autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”

Autor: Nada Beroš / 14.07.2018. Leave a Comment

Borivoj Dovniković - Bordo Foto: Supertoon.png

Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png

Kafić ”Paprika”, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Beograd, Borivoj Dovniković-BORDO, Cavandoli, Čepin, Dado Vunak, demokracija, Disney, Duga film, Dušan Vukotić, Flash Gordon, Giannalberto Bendazzi, karikatura, Kerempuh, komunist, Maurović, Mimica, Nada Beroš, NDH, Nikola Kostelac, Nikola Tesla, Oscar, Osijek, partizani, Popaj, Prosvjeta, Ranko Munitić, Šabac, Solženjicin, Stipe Šuvar, Surogat, Tarzan, Uranija, ustaše, Veliki miting, Vladimir Nazor, Zagreb Film

Vremena kada su Madžari rezali žicu

Autor: Miljenko Jergović / 01.11.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Kad god se u ljeto i jesen 2015. u nas začuju, istina rijetki, glasovi grožnje nad ksenofobnom politikom Viktora Orbána i njegove vlade, odnekud se iz prikrajka jave oni koji će nas spomenuti na one dane 1991. i 1992, kada je Madžarska bez suvišnih pitanja i bez međunarodnih pritisaka i intervencija prihvaćala hrvatske izbjeglice iz Slavonije i Baranje. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: George Soros, Gyula Horn, izbjeglice, József Antall, komunist, komunizam, liberalizam, mađarska, Miljenko Jergović, osvrt dana, svjetonazor, Trianon, Viktor Orban

Pisma poživjelima mimo Krleže

Autor: Miljenko Jergović / 07.06.2015. Leave a Comment

Vlaho Bogišić preturao je po Krležinoj rukopisnoj zaostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i iz ovećeg bračnog epistolarija odabrao sto njegovih i Belinih pisama, kronološki ih nanizao, i napisao svojevrsni vodič kroz pisma i imenik najfrekventnijih osoba koje se u njima spominju.

Sanja Jovičić uredila je rukopis, poštujući, između ostalog, sve Krležine i Beline pravopisne mijene, ortografske, gramatičke i pravopisne pogreške, koje o tekstu, ponekad, jednako govore kao i njegova sadržina. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: autsajder, Bela, Beograd, Dubrovnik, Europa, hrvatski jezik, komunist, Krleža, Ljevak, Marija Ujević, Miljenko Jergović, osvrt dana, Pariz, pisac, pisme, pjesnik, Sanja Jovičić, siromah, srpkinja, Vilno, Zagreb

Dobro da je otišao Velebit

Autor: Tomislav Jakić / 06.09.2014. Leave a Comment

Prije deset godina napustio nas je Vladimir Velebit. Prosječni mlađi građanin Republike Hrvatske, onaj koji je – tako kažu – produkt društva znanja, upitat će: “A tko je sada taj?” Kada dodamo misao, prilično neprikladnu za trenutke sjećanja na onoga koji je umro, naime misao kako je dobro što je otišao, taj će isti “Građanin Prosječni” s jednakim nerazumijevanjem upitati: “A zašto?”

 

E pa evo, da pokušamo današnjim znalcima i sveznalcima (a zapravo teškim ignorantima, uglavnom ne vlastitom krivnjom) približiti djelić povijesti o kojoj pojma nemaju, a ako imaju onda su to povijesni falsifikati, a ne činjenice. I da pokušamo tu povijest dovesti u korelaciju s društvom u kojem (i kakvom) danas živimo. Pa će onda biti jasno i tko je bio Vladimir Velebit i zašto ga se treba sjećati, te – napokon – zašto je dobro što više nije među nama.

Prije deset godina napustio nas je Vladimir Velebit. Prosječni mlađi građanin Republike Hrvatske, onaj koji je – tako kažu – produkt društva znanja, upitat će: “A tko je sada taj?” Kada dodamo misao, prilično neprikladnu za trenutke sjećanja na onoga koji je umro, naime misao kako je dobro što je otišao, taj će isti “Građanin Prosječni” s jednakim nerazumijevanjem upitati: “A zašto?”

