EU-u. To je istina, ali te su zemlje to skupo platile, bilo da su izgubile dio svog teritorija ili na koji drugi, jednako bolan način. Gruzija je tijekom procesa osamostaljivanja izgubila dvije autonomne pokrajine, Abhaziju i Južnu Osetiju. Poslije ih je pokušala vratiti, ali je taj rat s Rusijom izgubila. Europa i SAD ne priznaju rusku okupaciju, ali Moskvu to puno ne zabrinjava.
Slična situacija je i s Moldavijom. I ta država je u sukobu sa snagama koje je podupirala Moskva izgubila dio svoga teritorija, Pridnjestrovlje (područje s lijeve strane rijeke Dnjestar).
Ukrajina je zasad izbjegla takav scenarij. Više je vjerovala Putinovim tajnim prijetnjama iz Moskve nego javnim obećanjima Europske unije. Barroso je bio i jasan i glasan, no u slučaju većih nesporazuma Bruxelles je predaleko od Kijeva da bi imao snage i moći pomoći Ukrajini dođe li u sukob s Rusijom. Doduše, sadašnja ekipa u Kijevu i došla je na vlast uz pomoć Moskve.
Janukovič je stari kadar sovjetske Partije. Bio je odabranik Leonida Kučme, bivšega ukrajinskog čelnika, zbacila ga je “Narančasta revolucija”, a na vlast opet vratila nesposobnost bivših čelnika Viktora Juščenka i Julije Timošenko da Ukrajinu povedu naprijed. Tada su na valu narodnog oduševljenja možda i mogli što napraviti, no sada je ruski veto previsoka prepreka da bi se tako lako mogla preskočiti.
Središnji trg u ukrajinskome glavnom gradu Kijevu bio je u ponedjeljak mjesto na kojem su se sukobili specijalna policija i prosvjednici koji već drugi dan od vlade traže da povuče odluku o odustajanju od potpisivanje sporazuma o pridruživanju zemlje Europskoj uniji.
Policija je u obračunu s prosvjednicima koji su željeli ući u vladine zgrade upotrijebila suzavac, a u sukobima su ozlijeđena dvojica policajaca. BBC izvještava da su se na Europskom trgu okupile na tisuće prosvjednika ustrajnih u zahtjevu da zemlja nastavi svoj put prema EU-u, a ne da se vrati pod rusku kabanicu.
Prosvjednici traže ostavku predsjednika vlade Mikole Azarova, koji je prije nekoliko dana iznenada suspendirao najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine EU-u, što se trebalo dogoditi na summitu u Vilniusu potkraj ovog mjeseca. Azarov je tada rekao da se zemlja zbog ekonomskih razloga okreće Rusiji te da će se pridružiti carinskoj uniji bivših sovjetskih država koju predvodi Moskva.
Prosvjede su organizirale oporbene stranke, a među prosvjednicima su i Vitalij Kličko, bivši boksač, te Jevgenija Carr, kći nekadašnje ukrajinske premijerke Julije Timošenko U nedjelju je u središtu Kijeva bilo gotovo sto tisuća prosvjednika, što je bio najveći skup održan u ukrajinskome glavnom gradu nakon Narančaste revolucije 2004., kada su se Ukrajinci pobunili protiv krađe izbornih rezultata. Prosvjednici su poručili da neće otići iz središta Kijeva dok vlada ne ispuni njihove zahtjeve. Prosvjedi se održavaju i u drugim ukrajinskim gradovima.
Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada promijenila odluku o pristupanju EU-u zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Azarov je objasnio da je do zaokreta došlo zbog pragmatičnih razloga, no pritom nije isključio mogućnost obnove pregovora o stvaranju čvršćih veza s EU, ali ne prije predsjedničkih izbora 2015. godine. Usto, najavio je da će Rusija preispitati i mogućnost pojeftinjenja plina za Ukrajinu, no iz Gazproma su ubrzo priopćili kako o takvu aranžmanu ne znaju ništa.
Iz Bruxellesa su prilično ljuti na sadašnje ukrajinske političare. Optužuju ih da su cijelo vrijeme pregovarali s EU-om i obećavali potpisivanje sporazuma iako su se zapravo samo htjeli “bolje prodati” Rusiji. Dio aranžmana s EU-om bio je i odlazak bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko, koja je sada u zatvoru, na liječenje u Njemačku. Europska unija tražila je da je njezin politički rival, sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, oslobodi kako bi se nakon povratka s liječenja mogla i politički angažirati na sljedećim predsjedničkim izborima. Sada je sve to palo u vodu.
Glavni pobjednik u ovoj priči zasad je Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Rusija neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena.
Istočni dio Ukrajine je uglavnom rusofon, a poluotok Krim, gdje je ruska crnomorska vojna baza Sevastopolj, naseljen je ruskim stanovništvom. Krim je, podsjetimo, stoljećima bio dio Rusije, ali ga je u vrijeme bivšega SSSR-a 1954. Nikita Hruščov darovao Ukrajini u znak “vječnoga prijateljstva bratskih sovjetskih naroda”.
Putin to ne može zaboraviti i čim Ukrajina zaigra na kartu izlaska iz ruske interesne sfere, Krim s tamošnjim ruskim vojnim bazama postane središnje pitanje. Ukrajina je inače ugovorom produljila pravo boravka ruskoj floti na Krimu do 2042. godine.
To je politički kontekst i trenutačnih sukoba u Kijevu. Zapad zemlje je na zadnjim predsjedničkim izborima glasovao za Juliju Timošenko, a istok za Viktora Janukoviča. Janukovič je nakraju pobijedio s malom prednošću. Ta podjela ogleda se i danas. Pristaše prozapadnoga puta te zemlje vrlo su snažni, ali je i proruski tabor vrlo jak.
Teško je reći tko će pobijediti. Azarov je prosvjednicima poručio kako ih se ne boji te da će provjeriti je li održavanje prosvjeda i njegovo financiranje u skladu sa zakonom. Ukrajina je u teškoj gospodarskoj situaciji, u velikim je dugovima, a u zemlji je raširena korupcija. Neki analitičari tvrde kako nakon ovog odbijanja i EU zapravo može odahnuti.
Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan trebali bi uskoro stupiti u carinsku uniju s Rusijom, a ta unija bi 2015. prerasla u Euroazijsku ekonomsku uniju. Od toga bi najviše dakako mogao profitirati sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, kojega će Rusija zasigurno podržati na izborima 2015. godine.
Što se tiče budućnosti Ukrajine, jedan je analitičar rekao kako zapravo ta zemlja trenutačno ne ide ni na zapad ni na istok, već prema – dolje.