novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
– Usvoje zakon o imunitetu, usvoje zakon o plaći koja se ne može smanjiti ni da cijeli mandat ne dolaze na posao, skupo od države naplaćuju tzv. odvojen život, a ne miču se od ženine suknje, usvoje zakon protiv oduzimanja pljačkom stečene imovine, usvoje… I sad još hoće i zakon o kleveti… – iznerviran je Mido. [Read more…]
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.
Ivica Šola, u svom odgovoru, objavljenom u subotu 30. kolovoza u Večernjem listu, u potpunosti ignorira dva od tri pitanja koja sam mu postavio, a na treće odgovara svojim manipulacijama.
Prvo, ništa nije odgovorio na moje pitanje zašto naziv analitičkoga instituta (think-tank) uglednoga magazina The Economist, koji se zove Economist Intelligence Unit, prevodi s “ekonomsko-obavještajna agencija”. Naglašavam da se taj naziv u našim medijima prevodi tako samo kad je riječ o meni. U svim drugim slučajevima ta se institucija spominje pod svojim izvornim nazivom, no kad se piše o meni, njezin se naziv tendenciozno prevodi, kako bi se stvorio dojam da je riječ o obavještajnoj službi i insinuiralo da sam ja, dakako, s njom povezan.
Takvo podmetanje je u potpunosti u službi dokazivanja da se Predsjednik Republike okružio “sigurnosno problematičnim” ljudima te da Pantovčakom zapravo upravlja Britanija, kao što su u raznim prilikama dosad izjavljivali, primjerice, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo i umirovljeni profesor Zdravko Tomac. Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojoj je cilj ne samo širenje neistina o meni, nego i o Predsjedniku Republike Hrvatske.
Drugo, Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam. Iznio je dakle još jednu objedu bez dokaza.
U trećem sam pitanju od njega zatražio da pokaže gdje sam to ja u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla napisao da su četnici bili antifašisti. Naveo je dva mjesta, no u oba slučaja neadekvatno. Najprije je naveo citat u kojem nema riječi “četnici” ni “antifašisti”. Kako sam u tekstu u kojem nema nijedne od te dvije riječi mogao reći da su „četnici antifašisti“, to zna valjda samo on.
Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti.
Još je veću manipulaciju Šola izveo navodeći da sam to rekao na str. 343. istoga izdanja te knjige. Na toj stranici analiziram rušenje mita Josipa Broza Tita u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i navodim elemente alternativnih interpretacija povijesti koje su se tada pojavile. U tom kontekstu pišem da su u Srbiji u to doba promovirane i tri nove teze, između ostalih i to da su tada “rojalističke snage (uključujući i četnike) prikazane kao antifašističke”.
Za to navodim primjer knjige Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1986.), a u književnosti roman Vuka Draškovića Nož. Prema tim novim i alternativnim interpretacijama, pišem tamo dalje, “četnici su bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe” kojima se zbog ideoloških razloga nakon rata to nije priznavalo. Šola, međutim, riječi „naglašavalo se, prvi antifašisti Europe“ pripisuje meni, kao da je to moj stav. A potom tu konstrukciju koristi kako bi me diskvalificirao kao podržavatelja i rehabilitatora četništva, tvrdeći da se “skrivam iza drugih”.
Da sam mislio ili da mislim da su četnici bili antifašisti – to bih bio i napisao. Ne plašim se vlastitih zaključaka i pišem slobodno, bez straha i točno onako kako mislim. Ali, niti sam to napisao, niti tako mislim. Uostalom, Šoli sam naveo i više negoli jasan citat iz moje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., u kojoj eksplicitno kažem što mislim o četništvu.
No Šola se na to uopće ne osvrće. Jasno je i zašto – zato što mu taj citat ruši “tezu”.
Dakle, da još jednom ponovim i zaključim: nigdje i nikad – pa ni na navedenim stranicama svoje knjige – nisam rekao da su četnici bili antifašisti. Ivica Šola iznio je dakle potpunu neistinu i na njoj ustraje. Večernji list mu i dalje za to daje priliku time što ga je, sudeći barem po broju od prošle subote, zadržao kao kolumnista, iako ga je jedna od najistaknutijih autorica i nekadašnja urednica tih novina – u kojima sam svojedobno i sam pisao – ukorila zbog ”parazitskog novinarstva“ i samoplagijata.
Gospođa Ružica Cigler se zbog Šole ispričala čitateljima, ali sam Šola, katolički teolog koji inače na Sveučilištu u Osijeku predaje predmet ”Etika i medijska kultura“, drži da nema ni mjesta ni potrebe za ikakvu ispriku. Upravo obrnuto, on traži ispriku od mene, valjda po logici izjave: ”Oprostite što ste mi stali na nogu!“
Sve ostale njegove interpretacije su za ovu raspravu manje važne, jer se odnose na njegove stavove, a stavove drugih ljudi nemam običaj komentirati, i kad su prema meni kritični ili čak i uvredljivi. Svakome ide na račun ono što stavi na papir i o drugome objavi.
Međutim, htio bih ipak naglasiti dvije indikativne činjenice.
Prvo, optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna.
Velika većina hrvatskih Srba, sudionika II. svjetskoga rata, bili su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske – dakle, partizani. Podmetanja o četništvu hrvatskih Srba služe kako bi se opravdalo ono što im se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a također i kao prijetnja što bi im se moglo dogoditi u ovom stoljeću.
Tim je podmetanjima jedina svrha sijanje straha. Ponavljaju ih oni koji nisu zadovoljni rezultatima prošlih ratova, te bi najviše voljeli još jedan novi rat, u kojem bi i preostale Srbe – svedene danas na tek nešto malo više od jedne trećine u odnosu na broj iz 1991. – potakli ili čak i natjerali na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, to je mračna pozadina takvih manipulacija, kojima se, eto, bavi i Šola.
Tom istom cilju služi i Šolin zaključak: “Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem.”
Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom.
Nije potrebno točno ni citirati, a moguće je – iz sigurnosnih razloga – koristiti se i ustrajati u neistinama, ako služe jačanju nacionalne sigurnosti. Prebacivanjem na teren “sigurnosti” može se isključiti javnost, primjerice ona koja ne podržava praksu da se u novinama ponovno objavljuju vlastiti članci, stari tri godine, kao što to radi Šola.
Večernji list je o meni već i ranije pisao neistine u vezi s pitanjem sigurnosti. Na primjer, na naslovnici svoga broja od 2. ožujka 2014. stoji naslov: “Davor Ivanković: Ni savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru”. U podnaslovu samoga članka toga drugog Večernjakova kolumnista, koji je i dalje – unatoč mom promptnom demantiju – dostupan na web-stranici Večernjeg lista eksplicitno stoji: “Ni glavni analitičar Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, a dostupne su mu sve državne tajne”.
Tu sam neistinu odmah demantirao, predočivši i dokaz (uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, koje mi omogućuje uvid u dokumente klasificirane na najvišoj razini tajnosti: “vrlo tajno”), ali izgleda da dokazi i dokumenti nekim Večernjakovim kolumnistima ništa ne znače. Za Šolu, ja sam i dalje “sigurnosni problem”. Jer, kako može biti sigurnosno podoban jedan “takav”, o kojem su činjenice “odavno utvrđene”, pa ih ni nema potrebe ”dodatno utvrđivati“ (kao što je to u pismu glavnom uredniku Večernjega lista napisao Šola)?
Kakva je to država u kojoj “takvi” mogu savjetovati Predsjednika? Ta, oni su, zapravo – stranci, gosti, sigurnosno sumnjivi, potencijalni agresori kojih se uvijek treba čuvati. Za Ivu Banca – autoriteta na koji se Šola poziva – sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna, kao što je nedavno izjavio.
Doista, nitko me nije vezao za radijator ni mučio da priznam, ako je na to mislio. No, kad i ako ljudi kao što su Šola i Banac dođu na vlast i ponište profesionalnu neutralnost sigurnosnih službi te ih stave u svoju funkciju, možda će se i to promijeniti. Pokazat će moj kolega, profesor Banac, sigurnosnim službama i meni (koji sam profesor, između ostaloga, i nacionalne sigurnosti) što znači prava, rigorozna provjera à la Banac! A i Šola će tek takvu državu – u kojoj sigurnosne službe odlučuju tko bi smio uopće biti kandidat na izborima za Predsjednika – smatrati ozbiljnom.
Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu.
Političke stranke i državu vodit će ljudi iz sigurnosnoga sustava, kojima će, kad dođu na vlast, prva stvar biti zabrane i – pisanje novih udžbenika. Jer, neće valjda nama ti sumnjivci pisati povijest – imamo mi svoje plagijatore, autoplagijatore i kompilatore za to. Privatno će, doduše, svatko moći misliti “što hoće” – ali u javnosti, je li, to ne možemo dopustiti.
Problem je, međutim, u tome što ni javnosti, a ni privatnosti u tom sistemu više neće biti.
(Odgovor Dejana Jovića, člana našega redakcijskog savjeta, autoplagijatoru, širitelju ”onanijskog, parazitskog novinarstva”, kako ga je nazvala zastupnica čitatelja Večernjeg lista Ružica Cigler, te i klevetniku Ivici Šoli smo preuzeli sa Jovićeva Facebook zida gdje ga je objavio, za prijatelje, u četvrtak 4. rujna navečer, ali s molbom da se poštuje embargo jer je napisan s namjerom da ga se objavi u subotnjem broju Večernjeg lista. A mi objavljujemo Jovićevo reagiranje nakon što je ono osvanulo gdje se polemika i vodi, na stranicama Večernjeg lista).
