U večeri nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u stožeru Ive Josipovića nije bilo nikakvog reda. Pred novinarima su se vrzmali ministri neuspješne Vlade natječući se tko će svojom pojavom i izjavom više naškoditi predsjedničkom kandidatu SDP-ove koalicije, a prije obraćanja samog Josipovića u program je preko reda i neplanirano utelio i sam premijer Milanović. Rekao je ono što svi znamo: on i njegova Vlada su veliki teret Josipovićeva prvog mandata i njegove kandidature za još pet predsjedničkih godina. [Read more…]
Neprijatelji su nam iza leđa
Još koji dan, pa smo pregrmili i ovu stotu godinu od početka Prvog svjetskog rata. Kako se po podu velike dvorane svjetske povijesti razmotavao tepih 2014. godine, tako su na njemu ostajale mrlje, crne od baruta, gareži i nafte, crvene od krvi naše ljudske braće i sestara.
Civilizacija je silno napredovala pa se ljude tamani učinkovitije nego ikada prije. I to na daljinu. Stratezi i vojskovođe ne razlikuju se od djece koja pred ekranima kompjutora uvježbanim prstićima šalju ubojice i ubojita sredstva na crtane likove neprijatelja. [Read more…]
Bog je nepopravljiv humanist
Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.
Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.
Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela. Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo
U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”
Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.
Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.
Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.
U svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima
Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.
Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.
Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.
Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.
Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.
Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”. Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist
U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.
Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.
Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.
Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.
Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.
Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Moja Pula, moji snovi
S obzirom na teme koje hrvatskoj javnosti nameću politika i mediji, a pogotovo s obzirom na sve nižu razinu govora o svemu i svačemu, ono što se početkom prosinca događa u Puli iz godine u godinu postaje sve važnije i sve potrebnije. Od 4. do 14. prosinca dvadeseti put održava se Sa(n)jam knjige u Istri.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi.
Malo tko izgovara to slovo i uobičajeno je, na sasvim običan način, reći da je počeo ili da se ide na sajam knjiga u Pulu, ili pulski sajam knjiga. Kao mjesto na kojem se trguje knjigama to doista i jest sajam. Ali, njegovo srce, njegova posebna vrijednost i njegov smisao nalazi se upravo u onoj zagradi i slovu koje i ne treba izgovoriti.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi
Riječ, misao i smisao, tako lijepo stopljeni u grčkom pojmu logos, na pulskom su sajmu knjiga na prvom mjestu. To je i ove godine pokazalo samo otvorenje. Kako je i red, došli su i političari. Svoje pozdrave, zaslužene pohvale i čestitke za 20. rođendan sajma izrekli su gradonačelnik, predstavnik županije te pomoćnik i izaslanik ministrice kulture. Drugog dana sajma stigla je i sama ministrica, a u obilazak i druženje s organizatorima i posjetiteljima stigao je i predsjednik države, tradicionalni pokrovitelj sajma.
Međutim, kao što nalaže viši red prema kojem je zamišljen i po kojem se ravna Sa(n)jam knjige u puli, posljednja riječ kojom je manifestacija službeno i otvorena pripala je jednom od autora. Ove je godine to bila ukrajinska pjesnikinja i spisateljica Oksana Zabužko.
Izbor govornika, naravno, nije bio nimalo slučajan. Prošle su godine glavni gosti uz temu “Socijalizam u klupi” bili ruski književnici. Ove godine, kada je glavna tema stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, bilo je vrlo logično pozvati nekoga iz Ukrajine.
Kao nekadašnja najvažnija austrougarska vojna luka, Pula je mjesto na kojem je sjećanje na Veliki rat i inače nešto izraženije nego u ostatku Hrvatske koja dobrim dijelom pokraj te stogodišnjice prolazi kao da je se ona baš previše i ne tiče. Uostalom, pa tko bi mislio na taj davni rat kada smo još toliko zabavljeni tko završavanjem, tko nastavljanjem i pretprošlog Drugog svjetskog i prošlo Domovinskog rata.
U Puli se ovih dana o Prvom svjetskom ratu ponajviše govori iz perspektive ovog našeg dijela Europe, iz perspektive nekadašnje Austrougarske, Srbije i Sarajeva u kojem je upaljena šibica dok je čitav kontinent već bio natopljen benzinom.
