novinarstvo s potpisom
Drago Pilsel
Ugledni hrvatski novinar, teolog i urednik portala Autograf.hr Drago Pilsel u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o tome kako mir na Balkanu nema alternativu, te objašnjava zašto su priče o otcjepljenju i stvaranju trećeg entiteta u BiH paravan za kriminal, i na koji način će poslijeratnu nacionalističku paradigmu u BiH pobijediti nove generacije političara. [Read more…]
Tihomir Ponoš
HDZ ima veoma čudan odnos sa sestrinskim strankama i strankama kćerima. Nije HDZ specifičan po tome što se tom odnosu prilagođava od prilike od prilike, ali raspon prilagodbi je ono što kod HDZ-a čudi. [Read more…]
Tomislav Jakić
Prema pisanju jednog internetskog portala (koji se poziva na televiziju N1), predsjednik Vlade Republike Hrvatske izjavio je nedavno, odgovarajući svojem kolegi iz susjedne države koji ga je pozvao da prestane izigravati premijera Bosne i Hercegovine, sljedeće: ”Te teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove, to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Mi smo sada u 21. stoljeću.” [Read more…]
Zdenko Duka
HDZ BiH zajedno s drugim strankama okupljenim oko njega, trebao bi prihvatiti ponudu SDA-a za koaliranje poslije bosanskohercegovačkih izbora. Prema izbornim rezultatima bilo bi logično da vladajuću koaliciju u Federaciji BiH čine SDA, HDZ i, recimo, SDP BiH, a da na razini države BiH vladaju SDA, HDZ i Dodikov SNSD. [Read more…]
Tihana Tomičić
Nikako ne smijemo dopustiti da Bosnom i Hercegovinom zavlada građanska politika, vikao je s predizbornog skupa ovih dana HDZ-ov Dragan Čović… Molim? Vratite snimku unatrag, dajte rewind još jednom! [Read more…]
Drago Pilsel
Foto: Goran Mehkek
Aktivisti i aktivistkinje iz Hrvatske i Srbije, okupljeni u Koaliciju za REKOM, posjetili su u subotu 27. aprila Ahmiće, gdje su polaganjem cvijeća na spomen-obilježje žrtvama stradalim 16. aprila 1993. godine odali počast i uputili poruke mira i zajedništva. [Read more…]
Željko Porobija
Biskup Košić u posljednja je dva tjedna potvrdio svoj status najveće medijske zvijezde Katoličke Crkve u RH – prvo je iskoristio svoje građansko pravo (i svoj društveni utjecaj) da održi lekciju Plenkoviću zbog koaliranja HDZ-a i HNS-a, a onda je ponovo iskoristio svoje građansko pravo da policiji prijavi prijetnje preko fejsa koje je navodno dobio od 70-godišnjeg branitelja Ilije Komšića. [Read more…]
‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je Zoran Milanović u Mostaru prilazeći – ostanimo u njegovom nogometnom žargonu – lopti, uz uzdahe navijača koji su mu, ma kako to blesavo zvučalo, na gostujućem terenu pomogli da ostvari pobjedu kod kuće.
Ljubav bosanskohercegovačkih, a naročito hercegovačkih, Hrvata prema Hrvatskoj iracionalna je, često mazohistička koliko i pogubna, ali iskrena daleko više nego, recimo tako, interesna. S druge strane granice, pozitivne emocije službenog Zagreba prema Hercegovini proporcionalne su različitim oblicima koristi. Treba, dakle, biti beskrajno naivan ili jednako neupućen, pa nedavni, iznenadni posjet premijera Zorana Milanovića Mostaru, iniciran socijalnim nemirima u dijelu BiH, tumačiti kao, prije svega ostalog, manifestaciju brige za poziciju najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda u susjednoj državi.
Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru.
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH-a čiji je izbor jedan od uzroka višegodišnje krize u većem od dva entiteta, rekao je, komentirajući odnose tada i svoje Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine sa sestrinskom strankom u Hrvatskoj, a u intervjuu kojeg smo radili između njegova dva mandata: ‘‘Možemo mi biti SDP-ovci koliki god hoćemo, ali ako ne budemo kvalitetno rješavali naše odnose, meni ne preostaje ništa drugo nego da branim interese BiH. Ne budemo li probleme fer rješavali, iskreno da vam kažem, mi ćemo se pokrpiti, jer bliskost po stranačkoj liniji nama samo može služiti da efikasnije radimo“.
Komšić inače voli velike riječi i zvučne prijetnje: Borisu Tadiću je, dok je ovaj bio predsjednik Srbije, povodom nekog od beogradskih pettinga sa notornim Miloradom Dodikom, poručio da digne ruke od BiH ili će dobiti po prstima. Čime i kako nije objasnio.
Ipak, Komšić je prošlog vikenda pred televizijskim kamerama, osvrćući se na Milanovićevu hercegovačku ekskurziju, bio zadivljujuće smiren i, istina, vidno rezigniran. Činilo se, i to vrlo, vrlo uvjerljivo, kako jedva izgovara rečenice o tome da je hrvatski premijer, eto, ipak, trebao doći u Sarajevo, pa u njemu, sve po diplomatskom protokolu i pravilima ponašanja u međudržavnim odnosima, reći sve što je već rekao o nekakvoj ubrzanoj, neophodnoj, tome sličnoj europskoj perspektivi za rasturenu i napuštenu zemlju.
Može, naravno, o Komšiću svako misliti što god hoće, ali nije točno da on ne zna i slati i tumačiti političke poruke, a one najbitnije uvijek su, recimo tako, indirektne. One glasne i jasne tek su estradni oblik skupljanja simpatija. Tako je i zato, na čuđenje mnogih, Komšić izbjegao priliku da se ‘‘pokrpi“ – pokrpiti se je sleng za posvađati se – sa Milanovićem preko televizije.
Desantom na Mostar i onim što je tamo rekao hrvatski prvi ministar je ostavio prostor za najmanje tri pitanja sa istovjetnim kratkim, potvrdnim odgovorom. Da li je, dakle, Zoran Milanović putem u Hercegovinu upozorio službeno Sarajevo da ne pokušava iskoristiti socijalni bunt za nasilno prekrajanje Ustava, što, realno, jeste vlažni san dijela bošnjačkih lidera? Je li domaćinima lijepo, jasno, na tečnom hrvatskom kazao da ne pokušavaju iskoristiti socijalni bunt u Federaciji za njen nagli sprovod, o čemu u HDZ-u BiH-a sanjaju i na javi? Nije li navodna manifestacija brige za Hrvate u BiH iskorištena da se preuzme utjecaj na iste od Tomislava Karamarka i HDZ-a?
Milanović je u Hercegovini o sebi govorio kao o strancu, iako ima istu putovnicu kao njegov formalni domaćin, predsjednik Vijeća ministara BiH-a Vjekoslav Bevanda ili kao lider HDZ-a BiH-a Dragan Čović. O Hrvatskoj je, zatim, njen premijer govorio ne kao o matici svih Hrvata od Žepča do Pertha, već kao o dijelu Europske unije, od koje će on tražiti da Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste – dakle, dvoentitetskoj, troetničkoj – ponudi perspektivu bez onih zahtjeva čije ispunjavanje ne vodi tu zemlju u pravcu velikog praska. Onima kojima treba objašnjavati kako bi te riječi izgovorene u Sarajevu hrvatskog premijera učinile većim neprijateljem Hercegovaca i od Stipe Mesića pomoći jednostavno nema.
Jednako tako, da je u Sarajevu Milanović napadno istakao kako se protivi svakom pokušaju da se preko praznih stomaka promijeni unutarnji ustroj BiH – u prijevodu: poručio kako će se svakom takvom pokušaju Hrvatska kao supotpisnica Daytona suprotstaviti – odmah bi se upisao na onu listu na kojoj je, u BiH i među Bošnjacima, među prvoplasiranima Gojko Šušak.
‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je, dakle, Zoran Milanović u Mostaru, pa stao na loptu i izveo dribling zbog kojeg mu aplaudiraju Miroslav Tuđman i Tomislav Karamarko, koji je do prekjučer okupljao hrvatske političke lidere iz BiH-a, dok je HDZ-ov euro zastupnik Davor Stier po Bruxellesu izigravao veleposlanika Herceg-Bosne.
Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora.
A to što je ostvario kratkoročnu korist na domaćoj političkoj sceni manifestirajući, onako usput, raskošnu diplomatsku nekulturu, nije ništa drugo nego tek uobičajen način ponašanja prema zemlji sa kojom se, tko god stigne, ‘‘šuta i napucava“. Samo što neki to, ipak, rade vješto: kao, recimo, aktualni predsjednik Vlade.
Tko bi političku scenu u BiH opisivao oslanjajući se na do jučer stabilne odnose i čvrste interese, grdno bi pogriješio jer bi previdio krupne promjene na dvama važnim područjima te scene. Jedna od njih je raspadanje na “građanskom” političkom polju praćeno ljutim neprijateljstvom među donedavno zakletim partijskim bratstvenicima, koje ovih dana eskalira u grotesknoj javnoj svađi između Željka Komšića (Demokratska fronta BiH) i Zlatka Lagumdžije (SDP BiH). Druga, mnogo ozbiljnija i po političkim posljedicama dalekosežnija promjena, jest ono što se događa u bošnjačkome miljeu, a personalno-simbolički može se predstaviti raskidom na relaciji Fahrudin Radončić – Mustafa Cerić.
Otkako je 2006. godine Lagumdžija, majstor šibicarske manipulacije, izvukao iz šešira malog općinskog načelnika, ličnoga poslušnika Komšića, te ga kandidirao na izborima za člana Predsjedništva BiH “iz reda hrvatskog naroda” (nakaradni dejtonski termin), pa zatim isto ponovio i 2010., to je – uz Silajdžićevo (Stranka za BiH) i Ljubićevo (HDZ 1990) miniranje reformskoga “aprilskog paketa” 2006. godine – uvelo BiH u progresivnu političku krizu i produbljivanje etničkoga nepovjerenja, što danas rezultira potpunom blokadom političkoga dogovaranja, kako u zemlji, tako i prema Evropskoj uniji.
Komšiću ništa od svega toga nije smetalo sve dok se prije nekoliko mjeseci iz nekih tajnovitih unutarpartijskih razloga nije odvojio od Lagumdžije i osnovao vlastitu stranku. A izbori su takoreći na pragu. Odanost i ljubav, u nekim manifestacijama gotovo infantilna, preko noći izmetnula se u surovo konkurentsko ujedanje.
Najprije je Komšić napao SDP i Lagumdžiju (izrazom “diktator iz sarajevskog sokaka”) zbog aranžmana s MMF-om, te zbog malverzacija s cijenama materijala na velikim poslovima, a sve to začinio prijetnjom da će, kad mu partija dođe na vlast, kažnjavati “Sanadere iz naših sokaka”. Više nego komično, kad govori čovjek koji je na vlasti već sedam godina!
Lagumdžija odgovara: “Ako je Komšić spreman ljude nazivati diktatorom (sintaksa izvorna! – op. a.), onda treba biti spreman objasniti kako je upravo ‘principijelni’ Komšić sebi dozvolio da godinama sjedi u krilu čovjeka koga danas naziva diktatorom i koji ga je, zajedno sa hiljadama članova SDP-a od prosječnog općinskog političara učinio članom Predsjedništva BiH.”
Kásnō, ali dragocjeno Lagumdžijino priznanje svega onoga što su rijetki od nas u Sarajevu pisali i 2006. i 2010, pa za to bivali demonizirani kao neprijatelji – da je, naime, Komšić “prosječni općinski političar” i Lagumdžijin politički mućak podmetnut u Predsjedništvo države da tamo, za njegov interes, glumi člana Predsjedništva “iz reda hrvatskog naroda”.
Komšić se ponovo javlja i udara gdje najviše boli. Poziva Lagumdžiju da obznani svoju imovinu: “Samo je u paralelnoj stvarnosti u kojoj živi predsjednik SDP-a i njegovi idolopoklonici, enormnu imovinu kojom raspolaže moguće steći sa profesorskom, odnosno ministarskom plaćom.”
Kakvi li će tek biti naredni nastavci sapunice, kada se zna da do izbora ima više od deset mjeseci! Ili će obje strane u jednom trenutku ocijeniti da im se to ne isplati, pa će Lagumdžija i Komšić resetirati odnose, prema čuvenom izrazu Fahrudina Radončića kada se pomirio s Lagumdžijom i ušao s njime u političku koaliciju. I jedno i drugo, i mržnja do istrebljenja i “resetiranje odnosa”, samo su interesne faze u političkim odnosima političara i stranaka; one ništa ne govore o političko-programskim i ideološkim razlikama među njima, jer tih razlika zapravo – nema. Tek politička fauna: vučja borba za moć i vladanje jakim resursima i kompanijama u vlasništvu države.
Radončić sa svojom strankom Savez za bolju budućnost najspektakularnija je politička inovacija u BiH. Osnivač i vlasnik dnevnog lista Avaz, Radončić je dugi niz godina svoj medijski i poslovni prostor i utjecaj gradio igrajući otvoreno na bošnjački nacionalni i (muslimanski) vjerski sentiment, što je redovito poprimalo oblik nacionalizma i vjerskoga ekskluzivizma. Pri tome je Avaz funkcionirao kao pravi malleus maleficarum za sve glasove kritičnosti spram onih političkih i vjerskih ličnosti i struktura koje su u interesu njegova gazde bile protežirane.
Sve to vrijeme Radončić je njegovao najtješnje odnose s dugogodišnjim poglavarom Islamske zajednice Cerićem, koji je na stranicama Avaza bio najzastupljenija i najpovlaštenija figura, a svaki kritički osvrt na Cerićevo djelovanje bio je brutalno denunciran kao – islamofobija. Ta sprega odlučivala je o mnogim najvažnijim stvarima u sarajevskom i bošnjačkom političkom i poslovnome miljeu. Veza je kulminirala u vrijeme kada je Cerić započeo graditi velebnu zgradu Rijaseta Islamske zajednice u BiH po sjajnom projektu Zlatka Ugljena, na prelijepom belvedere-položaju Kovači iznad Baščaršije, nazvavši je imenom Muamera el Gadafija, jednog od velikih donatora! Među domaćima prednjačio je Radončić, priloživši 800.000 konvertibilnih maraka te obećavši cijeli milijun.
Danas se toga malo tko uopće sjeća, kao da je bilo jako davno, a ne tek prije koju godinu: Gadafi je završio neslavno i strašno, Ugljenov projekt stoji kao bezoblično betonsko strašilo, a Mustafa Cerić je na posljednjim izborima u Islamskoj zajednici uredno demokratski – ražalovan.
Đavolski vitalan, Radončić je okrenuo novu stranicu. Formalno je prestao biti vlasnikom i urednikom Avaza, osnovao političku stranku i na izborima 2010. postigao solidan rezultat, koji mu je omogućio da postane subjektom u političkom životu, pogotovo nakon resetiranja odnosa s Lagumdžijom. Ovaj ga je instalirao u Vijeće ministara BiH na najosjetljivije mjesto – ministra sigurnosti. Spekulira se da to nikako nije moglo biti bez snažne podrške “stranoga faktora” (čitaj: američke ambasade u Sarajevu).
Otada je Radončić sasvim drugi čovjek, a njegov Avaz – drugi list. S njegovih usta i s Avazovih stranica više se ne čuju ekstremne nacionalističke i vjerske parole. Kao ministar najavljuje nepoštedan rat protiv korupcije, inzistira na otkrivanju i kažnjavanju počinitelja političkih ubojstava u Sarajevu za vrijeme rata, otvorio je front protiv SDA, odnosno Bakira Izetbegovića, ne štedeći ni uspomenu Alijinu, predlaže zakon kojim bi bio sankcioniran odlazak Bosanaca i Hercegovaca na strana ratišta (uperen protiv “svetih ratnika” džihada), a politički se distancira i od Lagumdžije i SDP-a. U odnosima sa srpskim i hrvatskim strankama i političarima njeguje izrazito principijelan stav i koncilijantan stil. Očigledno je da se Radončić smišljeno sprema da možda već na slijedećim izborima postane najutjecajniji politički faktor među Bošnjacima, veoma prihvatljiv međunarodnoj zajednici.
Na sve ovo dolaze najnoviji događaji sa Cerićem kao glavnim likom, i tretman tih događaja u Avazu. Odavno poznatu glasinu da je Cerić bio aktivni suradnik Udbe (s kodnim imenom Vezir) ovih dana je objelodanio Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i književnik, nekadašnji politički zatvorenik. Na to je reagirao sandžački muftija Zukorlić, Cerićev kompanjon u stvaranju famozne Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa, sa zahtjevom da Latić bude istjeran s Fakulteta islamskih nauka i smijenjen sa svih funkcija u Islamskoj zajednici. Ti su zahtjevi u Islamskoj zajednici glatko odbačeni, čime je dvojac Zukorlić-Cerić više nego jasno dezavuiran.
Indikativan je način na koji je cijela stvar kvalificirana u Avazu. O Zukorliću se tu sada govori kao o “poznatom autokratu”, “naoružanom kleriku s Balkana” s pratnjom “regrutiranom od vjerskih fanatika”, a o Ceriću kao “odavno poznatom suradniku Udbe”, slabe političke mudrosti, a “o moralu da se i ne govori”. Sve do poante, u kojoj se kaže da su “jedan muftija i jedan reis-emeritus pokušali sakriti istinu da bi slagali narod i potvorili jednog pjesnika”.
Sve ove kvazi promjene, koje su uvijek neki interesni salto-mortale ili neko stihijno tko-bi-gori-sad-je-doli, a ne znak istinskoga evoluiranja, samo sve više ispražnjuju politički život od načela i vrijednosti, bez kojih on ostaje pukim zanatom, gdje vlada jedino pravilo: prevari koga možeš i kad možeš.
