Kroz svoju historiju ljudi uživaju u raznim pićima, a počeli su s vodom koju im je Bog poklonio kao neophodnu delikatesu. Nekidan su nam mediji javili da je tekuća voda pronađena na Marsu, što pokazuje da na Marsu može biti (ili je bilo) živih bića. Uzrečica ”pao s Marsa“ dobija na relevantnosti. Znači, naši preci već su davno prije pronalaska američkog modula znali za marsovce! [Read more…]
Skidanje crnog šešira
Za redatelja koji zauzima visoko peto mjesto na ljestvici najboljih redatelja u proteklih četvrt stoljeća po izboru časopisa Sight & Sound – svojedobno glavnog arbitra filmofilske kvalitete – Michael Mann začudno je neujednačen autor. [Read more…]
Osuda američke hegemonije
F. William Engdahl, ”Uništite Kinu”, Profil, 2014.
Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.
Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo – onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanjem ljudi na ulicu – i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.
Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eageltona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.
William Engdahl jasno je odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica
No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?
Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.
Podnaslov ovog djela je “Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu”, i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini “od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja”, pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini “kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo”.
Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje…
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju
U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.
Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji “odveo Japan u stupicu… financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja.” Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara – “vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom.”
Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem.
Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat – svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta
William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.
Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.
Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali “apatijom, samodopadnošću i dekadencijom” uspoređuje s trenutnim američkim stanjem – također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo…
Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.
Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi
Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.
Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade.
Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira – i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.
(Prenosimo s portala Moderna vremena).
Gamad bi gazila čistačice
To postane kao nekakva lozinka elite, ubaciti negdje u rečenicu target, core business ili human resources, a primijetite li kako za svaku tu riječ ili izraz već postoji sasvim dobra hrvatska riječ ili izraz, promašili ste bit.
Nove se riječi prvenstveno ne uzimaju zbog njihovog značenja, već zbog prestiža. Razmetanje engleskim našim snobovima treba da bi se osjećali boljima od drugih. Human resource zvuči pobjednički. Kažete li target, sugovornik će shvatiti da vi niste nekakav proleterski šuft i šuša. Slatko i uspaljujuće je tako govoriti. Poslušate li pozornije, uhvatite nekad jedva čujni drhtaj i uzdah u njihovim stranim jezičnim ukrasima. Izgovarajući core business, tip je upravo ejakulirao u čiste Calvin Kleinove bokserice.
Jedna takva riječ, u strahovitom naletu unatrag posljednjih nekoliko mjeseci, je outsourcing. To je nešto što svi moraju imati. Must have, ako vam je tako lakše. Bolje ti se roditi bez one stvari, nego bez outsourcinga. Da Sin Božji danas na magarcu uđe u Jeruzalem, za njim ne bi vikali “Hosana! Hosana!”, već “Outsourcing! Outsourcing!”
Nove se riječi prvenstveno ne uzimaju zbog njihovog značenja, već zbog prestiža. Razmetanje engleskim našim snobovima treba da bi se osjećali boljima od drugih. Human resource zvuči pobjednički. Kažete li target, sugovornik će shvatiti da vi niste nekakav proleterski šuft i šuša. Slatko i uspaljujuće je tako govoriti. Poslušate li pozornije, uhvatite nekad jedva čujni drhtaj i uzdah u njihovim stranim jezičnim ukrasima. Izgovarajući core business, tip je upravo ejakulirao u čiste Calvin Kleinove bokserice
Svetogrdno je prevoditi tako lijepu riječ, ali ću to ipak učiniti. Outsourcing je vanjska usluga. Umjesto da nekoga drži na stalnoj plaći, pa ga taj i gnjavi s porezima, mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem i, povrh svega, drsko prijeti sindikatom, poslodavac jednostavno uzme nekoga jeftinijeg, sa strane, bez obaveza, diskrecija zajamčena.
Ilustracije radi, ako ste oženjeni lijenom i jezičavom ženom, koja nije čak ni osobita kuharica, i shvatite kako vam svakodnevna muka s njom nije vrijedna nekoliko minuta neredovite i mrzovoljne ševe, te se odlučite razvesti i pošteno plaćati prostitutku koja će dolaziti jednom tjedno, napraviti posao i nestati iz vašeg života, moglo bi se reći da ste vi outsourcali seksualne usluge.
Našlo bi se vjerojatno i šaljivijih primjera za ovo, ali stvar uopće nije šaljiva. Dapače, outsourcing je možda najveće zlo današnjice, jedna od najpodlijih, najdemonskijih smicalica kojih su se dosjetili neoliberalni šupci. Mnogi su zbog toga u Americi izgubili poslove. Tisućama i tisućama nesretnika banke su zaplijenile automobile i domove jer su zatvorene tvornice u Michiganu i West Virginiji i proizvodnja outsourcana u Kinu, Guatemalu ili Meksiko. A pritom se, naravno, ni Kinezi, Guatemalci i Meksikanci nisu naročito usrećili. Njih su i uzeli jer su kao Doris Dragović. Malo im za sriću triba.
