novinarstvo s potpisom
Zoran Pusić
Izjava Antifašističke lige RH povodom incidenta u Borovu Selu
Prema izjavi policije grupa od preko dvadeset muškaraca je 2. svibnja, prolazeći Borovim Selom, uzvikivala ”neprimjerene parole” i policija će, kad utvrdi identitet pojedinaca, podići prekršajne prijave. [Read more…]
Odmah priznajem, i rado priznajem, da nikada nisam pogledao sajt na web adresi dnevno.hr, baš kao ni dnevno.rs ili dnevno.ba, niti to mislim da činim ubuduće (i moja radoznalost ima granica); iz medijskih izvora koje smatram sasvim verodostojnim saznao sam sve što me je o njima zanimalo, to jest, saznao sam da nema nikakvog razloga da trošim sopstvene resurse – pre svega vreme i živce – na taj sadržaj. Ako sam doveden u zabludu to je samo moj gubitak, ali znamo da nije baš visoka verovatnoća da sam doveden u zabludu…
Elem, dnevno.hr, kao regionalna ‘‘majka svih Dnevnih“, hajde da ga tako nazovemo, ‘‘istakao se“ agresivnom desničarskom propagandom, pre svega nacionalističkom, i dakako klerikalističkom, ksenofobnom, homofobnom i već sve što uz to ide (oko referenduma, ćirilice i toliko drugog). O tome je u relevantnim hrvatskim medijima dosta već pisano. Ta me stvar po sebi ne bi preterano zanimala – ima takvoga šodera svugde – da u ovoj priči nema dodatnog zapleta.
Naime, ispostavlja se da ova tri sajta ne nose tek slučajno zajedničko ime, nego su, kako otkriva samostalni srpski tjednik ‘‘Novosti“ u broju od 17. 1. 2014., medijski projekti jednog te istog vlasnika, izvesnog ‘‘kontroverznog hrvatskog poduzetnika Mihaela Ljubasa“, koji da inače ‘‘državi duguje više od 70 milijuna kuna“, sve po navodima iz ‘‘Novosti“. Hm, na ovom mestu takođe rado priznajem da za imenovanog gospodina nikada do sada nisam čuo, biće da se krećemo u različitim prostorno-vremenskim dimenzijama. Doduše, zajedničko vlasništvo nije baš posve transparentno, učinjen je stanovit napor da se prikrije, ali uz malo ‘‘istraživačkog novinarstva“ može mu se, po svoj prilici, pouzdano ući u trag.
E sad, oni koji obavljaju teške poslove da mi ostali ne bismo morali, na primer zalaze na takve sajtove, primetili su još jedan zanimljiv fenomen. Ako na dnevno.hr sve vrvi od nacionalističkog i specifično antisrpskog naboja, onda na dnevno.rs stvari stoje identično, ali upravo obrnuto: i tamo sve vrvi od nacionalističkog naboja, ali antihrvatskog…
Ako dobro razumem, svi ti Ljubasovi projekti su u ekspanziji, tj. beleže sve više ‘‘klikova“; čoveku, dakle, dobro ide, pa će, ko zna, možda i vratiti dug hrvatskoj državi (da li je štagod dužan srpskoj ili bosanskoj državi, o tome nas niko ne obaveštava). A ko su onda ti koji mu nabijaju te silne klikove, pošto je očigledno da vi ili ja to nismo? Biće da su to ljudi koji sebe smatraju dobrim, uzoritim, pače fanatičnim rodoljubima, domoljubima, vernicima, poštovaocima ‘‘tradicionalnih vrednosti“, i već sve što uz to ide, poznat vam je dobro taj drndavi repertoar.
Ovi navučeni na dnevno.hr, dakako, ne mogu očima da vide potrošače dnevno.rs, a ovi ovisni o dnevno.rs gledali bi ove kojima se oči cakle na dnevno.hr samo preko nišana puške… Mihael Ljubas, međutim, u širini svoga srca voli i jedne i druge, a bogme i treće, i kad pogledaš – a zašto ih i ne bi voleo? I vi biste voleli one koji su tako dobri prema vama…
Pa dobro, da su nacionalisti po prirodi stvari magarci, to sam i ranije znao; skoro poluvekovno životno iskustvo uči me da naprosto ne možeš biti nacionalista a da ti nešto strašno važno ne nedostaje, bilo intelektualno, bilo duševno, bilo oboje. Ali ipak, da mogu biti baš takvi i baš toliki magarci i tukci, pa sto mu gromova, to je ipak i za mene neprijatno iznenađenje! Takoreći antropološko…
Mislim, kako osećati elementarnu sigurnost ako znate da tu negde, pored vas, žive ljudi koji su do te mere lišeni elementarnog rezona, ma šta rezona:. elementarnog snalaženja u svetu bića, stvari i pojava!? O elementarnom samopoštovanju da i ne govorim: kako neko može ‘‘pušiti“ takve sadržaje slivajući (makar posredno) svoje novce u jednu te istu kasu zajedno sa svojim parnjakom iz “neprijateljske“ nacije? Ako otklonimo mogućnost kliničke retardiranosti, jedino racionalno objašnjenje je duboko interiorizovani samoprezir, posvemašnji nihilizam koji započinje već pogledom u ogledalo.
Ima u tom Mihaelu Ljubasu (‘‘kao metafori“, dodala bi Susan Sontag) nečega od ciničnog postkomunističkog Ostapa Bendera, ima u njemu (eto duševne hrane za levičare) i te kako i nečega od intrinzičnog ‘‘preduzetničkog“ duha kapitalizma koji zapravo transcendira ama baš sve ideologije i svetonazore (uključujući, dakako i onaj antikapitalistički, kojeg s posebnim apetitom usrkuje i pretvara ga u deo svog asortimana ‘‘subverzivne“ zabave za studente s dreadlocksima i napirsane studentice i njihove ‘‘harizmatično“ bradate, petarpanovske profesore) i pretvara ih u spektakl na kojem se može dobro zaraditi.
Gledano negde s ‘‘marsovskih“ visina, sve bi to, iz navedenih razloga, nekome moglo izgledati i na neki morbidan način ‘‘simpatično“: dosetio se veseljak kako izmusti još para od budala! Ovce su za šišanje, ne? Eh, nevolja je (moja barem) u tome što ja to ne mogu da gledam s te visine, odviše sam blizu i odviše me se sve to tiče i odviše ružnog proizvode i recikliraju takvi ‘‘projekti“, a ni te ovce, koliko do juče, ovde nisu bile za šišanje nego za – klanje. A s klanjem se ja ipak ne bih zajebavao, ako se dobro razumemo.
Bez obzira na međusobne različite doktrinarne prijepore svi se budisti slažu u jednom – da je roditi se kao čovjek neobično rijetka i dragocjena posljedica zasluga iz prijašnjih života jer postoje, navodno, živa bića različita od ljudskih u bezbrojnim drugim svjetovima, egzistirajući u mnogo nepovoljnijim uvjetima za oslobođenje od patnje i postignuće nirvane. Roditi se kao čovjek, vele oni, ne znači nužno i ostati čovjek tijekom života jer pojedincima, a takvih je, nažalost, većina na ovome našem plavom dragulju, već činom rođenja iscure zasluge iz prethodnih života. Oni nastavljaju živjeti vođeni životinjskom sviješću koja je, dakako, niži oblik od ljudske. Prepoznatljiva značajka takvih umova je tupost i okrutnost, a ne aktivan odnos i sućut prema drugim živim bićima. Tako to mniju budisti.
Znao je to i podrugljivi Voltaire kada je odapinjući žaoke prema Bourbonima kazao da vlastima trebaju oboje, i pastiri i mesari. Prvi su vođe tupima, a drugi su okrutni.
Pozabavimo se ovim potonjim.
Da je ljudska okrutnost oduvijek “in” i da svakodnevno producira raznovrsne modalitete izopačenoga, svijet nam je svjedok. Primjerice, mladi nogometaš iz Brazila Gabriel de Oliveira Domingos Costa ubijen je, a njegovo je raskomadano tijelo bačeno svinjama koje su se nahranile njime. Pa još: Francesco Raccosta, mafijaški šef iz Italije, pretučen je i živ bačen među svinje, koje su ga takva i pojele, priopćila je nedavno talijanska policija. Okrutno ubojstvo počinio je suparnički gang.
Svinje, naravno, nisu krive. Što njima znači ljudski gnjat, bok ili džigerica? Životinje su, nisu sućutne. To je nagonski trajno zašarafljeno u njihovoj životinjskoj svežderskoj naravi, nemaju izbora.
Ljudi imaju, ali su svejedno okrutni.
Jedu oni i svinje, ne zato da bi im se osvećivali što one u prismoku s mekinjama povremeno smažu nekoga od njih, nego zato što su im delikatesne. A sada je upravo vrijeme priprave tih delikatesa jer iz nemalog se broja domaćih dvorišta ovih dana čuje cvilež i hropac kao posljedice svinjokolje. Znajući da su ljudi okrutni, prije tri godine doneseni su u EU-u Zakon o provedbi uredbi Europske unije o zaštiti životinja i Uredba Vijeća EZ-a o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja, koji su postali zakonskom osnovom Upute što ju je Ministarstvo poljoprivrede netom objavilo glede postupanja sa svinjama prije klanja, a zbog zaštite dobrobiti te domaće životinje.
Dakle, prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva “značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti.
Bojim se da je izričaj “omamljivanje” ovdje očito u svojstvu eufemizma, jer bi ono pristajalo bolje uz, recimo, morfij, kloroform, pa i hipnozu, nego klin u mozak. No što je, tu je.
Razumijem ja i prijatelje životinja kada rečene Upute uspoređuju s uputama iz nacističkih logora, smatrajući da humanoga klanja nema i da životinje od rođenja trpe bol i patnju u uzgoju u suvremenim logorima, a završavaju nasilnom smrću, brutalno zaklane. Naime, kada “baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti. Nije isključeno da tako obnavlja uspomene iz prošlog rata jer, božemoj, povremeno valja razgibati zglob radi magle, noći… i slično. Ukratko, probuđena zvijer u njemu kolje životinju pod njim.
Onda iskače Ministarstvo, koje s Europom kliče koljaču – stop! Prvo klin u mozak pa nož pod vrat! To bi trebao biti suvremeni sućutni logos klanja. Ali niz je tu nedostataka, počevši od toga da klanje mogu provoditi svi oni koji se smatraju stručnima, a u tomu će im pomoći upravo objavljena Uputa. Nije poznato, doduše, tko će kontrolirati jesu li svi uistinu pročitali propisane upute (nemali je broj nepismenih koljača), jesu li dovoljno stručni i krše li zakone prilikom baratanja pištoljem i nožem. Ispada da je bitno samo službeno objelodaniti Upute, kako bi nam Europa ispod tagova “Croatia”, “mučenje životinja” i “klanje svinja” upisala kvačicu da smo položili ispit.
Ništa drugo nego činovnički javašluk.
Okrutnost, kao i ostale ljudske izopačenosti, ne zahtijeva motiv izvan nje same, nego tek prigodu. Godišnje doba kada se svinju vezanu žicom oko njuške izvlači iz svinjca u krvavo blato dvorišta, gdje se u hropcu koprca tek zaklani njezin svinjski drug, kada je maljem za razbijanje kamenja udaraju u čelo da bi je “omamili”, a nekoliko se ljudeskara zatim baca po njoj dok je jedan bode nožem u grlo, upravo je takva prigoda. U pravilu, neopisivo bolna i mučna za životinju. Ali tko nju pita?
Jednostavno, neće nas sućut. Klanje svinja tek je sporadični, aktualni indikator toga.
Mogu se složiti s Freudom da je sadizam, kojemu je kolinje festival, rezultat miksa seksualnih žudnji i agresije u podlozi kojih je biološko i psihološko određenje, i da sve to opstoji kao prirodni dio ljudske naravi koju bi morali znati kontrolirati. A većina nas to ne zna ili neće. Svinjama svejedno, patnja im ne gine. Čak i u danima kada slavimo rođenje boga u jaslicama koji je ljubav sâma.
Vele neki da je sve to zbog duboke zjapeće praznine u nama koja bi da je ispuni smisao, ali neće smisao, nego srdžba, bijes, mržnja i okrutnost, koji tako olovni i teški najlakše propadaju u praznomu. Ako štos doista leži u ispunjavanju praznine, zašto je ne bismo napunili do vrha sa sućuti prema drugim bićima, veličanstvenim načinom za ispunjavanje te entropijske rupe usred vlastitog nam bića.
Bojim se da kako vrijeme odmiče sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta.
U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih.
Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale… i trgamo ih jer zvijeri to čine. Okrutno, kako drukčije? Etika je to čopora.
Sve dok ne raširimo krug svoje sućuti tako da u njega stanu sva živa bića, jasan je bio dr. Albert Schweitzer, čovjek neće naći spokoj.
Krug o kojemu dobri doktor govori krug je našega srca. U nj valja, kao nekoć u Noinu korablju, ukrcati sva bića ovoga svijeta. I spasiti ih od očnjaka vremena.
To ne piše ni u jednoj uputi ministarstva.
