autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Vek Milene Dravić

Autor: / Leave a Comment

Kako su se umnožavali novi TV kanali (od kojih mnogi hotimično hrle ka kanalizaciji), sve teže je naći nešto što fenomene kulture dotiče na suvisli način. Filmski kritičar i TV autor Nebojša Popović već petnaest godina stvara ciklus ‘‘Drugi vek“, u kojem se filmski stvaraoci predstavljaju u obliku tTV eseja iliti portreta. Najnoviji iz ovog niza, ‘‘Drugi vek: Milena Dravić“ (RTS 2, utorak 13.jan. 20,30-21,13 č.) zaokružio je ono što je početo 7 dana ranije.

 

Najznačajnija glumica jugoslovenskog i srpskog filma (najčešće je to nerazdvojivo), Milena Dravić je predstavljena izborom najlepših odlomaka iz opusa nastalog u poslednjih 50-ak godina, uz njen diskretan komentar, decentan i civiliizovan (sve ređe osobine u javnim glasilima), ali i uz pametna i dobro postavljena Popovićeva pitanja. Igrajući od 1959. ključne uloge u filmovima naših najznačajnijih autora (D. Makavejev, P. Đorđević, M. Radivojević, S. Karanović, G. Marković, Z. Berković, K. Papić, da pomenem samo neke), Milena je pokazala impresivan raspon od komičkih do dramskih likova uvek izvanredne upečatljivosti.

Igrajući od 1959. ključne uloge u filmovima naših najznačajnijih autora (…), Milena je pokazala impresivan raspon od komičkih do dramskih likova uvek izvanredne upečatljivosti. U evropskim okvirima teško je naći glumicu koja je svoju harizmu dokazivala i u najtežim produkcijskim uslovima. Ako bismo samo izdvojili njen vrhunski doprinos u ‘‘Čovek nije tica“, ‘‘WR Misterije organizma“ (Makavejev) i ‘‘Jutro“ (Đorđević), to bi već bilo dovoljno za ono što se u istoriji roka zove – Hol večnosti

 

U evropskim okvirima teško je naći glumicu koja je svoju harizmu dokazivala i u najtežim produkcijskim uslovima. Ako bismo samo izdvojili njen vrhunski doprinos u ‘‘Čovek nije tica“, ‘‘WR Misterije organizma“ (Makavejev) i ‘‘Jutro“ (Đorđević), to bi već bilo dovoljno za ono što se u istoriji roka zove – Hol večnosti. Nebojša Popović je prikazao Milenin šarm i neposrednost ostavljajući filmskim sladokuscima da provere šta vredi u našem filmu danas, juče, sutra.

 

Kao što ste već primetili, ovde je u zamahu obuhvaćen samo jedan krak Milenine glumačke meštrije, dok je po strani ostavljen onaj, ne manje važan, koji se odvijao na pozorišnim scenama tokom svih ovih godina, ponajviše u matičnom Ateljeu 2l2, ali i na drugim scenskim prostorima, u rasponu od Beogradskog dramskog pozorišta (sa i dalje velikim hitom ‘‘Harold i Mod“), do stalnog gostovanja u Budva Teatru. Da ne pominjemo vrhunske trenutke na televiziji, od prekretničkog TV kabarea ‘‘Obraz uz obraz“ sve do nastavka dramske TV serije ‘‘Jagodići“.

 

Ali filmska karijera Milene Dravić, sa značajnom međunarodnom recepcijom, paradigmatična je za buđenje i uspon novog jugoslovenskog filma s početka šezdesetih prošlog stoleća. Kao što se i nekim drugim glumicama događalo, ne samo našim na ovim prostorima, već širom Evrope, da ne idemo šire i dalje, ovu devojku koja je pohađala baletsku školu u rodnom gradu neko je snimio za neki magazin, oštro filmsko oko Františeka Čapa je izdvojilo ovaj plavi čuperak i tako je usledio filmski debi u omladinskoj komediji ‘‘Vrata ostaju otvorena“.

 

Vrata su se naglo odista otvorila, Milena je igrala u još nekim filmovima, a u neodoljivoj komediji s temom omladinskih radnih akcija ‘‘Prekobrojna“ (režija kultnog reditelja Branka Bauera, 1962.) za ulogu probojne seoske devojke osvojila je najviše priznanje našeg filma – Zlatnu arenu za najbolje glumačko ostvarenje na Pulskom festivalu.

U filmu ‘‘Rondo“, remek-delu Zvonimira Berkovića, koji pleni gotovo muzičko fakturom i neverovatnom usklađenošću samo tri filmska lika, sa minimalnom upotrebom teksta i sjajnim sugestijama u smeru menage a trois, Milena Dravić uz Relju Bašića i Stevu Žigona ostvaruje vrhunski sklad kakav se retko viđa u evropskom filmu (najpre francuskom novom talasu) tih godina. Iste godine Milena u filmu Dušana Makavejeva ‘‘Čovek nije tica“ donosi ulogu iz potpuno različitog registra

 

Kad smo stigli do nagrada, bilo ih je na pretek, među njima i kanska nagrada za najbolju drugu žensku ulogu u Paskaljevićevom ‘‘Specijalnom tretmanu“ 1980. Četrnaest godina kasnije usledila je nagrada ‘‘Pavle Vuisić“ za vrhunski doprinos domaćem filmu, koja je podrazumevala i posebnu monografiju iz pera Ranka Munitića. Po podacima internet portala IMDB Milena Dravić je do danas zabeležila 157 projekata, a u ovoj brojci zastupljeni su i TV serije i TV drame.

 

Sudeći po ovom podatku, neko sa strane, nedovoljno upućen u naše prilike i neprekidne nevolje zbog uplitanja ideologije na najnižem nivou, mogao bi da pomisli da je karijera ove glumice išla glatko i bezbolno.

 

Na žalost, Milena Dravić (5 okt.1940.) sa ranim blistavim ulaskom u pozne pedesete prošlog veka desetak godina kasnije, nakon surovog obračuna sa takozvanim crnim talasom u jugoslovenskom filmu, mogla je da oseti kako se dobre ponude za nove uloge vidno proređuju. Pogledajmo samo nekoliko njenih dometa iz šezdesetih.

 

U 1962. Milena igra u ‘‘Kozari“ Veljka Bulajića, populističkoj ratnoj epopeji koja je imala ogromnu posetu širom zemlje. Njena Milja, devojka iz progonjenog naroda, skladno se uklapa u opšti melodramsko patriotski koncept filma.

 

Ali, iste godine u ‘‘Prekobrojnoj“ velikog majstora Branka Bauera Milena Dravić sa neverovatnom lakoćom, humorom i šarmom ostvaruje ulogu seoske devojke koja se gorštačkom upornošću probija do časti da učestvuje na omladinskoj radnoj akciji, ali uzgred, ima mnogo nevolja da se odupre navalentnom mladiću Mikajlu (Ljubiša Samardžić). Film je stekao ogromnu popularnost uvodeći veliki tandem glumačkih mladih snaga u samu orbitu našeg filma.

U godini kad se već zahuktala atmosfera ideološke hajke na autore novog jugoslovenskog talasa Milena Dravić u filmu Dušana Makavejeva ‘‘WR – Misterije organizma“, jednom od najvažnijih dela evropskog modernizma, sudeluje u nadrealnoj i anarhično nesputanoj igrariji, uz Jagodu Kaloper, Ivicu Vidovića i Zorana Radmilovića. Film nikad nije ušao u zvaničnu distribuciju, ali je godinama bio na stalnom repertoaru londonskog kina ‘‘Academy 1 and 2“…

 

Pogledajmo dva izvrsna filma iz 1965. U filmu ‘‘Rondo“, remek-delu Zvonimira Berkovića, koji pleni gotovo muzičko fakturom i neverovatnom usklađenošću samo tri filmska lika, sa minimalnom upotrebom teksta i sjajnim sugestijama u smeru menage a trois, Milena Dravić uz Relju Bašića i Stevu Žigona ostvaruje vrhunski sklad kakav se retko viđa u evropskom filmju (najpre francuskom novom talasu) tih godina.

 

Iste godine Milena u filmu Dušana Makavejeva ‘‘Čovek nije tica“ donosi ulogu iz potpuno različitog registra. Mlada žena, već obećana, ne odoleva šarmu neodoljivog kamiondžije (sjajni Boris Dvornik). Film neverovane otvorenosti prema životu i autentične čulnosti nagovestio je žestok i ujedno nežan pristup svakodnevici, neulepšanoj i bez poštovanja tadašnjih tabua (poput uterivanja premorene radničke klase da posle napornog rudarskog rada ‘‘uživa“ u čarima Beethovenove simfonije).

 

Samo dve godine kasnije Milena Dravić igra u dva izrazita autorska filma, potpuno različita i tematski i po poetičkom pristupu. U filmu ‘‘Hasanaginica“ reditelja Miće Popovića, delu neobične pikturalnosti i mračnih sugestija, nastalom po motivima čuvene narodne balade (omiljeno štivo braće Grim i J. W. Goethea), Milena igra naslovnu junakinju držeći se one tajne koja i dan-danas ostaje neodgonetnuta u tumačenju balade. Film je delovao zbog toga prilično hermetično, što nimalo ne začuđuje.

 

Ali, u potpuno različitom poetskom ključu i sa ogromnom inovativnošću u pristupu temi osvajanja slobode, izvrsno ‘‘Jutro“ Puriše Đorđevića, najbolji film ovog harizmatičnog autora, opisuje završne dane oslobađanja srpske varošice i dolazak oslobodilaca koji u pobedničkom žaru kreću da se obračunavaju (puškom uza zid) sa predstavnicima buržoaske klase i saradnicima okupatora.

U novijim godinama do dana današnjeg Milena Dravić je imala svoje blistave trenutke, ali i tragičan prekid od nekoliko godina, u vreme vladavine ludačkog režima SM, jer je Milena, kao i bezmalo celokupni pozorišno-filmski esnaf, bučno i organizovano protestovala braneći najpre svoje unutrašnje etičko biće. To je posebno državna TV na svoj slugeranjski način uvažila. Ali, Milena Dravić je istrajala, evo je na nekoliko razboja, sada joj više niko ne može ništa. Sem sudbine

 

Mlada devojka Slobodanka, sa nekim senkama u životu pod okupacijom, dopada se šarmantnom oslobodiocu (ponovo Ljubiša samardžić), ali on mora da izvrši krvavi posao (istina ne svojom rukom). Završna scena sa Slobodankom koja hrli ka kameri u euforičnom raspoloženju ne sanjajući da će je egzekutor sa nacističkim šlemom sačekati i izrešetati, jedna je od najlepših i najpotresnijih u evropskom filmu te decenije.

 

U godini kad se već zahuktala atmosfera ideološke hajke na autore novog jugoslovenskog talasa Milena Dravić u filmu Dušana Makavejeva ‘‘WR – Misterije organizma“, jednom od najvažnijih dela evropskog modernizma, sudeluje u nadrealnoj i anarhično nesputanoj igrariji, uz Jagodu Kaloper, Ivicu Vidovića i Zorana Radmilovića.

 

Film nikad nije ušao u zvaničnu distribuciju, ali je godinama bio na stalnom repertoaru londonskog kina ‘‘Academy 1 and 2“ (novosadski koproducent Neoplanta je neobjašnjivo pribirala tantijeme, dok je Makavejev sa Sašom Petrovićem i Želimirom Žilnikom prebivao na Zapadu, posle jasnih signala da će biti pohapšeni sa zlokobnim inkriminacijama).

 

Kad se sagleda raspon, ne samo vrednosni već i žanrovski, glumačkih ostvarenja Milene Dravić u ovoj deceniji, jasno je da je u evropskom filmu tih godina malo koja glumica, sem možda Jeanne Moreau, mogla da joj stane uz bok. Danima sam se premišljao da li sam u pravu kad je reč o ovom sudu.

 

U novijim godinama do dana današnjeg Milena Dravić je imala svoje blistave trenutke, ali i tragičan prekid od nekoliko godina, u vreme vladavine ludačkog režima SM, jer je Milena, kao i bezmalo celokupni pozorišno-filmski esnaf, bučno i organizovano protestovala braneći najpre svoje unutrašnje etičko biće. To je posebno državna TV na svoj slugeranjski način uvažila. Ali, Milena Dravić je istrajala, evo je na nekoliko razboja, sada joj više niko ne može ništa. Sem sudbine.

Wagner u CineplexX-u

Autor: / Leave a Comment

Dolazili nam ovih dana Placido, Paul Morrissey (Smiths), a bogami, i Richard Wagner. Prva dvojica nastupala su u arenama (ne baš mnogo popunjenim, ekonomska katastrofa čini svoje). Nesrećnog Dominga Plácida su vodali od gradonačelnika, koji mu je tutnuo neki poklon u kesi (sadržaj je operski velikan doznao tek u hotelskoj sobi), do samozvanog srpskog Lettermana Ivana Ivanovića, koji je posle niza bljutavih i nepristojnih viceva (njegova specijalnost koja uvek pali) odglumio velikog operskog fana. Plácido je bio ljubazan u svakoj situaciji; da je otišao u Somaliju, verovatno bi se sa istom srdačnošću ponašao – to je civilizacijski stav za puno uvažavanje.

 

Wagnerova poznata opera ”Majstori pevači iz Nűrnberga” direktno je prenošena u HD tehnici (bioskop CineplexX, Shopping Center Ušće, subota, 13. dec., 17,50-24 sati). U sjajnim tehničkim uslovima – džinovsko platno, pun stereo-zvuk – bio je to veliki doživljaj za sve prisutne (dobro popunjena Sala 1).

Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati! Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (…), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk…

 

Ovaj prenos uživo ostvaren je u ciklusu prenosa iz nenadmašne njujorške Metropolitan opere. U isto vreme, od 6. decembra do 9. maja iduće godine, na Drugom i Trećem programu Radio Beograda prenosi se isti repertoar, ukupno 19 opernih predstava iz godišnje ponude Meta.Na radiju sam često pratio neka od ovih izvođenja, ali sam otišao da Wagnera i vidim. Bio je to neuporediv doživljaj.

 

Poznato je da izvođenje Wagnerovih dela zahteva osamdesetočlani orkestar, vrhunske pevače, džinovski hor – malo koja operska kuća može to sebi da dozvoli. Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati!

 

Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (blizu 30 miliona prodatih ulaznica!), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk (mala tajna kako je to postignuto!). Iako se priprema da bude metropola na vodi i hlebu (ovo drugo je gotovo postignuto), Beograd se ovim programom uključio u niz najvećih gradova kulture. Makar nečim, uteha.

 

Ova Wagnerova opera je jedino delo ovog kompozitora na repertoaru Meta, pre nekoliko godina tamo je izveden i ”Parsifal”, ali tada nije bilo mogućnosti da se uživo prati izvođenje. Koliko mogu da se prisetim, Beogradska opera je pre mnogo godina imala njegovog ”Holanđanina lutalicu” (možda pod naslovom ”Leteći Holanđanin”) i pošto sam kao samoškolovani muzički aficionados do te faze pratio uglavnom radove italijanskog belcanta (ono što je u to doba bilo dostupno), zanimalo me je kako je ovaj muzički revolucionar pristupio operi. Beogradsko izvođenje nije bilo mnogo ubedljivo (minorni orkestar, najpre brojčano), a sem jedne solistkinje ostalo nije bilo za dugo pamćenje.

 

Ali zahvaljujući razvoju radija (stereo i druga unapređenja) i pojavi digitalnih snimaka na CD-u, Wagner je moja zakasnela strast. Pre nekoliko godina dokopao sam se tetralogije ”Niebelunga”, upravo u živom izvođenju sa Levineom i ansamblom Meta (DVD audio-izdanje). Rado bih to ponovo doživeo u živom prenosu, ali valja sačekati. Pre deset godina sam, našavši se u Berlinu u svojstvu izveštača sa filmskog festivala Berlinalea, prolazio pored čuvene Bečke opere i primetio da je sledećeg dana kultna opera ”Walkűra”. Došao sam pola časa ranije, naivno prišao blagajni da bi mi ljubazni ženski glas saopštio da je predstava rasprodata pre dva meseca!

Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija)

 

Stao sam ispred ulaza, oko mene su se vrzmali elegantni, stilski besprekorno obučeni tapkaroši (kakav događaj, takvi i tapkaroši!) nudeći mi divno mesto za samo par stotina evra! Ipak, dva minuta pred početak, u tihom očajanju, prišao sam blagajni ponovo i doznao da postoji ulaznica za stajanje, ciglo petnaestak eura! Bio sam srećan, otišao na tu galeriju u visini raskošnog lustera i iz ptičje perspektive pratio petočasovno izvođenje! Imao sam savršen zvuk, orkestar je bio duboko ispod mene i slao mi svoje harmonije u najčistijem stanju, ali od scenografije nisam video gotovo ništa, sem prva tri-četiri metra pozornice sa kojih su glavni pevači slali svoje deonice.

 

Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija).

 

Ovo izvođenje ”Walkűre” i danas zvoni u mojoj memoriji.

 

Drugi veliki susret sa Wagnerom sam imao u manhajmskoj Operi prošle jeseni, kad je na repertoaru bio prvi deo ”Niebelunga” – ”Rajnsko zlato”. Ovo izvođenje je te godine dobilo nacionalno priznanje za najviši domet. Imao sam sreću da kao akreditovani izveštač sa Filmskog festivala Mannheim-Heidelberg dobijem mesto u četvrtom redu, izvođači su bili besprekorni, od orkestra do svih solista, a reditelj je smelo stavio mitsko zbivanje opere u ambijent klasičnog, felinijevskog cirkusa, dok su izvođači bili obučeni u raznim klaunovskim funkcijama od glupog Avgusta, do iluzionista i raznih zabavljača.

Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”

 

Bio sam zbunjen kad je uvodna scena sa rajnskim vilama-sirenama predstavljena sa dvema pevačicama koje su kao kabaretske plesačice (zgodne, ali prilično obnažene, vrlo nevagnerovski) pevale uvodne deonice sa pokretnih trapeza na pet-šest metara iznad naših glava: pobojao sam se da mi nešto neočekivano ne padne u krilo!

 

Vraćam se ”Majstorima pevačima” koji su me u ovoj 33 izvedbi (na koju nas je upozorila šarmantna Renée) iznenadili mnogim komičnim prizorima i renesansnom raskalašenošću (ništa čudno pošto je Wagner gotovo četvrtinu stoleća, između 1845. i 1868., istraživao atmosferu velikog trgovačkog grada Nűrnberga u 15. veku).

 

Pomenuo sam visoke tehničke standarde prenosa, ali me je posebno fasciniralo kako je relizator prenosa (očigledno prethodno pažljivo proučivši celokupnu partituru opere) besprekorno, u deliću sekunde uključivao malu solističku deonicu na flauti ili rogu, da bi u sledećim sekundama to isto ponovio sa nekim drugim instrumentom.

 

Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”

 

Za sve njih, pa i za urednike i muzičke saradnike TV BGD, ovo je mogla da bude pokazna vežba. Ali, razumem ih, teška su vremena, ko bi se još podvrgao Wagnerovoj terapiji kad ima verovatno drugih zabava ili uteha u životu.

Mihalkov, svetska premijera

Autor: / Leave a Comment

Kakav jedinstveni događaj, kakav glamur, kakva pometnja od obostranog obožavanja! Da je neko sleteo sa Marsa i uložio natčovečanski napor da shvati šta se zbiva na ovom delu Balkana, bio bi u beutu. Šta se to zbiva, zašto je dolazak jednog reditelja (koji je i ranije dolazio da nas obraduje) predstavljen kao događaj planetarnih razmera, u groznici jednog dela medija i plebsa kakvu biste očekivali u nekoj zabitoj naseobini?

 

Otkad je krajem septembra najavljen dolazak ruskog predsednika (bio je i ranije), nastao je cunami od folklornih priredbi, horova, prigodnih svečanosti kako bi se obeležio svečani trenutak.

 

Pomeren je dan Oslobođenja Beograda – umesto 20. oktobra, izabran je 16. Jer je veliki hazjajin kasnije zauzet. Odmah je zakazana vojna parada, premda je zvanični dolazak Putinov potvrđen tek desetak dana kasnije. Ostaće na tlu Beograda samo nekoliko sati, dovoljno da mu se ukažu državničke počasti.

Pomeren je dan Oslobođenja Beograda – umesto 20. oktobra izabran je 16. Jer je veliki hazjajin kasnije zauzet. Odmah je zakazana vojna parada, premda je zvanični dolazak Putinov potvrđen tek desetak dana kasnije. Ostaće na tlu Beograda samo nekoliko sati, dovoljno da mu se ukažu državničke počasti. Kad je stigao pre tri godine, odbio je da dođe na svečanu sednicu Beogradskog univerziteta da primi počasni doktorat; umesto toga je sa svojim bajkerima otišao na Marakanu (dočekan skandiranjem: ”Spasi nas, Putine!”) A i ovoga puta, stiže vest sa BU, ovaj će doktorat ostati neuručen. Quelle blamage! Verovatno je Putin čuo da je slično uradio Umberto Eco, koji čak nema avion optočen zlatom i draguljima. I što bi on sad bio gori od Eca

 

Kad je stigao pre tri godine, odbio je da dođe na svečanu sednicu Beogradskog univerziteta da primi počasni doktorat; umesto toga je sa svojim bajkerima otišao na Marakanu (dočekan skandiranjem: ”Spasi nas, Putine!”) A i ovoga puta, stiže vest sa BU, ovaj će doktorat ostati neuručen. Quelle blamage! Verovatno je Putin čuo da je slično uradio Umberto Eco, koji čak nema avion optočen zlatom i draguljima. I što bi on sad bio gori od Eca.

 

A Oslobođenje Beograda se obeležava četiri dana ranije i to na mestu koje nije ni moralo da bude oslobađano. Tamo na Novom Beogradu, ispred današnje Palate Srbije, u vreme junačkog prodora artiljerijskih i motorizovanih jedinica Maršala Tolbuhina (pre nekoliko godina je preimenovana ulica koja je decenijama imala njegovo ime) – bila je peščana ledina. Na kojoj je Novi Beograd počeo da se gradi pet godina kasnije! Ma zar je to sada važno! I zato su građani Novog Beograda, onog dela koji gleda ka paradi, dobili sramno upozorenje da spuste roletne, zatvore prozore, da nos ne promole na terase, čak i da sklone rublje sa tog mesta (omiljena ikebana Novobeograđana).

 

I sad dolazi ono pravo. Poslednjih dana septembra iznenada je najavljena svetska premijera najnovijeg filma Nikite Mihalkova ”Sunčanica”. Stigao reditelj, održao konferenciju za novinare, podvukao da ga politika ne zanima, ali je sve vreme govorio upravo o politici!

 

Isto se dogodilo i u džinovskom intervjuu u najstarijem listu na Balkanu, koji je, sem uvodnih stubaca vrha naslovnice, zapremio prostor cele stranice, u delu obično posvećenom političkim događanjima prvog reda. Novinarima je na jedno pitanje Mihalkov odgovorio sažeto: ”Krim je naš!”

 

Uzgred, osuo je paljbu na direktora Venecijanskog festivala A. Barberu koji je odbio da stavi njegov film u glavni program. Drugi Mihalkov, stariji brat koji se potpisuje sa Andrej Končalovski, bio je u glavnom programu i osvojio jedno od glavnih festivalskih priznanja. Ali Barbera je imao zle političke namere i razdvojio braću! Kakav užas.

 

U uvodnoj reči pred projekciju u dvorani Sava centra Mihalkov je ponovio optužbu protiv Barbere naglašavajući da Beograđani polažu popravni ispit za Barberu. Jer, da je film prikazan u Veneciji, ništa ne bi bilo od svetske premijere ”kod braće”.

Tokom pet decenija praćenja domaćih i stranih filmskih festivala imao sam čudne susrete sa organizatorima i nikada o tome nisam pisao. Šta se tiče čitalaca na koji način izveštač ulazi u kansku dvoranu ”Lumiere” ako mu je to bila poslednja prilika da vidi film iz programa? Uvek ima dobre volje da vas propuste uz festivalsku propusnicu, a unutra uvek ima praznih mesta, jer se ulaznice dele gostima i producentima, koji imaju važnija posla od gledanja filmova drugih autora. Ali nevolje koje sam ovde imao na ulazu zaslužuju da budu opisane

 

Tokom pet decenija praćenja domaćih i stranih filmskih festivala, imao sam čudne susrete sa organizatorima i nikada o tome nisam pisao. Šta se tiče čitalaca na koji način izveštač ulazi u kansku dvoranu ”Lumiere” ako mu je to bila poslednja prilika da vidi film iz programa? Uvek ima dobre volje da vas propuste uz festivalsku propusnicu, a unutra uvek ima praznih mesta, jer se ulaznice dele gostima i producentima, koji imaju važnija posla od gledanja filmova drugih autora.

 

Ali nevolje koje sam ovde imao na ulazu zaslužuju da budu opisane. Projekcija je bila zakazana za petak, 3. oktobra u 18,30 sati.

 

Tog dana Medijski servis Srbije (prvi program) sat ranije zakazuje: Prenos ulaska u dvoranu – crveni tepih! Gledao sam prvih dvadesetak minuta, reporterka je govorila o nailasku uglednih gostiju, a oko nje blaga pustoš, promakne neko ko joj ne govori ništa. U tom trenu krećem ka mestu događaja. Zatičem slavoluk sa ogromnim plakatom za film; nikada nešto slično nije viđeno ni za vreme Festa.

 

Prolazim sa spoljne strane (mimo crvenog tepiha i TV kamera), penjem se do ulaska u dvoranu, ali mimo očekivanja ne primećujem nikog ko obično ima kartu više. Prilazim službenom pultu i doznajem da je sponzor (?) preuzeo organizaciju i da nema ulaznica za novinare! Nailazi jedan od programskih direktora SC VŽ, koji uvek za mene ima ulaznicu u skrivenom džepu, kaže mi: ”Nema pomoći, ovo država organizuje”.

 

Oko nas preovladava ruski jezik, pojavljuju se poznate rusofilske patriote predvođene delegacijom svetog Sinoda, prolaze u dvoranu, normalno.

 

Odjednom ugledam profesora Vladu Petrića (1928.), dugogodišnjeg profesora teorije filma na Harvardu, legendu naše filmske kulture. On me upita: kako ćemo ući. Čovek iz direkcije nam daje koristan savet: ”Idite na galeriju, tamo će biti praznih mesta”. Pokušam da se probijam nizbrdo ka ulazu, ali u zao čas! Na širokom stepeništu kroči ka meni predsednik Republike sa svitom i telohraniteljima, sklonim se u stranu, ali jedan kockasti baja me pritisnu uz ogradu (dole ponor!) uz škrgut: ”Gde ćeš sad!”

I onda poče film, 180 minuta; posle pola časa od početka uznemireno sam proveravao da li je moj Seiko stao. Na kraju, sa odjavnom špicom, reditelj, koji film potpisuje i kao izvršni producent i pisac scenarija, istrčava ispred platna i sa desetoricom kozaka u živopisnim folklornim nošnjama peva melodiju odjavne špice. U dvorani urnebes od otpozdravljanja i oduševljenja. Groucho, gde si! Sa paljenjem svetla izlazim žurno (profesor Petrić je izdržao samo pola sata filma) i gledam da uhvatim ponoćni autobus. Sutradan iz novina doznajem da su se u foajeu točili šampanj i vino, a za to vreme ja sam već sedeo za laptopom i ispisao ove redove o samom filmu

 

Vratim se sa profesorom Petrićem na galeriju, priđem dežurnom na vratima i kažem da smo ovde službeno, a on: ”Nema šanse, naređenje je – niko bez ulaznice!” Stojimo kraj ulaza, ali naiđe jedno poznato filmsko lice, prilete Petriću: dragi profesore, što ne ulazite! Kad mu rekosmo da smo ovde zalutali, on priđe dežurnom na vratima, promrmlja nešto sa njim i mi se provukosmo u gledalište.

 

Pola sata posle zvaničnog početka mi sedimo u polupraznom gledalištu, ali pritiču gosti sa ulaznicama i sele nas kao bosanske izbeglice. Nađosmo lako druga mesta, po izboru.

 

U tom se prolomi pljesak. Ulazi Predsednik sa svitom sa strane, odakle obično nastupaju umetnici. Ovacije kao na partijskom mitingu. Nismo daleko od toga. A potom istrča na pozornicu Nikita Mihalkov postavljajući nekoliko puta retoričko pitanje: ”Zašto u Srbiji!” Odgovor je stepenast, jer tako treba među prijateljima, jer jedan od glumaca igra u filmu, veze neraskidive, a montažer filma je odavde i još danas ima rođendan, pa svi možemo da mu čestitamo! Ovacije posle svake druge reči! Kao u predizbornoj kampanji.

 

Mene je nešto spopao stid, zar smo dotle došli! I onda ponovljena priča o sramoti Barberinoj jer je odbio film. I tu ponovo otkriva karte: da je film prikazan u Veneciji, od susreta sa braćom ne bi bilo ništa. ”Vi ćete se uveriti”, naglašava, ”koliko je Barbera pogrešio”. A film je koštao 24 miliona dolara; ima se, može se.

 

I onda poče film, 180 minuta; posle pola časa od početka uznemireno sam proveravao da li je moj Seiko stao. Na kraju, sa odjavnom špicom, reditelj, koji film potpisuje i kao izvršni producent i pisac scenarija, istrčava ispred platna i sa desetoricom kozaka u živopisnim folklornim nošnjama peva melodiju odjavne špice. U dvorani urnebes od otpozdravljanja i oduševljenja. Groucho, gde si!

 

Sa paljenjem svetla izlazim žurno (profesor Petrić je izdržao samo pola sata filma) i gledam da uhvatim ponoćni autobus.

 

Sutradan iz novina doznajem da su se u foajeu točili šampanj i vino, a za to vreme ja sam već sedeo za laptopom i ispisao ove redove o samom filmu.

 

U ovom času, dok redigujem kritičke impresije, nebo paraju avioni, prilazi Novom Beogradu su blokirani, tamo imam bolesnu rodbinu i snalazimo se preko Male Krsne. Sve unaokolo što se događa liči, kako je jedan hroničar zapisao, na boljševički propagandni trailer.

U ”Sunčanici” autor pokušava da izbegne politiku, što je gotovo nemoguće, jer je odabrao najdramatičniji trenutak građanskog rata: poraz i povlačenje carske, belogardejske armije na Krim 1920. Oficiri i vojnici se već nalaze u kandžama Crvene armije, ali se u ovom filmu ne pominje ni Oktobarska revolucija, ni zašto je izbio građanski rat. Prilično naivan beg od politike. Pobedničku stranu vidimo samo u liku nadmene komesarke, karikature od lika. Ona će ih isporučiti brodom u Nedođiju. Ali dve trećina filma je sećanje jednog od oficira na ljubavnu avanturu na jednom luksuznom brodu negde pred rat

 

Za to vreme, kao iza dimne zavese (ideološke, jakako), već dva meseca traje masivni štrajk advokata Srbije sa jasnim zahtevima, ministar pravde (onaj sa čuvenim doktoratom kod Miće Megatrenda, od kojeg advokati zahtevaju ostavku), šalje neke mutne pretnje. Zbog toga sudovi ne rade, dva važna fakulteta (Filozofski i Fakultet političkih nauka) su pod opsadom studenata, blokirani, ni tu Vlada ne čini ništa smisleno (valjda se premišlja da pošalje specijalce sa zadatkom fizičkog pripitomljavanja). Iz medija nestaju emisije sa kritičkim sadržajima (Utisak nedelje, Sarapin problem).

 

Sve češće se Veliki i Mali obraćaju narodu u programima live pominjući investicije iz reda ”samo što nije…” Narod pao u beskrajnu depresiju, kojoj svedočim svakog jutra u obližnjem supermarketu: kupuje se krompir, paprika, banana na komad (to odavno nisam video), promet opao munjevito, prodavačice dokono hvataju muve u letu… A na Studiju B, televiziji za čiji smo se nezavisni status godinama borili, nova urednica svečano najavljuje da se traži dobar kupac njene kuće. I naći će se, jer Beograd na vodi (i belom hlebu), koji se besomučno prepričava od jutra do sutra, zaslužuje nekog tajkuna poput onog koji je nekad harizmatičnu TV B 92 spustio ispod nivoa Pinka i Happyja!

 

A o filmu, red je da mu se odužimo: Svoje najbolje filmove: ”Mehanički pijanino”, ”Oči čornije”, ”Surova romansa” Nikita Mihalkov je stvarao po delima ruskih klasika, pa je i u ”Sunčanici” pribegao jednom velikanu – Ivanu Bunjinu. No od ovog nobelovca jedva da se nešto primećuje, jer je Mihalkov pribegao svojoj eklektičkoj poetici. Što će reći da je više verovao citatima i omažima samom sebi, nego autentičnosti priče i njenih junaka.

 

U ”Sunčanici” autor pokušava da izbegne politiku, što je gotovo nemoguće, jer je odabrao najdramatičniji trenutak građanskog rata: poraz i povlačenje carske, belogardejske armije na Krim 1920. Oficiri i vojnici se već nalaze u kandžama Crvene armije, ali se u ovom filmu ne pominje ni Oktobarska revolucija, ni zašto je izbio građanski rat. Prilično naivan beg od politike. Pobedničku stranu vidimo samo u liku nadmene komesarke, karikature od lika. Ona će ih isporučiti brodom u Nedođiju. Ali dve trećina filma je sećanje jednog od oficira na ljubavnu avanturu na jednom luksuznom brodu negde pred rat.

 

Za razliku od okvirne priče, prikazane u sumornom spektru, ovaj je ozaren, u stilu ljubavno zavodničkih nadmetanja, bolje izvedenih u ”Oči čornije”. Na kraju oficir odvede neznanku u krevet, a ona mu u zoru saopšti da takvu ”sunčanicu” nikad nije doživela. Svaki kadar i scena su majstorski izvedeni, baš kao u ”Sibirskom berberinu”. Avaj!

Čuvari Hollywooda

Autor: / Leave a Comment

Guardians 1U godini koja je počela slabo i nastavila slabije doista se može učiniti da nam još može pomoći jedino intervencija galaktičkih bića.

 

Vrijedi to i za Hollywood. Zarada na blagajnama od početka 2014. bila je negativna u odnosu na prethodnu godinu, da bi s krajem srpnja dosegla najveći razmjerni pad u najmanje tri desetljeća: dotični je mjesec donio punih trideset posto manju zaradu u odnosu na isto razdoblje lani.

 

Najzaslužniji za takvo stanje bio je film od kojeg se u sezoni najviše očekivalo – ”Transformers: Doba izumiranja” nosi neslavnu titulu naslova odgovornog za punih 42% slabiji utržak tijekom dugog vikenda za Četvrti srpnja. Jasno, ovdje je riječ o sjevernoameričkoj zaradi, a taj je film bio bezočno smišljen za eksploataciju na stranim tržištima, poglavito kineskom.

“Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone

 

Svejedno, ako se ima u vidu da na stranim tržištima dobar dio profita uberu strani distributeri, Hollywood itekako ovisi o matičnom teritoriju za održavanje svoje dugoročne isplativosti. I nije prva privredna grana koja će na svojoj koži osjetiti neprimjerenost isključivo izvozne orijentiranosti.

 

Najgore u takvoj situaciji pogađa spoznaja da je, barem s motrišta prosječnog MBA-ovca, filmska industrija činila sve kako treba. Igralo se na sigurno, u redovitim razmacima izbacivalo na tržište nastavke franšiza i prerade omiljenih medijskih sadržaja. Bilo je tu glupih komedija, recikliranih hororaca i crtića s poznatim likovima, svega što bi trebalo biti. A ipak, ipak, na zalazu ljetne sezone krunu najgledanijeg filma 2014. i dalje nosi uskršnji ”Kapetan Amerika: Ratnik zime”, preotevši je nakon višemjesečne borbe ”Lego filmu” i zatim je nastavivši ljubomorno čuvati usprkos svim nasrtajima pretendenata. Nikad, baš nikad otkako postoji pojam ljetne sezone blockbustera nije se dogodilo da jedan travanjski naslov nadmaši cijelo dugo, toplo ljeto.

 

Promjene su sad očito neizbježne. Studio Sony već je odgodio novi (i očito završni) nastavak ”Čudesnog Spider-mana” za pune četiri godine, prebacivši ga na 2018., a očekuju se slični potezi i ostalih. Jedini studio koji zasad zaista nema razloga za brigu onaj je s krunom – studio Marvel, sada dokazani kralj američke komercijalne kinematografije. Najnoviji, deseti po redu naslov smješten u takozvani “Marvelov filmski svemir” do te je mjere siguran u svoju suverenost da izostavlja čak i uvodni animirani logotip studija koji ga distribuira, izvjesnog nikogovića zvanog Disney: već se dobro zna koji je tu brend zaista vrijedan povjerenja, napokon.

Temeljen na nepoznatim licima i samo urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca, dok je redatelj James Gunn dosad najpoznatiji po filmovima “Scooby-Doo” i “Scooby-Doo 2”

 

Vlastodržačka samouvjerenost najvidljivija je iz činjenice da je dotični film, ”Čuvari galaksije”, temeljen na dosad uvjerljivo najslabije poznatom intelektualnom vlasništvu iz Marvelove ergele. Iako se likovi koje donosi javljaju u stripovima još od konca šezdesetih, u sadašnjem obliku ovaj tim postoji tek od 2008. – dovoljno dugo da među stripašima stekne izvjesno kultno poklonstvo, ali ne i da se probije u mainstream.

 

Studio Marvel nam, tako, prvi put donosi naslov za koji najvjerojatnije čujemo prvi put. Povrh toga, sama činjenica da je smješten u, je li, galaksiju onemogućava mu lako ispreplitanje s dosad uspostavljenim likova iz Marvelova filmskog svemira – a scenarij izbjegava čak i spomen omiljenog Thora i još omiljenijeg Lokija. ”Čuvari” su odlučili izaći pred publiku potpuno samostalno, pa kud puklo da puklo.

 

Guardians 2Marvelova sigurnost u sebe očita je i iz hrabrog pristupa odabiru glumačke postave filma: tu ima velikih zvijezda, da, ali najvećima je dodijeljeno davanje glasova digitalnim animiranim likovima. Za Oscara nominirani Bradley Cooper, jedan od najzgodnijih muškaraca na svijetu, skriven je u liku jezičavog rakuna Rocketa, sklonog egzistencijalnom cinizmu; mišićavi junak automobilske akcije Vin Diesel ulazi u Marvelov filmski svemir kao Groot, dobrodušno hodajuće drvo.

 

Zoë Saldaña još je prepoznatljiva u zelenoj koži Gamore, možda i zato što je vrlo dobro znamo u plavome na’vijskom izdanju, ali upitat ćemo se koji je to snagator prekriven crvenim tetovažama u ulozi Draxa (Dave Bautista, višestruki svjetski prvak u profesionalnom hrvanju iz lige WWE) i koji to frajerčić glumi glavnog junaka Petera Quilla, zvanog Star-Lord (Chris Pratt, televizijski glumac dosad filmski najpoznatiji po ulozi u ”Igri pobjednika”).

 

Guardians 3Vrhunski karakterni glumci poput Glenn Close ili Johna C. Reillyja na ekranu tu provode svega nekoliko minuta, dok je možda najnapuhaniji glumac današnjice, sveprisutni Josh Brolin, sveden na nekoliko rečenica u kratkom nastupu kao vrhunski negativac Thanos – jedini od ovih likova kojeg smo dosad vidjeli u Marvelovu filmu, iako je i to bilo tek u bonus-prizoru tijekom odjavne špice ”Osvetnika”.

 

Thanos je pritom prikriven digitalnom maskom, ne bi li izgledao točno onako kako ga u stripovima oduvijek crta Jim Starlin. Lee Pace, odnedavna popularan kao Thranduil u Jacksonovu ”Hobitu”, tek je nešto prepoznatljiviji kao dežurni antagonist Ronan – dok se svako toliko pod obilnom maskom pojave poznate face poput Djimona Hounsoua, Michaela Rookera i Benicija del Tora: osebujnu pojavu ovog potonjeg navodno ćemo viđati i u daljnjim naslovima.

 

Guardians 4Toliko o glumcima: temeljen na nepoznatim licima i urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca. Ništa bolje ne stojimo ni s redateljem – James Gunn je dosad najpoznatiji po filmovima ”Scooby-Doo” i ”Scooby-Doo 2”.

 

Drugim riječima, zdrava poslovna logika navodi na zaključak da ovdje ništa ne bi trebalo funkcionirati. ”Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone.

 

A kad ono. Već nakon prvog vikenda – u kojem bi se, prema projekcijama, zarada filma samo u Americi mogla približiti famoznoj brojci od stotinu milijuna dolara – Star-Lord, Rocket, Groot, Drax i Gamora postaju opća mjesta popularne kulture, a Marvel može ostatku konkurencije pokazati kako radi Quillov aparatić za podizanje srednjeg prsta.

 

Guardians 5Kako, zašto? Pa, konačni film pokazuje presudnu važnost kreativne ludosti u oblikovanju svakog oblika masovne zabave namijenjenog generacijama X i Y, stasalima u punome jeku velikih franšiza Lucasa i Spielberga. ”Čuvari galaksije ”prva su uspjela svemirska opera još od famozne “originalne trilogije” ”Ratova zvijezda”. Dok su se Lucasovi prequeli ambiciozno bavili galaktičkom politikom i tragedijom Anakina Skywalkera, publici je u tim filmovima nasušno nedostajao Han Solo: u Čuvarima je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola. Osim Groota. Groot je osebujna kombinacija Chewbacce i E. T.-ja.

 

A James Gunn je neodoljivo koherentan u svojem neustrašivom eklekticizmu. Njegov vizualni stil otkriva dosad možda najuspjeliju kombinaciju klasičnog kadriranja i pregledne montaže u okvirima inače urnebesnog tempa koji ovakva građa nalaže – nema tu televizičnih rješenja kakva je Joss Whedon prečesto davao u Osvetnicima, a ni kilavog pripovijedanja kakvo je znalo naškoditi prethodnim Marvelovim naslovima, ponajprije prvom ”Kapetanu Americi”. Pokazuje se da je Gunn idiot-savant koji se besprijekorno snalazi pri igranju u svojem zasebnom kutku velikog franšiznog svemira, i dokle god može biti po njegovom, pozvani smo na igru s njim.

Sprezanje apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s vrhunskim pjesmama sedamdesetih i osamdesetih odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike

 

Jer ”Čuvari galaksije” samo su to – velika, raskošna igra s cjelokupnim poznatim rekvizitarijem onoga na čemu su roditelji današnjih klinaca odrasli u kinu, te onoga što ti klinci sad upoznaju kroz videoigre i ostalu multimediju. Čak i narativni sastojci koji bi u drugim rukama djelovali kao bezočni pokušaji dodvoravanja ciljanoj publici, poput audiokazete s popularnim pjesmama iz sedamdesetih i osamdesetih koja prati Quilla kroz svemirske pustolovine kao jedini suvenir sačuvan iz djetinjstva na Zemlji, kod Gunna imaju točno pogođenu notu dopadljivog manjka preuzetnosti.

 

A sprezanje njegova apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s melodijama poput Bowiejeve “Moonage Daydream” ili “Cherry Bomb” pankerskog ženskog benda The Runaways odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike.

 

Ondje gdje su prijašnji pokušaji postizanja sličnog rezultata poput ”Vodiča za autostopere kroz galaksiju” ili ”Johna Cartera” bili preopterećeni tradicijom svojih predložaka, ”Čuvari galaksije” u činjenici da gotovo nitko za njih dosad nije znao pronalaze razlog za radovanje. Umjesto da pokaže znakove zamora, deseti Marvelov film najležernije je zabavan naslov u produkciji ovog studija još od prvog ”Iron Mana”, i nikoga ne bi smjelo čuditi ako za karijeru Chrisa Pratta i družine učini ono što je taj film učinio za Roberta Downeyja juniora – tada tek svježe izliječenog ovisnika, a danas najbolje plaćenoga glumca Hollywooda.

“Čuvari” su prva uspjela svemirska opera još od famozne originalne trilogije “Ratova zvijezda” – samo, kad je Lucas ambiciozno prešao na galaktičku politiku i tragediju Anakina Skywalkera, publici je u nasušno nedostajao Han Solo: ovdje je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola

 

Daleko sada djeluje vrijeme kad je Marvel pokušavao zatvoriti financijsku strukturu ”Iron Mana” i govorio potencijalnim koproducentima da je to tek prvi naslov iz menažerije likova koji tvore potencijalno najunosnije intelektualno vlasništvo na svijetu. To vrijeme nije daleko – otada je prošlo manje od desetljeća, a potencijali ”Spider-mana” i ”X-Mena” već su bili poznati – ali Marvel je uglavnom bio ismijavan. Koga bi zanimali Iron Man, Hulk, Thor i Kapetan Amerika, imena za koja znaju samo geekovi koji čitaju stripove – a kamoli nekakvi Star-Lord, Rocket ili Gamora, za koje zna tek maleni podskup dotične nimalo mondene i trendovske populacije?

 

”Čuvari galaksije”, eto, dokazuju da će na kraju za njih znati svi. Samostalan i suveren, vjerniji svojem brendu nego svi ostali koji su se domogli prava na nekog od njegovih likova, studio Marvel u samo je deset filmova uspio pretvoriti kulturu geekova u ključnu sastavnicu današnje popularne kulture – i pritom učvrstiti ekonomske temelje Hollywooda više nego itko drugi.

 

A ako se to čini velikim podvigom, bonus-prizor na kraju odjavne špice ”Čuvara galaksije” uvodi u Marvelov svemir lika s najnotornijom ekranizacijskom poviješću otkako je stripa kao takvog. Ako studio uspije od njega učiniti omiljenu filmsku pojavu, e, onda su njegove moći doista galaktičke.

Resetiranje X-franšize

Autor: / Leave a Comment

X-Men_1Ako u ovo doba godine i imam dojam da svaki drugi tjedan pišem o nekom Marvelovu filmu, onda je to zato što svaka dva tjedna takvo što i bude udarni naslov kinorepertoara. U proteklih desetljeće i pol superjunaci su od željno očekivane iznimke na velikim ekranima postali njihova osnovna uzdanica, a najdivnije čudo sastoji se u tome da još nismo došli ni blizu zamora publike njihovom tematikom.

 

Neprestano me obuzima slutnja da bi svaki sljedeći Marvel movie mogao biti onaj zbog kojeg će se konzumenti velike kole i kokica napokon demonstrativno dići na noge, rasuti i razliti trening za zube po okolnim sjedalicama i izaći iz digitalno dorađene audiovizualne raskoši svoje dvorane u multipleksu, jer im je napokon dojadilo gledati sve bizarnije pustolovine sve baroknijih skupina ljudi u spandeksu: obuzima me slutnja da će masovna publika jednog skorog dana napokon reći ono čuveno “Car je gol”.

Franšiza X-Men studija 20th Century-Fox započela je eru velikih filmova temeljenih na Marvelovim likovima i kroz sedam filmova u proteklih četrnaest godina pretrpjela najveće oscilacije; ”Dani buduće prošlosti” objedinjavaju sve najbolje što je serijal izrodio i nastoje anulirati sve greške u koracima

 

Ipak, imajući u vidu zaradu koje čak i primarni kandidati za takav status – poput ”Čudesnog Spider-Mana 2” – ostvaruju na još nezasićenim tržištima poput kineskog, čini se da će do takve kulturne revolucije proći još koja godina. U međuvremenu, tri zasebne Marvelove franšize daju sve od sebe da zadrže relevantnost. Ona prva, ona od koje je cijeli fenomen i započeo, upravo je uložila dosad neviđenu količinu ljudskih resursa u pokušaj obrane od budućih nepogoda.

 

Bryan Singer kapitalizirao je potkraj devedesetih status tadašnjeg wunderkinda Hollywooda, stečen dvama Oscarima ovjenčanim filmom ”Privedite osumnjičene”, u snimanje tog prvog velikog filma temeljenog na Marvelu. Danas je teško pojmiti do koje je mjere ”X-Men” iz 2000. bio iznimka na repertoaru, kao i količinu dobre volje koji je ozbiljan pristup predlošku, uz dobre glumce u vodećim ulogama ansambla i razmjerno pismen dijalog, donio ovoj građi. A povelik razlog težine tog prisjećanja leži u izuzetno krivudavom putu koji je X-franšiza potom prošla.

 

Neprikriveno melodramatičan, nastavak kodnog imena ”X2” (zaista, samo to piše na špici) imao je još bolji prijem od prvog filma, da bi se blagonaklonost raspršila trećim filmom, koji je predviđeni redatelj Matthew Vaughn napustio neposredno uoči snimanja, kao i četvrtim, koji je umjesto dovođenja najpopularnijeg X-lika, Wolverinea, na čelno mjesto panteona umalo doveo do rasapa cijele koncepcije.

Bryan Singer ponovo u X-franšizi zlostavljanje mutanata rabi kao alegoriju zlostavljanja svih manjina – samo što taj holokaust ovdje zahvaća čitav svijet kroz djelovanje Sentinela, robota koji u kronologiji filma postoje još od Nixona, iako se ne zna što su u međuvremenu radili

 

Valja imati na umu da je studio Fox svejedno u prosjeku svake dvije godine radio na X-Menima, te da je petim i šestim odlaskom X-krčaga na X-vodu ponešto popravio situaciju: ”Prva generacija iz 2011.” – napokon u Vaughnovoj režiji – dovela je svježu krv franšizi kroz priču o početku okupljanja mutanata i vrhunska glumačka imena novog naraštaja, dok je ”Wolverine” iz 2013. konačno ispričao priču dostojnu tog lika.

 

Što nas, eto, dovodi do 2014. i megafilma nazvanog ”X-Men: Dani buduće prošlosti”.

 

Labavo temeljen na stripu iz 1981., Singerov povratak u filmski svijet koji je stvorio na papiru izgleda kao objedinjavanje svih specifičnih prednosti onog najboljeg što je serijal dosad iznjedrio i, u isti mah, kao pokušaj anuliranja svih prijašnjih grešaka u koracima. U središtu je priče opet Wolverine, izabran za ključnu poveznicu između glumačkog ansambla ”Prve generacije” i onog iz prvih triju filmova u radnji koja se služi znanstvenofantastičnim tropom vremenskog putovanja kako bi se spriječila neželjena prošlost.

 

X-Men_2Svaka sličnost s ”Terminatorom” je namjerna: doduše, Wolverine putuje pedeset godina u prošlost samo psihom, ne i tijelom, tako da poveznice u vidu metalnog (ili barem metalom optočenog) kostura tu nema. Njegovo vlastito tijelo iz 1973., u koje pristiže iz 2023., za promjenu i nije terminatorsko: umjesto adamantijskog kostura i kandži čini se da je cijeli od kostiju i mesa – premda se još koliko lani činilo da mu je te koštane kandže tijelo stvorilo tek mnogo kasnije, nakon što mu je one metalne odrubio Srebrni Samuraj.

 

Ta zbunjujuća pojedinost u radnji samo je jedna od mnogih. X-svijet iz 2023. koji film u početku postulira jednaka je noćna mora kao onaj terminatorski: golemi roboti u njemu zatiru mutantski rod tako zdušno da se čini kako ni običnim, nemutiranim ljudima tu ne može biti naročito dobro.

 

Naočigled nam se odvija holokaust nemjerljivo većih razmjera od onog historijskog, kojim su počeli prvi i peti film u X-franšizi, a žrtve su mu kako mutanti, tako i oni ljudi koji ih podupiru – dakle, tko god treba. Zatornici su pak orijaški roboti zvani Sentineli, sposobni preuzeti specifičnu moć od bilo kojeg mutanta i upravo mu njome doći glave. Taj budući svijet, u kojemu nade nema, postaje povod Wolverineove očajničke misije u pola stoljeća udaljenu prošlost.

 

X-Men_3Riječ je o točki na kojoj logika radnje zapravo puca. Ako Sentineli haraju svijetom 2023., a prvi su put nastali 1973., negdje su u njemu cijelo to vrijeme morali biti: morali su postojati za trajanja svih dosadašnjih filmova. ”Dani buduće prošlosti” otkrivaju nam, dapače, da ih je te 1973. ni više ni manje nego predsjednik Nixon predstavio svijetu kao oružje protiv mutantske prijetnje. Sve se to odvilo prije zbivanja koja potakne Wolverine, a koja naknadno promijene povijest. Ako se izuzme računalna simulacija (drugačije dizajniranih) Sentinela iz prizora vježbanja u uvodu trećeg filma, njih se u serijalu nije dosad spomenulo ni riječju. Gdje su bili cijelo ovo vrijeme?

 

Ako su Sentineli time dobrodošao deus ex machina za stvaranje prijetnje u budućnosti, način mijenjanja prošlosti stvarni je razlog pribjegavanja stripovskom predlošku (s kojim film inače ima vrlo malo dodirnih točaka). Umjesto složenih paradoksa kojima se odlikuju najbolje pripovijesti o putovanju kroz vrijeme ”Dani buduće prošlosti” imaju isključivo jedan razlog za interveniranje u prošlost serijala: poništavanje svega što se u dosadašnjim filmovima zbilo.

 

X-Men_4Da, X-franšiza ovime je imala petlje poći kamo se tek jedan serijal prije nje usudio: u potpuno brisanje uspostavljene povijesti od nulte točke i polaženje novim smjerom odande. Samo, dok je u slučaju novih ”Zvjezdanih staza” to bio razmjerno domišljat pristup pričanju starih priča na novi način, kontinuitet X-serijala ovim filmom postaje istinska noćna mora.

 

Jesu li postupci na koje je Wolverine nagovorio mladog Charlesa Xaviera, mladog Erika Lehnsherra 1973. zaista imali tako prijelomnu snagu da promijene potpuno nevezane i tada još desetljećima udaljene događaje, poput pretvaranja Jean Grey u Tamnog Phoenixa? Vjerojatno ne, ali koga briga: Singer se sada može pretvarati da do trećeg filma nikad nije došlo, pa tu priču ispripovijedati ponovno.

 

”Dani buduće prošlosti” već pod vrlo malim uvećanjem – na razini povećala, ne mikroskopa – otkrivaju svoj temeljni razlog postojanja kao sinergijsko spajanje onoga što je u dosadašnjoj X-franšizi valjalo i istovremeno brisanje sjevernokorejskom temeljitošću svega što nije. To ipak ne znači da je konačan film nužno posve ciničan.

Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom

 

Istina, zaista ne funkcionira kao priča o putovanju kroz vrijeme, te mu svi segmenti smješteni u 2023. imaju otprilike jednaku narativnu svrhu kao sekvence iz budućnosti u prvom ili drugom ”Terminatoru” (dakle, ilustrativnu, a ne dramsku) – iako njima posvećuje deset puta više vremena. Što je još gore, tom bi se dijelu filma optužba za cinizam najlakše mogla prišiti: likovi iz prvih triju filmova, u tumačenju glumaca poput Anne Paquin ili Halle Berry, pojavljuju se na ekranu tek u šačici kadrova, naizgled čisto da bi se moglo reći da su i oni u filmu.

 

Lik Ellen Page prolazi tek nešto bolje, čisto kao katalizator Wolverineova puta. Ali sve te nas scene ipak podsjećaju na bliskost i zajedništvo koje su Xavier i Lehnsherr stekli nakon godina međusobnog antagonizma – godina kojima u ostatku filma svjedočimo.

 

Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom. A taj prizor – umješnošću izvedbe možda superioran čak i Singerovu uvodu u drugi film – zapravo prijeti poremetiti film do te mjere da ga film brže-bolje stavlja na stranu.

 

Naime, riječ je o jednom od rijetkih novih mutanata koje nam film dovodi u prvi plan, koliko god prostora bio primoran dati desecima starih. On se zove Quicksilver i vrijeme za njega protječe stostruko sporije nego svima ostalima, zbog čega ostavlja dojam izvanredne brzine. U tumačenju mladog Evana Petersa Quicksilver je glavni protagonist provale u Pentagon zbog Erikova oslobađanja, i prizor koji tada nastaje jedan je od vrhunaca Singerove karijere i akcije u 2014. kao takve.

Kao i cijela ergela Marvelovih filmova (samo ove sezone imamo ih četiri), X-krčag ići će na vodu dok se ne razbije. Na svu sreću, usprkos nakrcanosti likovima i čestim logičkim i kronološkim nedosljednostima u radnji, čini se da se to ovaj put nije dogodilo

 

Ostatak prizora u sedamdesetima ipak omogućava redatelju da glumce koje je izvorno okupio Vaughn gotovo potpuno uklopi u svoju viziju tumačenja X-Mena, te da nam predstavi jednog od najuvjerljivijih negativaca dosadašnjeg serijala. Peter Dinklage kao Bolivar Trask, tvorac Sentinela, zvuči onako kako bi vojnoindustrijski lobi volio zvučati kad bi bio zaista primjeren u javnosti opravdavati svoje postupke – premda film ni njegov izniman talent ne rabi dovoljno.

 

Zapravo, u glumačkom pogledu jedini trajniji dojam tu ostavljaju James McAvoy i Michael Fassbender kao Xavier i Erik, jer su nakon samo dva filma obojica uspjela svojim likovima dati snagu i složenost ravnu, pa možda katkad i superiornu onoj koju su dosad imali Patrick Stewart i Ian McKellen. Hugh Jackman u posljednje vrijeme češće jest nego nije Wolverine, tako da ne može ostaviti trajniji dojam, dok Jennifer Lawrence ima tako jasno zacrtanu putanju u radnji da liku Mystique ne može dati ni tračak one dopadljive složenosti koju je imala pri svojoj posljednjoj posjeti sedamdesetima u filmu ”Američki varalice”.

 

Ali sve je to u konačnici nebitno. Dok traju, ”Dani buduće prošlosti” osvježenje su čisto zbog činjenice da se ne raspadaju po šavova zbog prekrcanosti likovima već, naprotiv, posve pitko pripovijedaju svoju ne posve suvislu priču (za što je sigurno zaslužan skladatelj i montažer filma John Ottman, stari Singerov suradnik). A kad završe, osvježenje su i zbog saznanja da smo upravo vidjeli jedan superjunački naslov u kojemu nije došlo do razaranja gradova i stotina tisuća kolateralnih žrtava. Čak i za poslovično suzdržanu X-franšizu to je ugodno osvježenje.

 

Eto, nakon tri od ovogodišnja četiri Marvelova filma čini se da publika još nema razloga za dizanje ustanka protiv ovih priča. Sudbina X-krčaga zasad je sigurna.

Arsenova harizma

Autor: / Leave a Comment

Dokumentarni filmovi, ne samo kao stilske vežbe budućih autora igranog filma već kao ozbiljni produkcioni i autorski poduhvati, uz upotrebu najnovije PC tehnologije i višemesečnih istraživanja, među istaknutim fenomenima su novije medijske ponude. Tome su doprineli specijalni kablovski kanali poput History, Discovery, Geography, Animal Planet, ali i specijalizovani festivali koji su spremni da značajnim donacijama podupru ambiciozne projekte.

 

A i vreme je bilo, jer u epohi tradicionalne dominacije holivudske ponude na jednoj strani i autorskog filma (pod koji se može podvući i bilo šta) na drugoj, dokumentarna disciplina je prebivala u nezasluženoj zavetrini. I, neočekivano, kad se pojavio internet sa ogromnim performativnim mogućnostima, ali i sa novom digitalnom tehnologijom koja je postala dostupna i siromašnijem sloju alternativnih filmskih stvaralaca, dogodio se paradoksalni obrat. Ono što je tradicionalistima u poimanju novijih medija delovalo kao ugrožavanje filmskog medija, otvorilo je nove mogućnosti poimanja pluralizma vizuelnog istraživanja.

I, neočekivano, kad se pojavio internet sa ogromnim performativnim mogućnostima, ali i sa novom digitalnom tehnologijom koja je postala dostupna i siromašnijem sloju alternativnih filmskih stvaralaca, dogodio se paradoksalni obrat. Ono što je tradicionalistima u poimanju novijih medija delovalo kao ugrožavanje filmskog medija, otvorilo je nove mogućnosti poimanja pluralizma vizuelnog istraživanja

 

U svemu tome ima i neke istorijske pravde, jer je film u verziji braće Lumiere, na starom kontinentu, i Edissona, u Novom svetu, rođen kao prodor u percepciju postojećeg sveta, sa novim dramatičnim problematizovanjem kategorije stvarnosti (termin koji je, izražavajući se u polju umetnosti pisane reči, genijalni Nabokov uvek pisao sa znacima navoda).

 

I sada, na početku trećeg milenija, širom sveta su sve prisutniji (u kulturološkom smislu, a ne po finansijskim pokazateljima zarade). Javili su se mnogobrojni festivali, neki sa opštim pregledima, a neki specijalizovani, po tematskom opredeljenju ili po konceptualnim postavkama.

 

Tako su se javili festivali ili panorame sa filmovima o ugroženim građanskim i manjinskim pravima, o LBGT orijentaciji, folklornoj tradiciji, etnografskim otkrićima i specifičnostima…

 

U Beogradu već dvadesetak godina postoji Međunarodni festival podvodnog filma, veoma neobičan, sa kultnom publikom koja obavezno ispuni gledalište, iako ovom festivalu štampa ne poklanja nikakvu pažnju. Uprkos tome, ovo je festival sa najposvećenijim aficionadosima na našim prostorima. Why not!

 

U srpskoj metropoli postoje tri festivala dokumentarnog i kratkog igranog filma u najširem žanrovskom rasponu. Najstariji, onaj koji je nastao godinu dana posle smotre jugoslovenskog filma u Puli, dugo je bio i jedini, ali pre deset godina pojavio se i festival ”Sedam veličanstvenih”, ove godine sa neočekivano dobrom posetom i po običaju odličnim izborom dela koju jedno poznato selektorsko ime (uvozno) stvara iz džinovske međunarodne ponude. Onaj najstariji, delimično i zbog trapavog, rutinskog priređivanja, pao je u priličan zasenak.

Tako su se javili festivali ili panorame sa filmovima o ugroženim građanskim i manjinskim pravima, o LBGT orijentaciji, folklornoj tradiciji, etnografskim otkrićima i specifičnostima… U Beogradu već dvadesetak godina postoji Međunarodni festival podvodnog filma, veoma neobičan, sa kultnom publikom koja obavezno ispuni gledalište, iako ovom festivalu štampa ne poklanja nikakvu pažnju. Uprkos tome, ovo je festival sa najposvećenijim aficionadosima na našim prostorima. Why not!

 

A odjednom se pojavio i Doks, međunarodni festival koji je ove godine po sedmi put ponudio svež pogled u svet dokumentarnog filma. I ovaj festival se odvijao u prilično kamernoj atmosferi koja ga prati od osnivanja. Ali uoči otvaranja 7. izdanja stvorena je neobična medijska groznica, nekoliko dana uoči prve festivalske večeri (8. maj) velika dvorana Centra Sava bila je rasprodata, te večeri su se posle dužeg vremena pojavili tapkaroši, zlatne ribice koje su podsetile na godine kad se u viđenije bioskopske dvorane ulazilo uz znatno skuplje ulaznice.

 

Kad sam se dva dana uoči otvaranja javio organizatorima, doznao sam da su male šanse da uđem, jer je dvorana odavno rasprodata. To se decenijama nije događalo ni na famoznom Festu, o kojem prestonična štampa gusla nedeljama pred početak. Dokumentarni film i tolika fertutma! Ha!

 

Ali te večeri je bila srpska premijera dugometražnog dokumentarnog filma u kojem se pojavljuje kao glavni junak i nosilac svega pozitivnog Arsen Dedić. A kad on, na ovaj ili onaj način gostuje u Beogradu, to nije samo generacijski fenomen (kako neki brzopleti hroničari misle govoreći o patentiranoj nostalgiji), već lekcija iz vrhunske kulture, ako mi dozvolite ovaj patetični izraz.

 

Velike autorske ličnosti prošlog stoleća iz sveta popularne muzike – Jacques Brel, Georges Brassens, Leonard Cohen, Bob Dylan, Tom Waits – dobile su svoje biografske priče, snimke najvažnijih koncerata… Ali velikan jugoslovenske muzike Arsen Dedić je po svom multidiciplinarnom obuhvatu (desetak pesničkih zbirki, četrdesetak albuma, muzika za približno 150 pozorišnih predstava i sedamdesetak filmova i tv-serija), ozbiljno govoreći, mimo svih.

Matičević je doku-snimke iz raznih izvora ”upeglao” u crno-belu hromatiku. Govoreći danas o burnim vremenima, ali i o Gabi i Matiji, Arsen ne pristaje na stereotipe harizme koju je nesumnjivo zaslužio. I nije slučajno prepuna dvorana Centra Sava 10-minutnim ovacijama (to se u svetu zove outstanding ovations) pozdravila autore filma i Arsena, koji je rekao da od sad ”nastupa samo po kućama”. A Beograd je njegova kuća, nego šta

 

Film ”Moj zanat” (72 m.) je intimistički portret u kojem se mimo uobičajene klopke ”od kolevke do zrelosti”, ali i bez reči dodatog komentara (osim delova ispovedno-ironične priče samog junaka filma) gradi impresivna slika lirskog hroničara jedne epohe i mnogih generacija kojima je ponudio ”lozinku ljubavnika”. Reditelj Mladen Matičević kao dramaturšku okosnicu nudi klupski koncert, a potom se mešaju vremenski planovi, od šibeničkog odrastanja uz didu i majku do prvog dolaska u Zagreb, potom u Beograd, koji će ga nesebično prigrliti posle prvog nastupa na Tašmajdanu 1961.

 

Matičević je doku-snimke iz raznih izvora ”upeglao” u crno-belu hromatiku. Govoreći danas o burnim vremenima, ali i o Gabi i Matiji, Arsen ne pristaje na stereotipe harizme koju je nesumnjivo zaslužio. I nije slučajno prepuna dvorana Centra Sava 10-minutnim ovacijama (to se u svetu zove outstanding ovations) pozdravila autore filma i Arsena, koji je rekao da od sad ”nastupa samo po kućama”. A Beograd je njegova kuća, nego šta.

 

Vrativši se kući, video sam da je na RTS 1, u večernjem dnevniku najavljen specijalni kratki intervju sa Dedićem, načinjen uoči beogradske premijere. Bilo je kratko i neuobičajeno. Počelo sa Arsenom koji je u zakazano vreme, u hotelskom lobiju, desetak minuta čekao tv-ekipu – za šta nema nikakvog opravdanja. Umetnik je izrekao prekor, zaslužen, ali je ipak govorio o sebi i gostovanju otkrivajući nam da sada ispisuje svoje memoare, u kojima će pod punim imenom i prezimenom biti pomenuti neki njegovi prijatelji, sadašnji i bivši. Sve po pravdi, shvatili smo.

 

Naše čestitke, zahvalnost za sve što nam je pružio, dobre želje da završi ovaj poduhvat. Tu neće biti foliranja na koja smo naviknuti od nekih pravih i umišljenih veličina.

Fantomski zdesna

Autor: / Leave a Comment

Kad god Srđan Dragojević snimi film, bioskopi i kina uzduž i popreko post-YU ”regije” otvaraju mu se širom: Dragojević se, naime, tržišno-kapitalistički rečeno, ”dobro prodaje”. Ono što on režira ili napiše, to se masovno gleda. Biće da za to postoje dva razloga ili dve grupe razloga: prvo, on je talentovan čovek; drugo, njegovi filmovi uvek su katalizatori neke aktuelne kolektivne traume. To o njima ne govori unapred ni dobro ni loše, ali nije nevažno da se ima na umu.

 

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao.

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao. Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji…

 

Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji (a ne o tavorenju kod babe i dede u Donjem Krompirištu kod Prnjavora), a podrazumeva se i to da je letovanje besplatno ili bar plaćeno po radikalno diskontnoj, ”sindikalnoj” ceni, pa još na bezbrojne rate koje blaženo obesmisli potmula inflacija. Pravi little man’s paradise.

 

Sto mu gromova, tu već imam problem s filmom ili možda sa sopstvenim minulim životom! Naime, mi nismo letovali svake godine na moru ili tako negde – u najboljem slučaju tek svake treće-četvrte godine – iako su moji roditelji, rekao bih, pripadali socijalističkoj srednjoj klasi. Valjda su imali druge prioritete, šta li? Ako je tvrdnja s početka filma ipak tačna, onda me je neko opljačkao, ali od koga danas da tražim obeštećenje kad je Sistem odavno propao? A ja, ispada, nisam prekomernim parazitiranjem na njegovim pogodnostima dovoljno doprineo njegovoj propasti.

 

A opet, Dragojević je moj vršnjak, mora biti da se sličnih stvari sećamo. Samo što je nevolja sa sećanjem to da je ono uvek nekovrsni izbor iz prošle stvarnosti, svestan ili nesvestan. Kada proradi ono što se naziva ”optimizam pamćenja”, prošlost postaje nalik onoj Hičkokovoj definiciji filma kao života lišenog dosadnih delova: ona biva, naime, lišena tamnijih strana, što je nužno izobličava u odnosu na ono što je bila dok još nije bila prošlost. To je verovatno neizbežno i ne mora da bude problematično ako se ne upotrebljava za problematično tumačenje sadašnjosti.

 

A ”Atomski zdesna” je film o sadašnjosti, ergo, film o kapitalizmu; možete ga nazvati tranzicionim, neoliberalnim, predatorskim, banditskim ili naprosto, eto, kapitalizmom bez dodatnih oznaka (tvrđi levičari ionako veruju da je svaki kapitalizam po naravi nužno takav i da drugačiji ne može ni biti, jer bi onda prestao da bude kapitalizam), od volje vam.

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma…

 

Prodavci time-share apartmana negde na hrvatskom Jadranu zapravo su dileri Ničega (ideja je: prodaj mi ono što mi ne treba za pare koje nemam), a svoju robu uvaljuju onima koji zapravo ništa ni nemaju; to ih, prodavce, ne čini anđelima, ali ni zlikovcima, jer su i sami tek ucenjene žrtve koje jedan otkaz deli od beznađa, sitni kotačići u neprestanoj meljavi kapitalističke mašine koja ne sme da stane.

 

A njihovi klijenti, mahom deklasirana postsocijalistička, da prostite, polufukara skupljena s koca i konopca bivše Juge, ”pripadnici naroda i narodnosti” i nositelji odgovarajućih eksploatacijskih stereotipa (ili, ređe, njihovi razbijači) samo su sitni grebatori i dežurni kupci cigle koji bi da se očešu o besplatno letovanje, tj. da ”prevare sistem” kao što su, na neki drugi način, varali i socijalizam. E sad, kapitalizam je malo teže prevariti jer je on svaku moguću prevaru unapred ukalkulisao u svoj troškovnik, a njegov troškovnik je tako setovan da na koncu uvek pokaže plus…

 

Iz takve postavke proizilaze i neke vrline, ali i većina mana ovog filma, pre svega njegova povremeno baš iritantna tezičnost; no, neću se time podrobnije baviti, ovo nije filmska kritika. Interesantnije mi je nešto drugo. ”Atomski zdesna” je, kažem, film o kapitalizmu, to jest ”protiv” njega, film o jednoj bazično kvarnoj robi koju su zli dileri globalnih opijata uvalili neukim i naivnim otrocima socializma, lišenim imuniteta na tu vrstu zavođenja. I u tom je smislu ovaj film kapitalistički promućurna investicija, jer je baš sada idealan trenutak za takve filmove, slobodno tržište trenutno odlično reaguje na filmove protiv tiranije ”slobodnog tržišta” i njenih posledica.

 

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma, savršeno nevidljiv, a savršeno dominantan i sveprisutan.

Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe…

 

Sećate li se filma ”Bal na vodi”, ne američkog izvornika iz 1944. (Bathing Beauty) Džordža Sidnija sa Ester Vilijams, nego jugovarijante Jovana Aćina iz 1985.? Grupa nekadašnjih mladića okuplja se u Beogradu na sahrani nekadašnje gradske lepotice koju su zvali Ester; slatka ptica mladosti zauvek je odlepršala, a priča o njoj i njima vraća nas u zajedničku im prošlost, u dane ranog socijalizma, u sivilo, bedu, režeću tupost agitpropa i bande skojevaca koje jure ”giliptere” s makazama u rukama da ih šišaju. A ovi, pak, maštaju o nekom pravom, punom životu, koji je ”negde drugde”, nije Kundera to slučajno tako definisao pišući o istoj epohi.

 

Bivajući, dakle, u svom ”vidljivom” sloju filmom o prisutnom socijalizmu iz njegove prilično represivne faze, jugoslovenski ”Bal na vodi” postaje film o odsutnom kapitalizmu, to jest o ”Zapadu” i o ”slobodi” koji postoje Tamo Negde u prostoru i utoliko su divniji ukoliko su nedohvatljiviji. Muke počinju tek kad ih se dočepaš…

 

Ispada, dakle, da je ”Atomski zdesna” simbolička inverzija ”Bala na vodi”. Nije da je to bilo čija namera, nego stvari naprosto tako funkcionišu, to je ”duh vremena”.

 

Čemu nas sve ovo uči? Možda tek ovome: čoveku je nemoguće ugoditi. Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe, to jest i antisocijalističke i antikapitalističke, a voljan je i da snima nove nastavke, samo ako tržište to traži.

Zakon – za jezik polizati!

Autor: / Leave a Comment

JEZIK: MI-RNO! Naprijed gledaj, ne okreći se prema budućnosti. Taa-ko! Prsa van, trbuh unutra! JEZIK: ISPLAZI SE, taa-ko! JOŠ, NA DESNO; RAVNAJ’S! Što ti buljiš, ti, očalinko? Ne znaš šta je desno, šta lijevo? Za kaznu: POLIŽI ONAJ – ZAHOD! Da, da, dobro si čuo, poliži onaj natpis – WC! Kakve su to škrabotine na jednoj javnoj površini, a koje nagrđuju pravopisna i pravogovorna načela, propisana ”Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”? WC? Da to nije nekakva ćirilica? Kažeš da se to čita ”ve-ce” i da su to prva slova engleskih riječi ”water closet” i da označavaju (javni) zahod iliti nužnik. Pa ako označavaju to isto, što će nam onda ti hijeroglifi kao WC, pišimo hrvatski da nas cijeli svijet razumije.

 

Stranci, kažeš, ma koji ”fakin” stranci u našem čistom jeziku, uostalom, neka se snalaze kako znaju i umiju, pa nisu nam oni valjda donijeli kulturu uljuđenog ispuštanja tjelesnih izlučevina? POLIŽI TO, JEZIČE! A vi ostali, PAZI OVAMO: ATOMSKI UDAR SLIJEVA! To znači da se svi kao pokošeni bacate udesno i plazite po pločnicima, uz kućne zidove i da s gas-maskom, pardon, s plinskom krinkom na glavi ”izvršite nadzor” (čl. 19.) nad svim ”stranim imenima tvrtki” (čl. 20./f), koja se imena bezočno koče ”bez hrvatskog imena”.

Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu

 

JEZIK: POLIŽI TAJ ”coffee-bar” jer zašto ne bi bila samo ”kavanica”, premda, kažeš, da ni ta ”fakin” kava nije baš neka izvorno hrvatska riječ. Pa, neka, ako već može ”akademija” kao u HAZU, neka ostane i ta kava. Svejedno, POLIŽI TO, ”market”, ”shop”, sale”, ”express”, ”kino”, ”export-import”, uf, koliko posla, a tek smo počeli, premda smo naredili da je ”Vlada Republike Hrvatske dužna u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona usvojiti akt o imenovanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika” (čl. 25.), a to će Vijeće ”u roku od devet mjeseci od svojeg imenovanja predložiti Vladi Republike Hrvatske državni program jezične politike.” (čl. 26.)

 

Da moja malenkost slučajno ima smisla za parodiranje, možda bih se ovako usudio (sebi) predočiti prizor u kojem dostojanstveni predstavnici samoimenovanog Vijeća s tekicama u rukama obilaze gradske ulice i daju upute ”inspekcijskim službama ovlaštenima za područja na koja se odredbe… Zakona odnose. A dotični su Zakon, kao prijedlog, pripremila upravna tijela Matice Hrvatske i objavila ga u ”Vijencu” br. 514, od 14. studenoga o. g.

 

Nu, čini mi se da je ovo o ”stranim imenima tvrtki”, kao i o ”nazivima kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi i sličnih manifestacija” ubačeno u prijedlog Zakona samo kao pikantni začin za odvlačenje pozornosti od nekih bitnih sastojaka. Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu.

 

Uostalom, u mnogim su našim novinama već desetljećima poduzimane slične inicijative i predlagano je da bi trebalo uvesti neki red u javnoj uporabi domaćih i stranih imena. Dakle, za ovako nešto banalno angažirati brojne prominentne ustanove, institute, odsjeke, društva i ministarstva, smiješno je već po sebi i to ne treba parodirati (stoga se pardoniram!). Ono bitnije, na što se smjera ovim prijedlogom, upućenom, piše se, na adrese 15 institucija, jest polaganje prava na donošenje mišljenja ”o pravopisnim i pravogovornim načelima na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici” (čl. 16).

Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj

 

Na ovako izraženu težnju za monopolističkim pokroviteljstvom nad pravopisnim i pravogovornim priručnicima, referirat će se, logično, oni kojih se to bude ticalo, a ”prijedlog da se… izvrši nadzor… može dati svaki građanin Republike Hrvatske” (čl. 19.). Kad tamo, ali preuzimanje odgovornosti nad ispravnom uporabom hrvatskoga jezika zapelo je već na samome početku jer je kao samorazumljiva činjenica određeno da je u toj uporabi ”hrvatski standardni jezik” (čl. 1.), pa je, kao takav, on i ”službeni jezik” (čl. 5.) … Baš fino, ali koji bi to bio hrvatski standardni jezik ako znamo da još i danas mnogi naši jezikoslovci sve svoje kolege koji pišu o istim stvarima smatraju neznalicama i kvaritonima?

 

Jezični rat za pravilni hrvatski – standardni, pa čak i ”književni” – jezik, još se itekako vodi i vodit će se dok i posljednji pismenik u Hrvatskoj ne ispusti posljednji dah. Što je najzanimljivije, predlagatelji tu službenost hrvatskoga standardnog jezika nameću i medijima, tvrdeći da je to jezik svih medija registriranih u Hrvatskoj (čl. 14.).

 

Ovo je, dakako, samo pusta želja i fantazija jer se pismenost u medijima (valjda se misli prvenstveno na tipografske, dakle, na novine!) odavno odmetnula od svih dobrih i loših normi, ne samo visokoškolske naobrazbe, nego čak i srednjoškolske. Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj. K tome, kad bi u novinskim redakcijama, kao nekada, radili stručni lektori, oni bi mogli utjecati samo na bazičnu pismenost, ali činjenica što se medijski jezik oteo teroru kojekakvih načela uopće principijelno nije tako loša kao što se čini.

 

Naime, hrvatski je standardni (”književni”) jezik već odavno nemoderan, istrošen i mucav i kao takav nepodesan za medijsku uporabu. Ako bi ga se ovim prijedlogom Zakona htjelo vratiti u praksu, onda će mediji taj Zakon nabiti na – parodiju!

U Rijeci otvoreno Mini Art-kino

Autor: / Leave a Comment

Art-kino Croatia, javna ustanova u kulturi, otvorila je u Rijeci novu malu dvoranu Mini Art-kino. Riječ je o projektu koji će za probranu publiku kontinuirano prikazivati dokumentarne i eksperimentalne filmove od petka do nedjelje te izvanredno kada se to pokaže potrebnim.

 

Dvorana može primiti petnaestak gledatelja. Novi prostor za prikazivanje filmova nalazi se na istoj adresi u samom Art-kinu Croatia.

 

Razlog otvaranja novoga, ali manjega prostora jest interes publike za program Art-kina, koji je svake godine sve veći, ali i filmaša, koji svoje programe žele prikazati upravo u riječkom Art-kinu.

 

Također, budući da postoji potreba da se prikazuju umjetnički relevantni programi, koji ne privlače velik broj posjetitelja, ali imaju iznimnu filmološku važnost, novo Mini Art-kino pokazalo se odličnim rješenjem. U novom će se kinu održavati i tribine, izlaganja te prezentacije vezane za filmske žanrove, stilove, predstavljanja publikacija te predstavljanja nacionalnih kinematografija. Mini Art-kino trebalo bi biti idealno mjesto i za predstavljanje filmova mladih domaćih autora.

 

Prvi na repertoaru Mini Art-kina je program ”Kockice” glavnog programa Zagreb Film Festivala. Taj program kratkometražnoga hrvatskog filma u Art-kino donosi devet filmova iz konkurencije, među kojima je i pobjednički film ”Ko da to nisi ti” Ivana Sikavice te film ”Srami se” Darije Blažević, nagrađen posebnim priznanjem. Ulaz je besplatan, no zbog ograničena broja sjedala ulaznice se mogu rezervirati.

 

Drugi film na programu je ”Pussy Riot – punk molitva”, glazbeno-aktivistički dokumentarac koji prati zbivanja vezana za suđenje i optužbu članica ruske feminističke umjetničke skupine Pussy Riot. Tri članice uhićene su u ožujku 2012. nakon izvedbe provokativnoga performansa, tzv. punk molitve, u moskovskoj katedrali. Slijedile su vrlo stroge i ozbiljne optužbe o širenju vjerske mržnje, a ono što je počelo kao pjesma rugalica i duhovita kritika upućena arogantnosti i hipokriziji Putinove vlade, pretvorilo se u tragično svjedočanstvo o cenzuri i represiji u današnjoj Rusiji.

 

U suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci prikazat će se i ciklus kratkih filmova ”Antologije krijumčarenja”, koji je dio Međunarodnoga interdisciplinarnog projekta o tradiciji sive ekonomije – šverca. Filmski program donosi pet filmova koji na svojstven dokumentarni način prikazuju jedan aspekt krijumčarenja. Film ”Moja granica” osvrće se na razdvajanje Jugoslavije i Italije 1947. godine, kada je postavljena ograda, a slovenska pokrajina Primorska priključena Jugoslaviji.

 

”Raskršća željezne zavjese” bave se austrijsko-mađarskom granicom postavljenom između 1948. i 1989., kada su brojni građani, obični i poznati, odlučili prelaziti tu granicu. Mnogi su to uspjeli sami, a mnogi tek zahvaljujući lokalnim krijumčarima.

Raspored projekcija je dostupan na stranicama kina www.art-kino.org.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt