kolumnist

Dan idiota

Autor: Boris Dežulović / 02.01.2015. Leave a Comment

Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.

Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.

Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.

Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota

Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.

Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.

Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.

Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.

Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota

Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.

U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.

Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.

Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.

Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Kako zamrziti pjesništvo?

Autor: Miljenko Jergović / 07.09.2014. Leave a Comment

Evo dva najrazličitija zanimanja na Zemlji: carinik i nastavnik. Ako je carinikov posao da preko granice, na drugu stranu ne propusti neocarinjenu robu, nastavnikov posao nije, niti ikada smije biti, da na drugu stranu ne propušta – mrtvo neznanje.

Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz.

U čemu je neznanje učenika materinjeg jezika? Ako na čas ostavimo po strani gramatiku i pravopis – omiljene discipline loših učitelja, koje u jezik prizivaju egzaktnost kemije i biologije – neznanje je uvijek, i samo, u nečitanju. Ili u čitanju bez razumijevanja. Zašto su, što mislite, na međumrežju postavljena sva ona skraćena izdanja školske lektire, zašto se, navodno ozbiljni, zagrebački profesori bave svođenjem knjiga iz školske lektire na kratke i razumljive tekstove, koje će učenici nabubati napamet, e da bi dobili peticu iz hrvatskog?

Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz

Ne zato što su učenici lijeni, ili ne daj Bože preopterećeni, pa im se ne da pročitati roman od početka do kraja, nego zato što postoje nastavnici književnosti koji naprosto ne razumiju, ili ne žele razumjeti, književnost. I onda učenicima postavljaju pitanja poput: tko je napisao pjesmu “More”? Kako se zvala sluškinja koja je skočila kroz prozor u Krležinoj drami?

A za peticu: s kojeg je kata skočila? I onda, tko je napisao pjesmu “More”? Jedan dobar, i veoma tužan profesor sa zagrebačkog Filozofskog, u vrijeme kada je to bio ozbiljan fakultet, i kada su na njemu predavali stvarni pisci i pjesnici.

Treba li učenik znati ime pjesnikovo? Tužno je ako ga ne zna, ali tužnije je ako s razumijevanjem nije pročitao pjesmu. Najtužnije bi, međutim, bilo da ijedan učenik ili učenica padne na popravni radi imena Nikole Milićevića.

Aha, dočekali ste me: nije Milićević napisao pjesmu “More”! Ali zar bi išta manje tužno i porazno za sve koji ovim jezikom pišu i govore, i koji čitaju i vole njegovu malu, gotovo neznatnu književnost, bilo da neki učenik, pa još daroviti mladi violinist ili pijanist, u školi koja nosi ime dičnoga i dragog nacionalnog autsajdera Luke Sorkočevića, ljosne na godinu jer se nije sjetio imena Ivana Slamniga?

Dobro, de, Josipa Pupačića. Zar učenik može biti kriv ako nastavnik, ili nastavnica, u pjesmi ne nalazi ništa, osim imena onoga koji ju je napisao?

Iako, nikada nisam razumio zašto je u školskim programima, evo već i trideset koju godinu, baš ta Pupačićeva pjesma. Zato što je lako po njoj ispisivati ona idiotska metodološka pitanja? Zato što štreberi lako razumiju o čemu je u “Moru” riječ?

Što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje

Ili zato što, zapravo, nikoga nije briga, nijednoga faking vinka filipovića nije briga što će u jednoj pjesmi čuti i osjetiti neki darovit i pametan petnaestogodišnjak? Recimo, petnaestogodišnji dubrovački violinist?

Zaplačimo, iz srca, nad onom, i nad onima koji će budućem dubrovačkom violinističkom ili pijanističkom geniju svojom jedinicom, popravnim, ponovljenom godinom, ogaditi hrvatsku i svaku drugu književnost. Još po nečemu se dobri nastavnici razlikuju od carinika: njihova je misija da kao stranac i neznanac doživotno zavolite njihov predmet.

Da zavolite taj svoj nevoljeni materinji jezik, prije svega. I u njemu, recimo, onu Pupačićevu pjesmu, koju nikada nijedan vinko filipović neće shvatiti, koliko god se puta promijenio režim u kojemu on ostaje isti taj službujući vinko filipović: “Kad sam bio tri moja brata i ja,/ kad sam bio/ četvorica nas.”

Oprostite na digresiji, imao sam petnaest kada sam to na svoju ruku pročitao, i umalo nisam umro od čuda. “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine, srce/ kao viganj.” Teško onom i onoj koja učenika obori na popravni, jer nije znao ime onoga koji je ove riječi napisao.

Onda: što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje.

Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno

Na primjer, kako se zove glavni junak romana “U registraturi”? Stvar je odraslosti da znate da mu je ime Ivica Kičmanović. Ali kada knjigu čitate prvi put, uopće ga ne morate upamtiti. To ime. Međutim, nikako ne možete zaboraviti ime Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, provincijskog lirika, pompozne varalice, preko koje se Ante Kovačić narugao malim i jadnim hrvatskim piscima.

To ime vam se, petnaestogodišnjaku, utisne u svijest i nikako da ga zaboravite. Kičmanovići budu i prođu, Bombardirovići su vječni. I često, kao za nevolju, predaju materinji jezik.

Na koji se ono kolodvor iskrcao Filip Latinovicz na svom povratku u rodni grad? Samo ako roman čitate pažljivo od prve njegove riječi, ako volite bizarnosti ili ako vam je neko bolesno čeljade, operirano od smisla za književnost, predavalo hrvatski, znat ćete odgovor: na Kaptolski kolodvor.

Bit će da je Krleža napisao tu rečenicu s nakanom da je kasnije negdje nastavi kroz priču, ali je to zaboravio učiniti. Ili mu se svidjelo da u njegovu romanu kaptolski kanonici i prebendari ne moraju kroz kaljužu Zrinjevca gaziti do kolodvora, nego im je cug doveo skroz pred kuću?

Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole…

Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno.

Jedan od službujućih vinka filipovića, koji se brinu da ocjenjivanje bude po zakonu i propisu, poslao je svog čovjeka iz Zagreba, pa je on kontrolirao polaganje popravnih. Zahvaljujući njegovoj dobroti i razumijevanju, učenici su prošli na popravnom. Inače ne bi. Jer, kako čitamo “profesorica je stroga”. Čuj stroga! Ama, kakva je to, za ime miloga Boga, riječ?

Pa nije profesorica domina u salonu za zabavu odraslih, niti čuvarica u logoru, pa da možemo govoriti o strogosti. Ali, taman i da je najstroža: što je kriterij znanja? To je li slučajna prolaznica u “Divoti prašine” Vjekoslava Kaleba imala ružičastu vestu na zelene cvjetiće ili zelenu vestu na ružičaste cvjetiće?

Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole. I ja to ovom prilikom činim. Kao čitatelj hrvatske poezije, naravno.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Zar opet o Kišu

Autor: Filip David / 14.04.2014. Leave a Comment

Godine 2004. objavljena je u izdanju Narodne knjige iz Beograda knjiga “Lažni car Šćepan Kiš“ autora N. Vasovića. Knjiga je najavljena, kako u podnaslovu piše, kao “Polemički osvrt na delo i ideje Danila Kiša“.

Danilo Kiš je jedan od najcenjenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, jedan od najprevođenijih, sa značajnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Osporavati književno delo Danila Kiša, “rušiti mit Danila Kiša“ svakako je nešto legitimno i to se kao postupak ne može osporavati.

Bilo je pokušaja u književnoj istoriji obezvređivanja i tako velikih pisaca kao što su Shakespeare, Cervantes, Kafka, Beckett. To nije sporno. Sporno je kada se to čini na način koji izlazi van okvira književnosti i ulazi u oblast društvene patologije sa mutnim motivima koji se najvećim delom zasnivaju na različitim teorijama zavere i pokušajima diskriminacije koji sa književnošću nemaju nikakve veze.

Danilo Kiš je jedan od najcenjenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, jedan od najprevođenijih, sa značajnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Osporavati književno delo Danila Kiša, “rušiti mit Danila Kiša“ svakako je nešto legitimno i to se kao postupak ne može osporavati

Da bi se shvatila i razumela prava priroda Vasovićevog pamfleta o Danilu Kišu, izdvajamo neke od karakterističnih citata:

”Ubedio je Pariz da je žrtva srpskog nacionalizma, a tamošnji jevrejski lobi ga je oberučke dočekao i plasirao na velika zvona…

Kiš je hteo da sebe naslika po modelu namučenog Jevrejina koga, ni krivog ni dužnog, šikanira sredina u kojoj je potekao. No, prodajući nam klišee o namučenom Jevrejinu, Kiš je zaboravio, ako je ikada i znao, stvarnu istoriju posleratne srpske književnosti. Kiš koji je ‘hrabri’ borac protiv komunizma, nije ujedno i borac protiv komunista u kulturi. Smeta mu komunizam, ali mu ne smetaju komunisti: Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš…

I zaista, dok su ‘jevrejski’ pisci kao Crnjanski ili Rastko Petrović gladovali po belom svetu (prvi u Londonu, a drugi u Vašingtonu), ‘Srbi’ kao Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš – određivali su kulturnu politiku Srbije u rasponu od pola veka…

Kiš je shvatio da se i bez uredničkog mesta (kakvo je imao O. B. Merin) ili visoke političke funkcije (kakvu je imao Davičo) takođe može, ovoga puta iz inostranstva, uz pomoć međunarodnog lobija, određivati ukus čitalačke publike, nametati jednu estetiku i jedan pogled na svet, a da se pritom ostane čist, neukaljan, jer je sve to obavljeno iz daljine, pritiskom nevidljive dugmadi…”

Vasović, dakle, ruši mit o Kišu “dokazujući” kako je Kiš bio samo daljinski upravljač preko koga je srpskom kulturom upravljao međunarodni (jevrejski) lobi čija je žrtva već od ranije preko komunista Jevreja bila čitava srpska kultura

Vasović, dakle, ruši mit o Kišu “dokazujući” kako je Kiš bio samo daljinski upravljač preko koga je srpskom kulturom upravljao međunarodni (jevrejski) lobi čija je žrtva već od ranije preko komunista Jevreja bila čitava srpska kultura.

Vasovićeva knjiga prihvaćena je od dobrog dela srpske književne čaršije. I ranije su se povremeno javljali dušebrižnici koji su osporavali Kiša pokušavajući da ga izbace iz srpske književnosti kao navodnog plagijatora i pisca koji se ne bavi “srpskim temama”.

Punih devet godina kasnije, posle prve knjige o Kišu, Vasović 2013. objavljuje novu paskvilu protiv Danila Kiša “Zar opet o Danilu Kišu?” sa sličnim “obrazloženjima” i “dokazima” jadikujući usput nad sopstvenom sudbinom čoveka koji je, kako je ubeđen, zbog onoga što je napisao o poznatom piscu više progonjen od lažnog mučenika Danila Kiša.

Već u uvodu Vasović veli kako su njegove “argumente” osporavali oni koji su protiv demokratije i drugačijeg mišljenja, pri čemu spominje i autora ovih redova. Kao da “demokratsko pravo” i “drugačije mišljenje” podrazumeva i nedvosmisleno antisemitske poglede. Jer Vasovićeva “analiza” nije ni estetska ni književna – ona je rasistička, politički tendenciozna, što se samo potvrđuje i u novoj knjizi protiv Kiša.

Vasovićeve knjige o Kišu ne bi bile vredne pomena da ne nalaze svoje utemeljenje u onom revizionističkom pokretu koji se bavi prevrednovanjem srpske, i ne samo srpske, istorije i kulture, a ima svoje pristalice među nekim profesorima istorije, naučnicima, piscima, među ne tako malobrojnim predstavnicima naučne i kulturne elite

I ovoga puta Vasović se na sličan način bavi likom i delom Danila Kiša. I ne odustaje od svoga antisemitizma. Tihomir Brajović, do sada jedini književni kritičar koji je reagovao na Vasovićeve stavove, ističe kako “pravi specijalitet i svojevrsnu kulminaciju knjige predstavlja apologija ‘Protokola sionskih mudraca’...Vasović, tako, nikako ne može da oprosti Kišu što izdavača ‘Protokola’, Niliusa prikazuje ‘jednostrano’, kao ‘fanatika’, da bi potom na desetinama stranica prilježno branio kulturni i pamfletski integritet famozne publikacije”.

Vasović nas uverava kako se istorija odvija tačno po planu koji je iznet u “Protokolima sionskih mudraca” i negira autentičnost dokaza o falsifikatu “Protokola”.

Umesto da “raskrinka” Danila Kiša, autor knjige “Zar opet o Kišu?” tako raskrinkava pravu suštinu i prave motive svoga obimnog pamfleta u dva dela. “Protokoli sionskih mudraca” jedan su od najotrovnijih falsifikata u istoriji pisane reči i o tome ko ih je naručio, ko napisao i sa kojim razlogom postoji mnoštvo ubedljivih dokaza i dokumenata. Istorija nastanka i delovanja ovog mračnog falsifikata neraskidivo je povezana sa istorijom savremenog antisemitizma, s nacizmom i holokaustom. Nema druge istine o “Protokolima” osim da je to ogavni rasistički falsifikat, najrasprostranjenija ideološka i rasistička podloga za opravdanje pogroma i genocida.

Vasovićeve knjige o Kišu ne bi bile vredne pomena da ne nalaze svoje utemeljenje u onom revizionističkom pokretu koji se bavi prevrednovanjem srpske, i ne samo srpske, istorije i kulture, a ima svoje pristalice među nekim profesorima istorije, naučnicima, piscima, među ne tako malobrojnim predstavnicima naučne i kulturne elite. O tome svedoči i podatak da se knjiga N. Vasovića našla u najužem izboru za nagradu koja nosi ime Nikole Miloševića.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!