autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Poštar

Autor: Milan Vlajčić / 22.05.2014. Leave a Comment

Tokom novogodišnjih i hrišćanskih praznika, kao i tolikih godina ranije, pristizale su nam čestitke i lepe želje ponajviše e-mailom, a na mobilnim se pojavila čudna moda: neke stihovane pesmice pisane za Ivicu i Maricu. Najveći deo elektronske pošte mi ne govori ništa, kao da nije ni upućen meni nego mom laptopu.

 

Nije važno što sam deo novogodišnjih poruka dobio klasičnim putem, poštom, mnogo je važnije što mi na taj način još uvek pristiže najvažniji deo moje komunikacije sa svetom. I lepo mi je što mi se klasičnim pošiljkama ne javljaju neke belosvetske vračare (poput nekakve Sare Felder koja mi dva puta dnevno šalje nekakve horoskope i tajne poruke) ili oni prevaranti (koji me obaveštavaju da sam dobio nekoliko stotina hiljada funti na nekakvoj engleskoj lutriji).

 

Od Drugog svetskog rata na ovamo viđao sam razne poštare koji se sa teškim torbama približavaju poštanskim sandučićima i tu ostavljaju pisma, pošiljke, a ponekad i sudske pozive (ovi poslednji još ne stižu elektronskom poštom, prokleti bili). Poslednjih godina mojom ulicom prohodi mlađi poštar, uvek nasmejan, što me je zbunilo, jer mrgodnog sveta ima gde se mrdnete.

Nije važno što sam deo novogodišnjih poruka dobio klasičnim putem, poštom, mnogo je važnije što mi na taj način još uvek pristiže najvažniji deo moje komunikacije sa svetom. I lepo mi je što mi se klasičnim pošiljkama ne javljaju neke belosvetske vračare (poput nekakve Sare Felder koja mi dva puta dnevno šalje nekakve horoskope i tajne poruke) ili oni prevaranti (koji me obaveštavaju da sam dobio nekoliko stotina hiljada funti na nekakvoj engleskoj lutriji)

 

Doznao sam da se zove Dejan, zastanem uvek s njim na ulici i razmenimo utiske o životu i nesrećnim liderima nacije. Video sam da bistrije razmišlja od većine novinara koje znam, a on je mene uvek obasipao pitanjima na koja nije lako odgovoriti. Kad su mi pristizale neke kabastije pošiljke, knjige i samo knjige, ostavljao mi ih je na kućnom pragu da se ne lomatam po poštama, gde gomile penzionera uvek dežura kako im nešto ne bi izmaklo.

 

A onda mi je sredinom januara Dejan rekao kako se više nećemo viđati, jer je dobio reon u drugom delu grada. Malo sam se rastužio, znam da će ga naslediti neko ko zna svoj posao (na poštare se nikad nisam žalio). Ali s kim ću razmeniti nekoliko rečenica kad je u mom čuburskom kraju ostao samo neki natušten svet koji ponekad ne zna ni ime grada u kome se nalazi?

 

Nemojte pomisliti da imam nešto protiv e-mailova. Toliko korisnih poruka stiže sa raznih strana sveta, deo moje porodice živi u rasponu od Chicaga i Montreala do Skopja i Sarajeva. Pošto smo svi postali lenji za klasično pisanje pisama (uzgred, cene deluju kao mala Božja kazna).

 

Tu i tamo doznamo šta se zbiva, svi uglavnom tuguju za onim što je bilo ili zbog onog što nas sve čeka (susret sa Višnjim, kojim ima strpljenja sa nesećnim Zemljanima.

 

A tek ako poželite da pošaljete knjigu preko mora, taksa uveliko premašuje cenu poslate knjige, premda u obratnom smeru tako visoki nameti ne važe. Ali naviklo se u ovom delu Balkana da se kažnjavaju pismeni i radoznali.

 

Ne slučajno, u mnogim našim filmovima i popularnim tv-serijama uvek su bili najsimpatičniji seoski učitelji, doktori i poštari. Popovi su, poput čuvenih Sremčevih junaka, više služili za blagorodnu šalu. Ali glavnu vezu sa veliki svetom činio je poštar. U sjajnom dugometražnom dokumentarnom filmu ”Pileći izbori” mladog autora Gorana Radovanovića (film je osvojio nekoliko važnih međunarodnih priznanja) glavni junak je mladi poštar koji obilazi tetku na selu, a komšije ga saleću svakakvim pitanjima.

Iako su nam kompjuteri promenili komunikaciju sa svetom, svi računi, opomene i pritužbe još stižu klasičnom poštom. Sa poštarima se promenio izgled naše civilizacije, jer kad su stare tatarske glasonoše zamenili poštanski glasnici, palanka se otvorila prema svetu

 

Film je načinjen pre nekoliko godina, ali će još dugo delovati kao da je juče snimljen.

 

Kad sam pominjao Dejana, mislio sam na nekog ko svoj posao obavlja sa osmehom i kojeg sve komšije znaju. Donosio je nekom starijem svetu penzije da ne bi stajali po poštanskim redovima, popunjavao formulare i obrasce, što mu nije u opisu službe.

 

Iako su nam kompjuteri promenili komunikaciju sa svetom, svi računi, opomene i pritužbe još stižu klasičnom poštom. Sa poštarima se promenio izgled naše civilizacije, jer kad su stare tatarske glasonoše zamenili poštanski glasnici, palanka se otvorila prema svetu.

 

Ne slučajno, najbolji vestern i jedan od najboljih filmova svih vremena zove se ”Poštanska kola”. Sve se događa oko ovih kola koja uz važne pošiljke prevoze i putnike, a banditi i indijanska plemena vrebaju da zaplene sve što se prenosi. No tu je John Wayne koji uopšte nije poštar, ali brani čast američke pošte i putnika koji putuju zahvaljujući njoj. Kad su jednom zapitali velikana filmske režije Johna Forda šta je bilo potrebno da bi se napravio takav film, on je skromno rekao: kao u grčkoj tragediji, to je jedinstvo vremena, mesta i radnje, a kočije su kao antička pozornica, tu se vidi ko je kakav.

 

U istoriji filma poštari i poštanska služba su uvek igrali važnu ulogu. A tek poštarke! U sjajnom filmu Živojina Pavlovića ”Kad budem mrtav i beo” šarmantni probisvet Džimi Barka (Dragan Nikolić) upada u poštanski vagon u kojem đavolasta poštarka (Dara Čalenić) udara pečate. A kad ugleda Džimija! Počeli smo ozbiljnom pričom o ulozi pošte, elektronske i klasične, a stigli smo do škakljivih zgoda. U elektronskoj pošti nema zgodnih poštarki. Samo suvi podatak ili obmana.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autogarf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, Dejan, e-mail, glasnik, glasonoša, internet, kolumna, kompjuter, komunikacija, laptop, lutrija, Milan Vlajčić, pismo, poruka, pošiljka, poštar, Sara Felder, Srbija

Pisac za kompjuterom

Autor: Milan Vlajčić / 20.03.2014. Leave a Comment

U našoj civilizaciji pisci stvaraju već nekoliko hiljada godina, počev od klinastog pisma i egipatskih hijeroglifa. Samo jedan deo tih zapisa probio se do nas kroz tamu vekova i raznih rušilačkih pokreta. Ono što je stiglo do nas govori o nepobedivosti ljudskog duha, a o spisateljskim nevoljama više nema ko da svedoči.

 

Pojava kompjutera (laptopa) kao spisateljske alatke deluje na prvi pogled kao ostvarenje davnašnjeg sna svakog pisca. Ali uz jasne prednosti kompjuter skriva zamku piščevoj narcisoidnosti i prirodnoj sklonosti ka skribomaniji. Kad je ova elektronska sprava koja, da upotrebimo McLuhanov izraz, deluje kao produženje čovekovog nervnog sistema, sredinom osamdesetih prošlog stoleća stigla i do naših pisaca, čak i kod onih boljih mogao sam odmah da prepoznam kad je izvršen prelaz od klasične ili električne pisaće mašine.

 

U prvom trenutku pisci nisu primetili opasnost što se izražavaju u mediju koji deluje brže od ljudskog uma. O, kakve blagodeti: piše se brzo i bešumno, nema uobičajenih nevolja s papirom i autorskim intervenvcijama u već istipkanom tekstu.

Pojava kompjutera (laptopa) kao spisateljske alatke deluje na prvi pogled kao ostvarenje davnašnjeg sna svakog pisca. Ali uz jasne prednosti kompjuter skriva zamku piščevoj narcisoidnosti i prirodnoj sklonosti ka skribomaniji

 

Opasnosti će biti prevladane ako se prisetimo uobičajenih postupaka koji tekst čine boljim, a izraz zgusnustijim.

 

Olovka piše srcem davno je napisalo jedno darovito dete, ne sluteći da celokupna nauka o psihologiji stvaralaštva neće mnogo odmaći od ove prodorne slutnje. Kako i čime pišu pisci jedno je od bitnih pitanja koje nas uvodi s one strane ogledala, a to će reći, kao u Carrollovoj maštariji o Alisi, ka nekoj dubljoj stvarnosti koja neće ugroziti piščevu tajnu i prokletstvo, da budemo malo patetični.

 

Dakle, kako je pisao Homer, zapitaće nas neko radoznalo dete koje slušajući o Ahilu i Odiseju ne mora da zna da je ovo ime izgleda zbirni pojam za nekoliko naraštaja narodnih pevača i da je reč o vremenima koja će tek sačekati epohu pismenog traga o epovima iz narodnih predanja. Kad priđemo nešto bliže, doznaćemo kako je pisao veliki Goethe jer je on imao svog sekretara i pomoćnika Eckermanna koji je ostavio dragoceno svedočanstvo o Goetheovoj poetici, ali i o načinu života i rada.

 

Elem, Goethe je pisao guščijim perom, a ta pera za spisatelje su prodavana u posebnim radnjama, kao što se danas piscima nude laptopi. Goethe je uvek imao više dobro zaoštrenih pera, pisao, prepravljao rukopise, patio se i potom ostavljao i po nekoliko verzija danas čuvenih pesama. Čitav vek kasnije veliki francuski pesnik Paul Valery je, kao i njegov sabrat i zemljak Mallarmmé, neke rukopise godinama menjao, redigovao, sve dok ne bi u jednom trenu zaključio da valja rukopis smatrati konačnim.

Kako i čime pišu pisci jedno je od bitnih pitanja koje nas uvodi s one strane ogledala, a to će reći, kao u Carrollovoj maštariji o Alisi, ka nekoj dubljoj stvarnosti koja neće ugroziti piščevu tajnu i prokletstvo, da budemo malo patetični

 

Ivo Andrić nije voleo da odgovara na pitanja radoznalaca (ne verujte mnogo onima koji nakon piščeve smrti tvrde da im je Ivo lako otvarao srce). Njegova višedecenijska saradnica i lektor gospođa Vera Stojić mi je jednom ispričala da je Andrić s njom imao redovne sastanke petkom. Doneo bi deo rukopisa pažljivo ispisan nalivperom, a ona bi mu uručila deo rukopisa od prošlog petka sa svojim ispravkama i sugestijama. Veliki pisac je imao prvog čitaoca i dragocenog saradnika.

 

U leto l982. našao sam se u skromnom  pariskom stanu Danila Kiša. Dok smo ispijali kafu, na radnom stočiću sam video malu portabl-mašinu (nalik onoj marke Erika od pre 20 godina iz uboge redakcije studentskog časopisa Vidici, na kojoj je Danilo kujundžijski pisao). Rekao mi je da piše teško, kao i uvek, da olovkom unosi izmene dok je hartija u mašini, a da kasnije ponovo doteruje rukopis.

 

Tad je pisao ”Enciklopediju mrtvih“ u koju će ugraditi i svoju smrt koja se približavala. Danilo je svoje rukopise davao prijateljima-piscima, pažljivo prikupljao primedbe i neke (o nebesa!) usvajao.

Ivo Andrić nije voleo da odgovara na pitanja radoznalaca (ne verujte mnogo onima koji nakon piščeve smrti tvrde da im je Ivo lako otvarao srce). Njegova višedecenijska saradnica i lektor gospođa Vera Stojić mi je jednom ispričala da je Andrić s njom imao redovne sastanke petkom. Doneo bi deo rukopisa pažljivo ispisan nalivperom, a ona bi mu uručila deo rukopisa od prošlog petka sa svojim ispravkama i sugestijama

 

Ali pisci se ponekad otrgnu i više im nije potreban ni prijateljski savet, ni pomoć, ni lektorska sugestija. Pokojni Borislav Pekić je osamdesetih godina prošlog veka javno priznavao da mu je najbolji čitač, privatni urednik sa ovlašćenjima da interveniše na tek pripremljenom rukopisu – Borislav Mihajlović Mihiz. Ali kad je krenuo ka višetomnom romanu ”Zlatno runo“ (danas se mnogi hvale da su ga čitali, za većinu sumnjam), delo se po obimu otelo kontroli.

 

Pitao sam jednom zgodom Mihiza da li i dalje uživa privilegiju da bude prvi čitač i urednik Pekićevih rukopisa. Bilo nas je više za kafanskim stolom u bašti pozorišta ”Zvezdara“, tako da još ima svedoka ove konverzacije. Mihiz je rekao da je jedan od prvih tomova imao blizu 450 stranica teksta. Pročitavši rukopis, Mihiz je predložio piscu da ga skrati za stotinak stranica, uz obeležene delove. Pekić se ljubezno zahvalio na dragocenoj pomoći.

 

Posle izvesnog vremena Mihiz je dobio dorađeni rukopis koji je sada imao stotinak stranica više! ”Pa ja sam Vam nešto predložio“, začudio se Mihiz. Odgovor je bio potpuno neočekivan: ”Sve Vaše sugestije su usvojene, ali ja sam dopisao neke delove“. Onda je Mihiz shvatio da je njegova specijalna misija okončana.

 

Pošto živimo u prilično klaustrofobičnoj kulturi, sa razorenim osećanjem za ono što se nekada nazivalo književnom Republikom u Thibaultovom značenju pojma, bez uticaja književne kritike i čitalačke publike o kojoj dovoljno govore tiraži od 300-500 primeraka (izuzeci su posebna priča), moramo shvatiti da piscima nije lako. Izdavači uglavnom od njih očekuju već gotovu disketu sa kompjuterskim slogom, a pošto kod nas klasičnih urednika koji procenjuju tekst i upućuju kritičke primedbe gotovo da više i nema, propuštena je prilika da se rukopis učini boljim.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: Ahil, Andrić, autograf.hr, Beo-dijagnoze, Carroll, Eckermann, Egipat, Goethe, Homer, Ivo, klinasto pismo, knjiga, kolumna, kompjuter, McLuhan, Milan Vlajčić, Odisej, pisac

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Popravljamo uspomene

    Popravljamo uspomene

    boris-dezulovic
  2. Glava u toplom

    Glava u toplom

    viktor-ivancic
  3. Nova klasa

    Nova klasa

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Smeće kraj spomenika

    Smeće kraj spomenika

    igor-mrkalj
  2. Otkriven nakon potresa

    Otkriven nakon potresa

    vladimir-jurisic
  3. Jedna rijeka, dvije politike

    Jedna rijeka, dvije politike

    paulina-arbutina

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se