 

Vladimir Velebit komunist je od dana prije Drugoga svjetskog rata. Nije bio ni siromašni seljak, ni obespravljeni radnik. Ne, bio je potomak imućne građanske obitelji, s dugom vojničkom tradicijom (otac general u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a djed – u armiji Austro-Ugarske monarhije).

 

Diplomirani pravnik koji se nakon službovanja po raznim dijelovima prve Jugoslavije skrasio kao odvjetnik u Zagrebu, prepoznao je u komunističkoj ideji nešto za što je smatrao da nosi rješenje nedaća kojima su u kapitalizmu bili izvrgnuti oni poslovični mali ljudi.

 

Ubrzo je postao čovjek od povjerenja Partije, pa je – na primjer – upravo on bio taj koji je nosio u Carigrad falsificiranu putovnicu Josipu Brozu koji će kasnije postati poznat kao Tito, da bi ovaj – na povratku iz Sovjetskog Saveza – mogao ilegalno ući u Jugoslaviju (gdje je pod svojim pravim imenom bio na svim policijskim potjernicama).

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio se – naravno – Titovim partizanima i – mada ni tada nije nastavio vojničku tradiciju svoje obitelji – kao visoki oficir Narodno-oslobodilačke vojske pregovarao je (zajedno s Kočom Popovićem i Milovanom Đilasom – a tko su sada ovi?), u Titovo ime, u Zagrebu s njemačkim okupatorima o mogućem kratkotrajnom prekidu neprijateljstava u trenucima kada se partizanski pokret našao u krajnje kritičnoj situaciji.

 

Bio je, dakle, čovjek od najvećeg povjerenja, što je ponovo dokazano i time da mu je stvarno, mada ne i formalno, povjereno udaranje temelja jugoslavenskoj diplomaciji. Velebit je, naime, bio prvi službeni predstavnik Tita i Vrhovnog štaba koji je boravio u inozemstvu sa zadatkom pregovaranja o vojnoj pomoći, ali i uspostavljanja političkih veza.

Bio je čovjek od najvećeg povjerenja, što je ponovo dokazano i time da mu je stvarno, mada ne i formalno, povjereno udaranje temelja jugoslavenskoj diplomaciji. Velebit je, naime, bio prvi službeni predstavnik Tita i Vrhovnog štaba koji je boravio u inozemstvu sa zadatkom pregovaranja o vojnoj pomoći, ali i uspostavljanja političkih veza

 

Prilikom boravka u Londonu imao je dugi razgovor (a bit će ih kasnije još) s legendarnim premijerom Winstonom Churchillom (a tko je sada opet ovaj?). Uspostavio je prvi kontakt s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem, bio sudionik povijesnog susreta Tito – Churchill u Napulju. Kada je temeljem sporazuma Tito – Šubašić formirana koaliciona vlada (otkuda sada to?), Šubašić je postao ministar vanjskih poslova, a Velebit njegov pomoćnik.

 

Vladimir Velebit spada u plejadu prve generacije jugoslavenske diplomacije u kojoj su bili – evo i opet sve sama nepoznata imena – književnik Marko Ristić, kao i Marijan Stilinović, Srđan Prica, Aleš Bebler i Ivo Vejvoda.

 

Mnogo godina kasnije Velebit će reći, ne misleći pri tome na sebe, kako se tada u diplomaciju uzimalo izuzetne ljude, velikog intelektualnog formata i širokog obrazovanja. Dodao je kako je to bilo pravilo za nove države. Samostalna Hrvatska pokazuje da to pravilo više ne vrijedi. To je, uostalom, bilo i vrijeme kada je gradonačelnik Splita bio poznati kompozitor Ivo Tijardović, pa treba li tome išta dodavati?