Outsourcing je, u najkraćem, ropska eksploatacija Trećeg svijeta, s posljedicom potpunog uništenja domaćeg gospodarstva, a sve zato jer je gramzivim chief executive officerima neugodna i pomisao da se odreknu nula cijelih četiri posto zarade.
Teško je pojmiti što je u ovoj gadosti privuklo naše ekonomske genijalce, ali u boljim zagrebačkim lokalima danas je otmjeno i hoh teoretizirati o outsourcingu, pa i među ministrima. Svima u Vladi RH to je super ideja. Razbacuju se neštedimice svojim poznavanjem neoliberalnih običaja, premda u znatnoj većini s neoliberalizmom nemaju baš nikakvog iskustva, radni su vijek proveli u ugodnim, suhim i grijanim kancelarijama državne uprave, ni pedeset lipa nisu zaradili na slobodnom tržištu proizvoda i usluga, a ako se koji i osmjelio povući kapitalističkog mačka za rep, u pravilu je propao kao poljoprivredna ljekarna Tihomira Jakovine.
Umjesto da nekoga drži na stalnoj plaći, pa ga taj i gnjavi s porezima, mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem i, povrh svega, drsko prijeti sindikatom, poslodavac jednostavno uzme nekoga jeftinijeg, sa strane, bez obaveza, diskrecija zajamčena. Ilustracije radi, ako ste oženjeni lijenom i jezičavom ženom, koja nije čak ni osobita kuharica, i shvatite kako vam svakodnevna muka s njom nije vrijedna nekoliko minuta neredovite i mrzovoljne ševe, te se odlučite razvesti i pošteno plaćati prostitutku koja će dolaziti jednom tjedno, napraviti posao i nestati iz vašeg života, moglo bi se reći da ste vi outsourcali seksualne usluge
Istina, hrvatski ministri ne bi outsourcali nešto veliko, u Kinu ili Guatemalu, jer za internacionalne, prekooceanske podvige, na kraju krajeva, i ne uzimaju takve tukce i šeprtlje. Oni bi se igrali s nečim manjim, lokalnijim, a najbolje što su smislili je da najure pomoćno osoblje iz državnih i javnih ustanova, podijele otkaze čistačicama, kuharicama, vozačima, domarima i portirima i uzmu nekoga izvana, nekoga kome neće plaćati zdravstveno i mirovinsko, da im kuha, čisti, vozi i mijenja žarulje. Neviđena bi se ušteda državnog novca time, kažu, postigla. Bez toga se zapravo ne možemo ni nadati izlasku iz recesije. Nema u ovoj zemlji sreće dok iz zabočkog doma zdravlja ne izbacimo Jožu sa šrafcigerom i Baricu s kantom i metlom.
Sindikaliste je prije nekoliko dana razbjesnio taj naum, te su čak najavili referendum da se u zakon ugradi zabrana outsourcinga, i s njima se teško ne složiti, pa i ako vas sindikalni pametnjakovići iz državnih i javnih institucija koji put znaju iživcirati. Planirati budžetske uštede oduzimanjem redovnih prihoda i mirovine čistačicama koje zarađuju tri tisuće mjesečno, a koje su često nekvalificirane i ostarjele i nakon otkaza ih nitko više neće zaposliti, zaista je duboko odvratno.
Možda sam sentimentalni socijalist, ali drage su mi čistačice. Još kao sasvim malog, u prvom osnovne, moji su me poučili da uvijek pozdravim tete u plavim kutama što su u dnu školskog hodnika, u malim čajnim kuhinjama bez prozora, pile tursku kavu iz rasparenih i okrhnutih šalica. I premda su nekad one znale biti zastrašujuće, smrzla bi vam se krv u žilama kako bi se zaderale ako si blatnjavim čizmicama prošao svježe oribanim podom, bile su krasne žene kojima dugujem zahvalnost. Nebrojeno puta su me spasile, pronašle moj kišobran i papuče, koje sam ja, kao rijetko smušen i rasijan mališan, najmanje jednom tjedno gubio.
Uzgredno, prije nekoliko godina imao sam vedru zgodu sa školskim čistačicama. Došao sam zbog sina, ne pamtim više zašto, i besciljno lutao pustim hodnikom čekajući da završi sat, kad mi je na jednom zidu pogled pao na obavijest ravnatelja kako Dan planeta Zemlje svi nastavnici moraju obilježiti prigodnim predavanjem o brizi za okoliš i važnosti sortiranja otpada.
Opazivši kako je gospon ravnatelj, u razmjerno kratkom tekstu, demonstrirao upravo raskošnu nepismenost, izvadio sam kemijsku iz džepa i na margini mu složio kratko pisamce u kojem sam uljudno nabrojio sve njegove gramatičke i pravopisne greške, ali na kraju, kad sam se htio potpisati, kemijska mi je iznenada izdušila i nikakvom je trešnjom ni hukanjem u vrh nisam mogao oživjeti.
Outsourcing je možda najveće zlo današnjice, jedna od najpodlijih, najdemonskijih smicalica kojih su se dosjetili neoliberalni šupci. Mnogi su zbog toga u Americi izgubili poslove. Tisućama i tisućama nesretnika banke su zaplijenile automobile i domove jer su zatvorene tvornice u Michiganu i West Virginiji i proizvodnja outsourcana u Kinu, Guatemalu ili Meksiko. A pritom se, naravno, ni Kinezi, Guatemalci i Meksikanci nisu naročito usrećili
U to me je netko lagano kucnuo po ramenu. Iza leđa su mi, vragolasto se smiješeći, stajale dvije čistačice. Jedna mi je ljubazno pružila svoju kemijsku da završim.
Elem, da se vratim, zbilja je neljudski i nekršćanski prijetiti otkazom prepadnutom pomoćnom osoblju što za male pare radi svoj jadni posao. Zar ministri ne shvaćaju kako je gnjusno i gadljivo kad netko pokazuje mišiće sirotinji? Ako su već baje, neka se pokušaju zamjeriti veteranima Četvrte gardijske brigade. Žele li stvarno rezati troškove, zašto ne bace na ulicu svu onu partijsku boraniju što su je nepromišljeno navukli po kancelarijama?
Ali, o tome je valjda uzaludno govoriti. Jer, vidite, ti koje uzbuđuje mondena engleska menadžerska frazeologija, oni vjerojatno ne pozdravljaju čistačice. Ti snobovi, opterećeni svojim klasnim sranjem, prođu kraj žena u plavim kutama kao kraj turskog groblja. Njih mame i tate nisu učili da svakome moraš poželjeti dobro jutro jer je svako ljudsko biće jednako vrijedno i nijedan pošteni posao nije sramota raditi.
I na kraju, ako već Vlada RH srčano i zdušno navija za outsourcing, ja se mogu sjetiti samo jedne prilike u kojoj bi to bilo pravedno učiniti, a ni narod se, vjerujem, ne bi bunio.
Poslušajte ovo, svidjet će vam se. Idemo outsourcati Vladu RH, povjeriti upravljanje državom vanjskom servisu. Iz Belgije, Norveške ili, štatijaznam, Danske uzeti nekog obrazovanijeg, iskusnijeg i pristojnijeg premijera i ministre. Mnogo je dobrih razloga za to. Umjesto Zorana Milanovića, kojega do podne baš i ne viđaju na poslu, a popodneva provodi u restoranu Tač, jeftinije bi bilo angažirati jednog bistrog i okretnog stranca, koji bi jednom do dvaput tjedno sletio na Pleso, skoknuo do Banskih dvora i na brzinu pomeo i pobrisao.
Plaćati poreze, staž i socijalno Zoranu Milanoviću i njegovom jadnom ministarskom stadu za državne je financije mnogo veće opterećenje od poreza, staža i socijalnog portira i čistačica u vrtićima i muzejima. To bi bio pravi izazov Vladi RH. Upitati ih jesu li spremni outsourcati sami sebe?
Ako nisu, neka se outsourcaju u krasni…
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Osovina Moskva-Peking
Rusija i Kina namjeravaju se suprotstaviti miješanju drugih zemalja u unutarnje poslove i protiv su jezika jednostranih sankcija. To se navodi u zajedničkoj izjavi lidera dviju zemalja nakon razgovora Vladimira Putina i Xija Jinpinga u Šangaju u utorak 20. lipnja.
Rusija je jako zabrinuta zbog pojačane djelatnosti NATO-a na svojim granicama jer to ne pridonosi, kažu u Kremlju, sigurnosti u Europi. S druge, pak, strane, Peking je američkom veleposlaniku uručio prosvjed zbog podizanja optužnice protiv petero kineskih vojnih časnika koje Washington tereti za krađu trgovačkih tajni, objavilo je u utorak kinesko Ministarstvo vanjskih poslova i upozorilo Amerikance da mogu očekivati i druge akcije.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada
Moskva i Peking su preko Putina i Xija Jinpinga naglasile potrebu poštivanja povijesnog nasljeđa zemalja, njihovih kulturnih tradicija, društvenopolitičkog ustrojstva, sistema vrijednosti i samostalno izabranih putova razvoja, kao i potrebu suprotstavljanja miješanju u unutarnje poslove drugih država i odbacivanja jezika jednostranih sankcija.
Osim toga, Rusija i Kina namjeravaju proširiti suradnju u naftnom segmentu i što prije isporučiti ruski prirodni plin Kini. Ruski predsjednik Vladimir Putin je bio u dvodnevnom posjetu Kini, a posljednjih mjeseci narasla su očekivanja obje strane da se konačno potpiše ugovor o Gazpromovoj isporuci plina kineskom CNPC-u. Radi se o godišnjoj isporuci 38 milijardi kubičnih metara prirodnog plina tijekom 30 godina.
Naime, članice EU-a pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu zbog ukrajinske krize, pa su Rusiji važna nova tržišta. Analitičari procjenjuju vrijednost tog ugovora na otprilike 400 milijardi dolara. Kineski državni mediji prenijeli su u ponedjeljak Putinove riječi da su pripreme za plinski ugovor ušle u “završnu fazu”, dok je ruski plinski div Gazprom priopćio tijekom vikenda da je “na korak” do sporazuma. Mislilo se da se neće postići dogovor, ali se to ipak dogodilo. Stvoren je energetski div.
Dakle, Rusija je našla novo tržište za svoj plin koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara.
Rusija je našla novo tržište za svoj plin, koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara
Ruski mediji navode da bi cijena plina za Kinu bila podjednaka cijeni koju plaća EU – oko 380 dolara za tisuću prostornih metara. Rusi bi, dakle, godišnje iz Kine zaradili više od 14 milijardi dolara. No drugi misle da Rusija mora popustiti Kini u pogledu cijene kako bi smanjila svoju ovisnost o europskom tržištu.
Inače, pregovori između Ukrajine, Rusije i Europske unije o rješenje spora između Kijeva i Moskve oko isporuke plina trebali bi se održati 26. svibnja u Berlinu, najavio je u ponedjeljak europski povjerenik za energiju Guenther Oettinger njemačkoj TV postaji ARD. Podsjetimo, prvi trostrani pregovori u Varšavi 2. svibnja nisu završili postizanjem ikakvog dogovora. Ruski predsjednik Vlade Dmitrij Medvedev je u intervjuu za Bloomberg Europi zaprijetio obustavom isporuke plina ukoliko Ukrajina ne podmiri svoje dugove. ”Možemo sada plin preusmjeriti i na istok”, poručio je Medvedev.
U rusko-kineskim odnosima nema političkih problema i prepreka za suradnju, rekao je predsjednik Rusije Vladimir Putin u intervjuu za vodeće kineske medije uoči posjete Šangaju. Istaknuo je da su ruski i kineski stavovi o glavnim globalnim i regionalnim pitanjima ”bliski ili potpuno identični”, naglašavajući da je suradnja između dviju država ”bolja nego ikada u našoj višestoljetnoj povijesti”.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada.
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve. Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve.
Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”. Rezultati posjeta mogu biti kompenzacija za moguće zapadne ekonomske sankcije Rusiji. Osim sporazuma koji ulaze u službeni paket izdvojiti treba i poluslužbeni dio pregovora. Moguće je da se taj dio neće objavljivati. Poznato je, naime, da je predsjednik Viktor Janukovič još u prosincu prošle godine potpisao s Kinom ozbiljan investicijski ugovor o izgradnji velike dubokovodne građanske luke na Krimu te još nekoliko velikih investicijskih projekata.
Jasno je da će ti milijarderski ugovori biti preformulirani u rusko-kineske. Osim toga, tu treba dodati još i inicijativu Krima za izgradnju mosta preko Kerčenskog tjesnaca. Sumiramo li perspektive posjeta, možemo reći da ovo nije samo početak ekonomskog nego i daljnjeg političkog zbližavanja Rusije i Kine.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji. Poznato je da je nedavno posjetio Japan, Južnu Koreju i druge države. U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji (…) U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze
Čak štoviše, SAD je gotovo zaprijetio da će vojnim putem braniti suverenitet Japana, budući da ti otoci ulaze u zonu dogovora o sigurnosti između Amerike i Japana. Odnosno, govorilo se o mogućem stvaranju, reći ćemo tako, ”kolektivnog azijskog NATO-a” antikineskim raspoloženjem.
U tom smjeru Amerikanci vuku i Vijetnam i Filipine. Ako se taj trend i dalje bude razvijao, ako Peking jasno vidi da se na njegovim južnim granicama de facto i de iure formira neprijateljski vojno-politički blok, koji čak poduzima vojne akcije, onda će se, naravno, format rusko-kineskog strateškog plana promijeniti.
