Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.

 

Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.

Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?

 

Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.

 

Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.

 

S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.

 

Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).

Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?

 

U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).

 

Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?

 

Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.

 

Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).