 

U vrijeme sukoba sa Staljinom, Sovjeti su Velebita optužili da je britanski špijun. Prebačen je, doduše, na drugu dužnost, ali je – optužbama usprkos – pa i unatoč tome što se očito u nekim stvarima nije slagao s Titom, ipak baš Velebit bio taj koji je doveo Glavnog ravnatelja Svjetske banke Titu, da bi potom u Washingtonu pregovarao sa Svjetskom bankom, a u vrijeme najžešćeg zaoštravanja s Moskvom zatražio – bez “blagoslova” iz Beograda – isporuke američkog naoružanja Jugoslaviji, te posredovao u odlasku na razgovore u SAD tadašnjeg načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije, Koče Popovića.

 

U jeku krize s Italijom postavljen je za veleposlanika u Rimu, gdje – sam će to kasnije reći – nije mogao praktično ništa uraditi, da bi prije isteka mandata bio premješten na mjesto veleposlanika u Londonu, s osnovnim zadatkom pripreme Titovog posjeta Britaniji, prvog posjeta jugoslavenskog maršala jednoj zapadnoj zemlji.

Mnogo godina kasnije Velebit će reći, ne misleći pri tome na sebe, kako se tada u diplomaciju uzimalo izuzetne ljude, velikog intelektualnog formata i širokog obrazovanja. Dodao je kako je to bilo pravilo za nove države. Samostalna Hrvatska pokazuje da to pravilo više ne vrijedi. To je, uostalom, bilo i vrijeme kada je gradonačelnik Splita bio poznati kompozitor Ivo Tijardović, pa treba li tome išta dodavati?

 

Titov je partner u razgovoru bio Churchill, zakleti antikomunist koji je maršala s Balkana iskreno cijenio i kao vojskovođu, i kao državnika (mora da je taj Churchill ipak bio neki pritajeni komunista, pomislit će sveobrazovani današnji hrvatski “Građanin Prosječni”).

 

Poslije Londona nastavlja karijeru kao podsekretar u Ministarstvu vanjskih poslova, zadužen za trgovinske odnose (a eto, mi mislimo kako tek moramo izmišljati gospodarsku diplomaciju!), da bi je u šezdesetim godinama zaokružio i završio, kao prvi funkcionar iz neke socijalističke zemlje, službovanjem u međunarodnim organizacijama (Evropska ekonomska komisija UN, Međunarodna organizacija rada).

 

U Komunističkoj partiji nikada nije došao dalje od statusa običnog člana, a i toga će se odreći u umirovljeničkim godinama, no svoje “socijalističke pozicije” i toga da je “ljevičar” nikada se nije odrekao.

 

Neke aspekte Titove politike nije odobravao, dapače nije se s njima slagao, ali će godinama nakon Titove smrti reći kako je “Tito do kraja života ipak vodio Jugoslaviju na planu vanjske politike onako, kako treba; upravo po tome, kao lider jedne relativno male zemlje, postao je svjetski priznati državnik.”

 

Vladimir Velebit bio je čovjek širokog obrazovanja i golemog znanja i iskustva. Imao je, doduše, “miješana krvna zrnca”, a to je u današnjoj Hrvatskoj, priznao to netko javno ili ne, ipak presudno.

 

Bilo kako bilo, njegovo znanje i iskustvo Hrvatskoj nisu trebali (a ni bilo kome drugome u regiji). Pa čak ni njegovi kontakti koje je imao do poznih godina.

Neke aspekte Titove politike nije odobravao, dapače nije se s njima slagao, ali će godinama nakon Titove smrti reći kako je “Tito do kraja života ipak vodio Jugoslaviju na planu vanjske politike onako, kako treba; upravo po tome, kao lider jedne relativno male zemlje, postao je svjetski priznati državnik”

 

Otišao je, srećom, prije deset godina. Srećom zato, što nije morao doživjeti da hrvatska Država usporednim posjetima ustaškom gubilištu u Jadovnom i jami Jazovki u kojoj je skončao neutvrđen broj neidentificiranih ljudi nakon 1945. (ali i prije toga, što se ne spominje!) potpuno izjednači ustaške zločine koji su bili izraz i odraz promišljene politike i zločine nakon završetka rata, kojih je bilo, ali koji nisu bili rezultat politike, a još manje rasne, nacionalne ili vjerske nesnošljivosti.