Dakle, je li mogućnost vojnog saveza između Rusije i Kine realna? Ipak, teško da će doći do klasičnoga vojno-političkog saveza. To je i za sada odbacio i sam Putin govoreći o tomu da su ”blokovski dani završeni”. No ipak, postoji jasan 9. članak famoznog rusko-kineskog sporazuma o strateškom partnerstvu i međusobnom djelovanju, koji govori o režimu konzultacija o sigurnosti u slučaju postojanja prijetnji za jednu od strana.
Po svemu sudeći, taj će se članak dopuniti, proširiti i obnoviti. Već postoji godišnja institucija velikih kopnenih i vojno-morskih bilateralnih rusko-kineskih vježbi. U sljedećih 3-5 godina sporazum će se dopunjavati novim člancima iz oblasti sigurnosti i strateške suradnje.
(Članak je izvorno napisan za tjednik Express i naknadno je proširen).
Smrt antifašizmu!
Kao prvo, splitski spomenik poginulim pripadnicima Devete bojne HOS-a – što ja nekidan svečano otkriven na platou u Ulici Ruđera Boškovića – besprizorna je povijesna krivotvorina.
Nijedan pripadnik Devete bojne, nigdje i nikad, ni u Domovinskom ratu ni poslije, nije nosio amblem s prepoznatljivim pleterom, šahovnicom i natpisom “HOS”, a da na njemu nije bio i puni naziv te jednice: “Deveta bojna Rafael vitez Boban”.
Kao što nijedan pripadnik te pravaške vojske, pa tako i nijedan bojovnik iz bojne Rafael vitez Boban, nigdje i nikad, ni u Domovinskom ratu ni poslije, nije nosio amblem s prepoznatljivim pleterom, šahovnicom i natpisom “HOS“, a da na njemu nije bio i znameniti operni refren “Za dom spremni“.
Jednostavno, grb Devete bojne HOS-a bez imena zapovjednika nacističke Crne legije i nacističkog pozdrava postoji samo na granitnom monolitu u Boškovićevoj ulici i baš nigdje drugdje na cijelom svijetu.
Za koje desetljeće tako, kad se u lijepoj tradiciji ovih krajeva spomenici opet počnu rušiti i skrivati po podrumima, splitski će spomenik Devetoj bojni biti pravi kolekcionarski sveti gral. Legenda će govoriti kako je davne 2014. godine greškom poluslijepe splitske gradske uprave grb Devete bojne isklesan bez naziva “Rafael vitez Boban” i slogana “Za dom spremni”, bogati kolekcionari otimat će se za mitski “mutavi HOS”, a granitni cilindar s greškom neka će multinacionalna kompanija iz Kine otkupiti na kraju za šezdeset milijuna eura
Pravi je to stoga heraldički raritet, otprilike kao mitski “plavi Mauricijus”, poštanska marka od dva penija iz 1847., prva britanska marka odštampana izvan otoka, za koju legenda kaže da je stari, poluslijepi urar Joseph Barnard greškom umjesto “Post paid” odštampao “Post office”. Već sljedeće izdanje imalo je uredno ugravirano “Post paid“, a plava marka s greškom iz prve serije postala je filatelistički sveti gral, i danas na tržištu ne vrijedi manje od milijun funti.
Za koje desetljeće tako, kad se u lijepoj tradiciji ovih krajeva spomenici opet počnu rušiti i skrivati po podrumima, splitski će spomenik Devetoj bojni biti pravi kolekcionarski sveti gral. Legenda će govoriti kako je davne 2014. godine greškom poluslijepe splitske gradske uprave grb Devete bojne isklesan bez naziva “Rafael vitez Boban” i slogana “Za dom spremni”, bogati kolekcionari otimat će se za mitski “mutavi HOS”, a granitni cilindar s greškom neka će multinacionalna kompanija iz Kine otkupiti na kraju za šezdeset milijuna eura.
Legende, jasno, nemaju veze s povijesnom istinom, pa kao što natpis “Post office“ na glasoviti “plavi Mauricijus” nije otisnut greškom slabovidnog gravera, tako i natpis “Za dom spremni” na glasovitom ”mutavom HOS-u“ nije izostavljen pukom greškom slabovidne gradske uprave.
Danas znamo da je “Post office“ na rijetkoj mauricijuskoj marki odštampan namjerno – “Post paid“ je uveden tek slijedeće godine – kao što će budući istraživači otkriti da grb Devete bojne nije greška, već povijesna krivotvorina, i da je onako mutav isklesan vrlo namjerno.
Nije, naime, tako rijedak grb HOS-a “s greškom“, već je iznimno rijedak šupački kompromis kojom je izvedena cijela ta bijedna splitska nacionalsocijalistička parada.
Da ne bi bili optuženi za ustaštvo, čestiti su splitski gradski vijećnici pristali na spomenik HOS-u ukoliko na njemu ne bude vidljivih fašističkih obilježja, čestiti je SDP-ov splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, da ne bi bio optužen za ustaštvo, pristao sudjelovati u ceremoniji i održati nadahnuti govor ukoliko svečano otkrivanje ne bude, kako je planirano, 10. travnja, a ljuti su HOS-ovci, da bi ipak nekako bili optuženi za ustaštvo, pristali na sve ukoliko će im biti dopušteno okititi događaj crnim zastavama s punim nazivom brigade i borbenim pokličem “Za dom spremni!“.
Da ne bi bili optuženi za ustaštvo, čestiti su splitski gradski vijećnici pristali na spomenik HOS-u ukoliko na njemu ne bude vidljivih fašističkih obilježja, čestiti je SDP-ov splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, da ne bi bio optužen za ustaštvo, pristao sudjelovati u ceremoniji i održati nadahnuti govor ukoliko svečano otkrivanje ne bude, kako je planirano, 10. travnja, a ljuti su HOS-ovci, da bi ipak nekako bili optuženi za ustaštvo, pristali na sve ukoliko će im biti dopušteno okititi događaj crnim zastavama s punim nazivom brigade i borbenim pokličem “Za dom spremni!“
Spomenik je na kraju, u dirljivom šupačkom kompromisu, otkriven 9. svibnja, na Dan Europe i Dan pobjede nad nacizmom, sa službenim opravdanjem kako su se HSP-ovi nacisti borili protiv srpskog nacizma.
Razgaljeni gradonačelnik
To da se nacisti bore protiv nacizma moguće je, dakako, samo u Hrvatskoj, gdje je, kako vidimo, moguće i da se antifašisti bore protiv antifašizma: ni već glasoviti Baldasarov navodni lapsus – “Danas, na Dan pobjede nad antifašizmom…“ – popraćen sasvim prikladnim hijenskim smijehom prisutnih na čelu sa samim Baldasarom, ne ispostavlja se tako kao nespretna greška ili govorna mana slabovidnog gradonačelnika, već kao moto cijele opskurne predstave.
Osim, jasno, ukoliko SDP-ov gradonačelnik nije samo slabovidan, već i nagluh, pa je na glasni poklič ratnog zapovjednika Devete bojne pukovnika Marka Skeje i njegov pozdrav “Za dom – spremni!“ razgaljen zapljeskao jer mu se učinilo da je pukovnik Skejo podviknuo “Za Tita i Partiju – naprijed!“.
Ništa, međutim, ovoga devetog svibnja na platou u Ulici Ruđera Boškovića nije bila greška ili lapsus – ni mutavi grb HOS-a, ni gradonačelnikov “Dan pobjede nad antifašizmom”, ni njegov aplauz na nacistički pozdrav, ni činjenica da se cijela ta ustaška parada odigravala na Dan Europe: štoviše, postrojavanje crnokošuljaša pod crnim zastavama s imenom nacističkog ratnog zločinca i nacističkim pozdravom bila je ovoga devetog svibnja jedino javno obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u gradu Splitu.
Nećkanje s kojim je, prema svjedocima, gradonačelnik Baldasar sačekao trenutak-dva prije nego je svojim njegovanim socijaldemokratskim ručicama zapljeskao na hrvatski “Zieg heil!”, nije stoga bilo znak nelagode, već tradicionalne esdepeovske neodlučnosti: treba li na to desnu ruku dignuti u zrak ili samo pristojno zapljeskati? Digne li, naime, desnicu, ispast će da ljevica u tome ne sudjeluje.
Srećom po Baldasara, od reformiranih komunista veće su kukavice samo reformirani ustaše, pa nije bilo potrebe da diže desnicu u zrak. Topli aplauz ispao je stoga kudikamo prikladniji, kao znak povijesne pomirbe i simbolični topli dodir hrvatske ljevice i hrvatske desnice: povijesni šupački kompromis kukavelji iz HSP-a i HOS-a, koja se za jeftinu spomeničku slavu odrekla svojih fašističkih simbola, i kukavelji iz SDP-a, koja se za jeftine političke punte odrekla svog antifašizma.
Kako bi to lijepo rekao splitski gradopoglavnik: “Smrt antifašizmu – sloboda narodu!”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
O limitima špijunskog uma
Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?
Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?
Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.
A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).
Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija
Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.
Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.
Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.
Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti
To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.
A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.
Prejaka riječ
Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze” prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.
Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa
Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!
Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!
Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.
A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.
Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.
B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.
C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.
Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.
Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.
Kina i Japan na rubu sukoba zbog otočja u Pacifiku
Nebo iznad pet nenaseljenih otoka i tri hridi koje Japanci zovu Senkaku, a Kinezi Diaoyu zadnjih je dana vrlo prometno. Jučer su njime letjeli kineski ratni zrakoplovi, a dan ranije japanski i južnokorejski. U utorak su pak to otočje prelijetali američki bombarderi B-52, tzv. ”leteće tvrđave”.
Bio je to američki odgovor na kinesku odluku kojom su nebo iznad tog otočja proglasili svojom zonom protuzračne obrane. Peking je zatražio prethodnu najavu svih zrakoplova koji prelijeću tim područjem jer će u suprotnome, kako su najavili, primijeniti odgovarajuće mjere.
Budući da nisu reagirali kad su Amerikanci otvoreno ignorirali njihovu odluku, pa ni onda kad su to učinili Japanci i Južnokorejci, prijetio im je gubitak vjerodostojnosti. Stoga su sada tamo poslali svoje zrakoplove kako bi pokazali da misle ozbiljno. Zasad nema izvješća koja bi govorila o bliskim susretima kineskih s jedne te japanskih ili američkih zrakoplova s druge strane. Obje strane očito izbjegavaju doći do te točke sukoba kada sve postaje mogućim.
Sukob Pekinga i Tokija oko spornog otočja traje već tri desetljeća. Kulminirao je prošle godine kad je japanska vlada odlučila otkupiti tri od pet otoka koja su bila u vlasništvu nekoga japanskog poslovnog čovjeka. Kinezi su tražili da se ta prodaja zaustavi, diljem te zemlje tada su održavani prosvjedi, bilo je razbijenih prozora i automobila, napadnute su i brojne japanske trgovine, zemlje su međusobno razmjenjivale prosvjedne note.
Kinezi tvrde da se to sporno otočje spominje u njihovim spisima iz 15. stoljeća, iz čega izvode svoje pravo na teritorij. Japanci pak govore da su otoci stoljećima bili nenaseljeni i zapravo ničiji. Smješteni su dovoljno daleko i od japanskog otoka Okinawe, Tajvana i kineskoga kopna. Potkraj 19. stoljeća japanska je vlada anektirala te otoke i iznajmila ih svom poduzetniku Tatsuhiru Kogi, koji je ondje napravio pogone za preradu ribe i albatrosova perja.
No, prema nekim izvješćima, čak su i tada Japanci tvrdili kako zapravo ne znaju komu pripada to otočje. Sin poduzetnika Kogija je 1940., uoči početka Drugog svjetskog rata, napustio to područje, a od 1945. ti su otoci bili pod američkom okupacijom sve do 1972., kad su vraćeni Japanu. Realnu vlast nad otočjem otad obnaša japanska Obalna straža koja izvodi ophodnje i nadzire to područje.
Kina se aktivnije uključila u tu priču nakon otkrića da se u podmorju nedaleko od otočja Senkaku/Diaoyu nalaze goleme zalihe plina, a moguće i nafte. Obje su zemlje odmah proglasile svaka svoj isključivi gospodarski pojas, čime su to područje prisvojile sebi. Kina je počela tvrditi kako je japansko vlasništvo nad otocima posljedica imperijalnog širenja iz prošlih stoljeća te da zato otoci trebaju pripasti njima. Japan je ustrajan u svome stajalištu.
Potporu Japanu daju SAD i, dakako, Južna Koreja. Kina, naime, ima slične granične probleme i u vezi s nekim hridima u Južnom kineskome moru, s Vijetnamom i drugim državama. Peking na taj način pokazuje svoju novu snagu. Ta država posljednjih godina puno ulaže u naoružanje, razvija zrakoplovstvo, posebnu pozornost posvetila je pomorskim snagama, načinili su svoj vlastiti nosač zrakoplova.
Dakako, trenutačno su i dalje tehnološki ispod SAD-a ili Japana, ali vrijeme radi za njih. Kina je iz godine u godinu sve snažnija, ima kontinuiran gospodarski rast i svoju uzlaznu moć želi pokazati, gdje drugdje, nego u svome susjedstvu, i to prema Japanu, koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća bio osvajač znatnog dijela Kine.
No, pitanje je koliko će Kina u tome uspjeti. Takvom svojom politikom ujedinila je dalekoazijske zemlje protiv sebe. Iza njih stale su i SAD koje su još prije jednog desetljeća procijenile kako će se u 21. stoljeću glavna borba za moć voditi s Kinom, i to na području Pacifika. Sada se upravo to događa. Ratni zrakoplovi iznad spornog otočja pokazatelj su početka te strateške bitke koja će dugo trajati.
Kina ukida radne logore i iznimno dopušta drugo dijete
Na plenarnoj sjednici kineske Komunističke partije odlučeno je da će se ukinuti radni logori, iznimno dopustiti rađanje drugoga djeteta te ublažiti odredba prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna kazna, objavila je u petak tamošnja državna novinska agencija.
Plenum, koji čini 205 najmoćnijih ljudi kineske Komunističke partije, zasjeda od nedjelje, a prioritet su, kako se i najavljivalo, neviđene gospodarske reforme kojima bi se kineskoj ekonomiji, koja nakon desetljeća iznimno visokog rasta polako posustaje, dao novi zamah.
Lani izabrani predsjednik kineske Partije Xi Jinping, koji je i predsjedao plenumom, pokušava ublažavanjem policijske represije i stroge politike kojom se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete te smanjenjem osuda na smrtnu kaznu popraviti sliku te zemlje u međunarodnoj javnosti, koja je kada je riječ o političkoj slobodi i ljudskim pravima, sve samo ne blistava.
Radni logori uvedeni su u Kini još 1957. Njihov je tvorac vođa kineske revolucije Mao Zedong. U početku su u njih zatvarani njegovi politički protivnici, no poslije su služili za pritvaranje svih koji su se usudili proturječiti sustavu. Tako su ondje završavali pripadnici vjerskih manjina, borci za ljudska prava, a na kraju i narkomani i prostitutke.
Tim logorima prošlo je na stotine tisuća ljudi. U njih se samo na osnovi procjene lokalnih vlasti, dakle bez suđenja, mogao strpati gotovo svatko, i to na čak četiri godine. Uvjeti u tim logorima, koje su vlasti u Pekingu nazivale “prostorima za ponovnu edukaciju s pomoću rada”, bili su poražavajući.
Pritvorenici su trpjeli svakojake torture i maltretiranja, budili su ih u 4.15 i uz polusatnu stanku za objed i higijenske potrebe oko podneva morali bi raditi do 17 sati. Mjesečno su dobivali naknadu u protuvrijednosti devet kuna. U tim logorima izrađivali su se različiti predmeti koji su poslije prodavani na zapadnome tržištu.
Tako je, prema pisanju Daily Maila, prije nekoliko godina jedna Amerikanka u plišanom medvjediću pronašla poruku nekog kineskog radnika na engleskom jeziku. “Gospodine, ako katkad kupujete ovaj proizvod, ljubazno vas molim da pismo proslijedite Svjetskoj organizaciji za ljudska prava. Tisuće ljudi koje su u progonu pod vladom Komunističke partije bit će vam zahvalne na tome i sjećat će vas se zauvijek”, pisalo je u poruci.
Kad je pismo objavljeno, čelnica Human Rights Watcha za Kinu nije mogla potvrditi autentičnost te poruke, ali je dodala kako je prilično uvjerena da je u tom kampu upravo onako kako je napisano u pismu. Tijekom zadnjih nekoliko godina u te logore odvedeno je oko 50 tisuća ljudi. Nakon odluke donesene na plenumu oni bi sada napokon trebali biti slobodni.
Plenum je također ublažio strogu politiku prema kojoj se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete, koja je u Kini uvedena 1979. radi kontrole porasta broja stanovnika. Kina trenutačno ima više od 1,3 milijarde stanovnika. Sada se obiteljima u kojima je barem jedan partner jedino dijete u obitelji omogućuje da imaju još jedno, drugo dijete. Dosad je to bilo dopušteno samo bračnim partnerima koji su oboje jedinci te onima koji žive u ruralnim područjima.
Kineske obitelji koje se odluče na dugo dijete mimo tih pravila morat će državi platiti novčanu kaznu zbog toga. Siromašniji plaćaju manje, nekoliko tisuća juana, a bogatiji, koji ne mare za tu državnu zabranu, dobiju astronomske kazne.
Mediji su tako prenijeli kako je jedan bogati poduzetnik 2007. morao za dijete “viška” platiti 66 tisuća juana, što je bilo oko 67 tisuća američkih dolara. “Bez obzira na to je li netko bogat ili siromašan, svatko bi trebao biti jednak pred zakonom kada je o planiranju obitelji riječ”, objasnio je taj slučaj tadašnji čelnik Nacionalne komisije za planiranje obitelji.
Što se tiče ublažavanja odredbe prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna, nije objavljeno na koje će se zločine točno odnositi. Vlasti u Pekingu kriju podatke o broju izvršenih smrtnih kazni. Zadnji je podatak dala jedna američka udruga za ljudska prava, prema kojoj je u Kini 2011. pogubljeno 4000 ljudi.
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »