DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).
- Obvezni smo njegovati toleranciju i živjeti u istini
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).
Autor: Sandra Sabovljev / Leave a Comment
Đurđa Knežević – književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma ovih prostora – ispisala je komentarima i esejima brojne stranice ovoga priloga. Dugogodišnja suradnica Novoga lista i Pogleda, nekadašnja direktorica zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske i osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala i feministički časopis ”Kruh i ruže” te objavila brojne knjige domaćih i svjetskih autorica – posljednjih godina živi u Nerežišćima na Braču i sve više fikciju pretpostavlja publicistici i aktivizmu. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Kao petu knjigu u nizu “Oživljena baština” nakladnička kuća ArTresor objavljuje “Kroniku aliti spomen vsega svieta vikov po zlatnomu vitezu Pavlu Vitezoviću na svitlo danu (1696.)“, u pretisku i u latiničnome prijepisu (transkripciji), te s glosarijem i s opširnim pogovorom o Vitezovićevu životu i o “Kronici”.
Tekst je transkribirao, glosarij sastavio, pogovor napisao i knjigu za tisak priredio Alojz Jembrih.
Čitatelju dolazi u ruke jedno nadasve vrijedno hrvatsko povijesno djelo, koje je tiskano u Zagrebu, u tiskari kojoj je Pavao Ritter Vitezović bio ravnateljem, imenovan od Hrvatskoga sabora 1694. godine. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Kada bi se birao najveći Nijemac nakon 1945, Willy Brandt bi bio moralna, Konrad Adenauer nacionalna, Helmut Kohl ujedinjujuća figura, ali najveći je Grass.
Posljednji put u europsku je zbilju intervenirao prije manje od dva mjeseca, kada je za Neue Westfälische izjavio da mu se čini kako je Treći svjetski rat već počeo. Ali to je neka drukčija, sasvim nova i nama još uvijek do kraja nerazumljiva vrsta rata, koja se samo jednim dijelom vodi na bojištima Ukrajine i Sirije, a onim drugim, [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Nije pretjerano reći da je Angela Carter svojim fantastičnim pričama i romanima otvorila prepoznatljiv rukavac u kaotičnoj postmoderni u koji su se slile glavne umjetničke i mislilačke bujice dvadesetog stoljeća. Nadrealizam, psihoanaliza, magijski realizam, feminizam − sve te struje vrtlože se u njezinim radovima uz elemente gotičkog horora, satire, apsurda, fantazmagorije. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
(Napomena uredništva: Tekst Miljenka Jergovića dajemo u povodu 40. obljetnice smrti Ive Andrića koja se poklopila s izlazkom zbornika radova ”Ivo Andrić – svugdašnji”, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb, veljača 2015., 307 str. Dakle, ovo što slijedi nije recenzija toga zbornika ali upućemo čitatelje na ovaj vrijedan izdavački pothvat Napretka).
Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine. [Read more…]
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Sinjski alkari, korčulanski moreškanti, dubrovački trombunjeri, kravat-pukovnija i slične kostimirane družine od povijesnih i kvazi-povijesnih postrojbi bit će 15. veljače poredane u špalir kroz koji će pred crkvu sv. Marka kročiti predsjedničkom lentom okićena Kolinda Grabar Kitarović da položi predsjedničku prisegu. [Read more…]
Autor: Tvrtko Jakovina / Leave a Comment
Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.
Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”
Kolona za likvidaciju
U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.
Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.
Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.
Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.
U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.
Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.
Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.
Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.
U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.
Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Istrebljenje Židova
Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.
Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.
Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.
Ugušena pobuna
Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.
Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.
Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.
Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.
U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.
Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.
Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.
Odmazda nad djecom
Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.
Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.
Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.
U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.
Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.
Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.
(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).
Autor: Filip David / Leave a Comment
Poslednjih nekoliko godina teških raskola, velikih nesreća i malih nada da se pameću i razložnošću išta može popraviti od onog što je slepa sila razvalila, mnogi su posustali i više ne veruju ni u šta. U potpunoj bespomoćnosti i beznađu izoluju se od onoga što se zbiva oko njih, kao sveti istočnjački majmun koji zatvara oči, pokriva uši i čvrsto drži zatvorena usta. Pojavila se posebna vrsta skeptika proklamujući da je u ovakvom svetu jedini spas biti izvan toga sveta. Preostala je samo mrzovolja, nekakva duhovna malaksalost, utapanje u opštu rezignaciju.
Rumunski pesnik Mirča Dinesku napisao je posle obaranja Čaušeska: “Trenutno moja osećanja su lokalizovana u jednoj zoni koja bi se mogla nazvati ‘odvratnost’. Zahvatilo me je bezgranično gađenje…
Za vreme Čaušeska nije postojala dobro definisana hijerarhija vrednosti. Ali je zato postojala hijerarhija podlaca. Dobro smo i sigurno znali ko je podlac. Posle 22. decembra podlaci su se prerušili. Mnogi bivši ‘veliki’ komunisti postali su veliki antikomunisti. Dobar deo doušnika ‘sekuritatee’ proklamuje sada sebe za žrtve staroga režima. Ove maske koje su posle decembra sebi natakli mnogi, pretvorile su se u groteskni politički spektakl”.
Odvratnost i gađenje – to su dva oblika tipičnog ponašanja intelektualaca u bivšim komunističkim zemljama kojima se objašnjava odustajanje od borbe za stvarne i suštinske društvene promene.
Iz euforije skliznulo se u apatiju. Iz pokliča da je pravi život tek pred nama utonulo se u pasivnost. Naš trud je, lamentiraju, uzaludan. Šta činiti kada je svaki novi korak samo novo razočarenje? Ništa, odgovaraju sami sebi. Umrtviti se, prestati da daješ znake života, postati i sam mrtvaja kao što se u mrtvaju pretvorilo sve oko tebe.
Svakoga dana srećemo te koji dižu ruke od svega, osim od malog sopstvenog interesa. Njima više nije važno kakav je taj svet u kojem su. Morala nema? Pa šta, od toga se ne umire. Sve je razoreno? Neka, i ruševine su nekakav zaklon. Poniženje je opšte, pa neka je. Čemu poštovanje i samopoštovanje? Nismo više deo civilizovanog sveta? Svet nam nikada nije ni bio potreban. Postali smo palanka? U redu, život u palanci je bezbedan i siguran.
Normalan čovek ima potrebu da diše punim plućima. Ali kako disati punim plućima u staklenoj posudi koja je hermetički zatvorena? Ako ćemo se već ugušiti, pre ili kasnije, zašto se uopšte zamarati uzaludno pokušavajući da se napolje izađe? Poživimo u miru bar onoliko koliko možemo. Predaja je smirenje. Pasivnost je lekovita. Slepilo blagosloveno. Tupost neophodna. Bilo šta da učinimo može nam biti samo gore.
No, nezgoda je u tome što uprkos mnogim suprotnim uverenjima deformacije sistema pre ispravljaju pojedinci nego mase. “Pojedinac je važniji od sistema”, pisao je Jung. Naglašavao je “da svaka promena mora započeti u samome pojedincu, a ne popravljanjem drugih ljudi”. Još pre Junga ovu misao isticali su mnogi mističari, dobri poznavaoci ljudske duše.
Kordovero je pisao u 16. veku: “U svakome je ponešto od drugih ljudi. Zato, kogod da čini grešna dela, povređuje ne samo sebe, već takođe i deo sebe koji pripada drugima”. A njegov učenik Isak Lurija tvrdio je da se izgubljeni svet pravednosti i čistote obnavlja tako što svaki čovek pojedinačno svojim jakim moralnim stavom daje važan prilog toj obnovi.
Što je svet gori, truliji i zapušteniji, vera u njegovo obnavljanje mora biti jača i istrajnija. No, tu mudrost koja je proizašla iz vekova ljudske samoanalize naše vreme nije prihvatilo ili je negde zagubilo.
Na sve strane uvećava se broj onih kojih se ništa ne tiče, koji samo “gledaju svoja posla”. Glasovi se umnožavaju: “Ne želimo ni u šta da se mešamo. Mi nemamo veze ni sa čim što se događa”. A “mrtvo more” se širi. Sve tone u opštu, ledenu, uspavljujuću letargiju i tako može trajati deset, sto, hiljadu godina i da nikome ništa ne zafali.
Sve ostaje prividno isto, samo su ulice još prljavije, fasade zgrada više propale, ljudi gladniji, dani bliži noćima, a onaj čas svakome upisan kao poslednji stiže, iako je taj dolazak neosetan i nevidljiv. Životu je postavljen čvrsti okvir i iz toga života kao iz one zatvorene posude nema se kud, samo se može malo u njoj batrgati.
Izokrenuto lice te pasivnosti, naličje toga stava “gledaj samo svoja posla” otkriva se u postupcima i ponašanju onih koji smatraju za blagodet što su zidovi sve viši, posude zatvorenije, zabran dobro ograđen i čuvan, glas i oko sveta daleki. U tome polumraku i mraku, u toj magli, u tom samo našem dvorištu onda se može činiti što se hoće i koga je za to briga.
Kaže jedan od ideologa nove srpske desnice: “Stav sveta nas ne mora da se tiče. Možemo ugasiti radio, televiziju, ne čitati novine dok posao ne završimo”.
I tu se negde susreće razočarani, uvređeni, zgađeni, pa na kraju nezainteresovani i neutralni intelektualac sa klasičnim fašističkim stavom i ostvaruje se prećutna podrška takvome stavu: ogradi i onda mlati, učini javnost ništavnom i nepostojećom, pa gazi i uništavaj. Idealno stanje za svaku vrstu duhovnog i fizičkog fašizma je baš takva mrtvaja u kojoj nikoga više nije ni za šta briga.
Tako se ulazi u “tamni vilajet”, mesto na kraju sveta gde se, kako kaže narodna priča, “nikad ništa ne vidi”. A u potpunoj pomrčini odzvanjaju samo dve rečenice: “To me se ne tiče” i “Gledam svoja posla”. A kada se otvore vratnice velikog mraka, onda ne pitaj kome zvona zvone. Zvone tebi, zvone svima nama, ali ni tvoj ni naš poziv u pomoć iz tamnog vilajeta nikada neće stići do spoljašnjeg sveta.
(Iz arhive autora)
Autor: Rade Radovanović / Leave a Comment
KO JE UBIO ČOVEKA KOJI JE VOLEO LJUDE ?
Na pismu poslatom iz Šapca – moja adresa. U koverti desetak fotografija različitih formata. Na njima vojnici u stroju ili kako maršuju, a predvodi ih kapetan Velimir Čikarić. Čovek za koga nisam ni znao, dok ga u svojim sećanjima za DANAS, kao primer teškog ranjenika, nije pomenuo doktor Edo Jaganjac, hirurg u sarajevskoj ratnoj bolnici.
Zapravo, sećajući se ratnih užasa, života i smrti u opsednutom gradu, ni doktor Edo, ni sestra Senči, ni hrabri vozač Mirso… u početku se nisu mogli setiti imena kapetana… Zato sam pisao POTRAGU, tekst koji je izazvao brojna reagovanja i ponudio nova svedočenja…
Ko je i kakav bio Velimir Čikarić, kapetan JNA, za čiji su se život u sarajevskoj ratnoj bolnici, cele noći 23. maja 1992, borili doktor Jaganjac i njegovi saradnici? Ko je pucao u čoveka koga su prijatelji, kolege, vojnici i komšije zvali kapetan Čiki, ili samo – Čiki?
***
Šest meseci sam proveo u kasarni Maršal Tito u centru Sarajeva a starešina mi je bio kapetan Velimir Čikarić Čiki, piše mi u mailu Vladan Ljubičić, izvršni direktor fabrike Čokolend u Paraćinu. – Kasarna je praktično bila jedna velika škola za pitomce srednje škole, akademije i nas koji smo se obučavali za oficire u rezervi. Kapetan Čikarić je bio jedini plavac u kasarni.
Plava uniforma ga jeste činila lako uočljivim u sivo-maslinastom okruženju, ali se on od drugih razlikovao pre svega po atletskoj konstituciji, pravilnim a oštrim crtama lica, držanju … Svašta nas je učio… Da pucamo, bacamo bombe… a sve bez bilo kakvog incidenta. Bio je ozbiljan i strog oficir ali nije vikao na vojnike. Svih nas tridesetorica u vodu smo ga obožavali! Čiki je bio gospodin čovek!
***
Mirko Jelčić, Sarajlija iz Praga, omogućava mi kontakt sa Čikarićevim bliskim prijateljem u Sarajevu. – Bili smo komšije ovdje na Breki, kaže Mlađo koji je sve vreme opsade proveo u gradu. – Čiki je bio raja i volela ga je raja. Bio je boem, dobar čovek, voleo je ljude… Volio je kafanu, imao jednu svoju… Volio je da peca, išao na pastrmku, a što ulovi donese mojoj djeci…
Je li pričao o ratu? – pitam. – Nije volio rat, kaže Mlađo. – Ma, bio je potpuno antiratni čovjek! Još dok su dolazili kući on je odbio da po gradu ide u uniformi. – Kada pekari budu išli na posao u uniformi, govorio je, tada ću i ja! – Još prije no što se nije moglo izić iz grada dolazio je vojni bezbednjak i raspitivo se po komšiluku… Šta Čiki govori, dal nekoga napada … On je bio protiv rata i njegovi su to znali!
***
Neki od vojnika kapetana Čikarića, i posle više od četvrt veka od služenja vojske u JNA, i danas su u međusobnim kontaktima. Zahvaljujući tome, od Vladana iz Paraćina dobijam broj Krešimira Mažara iz Zagreba… Razgovaramo… Krešimir trenutno nema posla, a ima troje dece… Teško se živi… Ljudi su mislili da će ulaskom u Evropsku uniju rešiti sve probleme… Kapetan Čikarić?… Čiki je bio izuzetan čovek!
***
Za Sašu Todorovića, mog kolegu iz Knjaževca, nema novinarskog posla u njegovom gradu. Radi nešto u tamošnjoj fabrici obuće… Pročitao je tekst u Danasu i šalje mi fotku na kojoj se vidi Kapetan i on dok potpisuje svečanu obavezu u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
Piše mi: – Poslednja sam generacija u SFRJ koja je svoj “dug prema domovini” odužila u miru. U JNA sam otišao septembra 1989. Činjenica da odlazim u Sarajevo izgledala mi je kao pun pogodak. Obožavao sam ovaj grad, njegov rokenrol, Novi primitivizam, Top listu nadrealista, Zimsku Olimpijadu, njegovu bajkovitost, mešavinu kultura, vera i običaja…
Kao Jugosloven po opredeljenju, iako su mi oba roditelja Srbi, smatrao sam Sarajevo primerom tolerancije i Juge u malom… A tek moj komandir voda kapetan Čikarić! Bio je jedini plavac, ne samo u ŠRO, nego u celom Centru srednjih vojnih škola i akademija u Maršalci… Bili smo ponosni na njega, bio je prepoznatljiv, a samim tim i mi ko njegovi pitomci… Na logorovanju nam je pričao da je iz Šapca rodom, da trenira karate i da je nosilac crnog pojasa… Mislim da sam tada čuo i da je razveden a da nema decu…
***
U vreme kada je kapetan Čikarić teško ranjen 22. maja 92. u kasarni Maršal Tito, rat u Sarajevu već uveliko traje. Samo u aprilu te godine u gradu je poginulo 225 ljudi, ali će 2. maj 92. ostati zabeležen u istoriji kao poslednji pokušaj još uvek formalno postojeće JNA da zauzme centar grada, podeli ga i stavi pod svoju kontrolu. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa mesecima već utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva.