 

Otišao je prije deset godina, u vrijeme kada se činilo da se antifašizam vraća u hrvatskom društvu na mjesto koje mu pripada; srećom, jer nije morao doživjeti primitivno i sve agresivnije izjednačavanje fašizma i antifašizma, a pod krinkom komunizma, kao jednakih zala.

 

Otišao je Vladimir Velebit prije deset godina kada (ipak) nitko, osim zadrtih ustašofila nije o Titu kojega je on cijenio do kraja života, govorio kao o “čovjeku kojega se smatra nekakvom političkom veličinom, a on nije ništa drugo nego – zločinac”.

 

I srećom da je otišao. Mogao je otići u miru. Tada je, naime, vjerovao kao će “Hrvatska postati normalna, demokratska evropska zemlja, koja će gajiti dobrosusjedske odnose i kulturu tolerancije unutar svojih granica, te u odnosu na svoje okruženje.”

 

Što bi danas rekao, nije teško zamisliti. I upravo zato je dobro što je otišao.

 

I to je sve što se u danima desete obljetnice njegove smrti može i mora reći. Ama baš sve.

 

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, general, Hrvatska, Ivo Tijardović, Jugoslavija, kompozitor, komunist, Novosti, politika, rat, Split, Tito, tjednik, Tomislav Jakić, Vlada, Vladimir Velebit, vojska, Vrhovni štab

Karamarkovo penjanje kostima

Autor: Branimir Pofuk / 02.09.2014. Leave a Comment

Od kostiju žrtava komunističkih zločina na Daksi i drugim stratištima Karamarko gradi ljestve prema vlasti

 

Berlinski je zid pao prije 25 godina, u raznim je bivšim komunističkim zemljama na različite načine i u različitim opsezima provedena lustracija, a u Hrvatskoj je počeo rat. Agresija je krenula iz Beograda gdje je na vlast zasjeo komunist Milošević ”reformiran“ u rigidnog nacionalista fašističkih metoda.

 

Umjesto lustracije, poput one u Poljskoj ili Njemačkoj, u Hrvatskoj se dogodio masovni prelazak bivših komunista u HDZ. Novu su vlast činili i neki od nekadašnjih najzadrtijih izvršitelja komunističke vlasti, a nije se oklijevalo uposliti i udbaške ”profesionalce“.

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom

 

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom.

 

Istraživanje komunističkih zločina baš i nije imalo visoki prioritet pod vlašću Tuđmanova HDZ-a, uključujući i onih pet godina nakon završetka Domovinskog rata.

 

Sve to što je tada ostalo neraščišćeno današnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nastoji pretvoriti u svoj politički kapital i gorivo za raspirivanje i produbljivanje podjela. Najnoviji primjer dogodio se na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima koji Hrvatska obilježava 23. kolovoza, na dan sklapanja zloglasnog pakta Hitler – Staljin.

 

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija.

 

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje.

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija

 

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali, počevši od Srba, pa do izdajničkih Hrvata, a sudjelovanje te iste države u Holokaustu nad Židovima želi se umanjiti i sveti pod tragičnu kolateralnu žrtvu.

 

Hrvatska je Vlada ove godine, u organizaciji Ministarstva branitelja, po drugi put 23. kolovoza organizirala odavanje počast svim žrtvama svih totalitarnih sustava na dvama simbolički važnim i prepoznatljivim mjestima: u Jadovnom, na mjestu ustaških zločina, te nad žumberačkom jamom Jazovka, jednom od mjesta na kojem su partizani počinili jedan od poslijeratnih masovnih zločina. Tamo je bio i predsjednik Sabora Josip Leko, tamo je bio i izaslanik predsjednika Josipovića, tamo su bili, što je osobito važno, i predstavnici vjerskih zajednica.

 

Doduše, u objavljenim vijestima nigdje nije pisalo tko je predstavljao Srpsku pravoslavnu crkvu i je li bilo izaslanika židovskih zajednica u Hrvatskoj. Međutim, svakako je važan korak u postizanju jednakog poštovanja prema svim žrtvama svih zločina učinjen sudjelovanjem katoličkog biskupa Mile Bogovića u komemoraciji u Jadovnom. Njegov je dolazak zaslužio i mnogo veći publicitet, a osobito ova njegova izjava (kako je prenosi portal Nove TV):

 

”Otkako postoji Povjerenstvo (za istraživanje, uređivanje i održavanje vojnih grobalja, grobalja žrtava Drugog svjetskog rata i grobalja poslijeratnog razdoblja), mi smo počeli razgovarati i sada se sastaju članovi Komisije za martirologiju, kojoj sam ja na čelu, i članovi Povjerenstva koje predvode ministar Matić i pukovnik Grujić, i zajedno radimo na tome da spasimo istinu i poštedimo nove naraštaje od zločina sličnih onima koji su se ovdje dogodili.“

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje

 

Mi smo počeli razgovarati, mi sada zajedno radimo… ovo su ljekovite riječi koje pobuđuju nadu, takve nam riječi trebaju, a još više djela o kojima one govore.

 

Desetljeća prešućivanja komunističkih zločina i njihovih žrtava još bi i mogla poslužiti kao slabašan izgovor što su predstavnici HDZ-a taj dan sjećanja na sve žrtve svih totalitarnih režima odabrali za obilazak samo onih mjesta na kojima su se dogodili upravo komunistički zločini. Međutim, ono što su tamo izgovarali pokazuje da im nije do ispravljanja starih nepravdi koliko do politikantskog lažiranja novih podjela.

 

Ignorirajući državno hodočašće u Jadovno i na Jazovku, hadezeovci poput Ante Sanadera i Josipa Đakića prozivali su aktualnu vlast da ne čini ništa i da nije spremna pokazati nikakvo poštovanje prema žrtvama komunizma. Tomislav Karamarko to je još jednom učinio u Dubrovniku na sada već tradicionalnoj tribini posvećenoj tom danu i osobito žrtvama komunističkog zločina čije su kosti ostale na otočiću Daksi.

 

Otišao sam tamo poslušati hoće li Karamarko reći išta novo, hoće li on možđa učiniti neki novi korak prema miru i pomirenju, a čuo sam samo stare prozirne i neodgovorne floskule, kao i selektivno odabrane tragične brojke iz povijesti izvučene iz konteksta.

 

Naposlijetku, tko o čemu, Karamarko o Titu i lustraciji. Za razliku od prijašnjih godina, nisam ovaj put više imao volje postavljati uzaludna logična pitanja.

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali…

 

Ali, zato se na kraju digao jedan strpljivi slušatelj, k tomu prema formulaciji pitanja i načinu obraćanja Karamarku očito član HDZ-a. Gospodin je postavio pitanje i o toj famoznoj Titovoj bisti na Pantovčaku koju je ostavio Tuđman, a osobito ga je zanimalo kako to Karamarko, kada napokon dođe na vlast, misli konkretno provesti lustraciju.

 

Odgovor oko Tuđmanovog Tita jednostavno je izbjegnut, kao da pitanje nije ni postaljveno, a o lustraciji ćemo se već nekako dogovoriti, kazao je Karamarko najavivši da će taj proces početi čišćenjem (još jednim!) školskih udžbenika.

 

Uz to Karamarko nije mogao otrpiti čak ni Čičkovu usputnu primjedbu kako komunizam kod nas nisu srušili samo Tuđman i HDZ, nego čitav hrvatski narod uz izvjesne zasluge čak i tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske. Svom ”dragom prijatelju“ Čičku Karamarko je uzvratio rafalom parola upregnuvši tako u promociju samog sebe i svoje stranke još jednom i žrtve s Dakse i svih ostalih stratišta.

 

Njihove kosti njemu služe samo kao ljestve prema vlasti i zato bilo kakav konstruktivni pomak opcije na vlasti, po njemu isključivo neokomunističke i jugofiličarske, Karamarko mora umanjiti, ili jednostavno prešutjeti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: armija, autograf.hr, Branimir Pofuk, demokracija, Europa, HDZ, Holokaust, Hrvatska, kolumna, komunist, Kontrapunkt, Pantovčak, politika, spomenik, Staljin, Tito, Tomislav Karamarko, Tuđman

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT