Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. [Read more…]
Razotkrivanje primitivizma
Nema važnih londonskih novina koje ovih dana nisu posvetile dužnu pažnju koncertu Ive Pogorelića održanom 24. veljače u Royal Festival Hallu. Times, Guardian, Daily Telegraph, Independent, Evening Standard, Financial Times i čitav niz specijaliziranih internetskih portala i blogova, svi su te večeri bili u Royal Festival Hallu. [Read more…]
Pjevaj, ljubi i razumij
Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. Oni su se, prvi put u Hrvatskoj, predstavili Nordijskom misom, djelom koje je baš za taj zbor napisao jedan od najznačajnijih suvremenih švedskih skladatelja Sven-David Sandström. Najveći dio skladbe pjeva zbor a capella, no tu i tamo, poput vrpce u dugoj plavoj kosi neke nordijske vile, zacrveni se dionica violončela upletena među ljudske glasove.
Zbor iz Kopenhagena u kojem pjevaju probrani profesionalni pjevači iz više nordijskih zemalja sa sobom je u Zagreb dovela danska kraljica kao dar u kojem su uživali uzvanici svečane kraljevske večere u hotelu Esplanade. Tamo je maestro Dahl sa svojim ansamblom izveo lijep, prigodan i nipošto prezahtjevan programom.
Ali, doletjevši s raznih sjevernih strana pjevači su se u Zagrebu okupili tri dana ranije nego što je od njih zahtijevao kraljevski angažman. Na svoju inicijativu i u vlastitoj organizaciji, uz malu pomoć ovdašnjih prijatelja, odlučili su Zagrebu donijeti vlastiti dar.
Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo. Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira
Premda izvan službenog programa i protokola kraljevskog posjeta, u kojem su najbrojnija bila upravo kulturna događanja, nastup ovih pjevačkih poslanika bio je jedan od najdragocjenijih darova i prvorazredni umjetnički događaj “danskog tjedna” u Hrvatskoj.
Koncert je bio oglašen tek s nekoliko plakata i usmenom predajom među glazbeničkim svijetom, o čemu je volonterski predano osobito brinula Ivana Srbljan. Sjajna zagrebačka mezzosopranistica ovaj se put sva dala u službu tuđih glasova, a neke je slušatelje doveo i naš proslavljeni violončelist Valter Dešpalj zato što je u ulozi solista nastupao njegov sjajni danski učenik Toke Møldrup.
Uglavnom, crkva je u 20 sati bila ispunjena mirisom tamjana, zaostalim od liturgije, i publikom. Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo.
Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira.
Nikada nisam čuo suvremenu vokalnu glazbu koja je u tolikoj mjeri sljubljena i saživljena s riječima kao u Nordijskoj misi Sven-Davida Sandströma.
Veliki opus tog skladatelja, rođenog 1942. godine, posljednjih desetak godina naročitu pažnju privlači oratorijskim djelima koja preuzimaju liturgijski tekst i formu velikih djela Johanna Sebastiana Bacha poput Velike mise (u h-molu) i Muke po Mateju, kao i nešto manjih kantata i moteta.
Na obali oceana širokog nekoliko stoljeća, Sandström tako s ljubavlju dočekuje i prihvaća riječi pristigle u brodovima od glazbe, pa im onda gradi nove arke za novo vrijeme i putovanja.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta. Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo
Ne manjka mu ni dara, ni smjelosti s kojom se odvažio napisati i novog Mesiju i veliki Requiem. Prije osam godina praizveden mu je oratorij “Riječ – muka” u kojem je spojio biblijske tekstove sa stihovima švedske pjesnikinje Katarine Frostenson.
Međutim, u Nordijskoj misi, praizvedenoj u svibnju ove godine u Bergenu, nema ni biblijskih, ni liturgijskih tekstova. U toj sasvim čudesnoj misi nema riječi koje bi bile svete samo zato što stoljećima oblijeću oko oltara. Autor riječi Nordijske mise još je živ i piše o svakodnevnim i vječnim stvarima u životu ljudi, kamenja i zvijezda. On je švedski pjesnik Tomas Tranströmer koji je 2011. počašćen Nobelovom nagradom za književnost, a mi u Hrvatskoj 2013. njegovom zbirnom knjigom “Pjesme i proza” u nagrađivanom prijevodu Sonje Bennet i izdanju Frakture.
Nije dovoljno reći da je Sandströmova glazba u dosluhu s Tranströmerovom poezijom. Ona se sa stihovima rodila i rasla nečujno sve dok je skladatelj nije prepoznao, zapisao i oživio.
Sandström sklada onako prirodno i jednostavno, i onako tajanstveno, lucidno i mudro kako Tranströmer piše. I jedan i drugi savršeno barataju različitim registrima, od sitnog cvrkuta brzih poteza, do isklesanih svečanih portala nad procesijama polaganih nota.
Velik je to i neobjašnjiv dar i pjesniku, i skladatelju, i slušatelju kada u glazbi i riječi podjednako snažno i uvjerljivo oživi svaka slika i značenja koja se kroz nju proziru: od šalica espressa koje “gledaju u sunce bez treptaja” ili “velikog prljavog leptira” od novina na stolu, pa do “sazviježđa što topću u stajama gore nad stablom” i jutra koje “stavlja svoje zrake u bravu i otvara vrata mraka”.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden”
Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo.
U Nordijskoj misi Bog se spominje svega dva-tri puta, ali ga ima posvuda, a najčešće u čovjeku, poput onog koji je upravo ustao iz ljubavne postelje pa “hoda brzo od sreće, cijeli mu je grad nizbrdica, i svi se iza podignutih ovratnika smiju i svi upitnici pjevaju o Božjem postojanju”. Ili poput onog glasa koji u snu pjesniku kaže: “Postoji jedan dobar. Postoji jedan koji sve gleda bez mržnje”.
Gosti iz zemlje koja u kulturu godišnje ulaže više od tri milijarde eura (!) dijelili su nam brošure s izvornim švedskim tekstom i engleskim prijevodom male antologije Tranströmerovih stihova uglazbljenih u Nordijskoj misi. To sam iskoristio za jedan pokus.
Otkad sam se zalijepio za izvanrednu dansko-švedsku televizijsku kriminalističku seriju Most, želim nekoga pitati razumiju li se stvarni Danci i Šveđani uistinu tako dobro i lako kao detektivi Saga Norén iz Malmöa i Martin Rohde iz Kopenhagena?
Zato sam jednog člana zbora zamolio da mi napiše danski prijevod švedskih riječi u koje sam upro prstom: “Gud skriver i sanden”. Nasmijao se i rekao da se to na danskom piše potpuno isto, ali da takva identičnost riječi, od kojih mnoge doista jesu jako slične, ipak nije pravilo nego prije iznimka.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Projekt Lola: jedan koncert – dva grada
Na području novih tehnologija i umjetnosti sve važnije mjesto zauzima projekt Lola (LOw Latency), pokrenut 2005. na GARR-u (talijanska akademska i istraživačka mreža), koji muzičarima omogućuje zajedničko sviranje iako se fizički nalaze na različitim mjestima.
Ako ste violinist, živite u Zagrebu i pripremate recital s pijanistom koji živi u Londonu, probe za taj koncert možete održati tako da nijedan od vas dvojice ne napusti svoj grad. Samo trebate imati prijenosnu kompjutorsku opremu, monitor (koji stoji na mjestu gdje bi u stvarnom prostoru stajao violinist ili sjedio pijanist), kameru, mikrofon, pojačalo i zvučnike te mogućnost prijenosa visokospecijaliziranim uređenim sustavom koji postoji na istraživačkim mrežama.
A na isti način možete odsvirati i sam koncert, održati predavanje ili majstorski tečaj ili im prisustvovati, a ako ste skladatelj, možete napisati kompoziciju upravo za takve uvjete izvedbe.
Projekt je započet 2005. održavanjem majstorskog tečaja viole tako da je profesor bio u Europi, a student u SAD-u, kada je ravnatelj tršćanskoga Konzervatorija ”Giuseppe Tartini” zapitao: ”To je jako, jako lijepo, ali je li moguće da profesor i student zajedno i sviraju, a ne samo da prvo svira jedan pa nakon njega drugi?”
U GARR-u su taj izazov prihvatili, a zajednički rad GARR-a i Konzervatorija ”Tartini” koji je potom slijedio, okupio je muzičare, inženjere koji se bave audioproblematikom i videoproblematikom, kompjutorske programere i stručnjake za mrežu. Kako brza i postojana mreža u istraživačkom svijetu ne treba zaštitne mehanizme, prvi koraci sastojali su se od toga da se oni, kao i sve suvišno, otklone te da se vidi koja se najsuvremenija audiovizualna sredstva mogu pokušati upotrijebiti.
Problemi kao što su sinkronitet, kašnjenje, kompatibilnost i uređenost akustičnog prostora i tonske slike, ugodba instrumenata, reprodukcija zvuka udaljenog instrumenta te nadomještanje prostorne, vizualne i taktilne komunikacije muzičara sustavno su se rješavali kako bi se postigla što viša razina kvalitete i profesionalnosti. Slijedilo je stvaranje uvjeta za veći broj muzičara i veće ansamble da bi projekt Lola bio primjenjiv i za veće auditorije.
Primjena je jednostavna i funkcionira na načelu jednostavnoga telefonskog poziva, a financijski uvjeti vrlo su prihvatljivi. Osim toga, korištenje Lolom smanjuje, a može i dokinuti, troškove putovanja i boravka u drugome gradu. U tehnološkom smislu postignuta je najveća brzina audiovizualnoga kodiranja i dekodiranja, a kreativni potencijal privukao je i skladatelje, uz izvođače i pedagoge, i mnoge koji se bave drugim izvedbenim i scenskim umjetnostima.
Interes za projekt pokazao je i ugledni pariški IRCAM, a Lola, čiji je moto ”Blizina na zahtjev”, nove je mogućnosti donio i svim drugim područjima, kakvo je npr. kirurgija, gdje je riječ o daljinskoj kontroli operacija koje se obavljaju u realnom vremenu.
Začuđujuće je što ovaj projekt, iako relativno mlad, dosad nije privukao pozornost Muzičkog biennala Zagreb, uglednog festivala suvremene glazbe, jer među njegovim važnim odrednicama oduvijek je bila otvorenost novim tehnologijama i eksperimentu kao generatorima nove kreativne misli. A prema riječima Flavija Zaccarije, jednoga od glazbenika koji radi na projektu, Lola je otvorio vrata u potpuno neistražen svijet umjetnosti i stvaralaštva.