Čitav sat ipo Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tuku iz stotina tenkova i drugih oruđa po Predsedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata, Većnici… Po najužem gradskom jezgru, po opštini Stari Grad ali i po Novom Sarajevu i drugim delovima grada. Artiljerijski nastavak ostvarivanja nečijeg monstruoznog plana koji će se ispostaviti kao najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji: – Sarajevska opsada od 1.425 dana!
***
Potpukovnik Uroš Domazet, načelnik kadetske službe Vojne akademije u Beogradu, bio je kapetan JNA u sarajevskoj kasarni Maršal Tito u vreme početka rata u BiH. Kolega i prijatelj kapetana Čikarića, ne malo se iznenadio kada sam ga pozvao i rekao mu šta želim. – Da, kapetan Velimir Čikarić jeste bio moj prijatelj… i jeste teško ranjen u kasarni, ali – naglašava – ne tako kako vi to iznosite u vašem tekstu!
Šta vas, zapravo, zanima ? – Zanima me, kažem, vaše viđenje… Kako kapetan Čikarić jeste ranjen ? – Ako vas to zanima, kaže potpukovnik, o tome ne možemo ovako preko telefona.
***
– Čiki je bio pun duha, pun vica, priča mi Krešimir iz Zagreba. – Pravi čovjek, pravi čivijaš… Eto, od njega sam naučio čak i to zašto su Šapčani čivijaši… Da, voleo je žene… Bog te, kako smo živjeli!… Da mi je tada neko rekao da ćemo pucati jedni na druge…
***
– Negdje u maju, kad je već pucalo po gradu, pozove me Čiki da dođem u kasarnu, priča Mlađo. – Ja tamo, a on mi kaže da ne mogu izlaziti, i da neće više dolaziti kući … Izvadi ključeve od stana, da mi ih … – Evo ti, kaže, otvori i daj izbeglicama !
***
Beograd i Beograđani većinom se nisu proslavili svojom solidarnošću sa Sarajevom i Sarajlijama tokom njihovog ratnog pakla. Ali se ne može reći ni da nije bilo solidarnosti i nekakvog bar pokušaja otpora zločinu koji je iz dana u dan tog maja 92. eskalirao. Bilo je demonstracija, bilo je nekakvih manjih protesta… U svojim papirima nalazim tekst koji sam tih majskih dana pisao na – pisaćoj mašini…
***
APEL – ZAHTEV
Radovanu Karadžiću, Aliji Izetbegoviću i Stjepanu Kljujiću
Gospodo,
Dok vi vodite kako vodite vaše politike – nastavlja se agonija građana Sarajeva i miliona drugih ljudi u BiH. U Sarajevu se više ne strada samo od topovskih granata i snajperskih hitaca, nego se i bukvalno umire od gladi!
Vi kao da ne želite da budete svesni tih činjenica SMRTI i BEZUMLJA, a mi više ne možemo da sa užasom slušamo i gledamo tragediju ljudi u BiH – nemoćni da joj se suprotstavimo. Zbog toga, Mi dolepotpisani građani, vođeni savešću i humanošću, smatrajući vas faktički odgovornim nosiocima vlasti, od vas zahtevamo:
Omogućite nam da svojim životima zamenimo stradalnike u Sarajevu! Neka princip bude jedan za jednoga ali da prednost imaju deca, žene, ranjenici i bolesni, pitomci u kasarnama…
Zahtevamo da nam vi sa svoje strane obezbedite bezbedan ulazak u Sarajevo, a onima koje bismo zamenili – bezbednu evakuaciju iz Sarajeva!
Beograđani, ne dozvolimo da nedužni u BiH stradaju umirući i od gladi!
Pomozimo im jer će sutra i nama biti potrebna pomoć!
Građani Sarajeva – mi smo sa vama!
***
Svoju spremnost da zamene stradalnike u Sarajevu, da i sami budu taoci, tokom nekoliko dana potpisivanja ove peticije, izrazilo više od hiljadu osamstotina Beograđana i drugih građana Srbije… Na papirima čije kopije čuvam, svoj potpis su stavili i Zoran Đinđić, Vladan Vasilijević, Vesna Rakić Vodinelić, Stojan Cerović, Goran Cvetković, Primož Bebler, Dobrila Stojnić, Grujica Spasović, Zinaid Memišević, Grada Ivanić, Vartkes Baronijan, Mihajlo Kovač, Goran Denić, Živorad Kovaćević, Milica Pešić, Miljenko Dereta, Voja Žanetić, Lazar Lalić, Suzana Jovanić, Geroslav Zarić…
***
Potpukovnik Uroš Domazet, dok čekamo da se pojavi njegov kolega potpukovnik Milosav Pandžić, sa setom i toplinom priča o svom prijatelju Čikiju. – Bio je predivan čovek… Sportista, karatista… Ljudi su ga voleli… On je bio plavac zato što je neko vreme bio upravnik restorana u kasarni u Railovcu, a tamo su plavci… Bili smo kolege u Školi rezervnih oficira intendantske službe, u kasarni Maršal Tito … On je bio komandir prvog voda pitomaca … – Da li je tačno, pitam potpukovnika, da je vaš prijatelj bio izrazito antiratno raspoložen ? – Da, Čiki je bio protiv rata !
Neko ko tako voli život i ljude, takav ne može da bude za rat… – I ja sam bio protiv rata, kaže! – A da li je tačno da je Čikarić omogućavao pitomcima da napuste kasarnu… tada u maju 92? –To nije bilo u maju, nego u aprilu, kaže Domazet. – Zajedno smo ih evakuisali helikopterima u Beograd… Bili smo ovde nekoliko dana… Predlagano je i da ostanemo ali smo se vratili u kasarnu… Bilo je to krajem aprila.
***
Milosav Pandžić je potpukovnik u penziji, rodom iz okoline Kalinovika. Pukovnik Domazet mi za njega tvrdi da najbolje zna kako je kapetan Čikarić nastradao. – Pomaže bog, pozdravlja me Pandžić, i odmah nastavlja razoružavajućom iskrenošću. – Nema razgovora, kaže, ako ste u bilo kakvim vezama sa Natašom Kandić, il sa Biserko, il nekim međunarodnim organizacijama za ljudska prava… Il s onima u Hagu… To vam otvoreno kažem!… Ne čeka bilo kakav odgovor, nastavlja rafalno: – Vaš list DANAS je izdajnička novina, ja ga ne čitam… To da vam je jasno! –Jasno mi je, mislim se, da sa tobom treba da ispoljim maksimalnu profesionalnu hladnokrvnost… Trenutak odmeravanja! … Takve sam imao sa… Šešeljem… Vučićem… Dačićem i sličnom klijentelom…
Gledam Milosava Pandžića, koji se obrazovao u vojnim školama socijalističke YU, bivšeg kapetana komunističke JNA, pa pripadnika Vojske Republike Srpske, pa sada potpukovnika Vojske Srbije u penziji… Gledam pravoslavnog vernika: – Gospodine potpukovniče, mogu li da znam šta vi čitate ako već ne čitate moj DANAS?
Pandžić me za trenutak meri… Premišlja se… Iz svoje torbe vadi i pokazuje mi knjigu Zabranjena istorija Srba, autora M. Milojevića, pisana još 1872.
***
Gotovo neverovatno! Dok razgovaram sa potpukovnikom Pandžićem stiže mi SMS od Nataše Kandić. – Kao da ju je prizvao, pomislim i nasmejem se pitajući se kako bi ovaj tek reagovao da vidi poruku?… Kasnije se čujem sa Natašom… Pročitala je moj tekst i u dokumentaciji svog Fonda za humanitarno pravo pronašla slučaj kapetana Velimira Čikarića… Ništa posebno … Zabeležena kratka izjava njegove majke Dušanke… Ona kaže da joj je rečeno da je njen sin Velimir pogođen iz snajpera u kasarni u Sarajevu… I još jedan detalj – pominje se i Čikarićev brat… I telefon u Šapcu.
***
– Čiki je bio jako hrabar i ničeg se nije plašio… Ni Boga! – Priča za DANAS potpukovnik Pandžić. – Ne pamtim da je ikada sa bilo kim bio u nekom sukobu… Svi su ga cenili!… Imao je svoje jarane i, kako se šalio, svoje jaranice… Voleo je pecanje i gljive…
Ko je u njega pucao ? Snajperista, kaže Pandžić, ali se posle svašta pričalo… Kao, pucao je neki Moamer, bivši pitomac… Ne znam… ali ja i sada osećam neku odgovornost što je Čiki pogođen!… Ne sećam se čija je bila ideja da izađemo, to smo radili i ranije… to da odemo u zabranjeni pojas… da ispitamo neka mesta za eventualni proboj… Kasarna je velika, i bila je izdeljena na sektore… Na one kojima smo se smeli kretati, i one koji su zbog izloženosti snajperskoj vatri bili zabranjeni… Išli smo tako i bili raspoloženi…
Poskakivali levo, desno… On je bio s moje desne strane… I odjednom – samo se uhvati za leđa… – Pandžo, gotov sam ! – izgovori… Niti se čuo metak, niti ima krvi… Snajper iz pravca Ilidže… Možda sa Pofalića… Ja mu izvadim zavoj, raskopčam ga… On pri svesti… Sam stavlja zavoj pozadi… na samom kraju kičme… Bilo je negde oko… pola sedam, petnest do sedam… predveče.
***
Nakon našeg prvog, dramatičnog telefonskog razgovora, Vlasti Čikariću iz Šapca mejlom sam poslao tekst o njegovom starijem bratu Velimiru. Priča mi da je plakao dok ga je čitao… Da mu je još teže bilo dok ga je čitao majci…
– Razumeš, prijatelju, mi ništa nismo znali za to što se dešavalo u bolnici… za vreme operacije… Nama je rečeno samo da je poginuo od snajpera… na poligonu… u kasarni… Kada su ga helikopterom prebacili na VMA, mislim 23. maja… doktor Stanković je izvršio obdukciju. Razgovarali smo i rekao mi je da moj brat nije imao ni minimu šansi da preživi… Taman da je pogođen tu ispred VMA, tako je rekao.
***
Doktor Edo Jaganjac smatra da je kapetan Čikarić još i imao šanse da preživi da je ranije prebačen u bolnicu… A ne tek oko ponoći, pet sati nakon ranjavanja!… Za to vreme je izgubio ogromne količine krvi.
Zar se moralo toliko čekati? Bili smo u ratu, kaže Pandžić. – I to se jedva ispregovaralo.
***
Čikarićev prijatelj Mlađo ima drugačija saznanja. – Oni su tamo u kasarni satima čekali da dođe helikopter da Čikija prebaci u Srbiju… Da nije bilo generala Jove Divjaka… koji je zvao doktora Nakaša, načelnika bolnice… ne bi ga prebacili ni u bolnicu!… A u Čikija je pucao bezbednjak… i to iz neposredne blizine…
Zašto? – Zato što je Čiki omogućavao pitomcima da beže iz kasarne… Da dezertiraju! … Zato je došao u sukob sa tim nekim bezbednjakom… i ovaj je u njega pucao!
***
SMS od Vlaste Čikarića iz Šapca: Prijatelju, mama mi baš sada javi da ti je poslala slike kao vrednosno pismo. Znači, očekuj ih u petak… Svako dobro želim tebi i tvojim bližnjima! – Vlasto, svako dobro tebi i tvojoj majci!
***
Tokom opsade koja je trajala bezmalo četiri godine – od aprila 92. pa do februara 96, u Sarajevu je ubijen 11.541 čovek! Računa li se među ovim žrtvama i Velimir Čikarić Čiki – čovek koji je voleo ljude?
DANAS, Beograd, 18/19.01.2015.