Kao što ljudska bića sliče na roditelje i bliže ili dalje pretke, tako pisci podsjećaju na svoje duhovne srodnike. Naravno, nijedna tvrdnja nije bez iznimaka, pa ni ovu ne treba shvatiti kao apsolut. U slučaju engleskog pisca Juliana Barnesa, rođenog 1946. u Leicesteru, takav možebitni predak ne potječe iz anglosaksonskog, nego iz frankofonskog kruga. Možemo pretpostaviti da se razlozi duhovne komplementarnosti kriju u obrazovanju, izboru po srodnosti, osjećaju za drugo(ga) i tako dalje, ali nema sumnje da se uz Barnesovo ime najčešće spominjao Gustav Flaubert. Ne zato što su jedan i drugi studirali pravo ili zato što su obojica patili od ”neizlječiva romantizma”, koliko god to Barnes možda i ne bi volio priznati. [Read more…]
Ljepota je jedina utjeha
Kao jedno od dominantnih obilježja vremena, narcizam ima svoj ”objektivni korelativ” u ekspanziji dnevničke, memoarske i autobiografske književnosti. S gubljenjem osjećaja povijesnog vremena, fiksiranjem na trenutak i na samoga sebe, a ne na prethodnike ili eventualne nasljednike, izgubio se osjećaj za prošlost i budućnost. Opsjednutost individualizmom devalvirala je tradicionalne vrijednosti, svodeći ideje ljubavi, empatije i solidarnosti na relikvije koje se još rijetko tko usuđuje spominjati. [Read more…]
Jedno poligamično svjedočanstvo
Portugalski medicus udomaćio se u Big Appleu, inzistirajući na distinkciji između Metropolitana i Meta, fiksirajući točno zgradu u kojoj je Polanski snimao “Rosemaryno dijete”, kao i mjesto na kojem je ubijen John Lennon, ne zaboravljajući da i u New Yorku čovjek može biti osamljen ili nesretan, na čemu je profitirala “nevjerojatna industrija kratkotrajne podrške”. [Read more…]
