Bio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. [Read more…]
Čitate li srpske pisce? (1)
Ovo pitanje se danas može postaviti svakom čitatelju u onim krajevima u kojima su u doba ratova na tlu bivše Jugoslavije harale srpske paravojne jedinice.
Slično pitanje se može, nažalost, postaviti u mnogim krajevima naše otužne planete: čitaju li u Pakistanu indijske pisce, u Izraelu palestinske, u Iranu američke…? [Read more…]
Nobelova nagrada za Njemačku
(Napomena uredništva: Ovaj glasoviti članak s kraja 2007. Rafaela Seligmanna objavljujemo u povodu nedavne smrti velikoga njemačkoga predsjednika Richarda von Weizsäckera. Na slici: Konrad Adenauer)
Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. [Read more…]
Što je, a što nije genocid?
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi.
Nadilaženju nesporazuma glede samog pojma i njegova sadržaja trebao je doprinijeti jedan enciklopedijski internet projekt koji bi trebao pomoći u razumijevanju što jest, a što nije genocid. Koliko vidimo i iz ovoga aktualnoga povoda, u tomu se nije daleko odmaklo. Časni suci Međunarodnog suda prepoznaju ”genocidne radnje“ u ratu u Hrvatskoj, ali su se većinski mučili (15:2) u kvalifikaciji tih radnji kao ”genocidne namjere“. Netko se već našalio gorko: Na kraju će biti da su se u zemljama bivše Jugoslavije događali slučajni ili nenamjeravani genocidi.
Oni su, nažalost, uvijek planirani i namjeravani i ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo u Trećem Rajhu i u NDH nego i drugdje, pa i u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi
Nešto prije nesretne i nepravedne presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu u pravnom prijeporu BiH protiv SiCG je, naime, u zapadnoeuropskim medijima obznanjeno kako jedan znanstveni internet projekt pokušava odgovoriti na pitanje što jest, a što nije genocid? O projektu se može još uvijek podrobnije informirati na internet stranici www.massviolence.org, ali kažimo i ovdje ukratko da je njegov cilj da se dođe do jedinstvene, općeprihvatljive definicije genocida. Zamišljeno je da se na toj internet adresi u Enciklopediji masovnog nasilja 20. stoljeća prikupe sve moguće činjenice o genocidima, nerijetko ignoriranim, potisnutim ili ”zaboravljenim“, pa da potom prikupljene činjenice budu i historijski i stručno klasificirane.
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća.
Mogla bi, dakle, jedina korist u prijeporima BiH i Hrvatske sa Srbijom glede genocidnih radnji i namjera biti u tomu što će se u bližoj budućnosti iz arhiva Međunarodnog suda u Den Haagu preseliti i na stranice The Online Encyclopedia of Mass Violence (OEMV) te pokušati riješiti prijepor glede bestidno pobijenih u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
*****
Pitanje genocida u 20. stoljeću jedno je od najvažnijih pitanja međunarodne politike, kazali su inicijatori OEMV-projekta. Konačnim usuglašavanjem definicije genocida, te stavljanjem cjelokupne arhive na raspolaganje dobronamjernima i znatiželjnima neće se moći ni ubuduće spriječiti genocid, ali bi se ovim putom ”makar pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme“, kazao je svojedobno inicijator projekta francuski politolog Jacques Sémelin. ”Online Encyclopedia of Mass Violence“ želi ustvari pomoći da se i definitivno ujednače kriteriji kada se masovno ubojstvo ljudi određene etnije mora označiti ”ciljanim genocidom“!
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje.
Dakako, u ovomu prigodničarskom osvrtu se ne želi umanjiti osjetljivost i kompleksnost ovog fenomena. Ali nije fragilno i apsurdno samo oklijevanje Međunarodnog suda glede očiglednog genocida u Srebrenici, da ga takvim označi kako ga je označio i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pa potom povuče konzekvence i o odgovornosti države, ma koja bila i kako se zvala. Tako je nekako ostalo bez konzekvenci glede odgovornosti i u ”slučaju Vukovar“: genocidnih radnji ima u izobilju, ali nema tobož genocidnih namjera. Ili je ovdje riječ o nespremnosti na ”prvi put“ baš u slučaju tamo nekih balkanskih naroda i zemalja!?
U ocrtanomu kulturološko-političko-pravnom kontekstu se moraju, dakle, razumjeti “igre bez granica” u Den Haagu i drugdje o definiranju zločina i u Hrvatskoj i u BiH, pa čak i u Vukovaru i Srebrenici. K tomu, mnogim vladama je teško još uvijek priznati notorne činjenice o ratovima u Hrvatskoj i BiH, jer bi priznanje namjeravanog genocida automatski značilo i samooptužbu da su zakazali kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih političkih odnosa, pa time i tako da su i (ne)izravno krivi za srebreničku i sveukupnu bosansko-hercegovačku tragediju, napisao sam povodom presude Međunarodnog suda u prijeporu BiH vs. Srbija. Ništa tomu nemam dodati ni povodom presude ICY-a povodom tužbe Republike Hrvatske i kontratužbe Republike Srbije za genocid.
*****
Inače, kritičko-kulturološka dimenzija hrvatsko-srpskog genocidnog prijepora tiče se ne samo posljednjih jugoslavenskih ratova nego i sveukupnoga obostranog zla, kumulativnog zla u 20. stoljeću, u kojemu su i Hrvati i Srbi jedni drugima nanijeli besramna zla koja i dalje prešućuju ili o njima ne žele kritički misliti i ljudski se odnositi. U njihovim međusobnim sjećanjima nema zbog toga mjesta za sjećanje na žrtve drugih niti prostora za empatiju. I jedni i drugi, kao i treći i četvrti i ini s područja bivše Jugoslavije kojima se ovdje ne bavimo, žive punim plućima “prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, kako bi se trebala zvati i moja nova knjiga koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi Friedrich Ebert Stiftunga.
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje
Ovim tužnim povodima bi bilo smisleno, dakle, konstatirati kako o tomu što jest, a što nije genocid neće biti lako postići suglasnost ni ubuduće u međunarodnom pravu i pred Međunarodnim sudom. Jedan od razloga tomu je i taj što je iznimno teško pred ICJ-ijem dokazati odgovornost bilo kojoj državi genocidne namjere one druge. Nije i neće biti slučajno što takvu vrst presude pred ICY-ijem de facto i de iure nije do sada nikad ni bilo.
International Court of Justice (ICJ) u Den Haagu se bavi, dakle, već kao jedno od najvažnijih radnih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), samo tužbama i odgovornošću država, dok se neki drugi sudovi bave pojedinačnim odgovornostima, primjerice kao i Tribunal u Den Haagu za zločine počinjene u bivšoj SFRJ ili Međunarodni kazneni sud. Inače se u hrvatskom jeziku uobičajilo da se International Court of Justice prevede kao Međunarodni sud, dok se i u srpskom i u bosanskom prijevodu ICY doslovice prevodi kao Međunarodni sud pravde. ICY je, dakako, uvijek samo ICY.
Možda treba još malčice iznijansirati da hrvatska tužba i srbijanska kontratužba nisu od strane ICY-ija odbačene (kao neosnovane), nego su odbijene po osnovnom zahtjevu da se protivnička strana proglasi krivom za genocidnu namjeru. Zločine počinjene na tlu Republike Hrvatske nije ICY ni zanijekao ni opovrgao, ali nije imao smjelosti ili nije bilo dovoljno spremnosti za povezivanje zločina i ”genocidnih radnji“ s državnim planovima.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje.
Dakako, tužna priča o egzodusu srpskog naroda iz Hrvatske je užasna posljedica planova o ”Velikoj Srbiji“ i u osnovi je ”već viđena“ u prošlosti, u egzodusima i sudbinama sudetskih Nijemaca ili šlezijskih Nijemaca. Krajiški Srbi su bili ukalkulirani ”potrošni materijal“ od samog početka u kalkulantskim planovima za ”Veliku Srbiju“. Doprinos hrvatskog vrhovnika Franje Tuđmana i njegovih pobočnika je, također, mjerljiv, ali se ne smiju pobrkati uzroci i posljedice.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje
Odgovornost za zločine nad srpskom nejači u Krajini, poslije ”Oluje“ su, pak, jednostavno razlog za sram, za stid umjesto onih koji ne umiju da se stide. ”Junačine“ koje su počinile ovu vrst zločina moraju odgovarati pred sudovima u Hrvatskoj.
Nevjerojatan je, ipak, historijski cinizam što je Anno Domini 2015. formalni šef države Srbije Nikolić zapravo osumnjičenik iz rata u Hrvatskoj, koji je navodno kao mladi četnik-pripravnik u slavonskom selu Antinovo počinio i sam zločine, kako glase hrvatske optužbe. Čovjek s takvom prošlošću govori jednostrano o nastradalim Srbima od genocidnoh hrvatskih vlasti. Ni trunke isprike i pokajanja. Ili, da glavni odvjetnik Republike Srbije u Den Haagu koristi ovu “solomonsku presudu” Međunarodnog suda da ponovi optužbe za ”Bljesak“ i za ”Oluju“ kao nelegitimne akcije. Schow must go on! Kao da su se ratovi u Hrvatskoj i u BiH odvijali u Šumadiji.
U nastavak rata drugim sredstvima se spremno odmah uključio i Savo Štrbac, koji koristi objektivnu nesreću srpskih prognanika i izbjeglica i Hrvatske kako bi manipulirao udrugom “Veritas”. I njegova je poruka da poslije ove presude ICY-ija Republika Hrvatska ne smije obilježavati ni “Bljesak” ni “Oluju” kao važne datume u Domovinskom ratu. Dakako, to Hrvatskoj nitko ne može zabraniti, ali bi dobro učinila samoj sebi kada bi se ljudi u Hrvatskoj počeli stidjeti za nasilnu smrt pobijenih srpskih staraca i starica na kućnom pragu u postolujnim akcijama “čišćenja” u Kninskoj krajini.
*****
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide.
To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“ i konačno razumije srpsku i cjelokupnu posljednju balkansku nesreću, koju je najvećim dijelom skrivila srpska politička elita, potpomognuta kratkovidom klikom tobožnje JNA. Dakako, ni drugi nisu u ukupnoj nesreći nevini, svi ti silni očusi nacija i država, mali ljudi velikih ambicija, vrijedni jedino prezrenja.
Republika Srbija – formalno-pravno gledano – doista nije ni postojala u momentu barbarskog uništenja Vukovara, pa čak ni u vrijeme genocida u Srebrenici, kao međunarodno-pravni subjekt. Naime, ona je poslije 27. travnja 1992. godine, kad se zajedno s Crnom Gorom proglasila za nasljednicu SFRJ u formi SRJ (Savezne republike Jugoslavije), bila bez međunarodno-pravnog subjektiviteta. Badinterova komisija joj je i definitivno poručila da se ne radi o secesiji u jugoslavenskim ratovima, nego o disoluciji SFRJ, te da i SRJ, de facto Srbija, ima proći proceduru ponovnog prijema u Ujedinjene narode kao i sve druge nove neovisne države, ukoliko to žele.
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide. To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“
I što je najvažnije, Badinterova je komisija kazala: granice novih suverenih država su granice bivših jugoslavenskih republika. Na ovomu novomu ”Berlinskom kongresu“ time je i bila zapečaćena sudbina SFRJ i otpečaćena sudbina novih subjekata međunarodnog prava. Mnogi to nisu još uvijek shvatili, posebice u Srbiji. Ali, nisu ni oni u BiH koji se pozivaju na Berlinski kongres iz 1878. godine, a zanemaruju 10 mišljenja Badinterove komisije iz 1991./1992. godine glede utvrđenih granica, primjerice tako što mamuzaju mrtvog sutorinskog konja!
I na samom kraju: ma koliko se opirale, i SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora – dvije zemlje-sljednice koje su je činile su na kraju morale podnijeti zahtijev za prijem u OUN, samo daleko poslije BiH, Hrvatske i Slovenije koje su u OUN primljene 22. svibnja 1992. godine. Taj brak iz računa ratobornih srpskih i crnogorskih poglavica nikad i nije imao šansu pošteno zaživjeti, ma koliko bili srodni srpski i crnogorski narod, pa će biti definitivno zapućen na smetlište historije putem privremene tvorevine iz 2003. godine koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crne Gore. U kontinuitetu samorazaranja i samouništenja do konačne disolucije bivše SFRJ dolazi poslije crnogorskog referenduma o neovisnosti iz 2006. godine. Kao u teatru apsurda Crna Gora je ne samo izglasala vlastitu, nego je i poklonila Republici Srbiji njezinu neželjenu neovisnost.
Kosovo kao neovisna država je, pak, posljedica nasilja na Kosovu i ozbiljnije suzpenzije međunarodnog prava zbog čega i jest najkorektnije i dalje govoriti o “postmodernoj državnosti Kosova”. To znači, također, kako bi u obvezi trebali biti svi koji poštuju međunarodno pravo i međunarodno-pravni poredak i dalje govoriti o Kosovu u kategorijama Rezolucije UN 1244/99.
Treba u sebi naći bijesa
(Ovaj ogled je objavljen u rubrici ”Subotnja matineja” Jutarnjeg lista od 13. rujna 2014. pod naslovom ”H. M. Enzensberger: Male izdaje”).
”Razgovor o stablima” objavljen je 1985. u biblioteci Zora, kod Grafičkog zavoda Hrvatske. Knjiga deset suvremenih njemačkih pjesnika, u izboru, prijevodu i s komentarima Trude Stamać, na prednjoj i zadnjoj korici donosi reprodukcije Giorgija de Chirica, uz kratku kritičku biografiju slikara. Bila je to u Zori uređivačka norma, amblem biblioteke, da se po koricama reproduciraju umjetnička djela moderne umjetnosti, od De Chirica do Sanje Iveković i Toma Gotovca.
Knjigu sam kupio čim je izašla. Bilo je o njoj na sve strane govora, najviše po omladinskim klubovima i caffeima u koje se po nuždi epohe zalazilo, ali i u novinama i književnim časopisima širom zemlje. Naraštaju koji se formirao i odrastao uz punk i jugoslavenski novi val, Ruski umjetnički eksperiment i filmove Dušana Makavejeva, njemačka suvremena poezija bila je, uz poljsko pjesništvo, prijelaz u novu epohu i u sljedeću fazu u osobnom biološkom i emocionalnom sazrijevanju.
Te pjesme bile su greze, pune političkih parola, uznemiravajuće, prijeteće i proturežimske. Dugo će nam se činiti da tako u poeziji i treba biti, u naše vrijeme i pri kraju našega stoljeća.
“Razgovor o stablima” nisam viđao godinama. Eno ga, barem dvadeset i dvije godine, ili otpočetka rata čami na mrtvim policama s knjigama, koje su iza mene ostale u stanu na Sepetarevcu, ili sam knjigu davno prije nekom posudio, i taj mi je nije vratio.
Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju
Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju.
August je vrijeme kada nema ljudi po ulicama, ranojutarnja i kasnopopodnevna Ilica ima atmosferu sa De Chirichovih slika. Je li to razlog što sam ponovo kupio tu knjigu? Ili sam to učinio zbog pečata na unutrašnjoj strani korica: “Obiteljska knjižnica Josip Golubić Zagreb, Remetinec 2”.
Ne znam tko je bio Josip Golubić, ali ponekad kupujem njegove knjige. Nakon dvadeset godina obilaženja zagrebačkih antikvarijata, listanja rabljenih i odbačenih knjiga, čitanja tuđih posveta i njuškanja po tuđim životima, mogao bih napisati knjigu o rasturanju porodičnih biblioteka.
Kad god vidim crnu zastavu na zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pomišljam da bi se sljedećeg tjedna, ili za nekoliko tjedana ili mjeseci, ovisno o mjeri sućuti i dužini kolone kondolira koji minu domom ucviljene rodbine, istovarena na Britancu, na tamošnjem nedeljnom vašarištu antikviteta i starudije, mogla naći nečija privatna knjižnica.
Tu se, pred očima poznatih i nepoznatih, nađe rasprostrta i posuvraćena pokojnikova intima, čitateljska i privatna, iz knjiga ispadaju osobna pisma, bilješke, papirići kiki bombona, sve ono što je činilo nečiji život i svakodnevicu.
Rasturanje pokojnikove biblioteke nalik je javnoj obdukciji, samo što je više intime u čovjekovoj biblioteci, nego u razrezanoj utrobi pokojnika. U ovih dvadeset godina zbližio sam se s mnogim ljudima čije su biblioteke njihovi bližnji iznijeli na tržište. Možda sam im, mrtvima, danas bliži rod nego njihove udovice, djeca, unuci…
U “Razgovoru o stablima” jedna je od ključnih pjesama Hansa Magnusa Enzensbergera (Kaufbeuren, 11.11.1929), najvažnijeg pjesnika desetljeća lijevoga bunta i poslijeratnog njemačkog samoočišćenja.
Za čitanku za više razrede
Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte,
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati
znak. Uči hodati neprepoznat, nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom. Enciklike
su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.
Na pitanje o čemu govori ova pjesma svatko tko je pročita s razumijevanjem drukčije bi odgovorio, na hiljadu i jedan šokantno različit način.
Načini bi nam se razlikovali u skladu s razlikama u temperamentu i u političkom svjetonazoru, više nego u stilu, senzibilitetu i poetici. Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja.
Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja. Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači: “Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste
Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači:
“Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste.
Znao bih, da sam 1985. razumio Enzensbergera kao što ga razumijem rujna 2014, da se iz istih razloga ne valja zamjerati Vladi Košiću i Zoranu Feriću. Jednakih je deset slova, jednaka četiri sloga u njihovim imenima.
Prvi je stih, naravno, najsnažniji i najzlokobniji. To i nije stih nego razlomljeni aforizam, parola, grafit na zidu glavnoga željezničkog kolodvora u Zagrebu: “Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje: oni su točniji.”
Enzensberger preporučuje rezignaciju kao najadekvatniji oblik bunta. Aktivnu rezignaciju, koja u njegovoj čitanci za više razrede od đaka traži da imenuju svaku stvar, i da ni od čega ne okreću glave. Pa kad zagovara da hodaš po svome gradu neprepoznat, on zapravo kaže suprotno: trebaš ići prepoznat, makar te kao Antu Tomića polili kantom govana, i makar to govnanje podržala glasila Ministarstva kulture, a na fejsbuku istih glasila lajkala ga karasavjetnikova družica Andrea Feldman.
Ne smiješ činiti male izdaje, ne smiješ zbog svakodnevnog prljavog spasa prešutjeti ni previdjeti ništa od toga, makar gorio na lomači.
“Budi budan, ne pjevaj”, jer tko pjeva, ili laže, ili je budala, ili čini kulisu onima koji će “opet pribiti liste na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati znak”.
Nisu to liste od devedeset pet teza o Crkvi, što ih je Martin Luther pribio na vrata crkve u Wittenbergu, nego liste koje pozivaju na progon onih koji dovoljno ne mrze. Ili ne mrze nimalo. Liste za kevine jame, za taj najpouzdaniji hrvatski oblik lustracije.
Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole. U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja
Oni koji ne mrze dovoljno, oporbenjaci su na čije će grudi biti naslikan znak. O tome u svojoj pjesmi govori Enzensberger, pa ako je 1985. to bila akademsko-pjesnička igra, ideološko pretjerivanje, potreba da se sluti zlo da do zla ne bi došlo, 2014. riječ je o hrvatskoj svakodnevici.
Naravno, ne svačijoj svakodnevici. Ali nikada i nigdje nemaju problema svi. Uvijek ih imaju samo neki. I uvijek su oni manjina. Nije bilo režima ni države u kojoj bi većinu zatvarali u logore, i većini crtali znak na lijevoj strani grudi.
Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole.
U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja. Valja vlastiti prah upuhati u pluća moći, “fini smrtonosni prah” sebe, koji se učiš pjesmi “Za čitanke za više razrede”.
Hans Magnus Enzensberger bio je cijenjen i prevođen pjesnik na sve naše jezike, i na onaj jedan čije se ime plašimo izgovoriti. Bio je jedan od prvih dobitnika Zlatnoga vijenca na Struškim večerima poezije. Objavljivane su mu, u više prijevoda, izabrane pjesme. Njegovi su žestoki i antidogmatski eseji izlazili u časopisima za književnost i društvena pitanja. Nestalo ga je nekako u isto vrijeme kad i Jugoslavije, koja je, pak, iščezla u isto vrijeme kad i poezija iz izloga naših knjižara.
Imaju li njegova gorka upozorenja smisla i u današnjoj Njemačkoj? Ne znam, možda i nemaju. Ako nemaju, tada je Enzensberger hrvatski pjesnik? Vjerojatno jest.
(Prenosimo s autorova portala).
Ispaljene suze
TEODORA
Teodora san mora,
anđeo u kutijici,
srce u ruci,
misao u okvirčiću…
Teodora gleda vijesti.
Broji na ekranu žrtve.
Zaklane, iskrivljene, postreljane.
Teodora još uvijek mala,
ali napamet zna
masakrirana tijela.
RADE
Rade je volio marmeladu,
čipi-čips i rakiju.
Rade je bio drukčiji…
u duši malo siv.
Volio je gledati ratne filmove,
moga djedu i žene malo starije.
Šaptao mi je: bićeš mojom ženom,
kad budeš imala osamnaest.
Njegovo lijepo – groteskno lice
me je strašilo ponekad uznosilo.
Pojela sam sav njegov čipi-čips,
bacila sam marmeladu u vatru,
okuplala sam se u rakiji.
Rade sad sanja.
Ponekad dolazi
po svoju marmeladu
i odbrojava mirne dane.
JELENA
Jelena je voljela sir sa hlebom
od moje bake.
Jelena je imala zlatni zub
od svoje bake.
Često je spominje.
Tako krvavo pleše kao vila,
očekujući učiteljicu
u uniformi pionira.
DRAGAN
Dragan se volio igrati rata.
Jednom me je upucao,
kad sam mu nosila lutku,
sa iskrivljenom glavom bez oka.
Takvu kao naša budućnost.
Maštala sam ranije o njegovim prstima.
Predosjećala sam da će oteći,
Dragan je volio mir,
savladan je volio mene,
moju lutku bez kose.
Ti si Dragane ponekad drukčiji.
Moji snovi te gledaju drukčije.
Imaju o tebi drukčije mišljenje.
Ti nikad nisi pucao.
Ti si tih. Amin.
BILJANA
Biljana je imala san.
San je imao Biljanu.
Tako tiha, tako uspavana,
Biljana računa na našu posijetu
za njen rođendan.
Možda za nekih 50-60 godina.
Možda ranije.
MARKO
Pojeo si moju glavu Marko…
Marko, utopljen
u san vojnih kasarni.
Tvoja kovrdžava kosa
obrasla je cijeli grad.
U njemu se ništa ne dešava,
osim tragičnih godišnjica.
Imala sam te u krstu.
Ti si šćućuren pukao na dan proslave.
To nije naš dan.
Ti si u njemu neprijatelj.
Znaš Marko, ljudi umiru u uspomenama.
Srce mi je zadrhtalo kad si u uniformi
trčao prema ispaljenim suzama.
Bio si velik, zelenook, lijep…
Imala sam tvoje misli u sebi.
Gutala sam ih kao snove,
trčeći prema tvome grobu…
Marko sa prostreljenim
anđeoskim dlanom…
Osvit obrasta tvojom kosom mlado drveće…
BOJAN
Nisam vjerovala Bojanu,
da će pridobiti vlastiti portret iz sna.
Bojan je vjerovao meni
i tako se desilo…
Bojan bojeći portret crnila
često me posjećuje…
Sablazan zvana Bernanos
Svaki hommage vrijedan tog imena – to jest, ako se ne želi pretopiti s jedne strane u književni “biopic”, a s druge u čisto “privatnu epizodu” lišenu općenitijeg interesa – mora na odgovarajući način u sebi spojiti osobni i opći element ili barem tomu težiti. No smatram da je ovdje, kao i u svemu, mudrije poći od osobnog elementa i preko njega dosezati do općeg, a ne vice versa.
Kao što naznačuje već i naslov ovoga teksta, osobno ne nalazim prikladnije riječi kojom bih karakterizirao lik Georgesa Bernanosa (1888.-1948.) nego što je sablazan. Uostalom i zbog toga što je to riječ koju je on sam jako volio i neprestano je koristio. I koja je ključna za razumijevanje njegova djela. Ali ona zahtijeva pojašnjenje.
U evanđelju – koje uvijek mora biti polazišna točka i glavni referentni okvir kad se govori o Bernanosu, jer u protivnom on postaje neshvatljiv – riječ “sablazan” (grč. skandalon) koristi se na dva oprečna načina. Prvo je značenje ono na koje upućuje Isus kada govori o nužnosti da dođu “sablazni” i nesreće za onoga po kome one dolaze (kojem je bolje objesiti “mlinski kamen” o vrat), kad osuđuje Petra koji ga pokušava odvratiti od Muke kao “Sotonu” i “sablazan” itd. Sablazan ovdje označava ono o čemu govori prolog Ivanova evanđelja: činjenicu da svijet nije prihvatio Svjetlo Istine po kojem je postao. Drugo i oprečno značenje riječi sablazan – koje je ovdje posrijedi – najizrazitije koristi apostol Pavao kada naziva samoga Krista “kamenom spoticanja” (dosl. “kamenom sablazni”) te, najčuvenije, kad opisuje Krista raspetoga kao “sablazan za Židove i ludost za Grke” u 1 Kor.
Ta su dva značenja, dakle, bitno pozvezana: u svijetu obilježenom prvobitnom sablazni koja je neprihvaćanje Svjetla Istine (to jest laž, to jest tama, to jest Zlo), u kojem se ta porobljenost lažju čak smatra “naravnim stanjem” ili promiče kao ideal, onaj tko beskompromisno izriče i radikalno živi neku istinu, nezaklonjen bilo kakvim paravanima – pa bili oni religijski, moralni ili naprosto “kulturni” – nužno će ne samo zgodimice izazivati sablazan, nego i biti sablazan. Život i stvaralaštvo Georgesa Bernanosa to pokazuje jasnije i upečatljivije nego život i stvaralaštvo bilo kojeg drugog suvremenika. A poniranje u dubine Zla koje karakterizira sve njegove romane – priskrbljujući mu ustrašene kritike pobožnih čuvara ćudoređa koje je on nazivao još jednom posve ključnom bernanosovskom riječju, imbeciles (“glupaci”) – posve je neshvatljivo bez uvida u tu temeljnu činjenicu.
“Vaša je najdublja pogreška što mislite da je glupost neškodljiva”, bila je njegova poruka glupacima na bilo kojoj strani
Kod Bernanosa, naime, možda više nego u slučaju bilo koga drugog, “život i djelo” tvore nerazlučivo jednistvo: u tolikoj mjeri te je svaki pokušaj da se Bernanos shvati ponajprije kao romanopisac i umjetnik, a tek onda kao čovjek, promašen i uzaludan. Kao što primjećuje švicarski teolog Hans Urs von Balthasar u svojoj knjizi o Bernanosu iz 1954. (Gelebte Kirche: Bernanos): “Bernanos nije proizvodio literaturu. On je pišući doista davao svoju dušu, svoje meso i krv, jer svi su njegovi junaci – kako najbolji tako i najgori – njegovi vlastiti duhovi koje on nosi u sebi. (…) Za Bernanosa, događaj književnog stvaranja nešto je neodvojivo povezano s cjelokupnom poviješću piščeva života.”
To je i razlog zbog kojeg su njegova djela u tolikoj mjeri izmicala i uvijek će izmicati pažnji teoretičara književnosti i inih “profesionalnih intelektualaca” – soja koji je on osobito prezirao, smatrajući ga krajnjim i najogavnijim očitovanjem malograđanskog etosa. Oni jednostavno ne znaju što bi s njima i nikad neće znati, i potpuno je razumljivo da je tako.
Bernanos se, dakle, mora shvaćati ponajprije kao mislilac ako se želi shvatiti kao pisac. Nikako obrnuto. Njegovo je pisanje bilo samo izricanje onoga što je on mislio, tj. živio. Izricanje i življenje istine za njega su bile dvije strane ili dva vida istog. Izgubiti to iz vida znači osuditi se na nerazumijevanje riječi koje su najbolji i zapravo jedini ključ za cjelokupno njegovo djelo, koje je on napisao u knjizi Sablazan istine iz 1939.:
“Slažem se da moja mišljenja nisu svima po volji, ali tko može govoriti bez rizika od sablazni? Sama činjenica da se misao izražava s pomoću riječi je stalna sablazan u svijetu. A što bi se tek moglo reći za pisanu riječ?”
Georges Bernanos bio je, kao što svi znaju, katolik. Ali on je to bio na znatno drukčiji način od intelektualaca svoga vremena koji su se kao takvi izjašnjavali ili kojima su drugi pridijevali tu oznaku – drukčiji jer potpuniji, konstitutivniji, čišći. Kao što je u svojoj knjizi (Živi Bernanos, 1988.) posvjedočio njegov učenik i prijatelj, dominikanac Raymond Bruckberger, Bernanos je bio “katolik od glave do pete” koji je živio katoličku vjeru na besprimjerno radikalan način i za kojeg je “katoličanstvo bilo sam izvor njegove umjetnosti”. I biografski je Bernanos bio “rasni katolik”: rođen u staroj katoličkoj obitelji, odrastao je takoreći među svećenicima, a njegov životni put po svemu ga je vodio da i sam jednoga dana postane svećenikom.
“Glupaci misle da ja provodim vrijeme u žaljenju za izgubljenom prošlošću. Ja poštujem prošlost jer zbog nje sam ono što jesam i ne smatram se sposobnim poricati one od kojih dolazim. Poštujem prošlost, ali razmišljam samo o budućnosti, dok sitni komunistički i fašistički intelektualci razmišljaju samo o sadašnjosti, što će reći o sebi.”
Kao mladić bio je pripadnik militantne rojalističke organizacije Camelots du roi, a poslije jedan od vodećih suradnika Action Française, koju je podržao nakon što ju je Vatikan 1929. osudio, da bi se 1932. od nje konačno i posve odijelio, postavši jednim od najoštrijih kritičara njezina vođe Charlesa Maurrasa. Godine 1917. oženio se ženom koja je izravno potjecala iz loze svete Ivane Arške, s kojom je imao šestero djece. U vrijeme dok je obitelj živjela u Palmi de Mallorci, jedan od njegovih sinova bio je angažiran u Francovim falangama, a i sam je Bernanos u početku (vrlo kratko) podupirao frankistički režim.
Sve te činjenice poslužile su i još služe sitnim dušama, imbeciles, kao povod da Bernanosa stavljaju – bilo na hvalu ili osudu, ali u svakom slučaju izričito protiv njegove volje – u “desni” tabor. Ti imbeciles (među kojima se poslije nestanka Action Française danas nalaze pobornici Front nationala) jednostavno zanemaruju ono što je u Bernanosa ključno, tj. njegovo katoličanstvo. Jer za njega pripadnost Katoličkoj crkvi ne samo da nije bila slična pripadnosti bilo kakvoj političkoj stranci ili ideološkom pokretu, nego je on tu zabunu, to brkanje, smatrao upravo samom srži problema – sablazni u onome prvom novozavjetnom značenju, ili, drugim i možda prikladnijim riječima, sotonskom podvalom.
Upravo je naime katoličanstvo bilo ono što je nagnalo Bernanosa da napiše najžešću kritiku i dosad najpronicaviju analizu fašizma (i potpore koju mu je pružio španjolski kler 30-ih), a koja je njegov “pamflet” iz 1938. Velika groblja pod mjesečinom. Upravo ga je to katoličanstvo nagnalo da nesmiljeno osuđuje, od samoga početka, “katolički” Vichy i da podupire De Gaullea ostavljajući se pisanja romana kojima je zarađivao kruh i bezrezervno se stavljajući, kao novinar u egzilu, u službu Otpora.
Na to ga naime nisu nagonile “lijeve” ideje, koje je prezirao možda s nešto manje siline nego “desne”, iz jednostavnog razloga što ih je slabije poznavao i zbog svoje prirođene i nepatvorene – i toliko katoličke – blagosti prema neistomišljenicima i razumijevanju za njih ako i sami nisu bili imbeciles. “Vaša je najdublja pogreška što mislite da je glupost neškodljiva”, bila je njegova poruka glupacima na bilo kojoj strani. Bernanos je do kraja ostao vjeran monarhističkom, antidemokratskom i antimodernom idealu, ne iz ideološke pristranosti, nego iz časti – koja je za njega bila nešto sasvim drukčije i suprotno od obrane i promicanja glupačkih ideologija, osobito kad su se ta obrana i to promicanje vodili pod stijegom “naše vjere” i “naših vrednota”:
“Glupaci misle da ja provodim vrijeme u žaljenju za izgubljenom prošlošću. Ja poštujem prošlost jer zbog nje sam ono što jesam i ne smatram se sposobnim poricati one od kojih dolazim. Poštujem prošlost, ali razmišljam samo o budućnosti, dok sitni komunistički i fašistički intelektualci razmišljaju samo o sadašnjosti, što će reći o sebi.” (cit. u Balthasar, op.)
Za razliku od totalitarizama, koji porobljavaju čovjeka “grubom silom”, izravnom opresijom, demokratska moderna društva, smatrao je, porobljavaju silom propagande i neobuzdanog tehnološkog razvoja koji je omogućuje i provodi. Po njegovu sudu, cilj je demokracije pretvoriti čovjeka u robota, oduzeti mu slobodu da misli i odlučuje dajući mu na razne načine (svakovrsnom propagandom) privid te slobode, te ga na taj način suptilno uklopiti u veliki Sistem proizvodnje i potrošnje
Čast, l’honneur, u Bernanosovu slučaju gotovo je sinonim za sablazan u onome drugom smislu, i ovaj je tekst lako mogao biti naslovljen “Čast zvana Bernanos” – ne bi tu bilo znatne razlike. Primjerice, kada ga je 1944. jedan prijatelj zatražio da napiše kratak autobiografski prikaz, on je umjesto toga u 10 točaka izložio svoje poimanje “časnog čovjeka”. Ono što toga čovjeka ponajprije određuje upravo je mogućnost, to jest sloboda dohvaćanja, izricanja i življenja istine ovdje i sada.
Sloboda mišljenja, odnosno sloboda za sablazan. Svi oni koji tu slobodu na bilo koji način priječe, u ime bilo čega, jesu nečasni ljudi zato što je ta sloboda konstitutivna za samog čovjeka, zato što neslobodan čovjek nije u pravom smislu riječi čovjek, nego svoja zastrašujuća karikatura. Upravo se na tome temeljila, a ne na bilo kakvoj “reakcionarnosti”, Bernanosova kritika modernog društva i demokracije. Jer on je smatrao da je u modernim, na onome što je on smatrao demokratskim principima zasnovanim društvima ta konstitutivna sloboda ugrožena, na drukčiji način, ali ništa manje nego u totalitarnim režimima.
Za razliku od totalitarizama, koji porobljavaju čovjeka “grubom silom”, izravnom opresijom, demokratska moderna društva, smatrao je, porobljavaju silom propagande i neobuzdanog tehnološkog razvoja koji je omogućuje i provodi. Prema njegovu sudu, cilj je demokracije pretvoriti čovjeka u robota, oduzeti mu slobodu da misli i odlučuje dajući mu na razne načine (svakovrsnom propagandom) privid te slobode, te ga na taj način suptilno uklopiti u veliki Sistem proizvodnje i potrošnje izvan kojeg nije moguće postojati.
Ali ta moderna demokracija – koju, usput rečeno, on nije smatrao naslijeđem Francuske revolucije, nego izopačenjem njezinih principa – za njega je bila samo simptom ili krajnja posljedica onoga što je zvao “obezduhovljenjem” (déspiritualisation) čovjeka i rastjelovljenjem (désincarnation) njegove misli što odlikuju današnji svijet općenito i zapadnu civilizaciju posebno. Ali ovdje je nužno vratiti se na njegovo katoličanstvo.
Bernanos je bio suviše častan čovjek i suviše vjeran istini i Crkvi (za njega između toga nije bilo neke razlike) da bi podlegao kušnji glupaka koji krivnju za takvo stanje stvari svaljuju na one koji su izvan vidljive Crkve, uključujući njezine protivnike. Upravo suprotno:
“Kažem i ponavljam i nikad neću stati ponavljati: sadašnje stanje svijeta sramota je za kršćane. Jesu li oni primili sakrament krštenja samo da bi mogli svisoka i s prezirom osuđivati one nesretne nevjernike koji se, u nedostatku nečega boljeg, laćaju uzaludna posla te pokušavaju vlastitim sredstvima bezizgledno uspostaviti neko kraljevstvo pravde bez Pravde, kršćanstvo bez Krista? Neprestano ponavljamo kroz suze nemoći, lijenosti i oholosti kako se svijet raskršćanjuje. Ali svijet nije primio Krista, već smo ga mi primili za njega: iz našeg se srca povlači Bog, mi smo oni koji se raskršćanjujemo, bijednici!” (Francuzi, kad bi samo znali)
“Poznajem klerikalnu partiju. Znam u kojoj je mjeri ona lišena i srca i časti. Nikad je nisam brkao s Božjom Crkvom. Crkva je zadužena da štiti siromašne, ali klerikalna je partija uvijek lukavi posrednik zlih bogataša, više ili manje svjestan, ali nuždan agent svake vrste simonije.” (Sablazan istine)
Prilično žestoko. No svoju najžešću kritiku Bernanos je uvijek čuvao za one čiji je svijet najbolje poznavao jer je u njemu odrastao i kretao se, i koji služi kao okvir svih njegovih najboljih romana – za katolički kler. Bernanos je, kao i Ivan Illich s kojim ima mnogo sličnosti – Illich je bio još jedan katolik koji je, doduše na mnogo drukčiji način, pokušavao radikalno živjeti svoje katoličanstvo i zbog toga imao problema s tim istim klerom kojem je, za razliku od Bernanosa, i sam pripadao – uviđao duboku i ključnu istinu stare maksime corruptio optimi pessima: “pokvarenost najboljih je najgora”. Kao i Illich, najzazornijim i najopasnijim imbeciles on je smatrao one koji imaju mogućnost i moć da kršćanstvo pretvaraju u malograđansku ideologiju pod stijegom “kreposti” i “vrednota”. Takve je nazivao “moralizatorima evanđelja” ili, još radije, “klerikalnom partijom” (u našem jeziku možemo je označiti zgodnom kraticom KP). Njima je uputio sljedeće riječi:
“Jesu li vama povjereni grešnici? Ako jesu, znajte da je svijet pun ojađenih ljudi koje ste razočarali. Nitko vam ne bi pomišljao baciti tu istinu u lice da ste je bili spremni ponizno priznati. Nedvojbeno, odgovorit ćete da ste vi, ponositi ili ne, čuvari sakramenata koji su vrata u vječni život i da ih ne uskraćujete nikomu tko je u odgovarajućem stanju da ih primi, i da su sve drugo Božji posli… ‘Što biste još htjeli?’, pitate. Bože dragi, htjeli bismo ljubiti!” (Velika groblja pod mjesečinom).
I dalje:
“Poznajem klerikalnu partiju. Znam u kojoj je mjeri ona lišena i i srca i časti. Nikad je nisam brkao s Božjom Crkvom. Crkva je zadužena da štiti siromašne, ali klerikalna je partija uvijek lukavi posrednik zlih bogataša, više ili manje svjestan, ali nuždan agent svake vrste simonije.” (Sablazan istine)
Upravo je to perspektiva u kojoj se jedino može shvatiti njegova hrabra i bezuvjetna poslušnost Crkvi – da, uključujući i vidljivu Crkvu sa svime što ona podrazumijeva, i koja je za njega, kao i za svakog katolika, bila samo “vidljivi aspekt nevidljive Crkve”. Ta poslušnost nije bila nikakvo puzavo podilaženje KP-u, već, kako je Bernanos stalno naglašavao, herojska vrlina za koju je sposoban samo slobodan čovjek:
“Kad god uperim optuživački prst u Crkvu, to nije u apsurdnoj namjeri da pridonesem njezinoj reformi (…) Ja ne čeznem za savršenom Crkvom, jer ona je živa stvarnost. Poput svojeg najneznatnijeg i najubogijeg sina ili kćeri, ona šepesa od ovoga svijeta do sljedećeg: čini greške i okajava ih, a tko na trenutak odvrati pogled od njezine pompe, zateći će je kako moli i plače s nama u tami (…) Od nje imam sve, i ništa mi ne može doći osim preko nje. Sablazan koja mi je došla od nje povrijedila me u samome središtu moje duše, u samome korijenu nade. Ili, bolje, ne postoji druga sablazan osim one koju ona zadaje svijetu.
Bernanos je bio suviše častan čovjek i suviše vjeran istini i Crkvi (za njega između toga nije bilo neke razlike) da bi podlegao kušnji glupaka koji krivnju za takvo stanje stvari svaljuju na one koji su izvan vidljive Crkve, uključujući njezine protivnike. Upravo suprotno
Od te sablazni branim se jedinim načinom koji mi je dostupan, naime tako što pokušavam shvatiti. Savjetujete mi da okrenem leđa? Možda bih to i mogao, ali ja ne govorim u ime svetaca, već u ime hrabrih ljudi koji mi nalikuju kao braća.” (Velika groblja pod mjesečinom)
I činjenica je, koja se ne smije zanemariti, da mnogi od tih hrabrih ljudi nisu (bili) pripadnici vidljive Crkve. Kao što pojašnjava Von Balthasar objašnjavajući Bernanosovu tvrdnju da je “katolička vjera za mene element izvan kojeg ne bih preživio duže nego riba na suhom”: “Ali on to može reći samo zato što je katolička stvarnost za njega uzrokom najtješnje i neraskidive solidarnosti sa svim ljudima, a osobito s onima izvan Crkve.”
Samo se uzimajući sve to u obzir, književno djelo Georgesa Bernanosa može staviti u odgovarajući kontekst. I samo se tada može odrediti njegova važnost “za nas danas”. Kada bi ga trebalo usporediti s nekim piscem, vjerojatno bi jedini kandidat bio (kao što najčešće i jest!) Dostojevski. Obojica su bili svjesni da je problem modernog čovjeka ponajprije religiozni problem, i za obojicu je roman bio medij za odvažno istraživanje tajne Zla. I baš kao što Dostojevski nije shvatljiv ni za koga tko ne zna što su za njega bili Rusija i pravoslavlje, tako je Bernanos neshvatljiv ako se ne zna što su za njega bili Francuska i katoličanstvo.
Kao što strašno i sablažnjivo griješe oni koji njegovo katoličanstvo pokušavaju pretvoriti u ideološku strategiju, tako strašno i sablažnjivo griješe oni koji njegovo domoljublje pokušavaju svesti na bilo kakav oblik nacionalizma. “Moderne nacije (gotovo da) ne zaslužuju naziv domovine: one sliče domovini kao što bijesan pas sliči zdravom”, napisao je u knjizi Sloboda, što s njome? Za njega je Francuska bila duhovna stvarnost koju odlikuje brutalno življenje i izricanje istine po cijenu svega pa i vlastitog života, oprimjereno u čuvenoj izjavi Ivane Arške crkvenim velikodostojnicima, koji su od nje tražili da se odrekne istine, i kojom je zaslužila mučeništvo: Dieu premier servi!, “Bogu služiti na prvome mjestu!”
Napokon, smatram da je, pošto je bar donekle ostvaren onaj željeni spoj osobnog i općeg, svaki hommage mudro završiti osobnom notom – a posebno kad je riječ o osobi kao što je bio Georges Bernanos, koja nije živjela i pisala ni za kakvu apstraktnu “publiku” u želji za njezinim ovacijama i častima, nego za konkretne osobe koje je smatrao braćom i sestrama. Upravo ih je zato toliko grdio. Upravo je zato pokazivao toliku okrutnost prema onima koje je smatrao neslobodnima, a koji smo svi mi – jer ih je toliko ljubio. Okrutnost je za njega bila sredstvo ljubavi, i ništa više: ništa što je izgovorio i napisao taj “bard Milosti”, kao što ga je genijalno opisao Balthasar, nije išlo za tim da unizi ili povrijedi ili sputa čovjeka na bilo koji način. Upravo suprotno. Stoga s ponosom i zahvalnošću posvjedočujem da sam i sâm, na svojoj koži, osjetio njegov bič. Ukratko, za mene on je ponajprije “čovjek bijesa i ljubavi”, kao što je bio i za svoga sina Jean-Loupa. Ali mislim da općenito nitko za koga je on bilo što drugo nije sposoban shvatiti nijednu njegovu riječ.
Izgubljene rock mitologije
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo. Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjega, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Kad god se kaže “hrvatski rock’n’roll”, a misli se na period prije devedeset i prve, to je falsifikat – a razlika spram projekata slične vrste, u toj potpunoj ekspanziji kulturalne i medijske nostalgije, jest što se skupljaju privatna sjećanja – off the record.
Uočljiva je široko preko cijele stvari ispisana metafora o potpunom slomu oficijelnih antologija i pisanja povijesti, bilo gdje, u bilo kojem polju kulture i povijesti u nas. Što ne čudi ako se doslovno od prvog dana u tom kompleksu sve falsificira, od nastanka, historije što mu je prethodila i one za vrijeme njegova stvaranja, pa do danas s ovom post-poviješću – onda što je drugo moglo biti i u kulturi, kako se moglo to preliti drugačije u nju?
Priče o sjećanjima izvan službenih – s velikom dodatnom notom, u kulturi gdje je privatno i javno, kao i njihov odnos, oduvijek predstavljalo golem problem, podjednako shvatljiv i neuralgičan – sve to pokazatelj je, nesvjestan naravno, kod autora projekta, potrebe i želje za nečim istinskim, stvarnim, neuređenim i necenzuriranim. Makar priče i ne bile istinite – jer umjesto institucija, tu napokon pojedinci, ljudi barem načelno neopterećeni vlastitim društvenim mjestom, od volje donose i prenose sjećanja i događaje, makar i dopisivali, dopričavali makar – a to je prava riječ – mitologizirali, “operativni termin” iznad svih, točniji i značajniji.
Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”
Takav kontinuitet, sve učestalije bavljenje ovim temama, u meni uvijek i prije svega potakne gorku i višestruku ironiju. Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”.
Kako je ovo jako! – pedeset godina, još uvijek ni blizu dešifrirane kulture zemlje, koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime, svesti na – patuljastu dnevnopolitičku hrvatsku realnost! Trebao bi neki sviftovski, karejevski ili belovljevski zlobni ugao i postupak da se to literarizira, onako kako se u sretnijim okolinama tretiraju zavist, nepoštenje, interesi, ljubomora, ludilo i provincijalna ideološka kratkovidnost.
Kako bilo, taj prvi motiv, o sjećanjima na privatne momente, anegdote i asocijacije na muzičare, rokerske autore, trajno je privlačan, bez obzira na nemilosrdno medijsko trošenje ovih godina. Unatoč, kao u spomenutom projektu, tonu pretjerane lakoće, gdje je sve igra, zabava bez dubljeg emocionalnog ili drugog angažmana, a ozbiljne stvari svedene su na vic. Za neke od nas, sjetiti se tih pojava, koje su nam u našim i njihovim najsretnijim momentima i najvišem naponu izraza pjevali život kao nijedna druga stvar, nijedna vrsta ili polje kreativnog izražavanja i čina – ni čista poezija, ni proza, ni filmovi ni teatar, pokret i muzika koji su za nas što smo je živjeli kao da nam sam život ovisi o njoj tolike godine – sve to ima drugu težinu, drugačiju vrijednost.
Javila mi se zato, refleksno kao i uvijek – tu sam ionako na svom polju – serija asocijacija, najprije su slobodno skakale i svaka je zvala neku drugu, po unutarnjoj logici i vezama koje je teško pohvatati. Asocijacije su se slagale, premetale, pravile kombinacije, uspostavljale skladne i kontrastne veze. Mozaik što se sklapao od stotine muzikanata i događaja, osobno svjedočenih i onih prenesenih, po čuvenju, uobličavao se, gotovo strukturirano i horizontalno raspoređen, izgradivši na kraju vertikalu, tamo gdje treba: na vrhu, na tri autorske i izvođačke pojave, da se (mrvu samo) ironizira, “Sveto Trojstvo” one scene. Do točke kad se poredao privatni triptih, neoslikan; ili omnibus, nesnimljen.
1. Fajter ili Ne upoznaj svoje idole
(U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela).
Nekadašnji “urbani gerilac”, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan i sam do kraja, nakon godina otvorenosti, a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao mjera za rock’n’roll, kako ga je percipirala jugoslavenska kultura.
Jedini od trojice autora pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sunce izlazi nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaju da se drugdje iznova počne (bez da je slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); o prevarama, ljubavnim i društvenim; uopće – kao i svi najbolji – o slobodi.
Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je suprotnost – a to je bio pravi poljubac smrti – crtu zabavljača: pisao je i humorne pjesme, pričao viceve, igrao na granici istinske i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, nakon tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, na kojoj je s raširenim rukama u zraku, stisnutih pesnica, šampion, ili kao Stjepan/Stevan Filipović, Morrison, ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus – po svemu tome, neko vrijeme nije mu bilo ravnog. Ne čudi onda što mu je pripalo da bude autor koji će otpjevati Apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama.
Pokušavao sam ga pred sobom i drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Najčešće sam se sramio, kao da sam bio odgovoran. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina nakon našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj roterdamskoj diskoteci, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela.
Sjedio je – jedva! – i ne “delimično”, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i pridržavao za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koji se, osim vikendom kad stižu “pevači”, preko tjedna drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina. Onda je pošlo na zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pehlivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote.
Ali, on nije popuštao. Nastavio je dalje, tvrdoglavo, držeći se za nesretnu štangu – sve dok polako više nije bilo smiješno. Publici se vidno okamenio prezirni osmijeh, proširila se nelagoda. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći. On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja okupljena u sigurnosti same sebe mogla izdržati. Upravo to – rundi. Te večeri bio je bokser, tamo i tad, a ne kasnije, pomislio sam baš to: “… kao Jake LaMotta”, kako ga je igrao de Niro u Razjarenom biku.
Izgradio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji se u američkom slengu zove rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima koliko se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara punom snagom, braneći se samo da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja – dok se ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena je da borac koji prima udarce bude izubijan do krajnjih granica, do nesvijesti, do ludila.
A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se pribrati u sekundi, reorganizirati preostale snage i što brže, sa što više iznenađenja uzvratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu 74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine.
I pjevač je izdržao – dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati prema podu. A ipak, nitko nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije. I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo… pola sata?, sat?, otišao je, uz mlak pljesak, najviše s olakšanjem, što je međusobno ogledavanje završilo, klanje je prestalo.
Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba u kojem je sjedio za šankom – kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker, koji je možda prvi imao tjelohranitelje. Jedva se držao, povijen, pravio je grimase kao da mu bol probada tijelo, masirao je ruku cijelom dužinom kao da mu je utrnula. Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći barem nešto, ne o ovom stanju, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se za vlastiti, vjerojatno, zbog moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo, ali ne manje iskren, “tomasmanovski”, “jasperovski” trenutak: “Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?”
Pogledao me mutno odozdo, jedva fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da to ne bih izrekao, to sam dugovao i sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmjehnuti, kao publika maloprije; mogao je – iako osjećam, kao što sam i tada, da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Međutim, kao da se nečega sjetio te je odjednom zadigao rukav na majici. Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla. Isturio ga je prema meni i provalio iz grla, napuknuto:”Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.”
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu
O, moj Bože, da je barem bilo ikog iznad nas, sveznajućeg da vidi obje strane, da može zaviriti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose, i ove i svih naših zabuna…!
Nasmijao sam se, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo se kao povrijeđeno dijete – upravo sam opet to i bio u tom trenu, onaj dvanaestogodišnji dječak što miriše unutrašnjost omota albuma njegova benda, omota koji je mirisao kao privatni raj.
Bilo je neke posebnosti u susretu, svejedno, tvrdim, nešto se dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se jedno važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. Negdje u zraku gore, to se vidi. (Ili barem želim misliti da je tako.) Bilo je… sve dok se nakon sekunde nije opet oglasio i izgovorio onu najgluplju, ponižavajuću rečenicu: “Bio sam uz svoj narod”.
Čarolija, makar negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, makar zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i odzvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.
Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene s tom naklonošću, pristojno, barem po formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bio opraštaj od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je negdje zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojeg će biti neobično i nakon kojeg ću biti drugačiji, nekako tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom i s manje boli.
2. Pobjednik, ili O mudrosti
(Čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh.)
Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovu Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, niti je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i zatim ostvario – i to, što kažu Englezi, “s dividendama”.
Ako je ovo s “vrhovnim komandantom” šala i hiperbola, barem je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi su dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostao na vrhu, netko koga se ne može zaobići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, u to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, tako etabliran da se više ne mora ni bojati da bi moglo doći do promjene.
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Nije me trebalo čuditi onda, smijem se danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim. Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, “zaludeo svet”, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, “blizinu”. Kad su prvi put održali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon. Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna se vratiti u hotel. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.
“Željezničku stanicu.”
“Reci mu da smo na pet minuta od njega.”
I tako smo se upoznali: čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh. Međutim, nakon toga sve je zbunjivalo, do zamagljenosti, šibalo mi je sto najlogičnijih pitanja, koja su me zbunila još više s obzirom na ono što je uslijedilo.
Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavno, uzeti taksi. Međutim, ušli smo u tramvaj. U sredini, na “zglobu”, tako smo stajali jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da na trenutke haluciniram, zbunjenost me potpuno zalila. Rutinski je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, “frajerišući se” malo, reče da nije trebao, jer “ko će da nas vidi”.
“Pusti”, odgovorio je, stisnutih usta, jedva čujno – i inače, primijetio sam, govorio je kao socijalistički moćnici kako ih je jednom opisao Momo Kapor – tiho i mrmljavo, sebi u bradu, da ga ne razumiješ dobro pa moraš još jednom pitati što je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.
“Znaš kakvi smo. Samo nam još to treba.”
Kroz tu malu pukotinu u stijeni u trenu se naslutio cijeli klanac – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, “bivšima”, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća jer nitko ne bi pomislio da s te pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susreta sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – da ima makar trenutak za bavljenje s takvim tričarijama koje imaju tužne i sramotne implikacije po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju. Sjetio sam se kako su ga neki zvali “Tito”, podjednako u pozitivnom i negativnom tonu.
Bilo je tu nečega – poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme biti sto milja iznad. Moćan, a bez arogancije i prezira, baviti se stvaranjem nečeg trajnog, što će ostati. Svejedno i još uvijek – pripadati njemu, tom narodu, jer familija je takva kakva ti je zapala, nemaš druge, pa ako od nje uzimaš najbolje, ne znači da si slijep za najgore.
Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo (“jalijaš ostaje jalijaš!”), ali me zato sutradan, pred trijumfalni koncert, toplo dočekao – stavivši tako u cjelinu drugu polovicu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), da se osjetiš dobro.
Kasnije razmišljajući o tom vrlo neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na jednom delikatnom nivou. U njoj bila je neka potvrda stečenog koje su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i svijetu, valjda i zrelost, usudimo li se reći – malo mudrosti? Nalaženje, nakon što smo katapultirani iz domaje svog mjesta, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se stvara kontekst za postojanje i, jednako važno, rad – što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, izvan zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako se sada zove.
I, o tankoj (crvenoj?) liniji, nekoj tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane. I, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, koje smo izgleda zaobišli.
3. Άτλας ili Nositi više nego se može
(Više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.)
Nije to bilo davno. Važno je napomenuti, budući je teško povjerovati da čovjek još može tako, već u ozbiljnim godinama, “regresirati” u naročito stanje: kao tinejdžerica s tremom, sjedio sam s telefonskim brojem na papiru ispred sebe i odgađao poziv.
Odgađao nazvati jedan živi kult, najpoznatijeg osamljenika, reclusea jugoslavenskog rokenrola i – eventualno – razgovarati o poslu.
Od svih koji su stvarali našu scenu, on je ostao pojava koju je najteže objasniti. U milijun kontradikcija, u čudu da je na onaj način uopće pjevao i progovarao, da je imao toliki uspjeh bez kompromisa, da je toliko utjecao na druge – beskrajan je broj imitatora, ne toliko u muzici, koliko u literaturi, koji su oponašali njegov naročiti spoj visoko intelektualnog i kolokvijalnog. Rekao bih da od Arsena nitko nije bio toliko imitiran.
Među trojicom ovdje, bio je najradikalniji. Najdirektnije politiziran, s angažiranim tekstovima i metaforama na zakonski kažnjive teme, a bez sigurnosnog pojasa humora prvog junaka priče i bez lukavo građene društvene uloge i hit and run strategije udaranja pa povlačenja onog drugog. Njegove beskrajno strasne i srčane prve ploče, silina nastupa – koja se prva i najbrže troši, nitko takav intenzitet ne može dugo držati, poput prirodne nepogode – vjerovalo mu se bez ostatka, potpuno. Zato, više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti
Kontekstualno govoreći, kod nas je jednom bilo doba kad su rock muzičari bili društvena činjenica s kojom se moralo računati, barem zbog toga jer se svi totalitarni režimi boje ideja budući ih uzimaju ozbiljno. Tu gdje je s podcjenjivanjem ponavljan klišej o tome kako “neće valjda muzikanti s gitarom voditi revolucije” – može li danas itko zamisliti takvo pitanje? – učinilo se, dakle, na trenutak da se ukazala mogućnost, iluzija, što god, da bi jedan autor, koji se izražava stihom i muzikom, mogao povesti ljude u – što? – društvenu akciju, oslobođenje, za neke, s nevjericom, u nacionalnu, nacionalističku revoluciju?
Da se takva perspektiva pojavila kao stvarnost, kakva to onda mora da je težina bila u autoru, s obzirom na sasvim konkretne konzekvence? Pucali su naši umjetnici iznutra i zbog manjih stvari, manjih presija. Ni vani, od tamo gdje je stil došao, zbog različitih konteksta, nije bilo analogije koja bi pomogla – ni Dylan, ni Lennon, ni Sex Pistols nisu realno stavljeni na takvu kušnju. Tek nekolicina “rubnih”, nezapadnih pojava – Bob Marley (utjecaj na izbore, sprječavanje građanskog rata, atentat), nekoliko afričkih pjevača i, recimo, možda Visocki na Istoku, imala su manje-više sličnu težinu.
Neobjašnjiva pojava i inače, tek se nakon raspada, s distancom i uz njegovo povlačenje moglo se shvatiti zašto je na kraju, poslije kraja, morao reagirati tako kako jest. Puknuti, na komade, to jest.
Kad sam napokon okrenuo broj telefona i javio mi se poznati glas, nepogrešiva intonacija i boja, uvidio sam koliko je to sve koštalo. Tri halucinantna sata – uglavnom monologa, pitanja na koje govornik sam daje kriptične odgovore, logoreja i povlačeća dvosmislenost, hiperbole i pretjerivanje, momenti fantastične lucidnosti, neočekivana pitanja (poneko i meni) i zaključci (bez čekanja odgovora), jedan potpuno hermetičan, samozatvoren svijet, rečenice i fragmenti naracija labirintske, kao iz modernističke proze, bez ključa i izlaza. Ne sjećam se kad sam bio tako iscrpljen nakon nekog razgovora, a vodio sam ih, Bog zna, mnogo.
S tugom i olakšanjem spustio sam slušalicu. Trebalo mi je dugo da se priberem (“kakav crni posao?!”). Još jedan rastanak. Htio sam, pred sobom, završiti stvar poetično, misleći o njemu kao hamletovskoj figuri – od najočitijeg, rečenice koja se prva, s ironijom nudila, o “metodi u njegovom ludilu”; ili nježno sentimentalno, horacijevski – “good-night, sweet prince”. Ali zgorčilo se suviše, žignulo prejako pa se javio glas, neželjeno surov, bolno grk, u Polonijevoj premetaljci kao epitafu:
“That he is mad, ’tis true; ’tis true ’tis pity;
And pity ’tis ’tis true” –
(Da lud je, istina je, istina je, šteta!’;
i šteta je što je istina.”)
Poslije kraja
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti, kao u naslovu prve Cohenove zbirke poezije: “Let us compare mythologies” – “Usporedimo mitologije”!
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo.
Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjeg, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Pjesme pomirenja (prozopopeja)
APATRID A: (…) lice iz trećeg stoljeća (…) bi se zainteresovalo (…) svime što je u nama ”njihovo”.
APATRID B: A što je u nama ”njihovo”?
APATRID A: U nama je ”njihovo” sve što je u nama još uvijek antropoidno!
———————————
APATRID B: A kako bismo ga mogli čuti kad nismo spiritisti?
APATRID A: Trebalo bi imati samo uncu fantazije, barem toliko koliko smo je imali u vrijeme akuzativa s infinitivom (…)
Aretej, Miroslav Krleža
1. Obuzela ga panika
Nešto se istinski bilo počelo mijenjati početkom milenija, nakon onih prvih dana siječnja, makar ta promjena danas i ne izgledala baš tolika kako su se mnogi nadali. Ali nije bila ni beznačajna – učinilo se na tren da je čovjek, teško i iskreno, odahnuo u jednom trenutku, zaista odahnuo kao nakon more. Iza svih politika, statistike, uvježbanoga formalnog jezika, kao da je s nevjericom i širom otvorenih očiju, shvatio nešto što je mogao priznati uglavnom samo sebi, a i to rijetko: ”preživjeli smo, preživjeli smo i ovo, izgleda”.
Kao da je na moment sinuo osjećaj, upravo nevjerojatan u onako dugoj otupljenosti, u anesteziranosti pameti i čula, nakon godina ponižavajućeg postojanja i postajanja, da bi čak možda negdje u dalekoj daljini još sve moglo i dobro ispasti na kraju. Vratio se pomalo, ili bar nakratko, čak i zaboravljeni sentiment bazične vjere u bolje, onog običnog zdravog ljudskog optimizma – riječi koja je sama tako dugo izbivala iz rječnika, gore – i iz mišljenja. Tko je mogao reći, ma može li se uopće itko sjetiti inteligentnoga pojedinca iz vlastite okoline koji bi za onih deset godina, okružen svime, od volje i iskreno uvjereno rekao: ”evo, nekako, ne znam šta je ali – bit će sve u redu…” – a da onaj tome prisutan ne bi s pravom pomislio da je ovaj što to izgovara ili filistar ili lud?
Javio se sentiment međutim bez najave, bez plana, onako kako se svi važni, a zaboravljeni osjećaji javljaju poslije katastrofa – ne odmah, nego nakon što su, probuđeni, a nedirnuti, neko vrijeme prvo odležali u nutrini.
Tu i tamo izjutra zasjalo bi sunce kako treba, nekako u harmoniji s čovjekom, kao s nekim višim značenjem s kojim se iznutra, neobjašnjivim mehanizmima moglo misteriozno komunicirati. I čovjek bi se protegnuo, fizički i umno, stresao sa sebe ljušturu tuposti i trpljenja pa bi ga obuzimalo nejasno osjećanje unutarnje svjetlosti, nekakve nagle čistoće, unatoč godinama polusljepila nastalog zahvaljujući životu u jedinoj mijeni, onoj između magle i noći. Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njena suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno.
Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija.
Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njezina suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno. Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija
Bilo je tu prigušene zaboravljene radosti, proplamsaja nad kojim nema kontrole i koji se, nakon što tako dugo uzdržavan proputuje tajnovite ceste psihe i duše, pojavljuje kad ga je volja. Osjećaj nije dolazio samo od optimizma spram budućeg. Javio se po prvi put jasniji i čišći pogled unatrag, u vrijeme prije strašnog vremena. Od toga počele su se kao od sebe stvarati unutar jedinke razne i mnoge pokidane veze, sjećanja što su bila gotovo kao materijalno nešto s čega je trebalo rukom skinuti blato i nečist. U tom procesu bilo je potisnute i, zbog naučenog uzdržavanja, jake sreće; bilo je čežnje koja nije bila samo melankolična i pasivizirajuća nego oživljavajuća, tjerala na pokretanje, a od njezine unutarnje toplote čovjeku je dolazilo meko u prsima, i usta su se sama razvlačila u nekontroliran titrav osmijeh.
Tako je: nostalgija.
Ali za čime?
Kao iza sna prenuo bih se, začaran dojmom, i u vrtlogu vlastitih ugušenih i u dubinu gurnutih emocija (tako davno je bilo zadnji put!, činilo mu se, iako je prošlo ni deset godina), nije mu bilo jasno što to točno osjeća, i osjeća li uopće još ili je to neki nepoznat refleks kao u oduzetom dijelu tijela što ponekad kao da se bacaka sam od sebe, bez kontrole.
I tako ne jedan, nego tisuće ljudi, budilo se izgleda, nevezano jedan od drugoga.
Treniran kao životinja pred opasnošću, a vježban u zauzdavanju vlastitih instinkata, trgao bi se čovjek od ove preplavljenosti još jednom, ovaj put kao pred prijetnjom i pribravši se, pomislio u panici da nije valjda da se razlikuje odjednom, da je ispao iz reda i uklopljenosti, nije valjda da jedini osjeća tako. Da je jedini opet poželio nešto.
Ne čudi da ga je protreslo žestoko iznutra i da ga je, kao i sve druge koji su osjetili slično, obuzela panika.
Plašili ga godinama nečim, govorili mu – kao da to ne bi i sam osjećao – da neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola. U dubinu, u sebe. Plaše te, plašiš druge, širiš krug straha, primaš nametnute emocije i stavove, i predaješ ih dalje, pa ti ih onda vraćaju i tako ukrug, godinama.
2. Περιμένοντας τους Bαρβάρους
Veliki pjesnik Aleksandar Kavafis podrijetlom je iz srca ove geografije, što takve mijene ne samo da zna nego su tu gotovo izmišljene, ili barem prvi put fiksirane. On je pjesnik egzila (”aleksandrinski”, po životu ako ne po stopi) i jedan od onih pjesnika-vidilaca. Njegova pjesma Očekujući barbare kod nas je – a tu se treba diferencirati: mnogo više tojest nego u nekim drugim kulturama danas, koje se često pozivaju na nju na tolikim jezicima – prošlih godina oživjela fantastičnom urgencijom, relevantnija za ovo što se zbilo, za poseban unutarnji proces, vjerojatno više nego bezbrojne druge koje bi se po analogiji mogle upotrijebiti.
Sve što se odvijalo, sve što je raslo i kako se razvijalo u dugim godinama, skoro čitav život ovdje, bilo je u tim, do gorkog smijeha preciznim stihovima, pa su ih mnogi umjesto spoznaje shvatili tipično jedino kao retoriku. Za mudre, čitalo se kao zakašnjelo proročanstvo koje je ranije trebalo čitati: u Ateni čekaju na barbare, na Agori se skupili ljudi, padaju uznemirena pitanja i strahuje se – iako običan život dolje u podnožju, u gradu, teče kao što uvijek teče svemu unatoč.
Ali u stalnoj prijetnji i opasnosti, u anksioznosti, u spremanju na neizbježnu završnicu, za finalni sraz, uz pravu i istinsku bojazan od ishoda, bilo je i podsvjesnog i tek u tome problematičnog, mračnog erosa, tajne želje za dozivanjem i nastavkom sukoba. Život u sjeni opasnosti je unatoč plakanju i jadanju, negdje ipak imao energije i čulnosti, ruku u ruku s rutinom postojanja. I tu, u takvoj napetosti, može se živjeti, formiraju se zajednice i identiteti, uvijek neodvojive od osjećaja blizine nevidljive nemani i, priznalo se ili ne, potpuno vezano uza nju. I ona je bila neka izvjesnost.
Na kraju pjesnik udara poznatom razrješujućom i uništavajućom strofom:
”Zašto odjednom nastade toliki nemir
i zbrka (Kako su im lica postala ozbiljna.)
Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi
I svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?
Zato što se već smrklo, a barbari nisu došli.
A neki ljudi su stigli sa granice
I rekli da barbara više nema.”
Pa ošamućujuće, transcendentno iskren i poražavajući zaključak kao paradoks:
”Pa sad, šta ćemo bez barbara.
Oni su ipak bili neko rješenje”.
Nije ovo zadnje mišljeno samo u sarkazmu, mnogo je tragičnijim osjećajem prožeta antologijska pjesma. Nerazumljiv osjećaj stalne opasne promjenjivosti – pogotovo našim ljudima koji su ionako odživjeli nekoliko egzistencija dosad – i u isto vrijeme ona loša beskonačnost, nešto je što je teško bilo pohvatati i osjetljivijima, svjesnijima, a kamoli običnom malom čovjeku. Standardno ”objašnjenje” intelektualaca koje se čuje često jest da je to tlapnja, takva refleksija, jer da ovaj jedermann naprosto ”ne misli”. Ali neće biti baš tako.
Da sebe blokira neprestano, da si nameće ograničenja, da otupljuje, prihvaća bespogovorno nametnuto, u to nema sumnje – ipak, siguran sam da čak i u takvoj psihološkoj strukturi mora doći do mjesta, do trenutka pokušaja nekakve spoznaje, pokušaja da se samom sebi nekako objasni sve što se vidi, smjesti negdje da ima smisla. Ne može se povjerovati da je humanost tihe većine do te mjere bila zakazala da se bar na tren nije mogla javiti.
Od tamo gdje su se pravila stvarala i kako su se pokazivala, nije čovjek mogao dobiti pomoći: opasna, komična ozbiljnost i uvjerenost u vlastitu ispravnost, paranoja da je uljez uvijek tu negdje, vječna namrštenost, osornost, antipatičnost koja je počela isijavati ne samo iz najgorih nego se proširila i izlazila gotovo iz svega i svakoga, što su primjećivali i površni i dobronamjerni svjedoci sa strane jednako. Ta konstipacija emocionalna i strah od neželjenog utjecaja, čišćenje i odstranjivanje svega sumnjivog, razlilo se sve kao crna tinta pa je svatko sam sebi i drugima cenzor – počevši od toga što će reći, o stvarima ključnim, i svakodnevnim, do onoga kako će reći – do jezika.
Govorilo se, ne metaforički nego doslovno, od vrha pa nadolje papagajski ponavljalo, da je ono sve, ta ”strategija dikobraza” između ostalog stajala i protiv ”barbara”, s ove i s one strane granice. Da je, dakle, i polemos u kulturi, preko nje, vođen protiv njih, a od strane pak naše kulture, superiornije u svakom smislu, i da je borba kulturom bila i borba za veću i višu stvar. To s barbarima nije hiperbola: to je bio legitimiziran termin kojim se po navici tuklo.
Neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola
Čak i od trenutka kad neprijatelj nije više bio tu, ni fizički ni u konceptima i idejama, ostala je ipak, po sili stvari, potraga za njim na drugoj razini. Sakrio se tamo gdje se najteže vidi, gdje najlakše vara – u ono osnovno kako doživljavamo svijet, kako ga predstavljamo i komuniciramo. Počeo se najprije, o nesreće, javljati u najteže kontroliranom: u jeziku, u riječi i vokabularu, u sintaksi, u rečeničnim konstrukcijama (”infinitiv”, vikalo se, ”u infinitivu smo mi a ne u dakanju” – kako je to, kao u replici iz modernističkog teatra, neki lingvist sarkastično frazirao).
Jedna jezička zajednica koja prethodno s ovime nije imala problem, čak niti uz utjecaje i sva miješanja kroz mnoga desetljeća, dobila je i ”negativno pojačanje” – injekciju živih govornika, ljudi pristiglih u međuvremenu, ”naših” jasno, ali iz drugog jezičkog kruga, koji su neželjene utjecaje nosili u svom prirodnom govoru i jeziku, otežavajući čišćenje još više, zbunjujući još jače ionako zbunjene.
Nije se to odigravalo samo u javnosti, gdje je riječ izgovorena na društvenoj pozornici, tiskana na stranici, u novinama ili književnosti, nego na svakom koraku: babe po tržnicama nad štandovima ispravljaju jedne druge i svoje mušterije, splitski studenti u Zagrebu u čudu dok im govore da nije točno kad kažu ”tačno” (svaki od njih najednom postaje jedan Robi K.), presretači po autobusima koji putnicima što su se koristili nevinim prirodnim izrazima iz žive jezične prakse, objašnjavaju i upućuju ih ”kako treba”, viču ljudima kako da govore.
A ono, na sve to skupa, ne samo da se vrag nije ponovno pojavio fizički, nego ti se javlja upravo tu: u jeziku, tom lopovu koji se ne da prevariti, u zaboravljenim, potisnutim riječima i rečeničnom slijedu, koji, kad nehotice izlete jednom, prave upravo fizičku ugodu i toplinu, pa ih u sebi ili kad te nitko ne vidi, ponavljaš kao magičnu mantru – onako kako mala djeca sama sebi ponavljaju i potpuno ozbiljno, koncentrirano i predano vježbaju riječi koje im se sviđaju, slušaju njihov zvuk (i djeca vide, dakle: riječ je zasebna realnost).
Povijesna misija međutim, ozbiljna je stvar: ljudi nisu primijetili da na su toj mrtvoozbiljnoj permanentnoj straži, u onoj sitnoj pukotini, gdje je svakodnevni život bio slobodan od nametnutog, postajali sve usukaniji i beshumorniji. Umjesto životne energije, veselja, radosti malih stvari i radosti samog postojanja, sve je bilo namješteno, blazirano, sve ukočeno, puno kompleksa, teško, naporno – ili da kažemo kako bismo jedni drugima rekli, na našem lijepom jeziku: zajebano. Kao kada davno, zaista davno, Tin Ujević, ne znajući da govori o vremenu koje će doći tek mnogo kasnije (ili je to konstanta?) u jednom eseju piše o Matošu i ”zemlji najsmješnijoj zbog prevelike ozbiljnosti”.
Naši ljudi su uopće namršteni, kao rijetko gdje. Namrgođeni od jedne čudne uvrijeđenosti. Ne čudi to: stalno se nešto dokazivalo uporno nekome, svaka akcija, u kulturi, u sportu, u javnim medijima, u bilo čemu, uvijek je nekome nevidljivom dokazivala naročitost ovoga kompleksa. Dvosmjerno: dijelom na Zapad, ali najviše ka suprotnoj strani svijeta. A kako to onda bude, što si se više napuhavao, jadnije i nevažnije si djelovao.
Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari i kompliciran sustav znakova iz kojeg se čita jedna golema opća nesreća.
Kad se poslažu dvije rečene suprotnosti, evo kako ide to: s jedne strane si podjetinjio (ta jučer si nastao! – kako ne bi), a s druge od namrštenosti, ozbiljnosti poslanja i atmosfere prave i umjetne opasnosti postao si starmal i beshumoran, a onda bi, opet korak dalje, ponovno bio djetinjast.
Zato, uza zlobnu parafrazu: gdje ne bi putevi poželjeli barbara?
A, dobro, tko su bili ti barbari? Oni su prvo ”stranci”, u prvom značenju βάρβαρος – ”negrk”, šire nenaš. Jos šire, uništavači visoke kulture, svega civilizacijski postignutog jer po defniciji žive izvan gradova. Neka bude, ali ako prihvatimo igru metaforom onda su – ako su nas modernizam i umjetnost dvadesetog stoljeća išta naučili u vezi dvojnosti ”civiliziranog” nasuprot ”primitivnog” – barbari isto tako bili sve ono nesputano i nesvezano civilizacijom – životno, tjelesno, zemno; sokovi, vitalizam, humor i pjesma, jelo i piće.
Bela Bartok, jedan od velikih modernista, tu malo sjevernije od nas, kao i mnogi što su se u periodu strastveno bavili primitivnim kulturama i folklorom i uveli ih u visoku umjetnost, ima kompoziciju čiji naslov hvata srodnost pojmova – Allegro barbaro. Točno ono što je falilo.
U odnosu ljudi samih na same sebe nedostajala je u govoru i stvarnosti čitava jedna siva zona, dakle, netematizirana i prešućena. Odbijalo se razmišljati o tome kako su se iskreno osjećali s obzirom na život u novom vremenu, a naročito kada bi, prirodno, poželjeli pogledati unatrag, bez prisile, na svoj prošli život ili reći nešto i o tome. Vrijeme je proticalo u čudnoj dinamici između stalnog utiska dosade i tavorenja s jedne, i osjećaja da sve ujedno trči i promiče neshvatljivom brzinom – ne samo od takozvanog viška povijesti koji akcelerira vrijeme, u smislu onog istočnjačkog prokletstva o životu u ”interesantnim vremenima”. Kao da nije dosta bilo da su ti se ona događala, nego su ti još odozgora sjedili na glavi i određivali što trebaš misliti o samome sebi kakav si bio.
3. Srušilo se sve
Pomislilo bi se da će umjetnost, koja zna jedina govoriti kad sve drugo ne može, i pod svim presijama pod kojima je bila, nekako izreći nešto o ovome svemu, o strašnom stanju. Književnost, film, kazalište, koja god forma i pojavnost bila. Ništa.
Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari
Osjećaj je – napokon provučen, tajno dodirnut, sublimiran – izbio od tamo gdje nitko od profesionalno zaduženih (bili cenzori ili kritičari – ili oboje u jednom) ne bi niti znao niti mogao prepoznati, otčitati što se događa. Stvar se razvila krenuvši od stepenice izražavanja koju se još uvijek drži najnižom – krenuvši s polja najmanje ozbiljno uzimanog, u čemu je baš bila njegova snaga. Popularna muzika, forma obične trominutne pjesme, izrekla je, svojim ponekad uskim, ili pak ne uvijek uzvišenim i plemenitim rječnikom sve ono gdje je takozvana visoka umjetnost potpuno zakazala u strahu i konformizmu.
Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu.
Jedan zagrebački bend imao je Freda Astairea, vjerojatno prvu pjesmu što je, negdje 1998., digla poklopac s prošlosti i izvukla potisnuti osjećaj van, s puno rezignacije i kajanja.
Drugi, manje gorak, a još manje ambiciozan bend, svirao je s katastrofičnim veseljem, u mjeri vesele ritmičke motown-dvojke – signala za apsolutnu radost pop-muzike – a malo blazirani, purgerski unjkavi alt, afektiran i s nekom višom nezainteresiranošću, savršeno distanciran, otvarao je direktno: ”srušilo se sve”, u kontrastu s podsmješljivom vožnjom puhača u pozadini, sve plesno i naoko bezbrižno – s namigom svjesnim u zvuku da nije tako.
Slučajnost otkrivala je i na leksičkom nivou više nego što bi htjela, na liniji dvostrukosti teksta:
”Kao da se bijes srušio u grad (…)
Kao da je bijes
Kao zadnji ples
Kao da je zemljotres!
Srušilo se sve…”
Ovaj neuobičajeni ”zemljotres” – koji je autoru istinabog trebao zbog pjesničke stope – tri sloga paše bolje umjesto ”pravilnog” potresa – svejedno, rječju koja mu je pobjegla, provukla se, kao da je signalizirao nesvjesno ”iščašenje”. Bilo da se radi o visokom ili popularnom stilu, dio mistike i snage teksta stavljenog na muziku jest i u tome da ponekad formalnim, estetskim pravilima ”pritisne” stih tako da drugačije, možda pravo značenje ili – usuđujemo li se reći – istina, izađu na površinu.
U refrenu se sve još više pojačava i, ako je moguće reći tako, razrješava iznenađujućim stihom – ”možda je raj – prevara za kraj”. Do klimaksa refrena, do finala, neobavezno i usput ispjevanog, kao što se uostalom sve istinske i teške stvari kod nas ispjevavaju, do zaključka generacije o desetak godina obećavanog raja: ”možda je najbolje – godinama iza nas!”.
Jedna mlada pjevačica pak napravila je duet s kolegom čiji je glas, kompletan ton i timbar, apsolutni sinonim za drugo, prošlo, činilo se nakon svega, davno svršeno vrijeme. Taj glas je u času oživio čitavo doba i iznenadio, nespremne nalazio ljude otupjele od permanentne današnjice, u maloj, jednostavnoj i lijepoj ”Ja ovako ne mogu dalje”, pjesmi istinski melodioznoj, melankoličnoj i senzualnoj, u skladu škole pisanja odakle je dolazila i gdje je nastala. Splitska pjevačica i pjevač iz Sarajeva, koji je u međuvremenu dakle postao i strancem, nose dvije uloge, sasvim nove kao motiv.
Odlično zamišljen duet, s punom karakterizacijom, kao u najboljoj operi: on je čovjek ”od godina”, iz nestalog svijeta, umoran, razočaran, a ona je mlada i puna života, kao što je mladost uvijek bez obzira u kakvom vremenu nastajala. Razlike u dobi, vidljive i implicitne, čuju se u njihovim glasovima, i formalno i asocijativno. Po tome što ti glasovi nose, koje realnosti i historiju, zvučalo je kao da je dobar režiser napravio idealnu podjelu uloga. Međutim, osim neuobičajenog spoja, pjevanog dijaloga između potencijalnih lirskih ljubavnika različitih generacija, njih dvoje igraju i jednu dodatnu simboličnu igru.
Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu
On, uzorno romantičarski, čovjek koji stoji za prošlo i osjeća umor od sebe u novim okolnostima (”ja sam stari val koji ne pjeni, dosadan i svojoj sjeni”), umor čak i od onog što ga određuje – od sjećanja, umoran čak i od svojih, od naših uspomena koje utjelovljuje u sebi kao medijum – najvrjednijeg dakle što ima i jedine sigurne neiščupane grane za koju se mogao hvatati prošlih godina. To se posebno sjećanje ne može i ne smije dijeliti, ili još gore – za sjećanje nema vremena više jer se sve brzo mijenja i prilagođava prisili. A i izvan zabrana – život ide dalje.
Ona u drugoj strofi pak reagira hvalom i sviješću o njegovoj drugačijosti: ”K’o malo vode na dlanu / čuvam te i svaku tvoju manu”. Pjevač-lik se libi, brani se, ne želi da mu ona pokvari teško i jedva stečeni mir i rastjera razočaranje, prijatnu rezignaciju i samosažaljenje u kojem pliva (”ja ovako ne mogu dalje – o Bože moj, što mi je šalješ?” – gdje se, uza sve, ne može oteti utisku koliko ovaj ”O Bože moj”, svakom tko mrvu zna biografiju i senzibilitet pjevača, zvuči kao sjena nesvjesnog prijevoda – ”O Dio mio”). Ona, nasuprot, želi svim čulima baciti se u taj svijet, u skrivena znanja i osjećaje njoj generacijski uskraćene u drugačijem, surovijem odrastanju i nejasnom sjećanju:
”Kad si tu sve grmi i sijeva
u meni sve pleše i pjeva
ti imaš ljubavi, za pola svijeta”,
našto on odmah kontrira svojom melankolijom – ”a sreća voli s tugom da šeta.”
Tu smo: kao predstavnik, jedan od simbola ”starog svijeta” njegov lik nosi, kako priznaje ona u trećem stihu, i posebnu ljudskost, sjećanje na toplinu koja treba ugrijati ohladnjelu egzistenciju u kojoj žive njezin lik i stvarna, fizička osoba, i gdje se osjeća nedostatak te posebne ljudske, ali i kulturom i erom određene temperature, blagosti i ljepote koju u svakoj pori nosi timbar pjevača. U refrenu se simbolično prvi put pomiruju i spajaju – u odbijanju i strepnji – a privlače se jer svako od dvoje ima osobine koje drugom fale. Vode ljubav u kojoj ne ruše samo generacijski zid, nego se i njihovi različiti svjetovi, za koje su im govorili da su nepomirljivi, spajaju u jedno. Toplina u tom spoju, grijala je iz svake sekunde i note pjesme.
4. S druge strane
Sve ove pjesme skrivale su istu želju i istu potrebu, i svaka je na svoj način, bila životna i dobra. Kontra toga, doduše bilo je, na isti prikriveni motiv, pjesama-dueta i kao što su opscene ”Baklje ivanjske” što su između redova krile stravičnu, nastranu tajnu želju za vraćanje duga patnjom i likovanjem nad poniženima. Pa tko drugi onda da se ”iskupi” i ujedno lukavo opet zajaše trend nego skladatelj monstruoznih Baklji, autor koji je, evo dva desetljeća već bogami, ”prevodio”, artikulirao ljudima zabranjeno, stvari što im grešno fale i određivao im do koje mjere mogu ići s njima. Optuživali su ga ionako kao laku metu i, tipično površno i anakrono, da je prvi ”ponovno” (!) uveo zabranjeni zvuk u našu srednju struju, doduše uljuđeniji, razvodnjen i ”manje opasan”. No ispod površne objede, u njegovim je pjesmama bilo zanimljivih tekstualnih razina, nesvjesnih i namjernih jednako.
Pjesma s druge strane mjeseca, bila je posebna.
Autor, opet kao tajni prevoditelj, zajedno sa svojom partnericom koja kao neka vrsta emocionalnog daktilografa ”hvata bilješke” njegovih ideja i prevodi ih u tekstove koji prenose poruku na odgovarajući način:
”Dušo, trebali smo znati mi
da nam je najbolje onda bilo –
jer kad osmijeh nam se prorijedi
nije to vino koje se pilo
u one dane, ljubavi rane
Nikad nećemo bit’ isti mi
niti ja, niti ti, tako ide
čovjek to niti ne primijeti
kako su godine s neba stigle
nenadano, polagano.”
Što je to sad? Refren, filistarski, u suprotnostima, kako autorski par samo zna, kroz senzualni glas pjevačice, pojašnjava:
”Jer se navikne čovjek na dobro i zlo,
na toplo i hladno,
al nije to to…”
Koje to?
Zna publika.
Ako ništa, zna i zbog toga što im, uz minimalne zahvate, kakvi god oni bili, pjevačica govori napokon i njihovim rječnikom i sintaksom ovdje, elipsom iz govornog jezika kaže onako kako bi i njezina publika isto izrekla kad razgovara međusobno o bitnim stvarima – o tome što misle, kako se osjećaju, kako vide sve oko sebe danas.
Ima tu čak dobrih kontrasta zapravo, kako par zna već ubosti, pogotovo na kraju refrena: ”I da poželi srce / na minut il’ dva (splitski, i opet, strogo govoreći, nepravilan nominativ) / da se naježi k’o nekada // od dodira, i tople struje što je tekla, s druge strane Mjeseca”.
Sunce i magla, toplina, senzualnost, ljubavna drhtavica – srce se ježi od tople struje što je tekla s druge strane Mjeseca. Mjesec, planet kojeg se naš čovjek još uvijek atavistički plaši, svakom u našim kulturama s dugačkim poganskim repovima, i jasan simbol za ludilo, a odmah i pojmovni kontrast – topla struja i hladni mjesec, mrzli, pusti bijeli planet. Nekadašnja toplina, unutarnje grijanje uspomena i mjesečeva hladnoća života danas, u situaciji poslije katastrofe i nakon stanovitog smirenja, poslije godina eskalacije i održavanja negativnih emocija. Smirilo se sve manje-više, sigurnije je, nema sumnje, ali je i hladno postalo bogami, nakon svega, nekako manje ljudski i manje živo, manje radosno i slabo uzbudljivo.
Ova praksa pokazuje još nešto, van problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?
Kad ugoda nostalgije prođe, ostaje čovjek sam sa sobom, sunce se povuče i ono sivo, zlovoljno, nadrndano vraća se, ljudi se i dalje udaraju ramenima po ulicama i psuju u sebi po šalterima i autobusima, vraćajući se kući i čekaju napad istine kao noćnu moru, uviđanje koliko često su bespomoćni i sami. Polako, i ono nezamislivo javlja se u subjektu. Okreće se u tišini i u mraku ka sjeni što lebdi u kutu sobe, negdje gore, i pruža ruku k njoj. I ljutnja čak, opravdana uglavnom – prošla je.
Ali poslije demagogije ovog autora (ni kad je iskren ne zna to reći kako treba), došla je i ljepša, iskrenija verzija istog osjećaja. Najbolja od ovih pjesama bila je ”A kad mi dođeš ti”. Već i formalno, van vidljivih i skrivenih razina, ona ne pliva na onoj tankoj liniji između lošeg ukusa, ironijske sigurne distance i mrtve ozbiljnosti kao većina. Izašla je isto tu negdje, oko 2000. Napisao ju je korčulanski, velolučki muzičar i ribar, povremeni songwriter, a otpjevao i snimio u toj istoj godini neuspjele promjene Oliver Dragojević. Teško da ju je tko drugi i mogao otpjevati.
U pjesmi nijednom rječju nema direktne sugestije, i nema niti jednog dokaza, ali od prvoga puta osjeća se da iz nje sjaji posebna realnost, da nije o onome o čemu se predstavlja da govori. U čemu je nevidljivost sugestivnosti ove pjesme? U glasu Oliverovu – tom fantastičnom instrumentu unutar naše muzike; u dirnutosti i ponesenosti tona, ili u muzičkim linijama koje dišu zahvaljujući pauzama između akorda; možda, na nivou teksture, u nenatrpanosti zvučne slike koja je sva u zračnosti, prostornosti, sve bistro kao sunčano jutro i otvoreno kao pučina, a u isto vrijeme u potpuno intimističkom obraćanju pjevača nekom; u tonalitetskom skoku u refrenu, u zlatnoj boji sopran-saksofona.
U noći ”punoj prijetnje, nema te tu kraj mene”, otvara pjevač u niskom tonalitetu i poslije sljedeće linije, ide jednostavna druga strofa: ”moj dan nema kraja / noćima tebe sanjam”, i dirljiv stih bez stilskih ukrasa, otpjevan tako prirodno, u onoj najdubljoj jednostavnosti kad se sve stilske i stihovne komplikacije i varijante izrečene ili prođene apriori, pretresene u glavi, odbace da bi se reklo najosnovnije: ”i samo čekam dan, da dođeš mi…”
Zajedno dan i opet noć. Noću se skupljaju duhovi i demoni u čovjeku i izlaze van u mrak. Muka je noćna životinja, pa svi koji pate strepe od noći. Ali ova pjesma je jutarnja, sunčana, i da se to ne prekine, da se pobjegne od lošeg sjećanja na prošlu noć, pjevač uzlazi s akordima u ponesen, širok i glasan, na papiru naivan, ali u izvedbi himničan i radostan refren:
”A kad mi dođeš ti
I osmijeh vratiš mi,
Sva patnja i bol života mog će proć.”
Pa melodijski isti, uz klasičnu oliverovsku varijaciju melodije i modulaciju, skok u visinu, drugi, interesantniji, dio refrena:
”U noćima bez sna
Ja tebe dozivam,
Da dođeš mi ti
I kao svi, počnemo mi –
mirno živjeti.”
”Mi” – nas dvoje? Ili mi – neizrečeni, svi zajedno, i jedni i drugi, mi, za koje nam govore da ne postojimo u dihotomiji, ”mi” što se evo ipak gledamo ispod oka već dvije decenije ili okrećemo glave ka pravcu gdje mislimo da ovaj drugi još (po)stoji, prebiva.
To je ta želja. I zato su u rezoluciji refrena sam kraj stiha i melodijska linija ”…mirno živjeti”, spram prethodnog dijela refrena – najtiše, najsmirenije otpjevani.
Stih ”a kad mi dođeš ti, i osmijeh vratiš mi” – posebno je nevoljno ironičan: vraća opet ”barbarski” element s početka, kao kulturni stereotip i kao istinu: ”oni”, naime, to se ”zna” bar, stoje za humor i duh, za smijeh, onaj đavolski, divlji, sumnjački, diskriminirajući, pun životnih sokova i energija, smijeh koji ruši bogove i autoritete. Smijeh koji je tako falio uz nakazu svojeg antipoda – namještenog, kiselog, ukočenog, operetskog usiljenog smijeha. Sve one švercane videokasete, loše presnimljene i prikazivane u kućnim projekcijama, na kojima se, za nevjerovati, humor trošio kao kontrabanda, upražnjavan u tajnosti kao preopasan subverzivni materijal – podsjećanje je na tu potrebu.
Ova praksa pokazuje još nešto, izvan problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?
Jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe, glasi ”Ka dite čula san, / još se sićan ka i sad / riči dide mog: / upamti zauvik / da u njima vire ni / nisu oni ka i mi” (I. Cetinić)
Uživanje u životnim stvarima, bazičnost, spontanost, sve je to podsvjesno učitavano u toga drugoga kojega se sanja i psuje u isti tren, koji je u međuvremenu postao sâm nositelj tih osobina. Bože dragi, kako onda ne osjećati taj svijet kao odsječeni fantomski dio tijela? I kako i kome to priznati?
Kao i uvijek gdje je trauma na stvari – nesvjesni dio čovjeka, koji se ne može zauzdati, govori neprocjenjivo više istine od voljnog, mišljenog. Želje, strahovi, zabranjene ljubavi, nadanja, neuroze i nemiri, svi procesi i dinamike u čovjeku – odbijanje i poricanje, rijetki pokušaj dijaloga, ili u obrnutom smjeru, bar razgovora sa samim sobom, bilo kakve refleksije, i svaki put nanovo padanja i vraćanja neprestana u nerješivost situacije i u problem, u izoliranost – sve autentično važno ostajalo je neizrečeno, van otvorenog razgovora i suočavanja sa stvarima. Javna laž i privatna istina – sve se, kao toliko puta dosad, u toliko slučajeva, opet na toj podjeli završavalo. Riječ je zakazala, postisnuta jer skriva neku strašnu istinu, a pjesme kao ova bile su jedan od rijetkih mogućih obrambenih mehanizama spram neizbježnih emocija.
Skladatelj, kojeg tamo gdje živi inače zovu ”dobrim čovikom”, taj dakle ”dobri čovik” napisao je i glazbu (srećom, samo glazbu!) i za ”Zemlju dide mog”, koju je snimila inače maestralna splitska pjevačica, a na stihove drugog autora – pjesmu koja je, kontekstualno, u okviru u javnosti dozvoljenog, i s obzirom na glas koji ju je pjevao, imala jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe.
”Ka dite čula san,
još se sićan ka i sad
riči dide mog:
upamti zauvik
da u njima vire ni
nisu oni ka i mi”
(I. Cetinić)
To stvar čini još kompliciranijom. Dakle, nije u pitanju netko apriori otvoren, kritičan, angažiran, a poput – budući da smo u Dalmaciji i njezinoj kreativnoj branši koja živi od vlastitog izraza – nekih od najpoznatijih splitskih javnih figura, pisaca, novinara i muzičara, netko unaprijed sklon da simbolično pruži ruku, svjestan ne samo tuđih nego i vlastitih golemih zajedničkih padova, tko po sebi, po unutarnjem ustrojstvu, žudi za pomirenjem. Pjesma dade naslutiti da je čak i onaj od kojega se ne bi očekivalo, može biti poželio što ne bi smio. Da iskorači prema nestalom i odsutnom, i možda, makar nakratko, pružiti mu ruku ili je, ponuđenu, primiti.
”Kad mi dođeš ti” u tome smislu, dala je slušatelju koji to ne može u realnosti učiniti, niti čak, vidjeli smo, izreći to – priliku, dakle, da je onda odživi iznutra, da bude njegova unutarnja, privatna filmska projekcija. Moglo bi se opisati baš tako, kao filmska stvar – i nekoliko filmova devedesetih imalo je varijante upravo ovakve scene. Oko kamere zamjenjivo okom čovjeka, gdje je prvo jednako drugome, podiže se ni iz čega, iz mraka, izvan ekrana, od donjeg rakursa prema gore – u svjetlo, i slika je najprije mutna jer je svjetlo prejako za blendu oka, točka koncentracije svjetla raspršuje se u kutu na nekoliko strana, razbacujući dijagonalne pravilne zrake, sve dok se oko ne prilagodi i slika izoštri.
Atmosfera je onirička, to je snoviđenje, i našem čovjeku kad je zakoračio u taj svijet, ukazuje se odjednom vizija: uvijek vani, eksterijer, nikad u zatvorenom prostoru, ljudi sjede za stolom – jelo, piće, smijeh, vrt, smirujuće zelenilo, sija blago sunce i sve je u žmirkavoj izmaglici. Gleda lica: sve dragi i poznati. I svi su kao što su nekad bili, i oni kojih više nema.
Čovjek odjednom ugleda figuru, svoga parnjaka, bivšeg prijatelja, svoje drugo ja. Oko toga se sve ovo, bolno, i vrtjelo.
To je fikcija, dakako, želja, reći će mnogi. Možda.
5. Don’t give up on me
Prije nekoliko godina prikazana je i ovdje nizozemska dokumentarna serija Video letters. Ideja i namjera bilo je spajanje pokidanih privatnih veza između ljudi tu kod nas, ”u regiji”, kako hoće eufemizam. U jednoj od epizoda upoznajemo dvije obitelji, nekadašnjih prijatelja, što su ostali s dvije strane i izgubili kontakt. Slušamo naizmjenično priče jednih i drugih. Različite su, kako drugačije, ali volja i dobro su ostali (ili se ponovno probudili?), zle krvi nema.
U finalu, zahvaljujući režiserima, sreću se negdje, na nekom anonimnom parkiralištu, nakon svega, nakon desetljeća i pol. Dok idu jedni drugima ususret i dok se pozdravljaju, zbunjeno, nespretno i paralizirani od emocija, u najemotivnijem trenutku kamera se usuprot očekivanom (pogotovo danas) i u gesti silne delikatnosti udaljava.
Ostavlja im privatnost: tu mi gledatelji više nemamo što tražiti, osim kao uljezi. Kreće odjavna špica. Ono što je, na javnoj projekciji kojoj sam prisustvovao, tako jako udarilo prisutno, nije bilo samo inteligentno, nesentimentalno i diskretno ulovljeno iskustvo direktne ljudskosti susreta, već ono što je scenu zaokružilo, dalo joj okvir. Soundtrack, muzička podloga u pozadini, dakle ne slika kao glavna, nego zvuk – potresna, majstorski izabrana pjesma, inojezična pritom suprotno svim mogućim i očekivanim asocijativnim muzičkim izborima, a što je prostrujala kroz publiku, ostavivši je bez daha:
”I know it’s late, but wait, please… Don’t give up on me” – čuo se glas crnog soul-pjevača Solomona Burkea: ”Ne odustaj od mene”, jer – ”I won’t give up on you” – neću, nisam mogao ni ja od tebe.
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7