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Čitav niz događanja u Puli se ovih dana odvija pod egidom Jučerašnji svijet uz veliku potporu ove današnje Republike Austrije i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Prve večeri, u četvrtak, u galeriji Sveta srca, jednoj od najljepših u ovom dijelu svijeta, otvorena je izložba Marucija Ferlina pod naslovom Zatvoreno more (Climb Every Mountin).
Eto, u Puli baš vole u zagrade upisivati smisao pojava i stvari. Zato je u ovu zagradu u imenu izložbe stavljen stih iz jedne od pjesama iz slavnog mjuzikla i filma u nas poznatog pod imenom Moje pjesme, moji snovi.
More i mornaricu s planinama i pjesmom povezuje čovjek kojem je izložba posvećena, Georg von Trapp, visoki časnik austrougarske ratne mornarice koji je bio stacioniran u Puli, gdje mu se rodilo i prvo dvoje od one djece koja će kasnije, u životu, pa u filmu, postati mali raspjevani zbor. Iz pulske ratne luke, saznajemo na izložbi, barun von Trapp će isplovljavati na ratne zadatke čak u Kinu, za vrijeme Bokserskog ustanka, a napadom francuske podmornice u Puli će i za njega početi Prvi svjetski rat.
Još od djetinjstva obožavam film Moje pjesme, moji snovi. A sada sam, na ovoj izložbi u Puli, shvatio koliko je dobro Christopher Plummer odigrao ulogu kapetana Georga von Trappa. Sada u onaj njegov uvijek susprezan i ukočen osmijeh upisujem i ove riječi, koje se mogu pročitati na izložbi u Svetim srcima:
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Georg von Trapp u svojoj je memoarskoj knjizi (To the Last Salute) tako opisao potapanje francuske krstarice Leon Gabmetta što je bio i njegov osobni pothvat jer on je bio zapovjednik podmornice U5 s koje su ispaljena torpeda.
Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna
No, vratimo se na početak i na govor koji je, otvarajući dvadeseti pulski sajam knjiga i festival čitatelja i književnika, izrekla Oksana Zabužko, književnica iz Ukrajine.
Govorila je o oblacima rata koji su se upravo ove 2014. godine nadvili nad njezinom domovinom, ali i nad čitavom Europom. Govorila je i o hrvatskoj suvremenoj književnosti koju su ukrajinski izdavači i čitatelji otkrili upravo zbog rata. O sasvim konkretnim pogledima na činjenice o ratu koji se događa u Ukrajini bilo je govora kasnije, na predstavljanju dviju knjiga Oksane Zabužko koje su u nakladi Edicije Božićević objavljene u Hrvatskoj (“Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” u prijevodu Ane Dugandžić i “Muzej zabačenih tajna” u prijevodu Fikreta Cacana).
U razgovoru s Miljenkom Jergovićem, a upravo on predstavlja tu hrvatsku prozu koju je otkrila Ukrajina, Oksana Zabužko je govorila o teškoćama traženja i nalaženja istine, kao i o nepovredivosti različitih emocija kao i različitih boli koje različitim ljudima na različite načine nanosi isti rat. O tome govori i njezin roman iz 2007. godine čiji naslov na ukrajinskom glasi “Muzej pokinutih sekretiv”.
No, bez obzira na uvažavanje pojedinačnih istina sadržanih u doživljaju i sudbini svakog lika, Oksani Zabužko je, naravno, sasvim jasno i ona bez diplomatskog okolišanja i govori o ratu koji se događa na tlu države koja je njezina domovina, o ratu koji protiv Ukrajine vodi Rusija.
Ali, u svom govoru ona je rekla nešto jako lijepo o Hrvatskoj. Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Kap dobrote. Božić dolazi!
Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.
Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.
Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije
Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.
U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.
Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.
To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.
Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke
O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.
U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.
Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.
O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!
Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.
Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života
U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.
Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu
posvećenog života.
Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.
Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.
Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Tko je započeo (veliki) rat?
Otvarajući u ljeto 2001. godine izložbu o povijesti Savezne Republike Njemačke, tadašnji kancelar Gerhard Schröder spomenuo je u svom govoru “nezamislive zločine nacionalsocijalizma” te “dva svjetska rata dvadesetog stoljeća koje je započela Njemačka”. Nema, čini se, ničeg spornog u toj izjavi. Štoviše, ona bi se mogla uzeti kao još jedan primjer budnosti i savjesnosti njemačke politike u odnosu prema greškama vlastitog naroda i njegovih rajhova i država u prošlosti.
Međutim, uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitunga nije mislilo tako i njemačkom je kancelaru 16. srpnja 2001. sa svojih stranica uputilo ovakav prijekor: “Politička teza da je za Prvi svjetski rat odgovorna isključivo Njemačka znanstveno je neodrživa: glavni krivci 1914. bili su u Berlinu, Beču i Sankt Peterburgu. Schröderovo vraćanje u Versailles povijesna je pogreška.”
Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba. U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas
Njemačka povjesničarka Monnika Mombauer navodi Schröderovu rečenicu i reakciju konzervativnih novina u svojoj knjizi “Uzroci Prvog svjetskog rata” kao primjer prenošenja u 21. stoljeće rasprave o događajima s početka dvadesetog stoljeća. Zgoda vrlo zorno pokazuje kako je krivnja za izbijanje Prvog svjetskog rata i danas još uvijek važno političko pitanje, a ne samo tema za povjesničare.
Prvo izdanje navedene knjige objavljeno je 2002. godine. Tada je reagiranje na Schröderov govor bilo još uvijek svjež primjer. Dvanaest godina kasnije, kada svijet obilježava stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata, ima ih mnogo svježijih. Zato je autorica napisala predgovor za hrvatsko izdanje svoje knjige, koju je nedavno objavila Naklada Ljevak u prijevodu s engleskog Karmele Cindrić. U njemu piše: “Od prvog izdanja knjige stajališta su se ponovno promijenila, a pojavila su se nova tumačenja pa je uoči stogodišnjice izbijanja rata ta tema i dalje prijeporna”.
Među recentnim radovima ona posebno ističe knjigu Mjesečari australskog povjesničara Christophera Clarka “u kojoj se iznose argumenti protiv pripisivanja krivnje bilo kojoj vladi pojedinačno”, a “novost je i naglasak koji taj autor stavlja na ulogu Srbije u događajima koji su doveli do takozvane Srpanjske krize”.
Mombauer o Clarkovoj knjizi piše i ovo: “Dok je većina prijašnjih analiza uglavnom zaobilazila komplicirane pojedinosti pozadine atentata na Franju Ferdinanda, Clark ih stavlja u središte pozornosti. Po njegovom se tumačenju u diplomatskoj krizi koja je uslijedila nakon tog događaja, a koju je izazvala želja Austro-Ugarske da isprovocira rat sa Srbijom, Beograd pokazuje mnogo proračunatijim protagonistom nego što se da naslutiti iz mnogih tradicionalnih analiza”.
Upravo zbog spomenutog segmenta Clarkove knjige o njoj se ove godine osobito puno pisalo ponajprije u Srbiji, ali isto tako i u Hrvatskoj. Dobar dio tih tekstova imao je političke konotacije. U svijetu je knjiga bila predmet mnogih ozbiljnih analiza i rasprava među povjesničarima, baš kao i u Srbiji, gdje je, međutim, bila i laka meta pljuvanja bulevarskih tabloida i njihovog palanačkog jezika i svijesti.
Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća
U Hrvatskoj su, pak, teze Clarkove knjige nerijetko ponavljane i komentirane s izvjesnim trijumfalizmom, pa i zluradošću. Uostalom, od koncerta Bečke filharmonije u Sarajevu, do spektakularne apoteoze Gavrila Principa u Kusturičinom Andrićgradu na bosanskoj obali Drine, i samo obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata na ovim je stranama bilo mnogo više prvorazredno političko pitanje nego tema za povjesničare.
Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća.
(Usput, onima u Hrvatskoj koje zanima knjiga “The Sleepwalker. How Europe went to War in 1914”, a ne znaju engleski, bit će koristan podatak da je djelo Christophera Clarka, u prijevodu Aleksandre Dragosavljević, u Srbiji objavila izdavačka kuća Heliks pod naslovom “Mesečari – kako je Evropa krenula u rat 1914.”.)
Tko su ti “mjesečari” koji su izazvali rat? Annika Mombauer odgovara citatom iz Clarkove knjige: “Trag ne vodi ni do koga konkretno ili, bolje rečeno, vodi do svakog važnijeg lika u ovoj priči”.
Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba.
Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde
U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas.
Mirovni ugovor u Versaillesu uključivao je i famozni članak njemačkog bezuvjetnog priznanja krivnje za Veliki rat i svu njime nanesenu štetu. Njemačka ga je strana potpisala uz proteste i osporavanje koje nikada nije prestalo. Znamo koliko je malo prošlo i trebalo do sljedećeg svjetskog rata.
Glavno sredstvo u propagandnom ratu nakon rata bili su dokumenti. Prva je svoje arhive otvorila tada već sovjetska Rusija kojoj je odgovaralo optužiti prethodnu carsku vlast i imperijaliste za rat. Slijedila je Njemačka, koja je na objavljivanje dokumenata tako prisilila i ostale zemlje.
Međutim, kako lijepo pokazuje knjiga Annike Mombauer, ti su istraživačko-izdavački pothvati uvijek bili pod kontrolom država i sve su strane pažljivo probirale ljude kojima će povjeriti te zadatke, kao i dokumente koje će nastojati zauvijek sakriti od javnosti.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća Njemačka je pobjeđivala u tom ratu kojem je glavna svrha bila revidirati za nju katastrofalan mirovni ugovor iz Versaillesa. Odatle i riječ revizionizam, koji je svoj vrhunac dosegao u potpunom obratu stavova pojedinih američkih povjesničara i političara koji su počeli tvrditi da su Sjedinjene Američke Države bile obmanute i lažima uvučene u rat na pogrešnoj strani.
Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde.
Čitanje razložnih i razboritih knjiga pomaže preživljavanju ovog vremena kojim još uvijek vladaju mjesečari.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Kako uljepšati Hrvatsku
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele.
Hugo Chávez, za jedne omiljeni vođa nacije i borac protiv imperijalizma, a za druge diktator, silno se volio praviti važan s El Sistemom. Na svoja najvažnija državnička putovanja Chávez je često vodio i najbolji od tih omladinskih orkestara, onaj koji nosi dično ime Simóna Bolívara.
Vojskovođa i političar Simón Bolívar bio je u prvoj polovici 19. stoljeća ključna figura i predvodnik borbe za nezavisnost Venezuele i Latinske Amerike od španjolskih kolonizatora. Zemlja u kojoj je rođen po njegovom se političkom i socijalnom naslijeđu danas službeno zove Bolivarska Republika Venezuela, a Simfonijski orkestar Simón Bolívar njezina je glazbenička reprezentacija bez konkurencije u svijetu. Na čelu joj je maestro Gustavo Dudamel, dirigent koji je i sam dijete El Sisteme i njezin najistaknutiji promicatelj u svijetu.
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele
O Dudamelovoj glazbeničkoj karizmi, ugledu i svjetskoj popularnosti dovoljno govori podatak da je 2009., kada je imao samo 28 godina, postao šef-dirigent Losanđeleske filharmonije, jednog od najvećih, najbogatiji i najboljih američkih i svjetskih orkestara. Jedini dirigent izabran na to mjesto u još mlađoj dobi bio je Zubin Mehta koji je muzički direktor u Los Angelesu postao s 26 godina.
Treba se sjetiti i da politika Sjedinjenih Američkih Država ne ljubi Venezuelu. Između Kube i Venezuele State Department bi se vjerojatno teško odlučio tko im je trn u oku, a tko u peti. No, budući da su u SAD-u sve najveće kulturne ustanove privatne, državu nitko i ne pita za mišljenje u takvim stvarima. Dudamelu je ugovor u Los Angelesu produljen sve do 2019., kada će slavni orkestar slaviti svoj stoti rođendan.
Kad je lani umro Hugo Chávez, Dudamelu su u LA-u pristojno izrazili sućut i bili puni razumijevanja kad je otkazao svoj redoviti nastup u Disney Hallu da bi stigao u Caracas na pogreb svog predsjednika. Onaj orkestar koji ga je znao pratiti po svijetu, ispratio je komandanta Cháveza i na vječni počinak. Dudamel je dirigirao. Imao je i zašto: pored svih velikih svjetskih sponzora, El Sistema i dalje najviše novca dobiva od države Venezuele.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke
Taj čovjek koji je već odavno zaslužio Nobelovu nagradu za mir zove se José Antonio Abreu. U borbi protiv nasilja, siromaštva, neznanja i isključenosti čitavih slojeva iz društva, Abreuovim se iskustvima i metodama već godinama koriste gradovi u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu.
El Sistema je prije nekoliko godina stigla i u Hrvatsku preko udruge SO DO koja je prvu ćeliju mreže orkestara za djecu i mlade osnovala u SOS Dječjem selu Lekenik, da bi se potom proširila na još uvijek premali broj đaka muzičkih škola sa svih strana naše zemlje. Prošla je subota za sve njih, kao i za sve nas koji smo taj dan došli u Lisinski, bila praznik.
Simón Bolívar nije jedini orkestar iz Venezuele koji kruži svijetom. U Londonu, Beču, Berlinu, Sankt Peterburgu, Pekingu, Tokiju i mnogim drugim metropolama nastupao je i Simfonijski orkestar mladih iz Caracasa prije nego je stigao i u Zagreb. A prvi čovjek koji je na kraju njihovog koncerta u ciklusu Lisinski subotom ustao na noge, odajući im tako poštovanje i priznanje, bio je upravo 75-godišnji José Antonio Abreu.
Dugo je stajao i pljeskao, premda se od bolesti toliko teško drži na nogama da ga je njegov asistent morao pridržavati. Njegov je primjer prvi slijedio Ivo Josipović koji je te večeri imao čast sjediti do velikog Venezuelanca. Ipak, koliko god su navikli na srdačne dočeke na najvišoj razini, mladi glazbenici i njihov dirigent Dietrich Paredes bili su uistinu razdragani što je njihov prvi nastup u Hrvatskoj došao čuti i sam predsjednik te države.
Pozornica s orkestrom od oko 150 glazbenika te je večeri izgledala i zvučala poput velike košnice s nevjerojatno uvježbanim, skladnim, oduševljenim i nadahnutim zujanjem. Skladbe latinoameričkih skladatelja Revueltasa, Estéveza i Castellanosa, kao i veličanstvena Simfonija s orguljama Francuza Saint-Saënsa, zračile su čistoćom i blistale ljepotom, baš kao i lica djevojaka i mladića stopljena s njihovim glazbalima i združena u vulkanske erupcije najplemenitijeg mogućeg zvuka.
Kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša
A onda su u dvorani ugašena sva svjetla, da bi nakon minute mraka pod ponovno upaljenim reflektorima eksplodirale boje: žuta, plava i crvena. Mladi su Venezuelanci preko svojih decentnih koncertnih odijela i haljina obukli trenerke u bojama zastave svoje zemlje.
Mi ih nismo zavoljeli, niti smo im pljeskali, niti su nam bili toliko simpatični zato što su iz Venezuele. Ukrali su nam srca svojom nadarenošću i marljivošću, blistavim licima i očima punima glazbe koja ovaj svijet oplemenjuje i spaja. Riječima Joséa Antonija Abreua, glazba je umjetnost koja hrani, ohrabruje, jača, obogaćuje i oplemenjuje duh mladih ljudi, potiče njihovu znatiželju i kreativnost, otvara im svu širinu svijetu i svu dubinu svemira. Ne, nisu oni tako dobri i lijepi zato što su iz Venezuele.
Ali, bojama svoje zastave podsjetili su nas da je s njima i zbog njih Venezuela mnogo ljepša i bolja zemlja nego što bi inače bila sa svim svojim velikim i teškim problemima. Ljudi ginu kao muhe na njenim ulicama, a vlast je prečesto korumpirana i povezana s kriminalom.
Ali, kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša.
Bilo je to nešto predivno i potpuno različito od onog navijačkog “patriotizma”, jeftinijeg od kokica, koji urla na stadionima i laži s političkih govornica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Rat je idiotska pucnjava
Prije rata pijanist, a u ratu austrougarski časnik Paul Wittgenstein bio je tek četvrti dan na istočnom frontu u Galiciji kada mu je 23. kolovoza 1914. ruski metar razmrskao desni lakat. Petog dana probudio se bez ruke i kao zarobljenik ruske carske vojske koja je, baš dok je njemu kirurg u žurbi zašivao ranu, na juriš zauzela grad Krasnystaw i austrijsku vojsku u njemu.
Već u toj prvoj ruskoj galicijskoj ofanzivi zarobljeno je oko sto tisuća austrougarskih vojnika. Mnogi od njih neće preživjeli marševe, glad, bolesti i težak rad u logorima po čitavoj Rusiji, sve do Sibira, gdje je, onako sakat, s još nezacijeljenom ranom, završio i Paul Wittgenstein, pijanist, ali i jedan od najbogatijih ljudi čitave Europe.
Godinu dana ranije umro je njegov otac Karl Wittgenstein, austrijski “kralj željeza”. Paulu i njegovoj braći i sestrama ostavio je silan imetak. No, čak i tako bogatoj i moćnoj obitelji trebat će više od godinu dana da svog ranjenog brata i sina vrati kući.
Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!
A ta kuća bila je bečka palača u kojoj se okupljala umjetnička elita, u koju su kao kućni prijatelji, svaki u svoje vrijeme, zalazili Johannes Brahms i Richard Strauss, u koju je ukućane dolazio portretirati Gustav Klimt, a sve uz žubor Vrela života koje je Karl Wittgenstein 1905. osobno naručio od mladog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. (Usput, pola stoljeća kasnije, na dražbi ostatka ostataka blaga Wittgensteinovih, sam će Meštrović to svoje vrijedno rano djelo otkupiti i proslijediti ga u Drniš, gdje i danas stoji u gradskom parku.)
Ipak, u toj palači nisu odrastali sretni ljudi. Čak dvojica Karlovih sinova počinila su samoubojstvo u cvijetu mladosti. Johannesovu je smrt 1902. godine obitelj zamaglila tajnovitom pričom o nestanku na jednom američkom jezeru, ali Rudolf se 1904. godine vrlo javno i demonstrativno otrovao usred jednog berlinskog bistroa.
Konrad, rođen 1878., jedini je donekle slijedio oca u svijetu čeličana i burzi, pa ga je početak Prvog svjetskog rata zatekao u SAD-u, gdje je mogao mirno i ostati.
Ali, odlazak u rat predstavljao je najvišu dužnost i čast za sve Wittgensteine, uključujući i ženski dio obitelji. Majka i sestre silno su se bojale da će njihov najstariji sin i brat Konrad iz Amerike zakasniti u rat.
No, Konrad se vratio na vrijeme, taman da pred sam kraj rata ode na zapadnu frontu i na obali rijeke Piave metkom iz svog časničkog pištolja sam sebi prosvira glavu. Za grob mu se ne zna, a o njegovoj smrti različite grane obitelji kasnije su pričale različite priče: u jednoj je Konrad uzoran časnik kojem je smrt bila draža od sramote poraza i predaje. U drugoj je humanist koji se suprotstavio nadređenom koji je njegove vojnike želio poslati u besmislenu smrt, pa se ubio da izbjegne prijeki sud. A u trećoj je Konrad bio taj koji je vojnike poveo u suludi juriš, a oni su mu otkazali poslušnost i ostavili ga samog pred talijanskim topovima, gdje se od srama i očaja ubio.
U ratu je bio i najmlađi Ludwig, koji će kasnije postati veliki filozof i najslavniji Wittgenstein, ali on je doista priča za sebe, jedna od mnogih koje su ispričane u knjizi Alexandera Waugha “Kuća Wittgenstein – obitelj u ratu” koju je nedavno, u prijevodu Maje Šoljan, izdala kuća Vuković&Runjić.
Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?
No, vratimo se Paulu koji je već u stočnom vagonu na putu prema Sibiru odlučio da će i tako jednoruk ostvariti prijeratnu ambiciju i san o svjetskoj pijanističkoj slavi. Veliko bogatstvo u tome će mu kasnije itekako pomoći, osobito kada mu najveći skladatelji tog doba, poput Ravela, Straussa i Prokofjeva, za ogromne honorare budu pisali komade za lijevu ruku.
Ali, u sibirskom zatočeništvu život mu je najprije spasila od oca naslijeđena tvrdoglavost i čelična volja. Buduća karijera Paula Wittgensteina počela je u kutu logoraške sobe gdje je na drvenom sanduku ugljenom nacrtao tipke na kojima će mjesecima svirati po notama iz svojih sjećanja. Prve koncerte kao jednoruki pijanist Wittgenstein je održao već 1917., ali jednako mu je važno bilo da se vrati u rat, ovaj put na zapadni front, barem kao pobočnik nekog zapovjednika.
Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!
Wittgensteini su, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, hrlili u rat. Bojni zov domovine bio je dužnost koja se ne dovodi u pitanje. Ali, onda se 1938. njihova draga katolička domovina Austrija bacila u krilo Hitlerova Reicha i taj već drugi pokršteni naraštaj obitelji Wittgenstein s užasom je shvatio da će ih nacisti tretirati kao “čiste Židove”.
Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće. A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava
Njihova ratna odlikovanja odjednom su postala bezvrijedna, a njihovi udovi i životi prljavo smeće, nedostojno žrtve na oltaru domovine. Wittgensteini su od svoje dojučerašnje domovine sada morali vlastite živote otkupljivati suhim zlatom. Doslovno!
Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?
Pa tako što ih netko uvjeri da su sami po sebi beznačajni i sitni prema nečem tako velikom i svetom kao što je država ili domovina. Ili rat! To su komunisti radili Jugoslavenima, to nacionalisti sada rade svakom od južno-slavenskih naroda pojedinačno, istom se poslom u svijet sada ozbiljno bave islamisti, a čim ponestane dobrovoljaca, države šalju pozive u čiju je valjanost i opravdanost protuzakonito sumnjati.
Pokušajte se u mislima uzdići do neke druge točke gledišta, recimo do točke iznad vremena s koje se vidi barem jedno čitavo stoljeće. Odatle će bili prilično jasna i prihvatljivija tvrdnja onog bečkog muzičkog kritičara da je rat idiotska pucnjava.
To ne umanjuje slavu i vrline junaka, ni pijetet prema žrtvama. Baš kao i druge velike nesreće i katastrofe, tako i ratovi ljude znaju potaknuti na nevjerojatna djela veća od njihovih sudbina.
Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće.
A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Upute za razdor sokolovima
Jedno je kada tu pjesmu urlaju nedozreli klinci na stadionima. Uvijek pomislim kako pojma nemaju o čemu pjevaju i poželim im da u tom blaženom neznanju zauvijek i ostanu. Nažalost, dobar dio našeg društva potiče ih i podržava u tom junačenju, između ostalog i famom o tome kako su Domovinski rat i stvaranje neovisne hrvatske države započeli upravo jednom stadionskom tučnjavom.
”Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati. Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!”
Dakle, jedno je kad o davanju života pjevaju klinci na tribinama. Ali, drugo je kada tu pjesmu pjevaju zreli ljudi koji su preživjeli rat, muškarci i žene u iznošenim vojnim odorama, mnogi od njih u invalidskim kolicima. U stavu mirno odslušao je tu pjesmu ovih dana pod šatorom u Savskoj i hrvatski skladatelj i predsjednik Ivo Josipović.
Ne samo pjesme, nego sve što se događa pred Ministarstvom branitelja ovih dana pokazuje koliko je hrvatsko društvo otišlo ukrivo. Od samog početka braniteljskog prosvjeda ponajmanje se radilo o onim stvarnim, zakonskim i materijalnim pravima i problemima hrvatskih branitelja koje ova država još uvijek nije u cijelosti riješila. Tamo se radi o tužnim i razočaranim ljudima izobličenima nesrećom, bolestima, osjećajem poniženosti i uvrijeđenosti
U tom opjevanom spoju domovine i majke nešto je temeljno pogrešno: jadna li je i tužna ta mati kojoj njena djeca, njeni sokolovi, ljubav i odanost uvijek iznova mogu dokazati samo spremnošću na smrt, vlastitu i tuđu.
Ne samo pjesme, nego sve što se događa pred Ministarstvom branitelja ovih dana pokazuje koliko je hrvatsko društvo otišlo ukrivo. Od samog početka braniteljskog prosvjeda ponajmanje se radilo o onim stvarnim, zakonskim i materijalnim pravima i problemima hrvatskih branitelja koje ova država još uvijek nije u cijelosti riješila. Tamo se radi o tužnim i razočaranim ljudima izobličenima nesrećom, bolestima, osjećajem poniženosti i uvrijeđenosti.
Dok god se pod tim šatorom nalazi ijedan čovjek koji se zaista tako osjeća, a to se može saznati samo u stotinama pojedinačnih razgovora, bešćutno je sumnjati u autentičnost njihove frustracije. Uostalom, sve više hrvatskih građana ima sve manje razloga za zadovoljstvo i sreću. Ali, svojom svakodnevnom borbom, radom, brigom za bližnje i nastojanjem da oplemene vlastito okruženje većina tih ljudi pokušava spasiti i očuvati ovu zemlju kao mjesto prikladno za uživanje u ovom jednom jedinom životu koji imamo na zemlji.
Kad se stvari tako sagledaju, zar ne bi među svima nama trebali biti najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji su taj svoj jedan jedini život sačuvali i živu glavu pronijeli kroz rat, tu najveću i najstrašniju pogibelj i katastrofu koja može zadesiti bilo koji naraštaj bilo kojeg naroda? Bez obzira na izgubljene udove i zdravlje koje su mnogi od njih žrtvovali, zar ne bi životna radost morala biti jača od svih teškoća? A što je s pobjedničkim ponosom, a gdje je snaga vjere s kojom se većina njih poistovjećuje?
Čini se da kod ljudi koji logoruju na asfaltu u Savskoj ulici svega toga uglavnom nema. ”Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…” tamo odjekuje kao očajnička želja razočaranih ratnika da se vrate u doba kad su se osjećali najživljima, najsnažnijima, najvažnijima, najvoljenijima i najboljima, u vrijeme Domovinskog rata kada su mnogi od njih sve to doista i bili. Ali, dvadesetak godina kasnije većina također zna da je njihov rat uglavnom nekom drugom bio brat. Baš se zato oni prvi moraju zapitati tko će ovaj put profitirati od ”bitke u Savskoj”?
Zar ne bi među svima nama trebali biti najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji su taj svoj jedan jedini život sačuvali i živu glavu pronijeli kroz rat, tu najveću i najstrašniju pogibelj i katastrofu koja može zadesiti bilo koji naraštaj bilo kojeg naroda? Bez obzira na izgubljene udove i zdravlje koje su mnogi od njih žrtvovali, zar ne bi životna radost morala biti jača od svih teškoća? A što je s pobjedničkim ponosom, a gdje je snaga vjere s kojom se većina njih poistovjećuje?
Svakim danom proteklog tjedna poruke i zahtjevi predstavnika branitelja postajali su sve nerealniji i sve nesuvisliji. Oni svoj braniteljski status i svoje ratne rane nisu zaradili vitlajući perom ili jezikom, pa ne moraju ni danas biti vični riječima. Ali to što nema nikog mudrijeg da priskoči kada treba artikulirati zajednički stav, prijedlog ili zahtjev znači da takve ljude ili sami branitelji ne žele u svojoj blizini ili ih takvi ljudi danas, zbog nekog razloga, u širokom luku obilaze.
Umjesto ozbiljnih razgovora o ozbiljnim problemima u prvom su planu emocije kojima je najlakše manipulirati. Već prvih dana jedan od upitanih prosvjednika zavapio je kako se danas u Hrvatskoj najveće neprijatelje želi napraviti od njih branitelja i od Katoličke crkve. To je plod svih onih propovijedi o vječno progonjenim ”pravim” Hrvatima koji su još uvijek žrtve, gubitnici i mučenici.
Zar je moljenje krunice jedini odgovor koji Kaptol sada može dati na njihova pitanja i probleme? I to nakon što se čovjek, rastrojen od bolesti i jada, pred šatorom u Savskoj polio benzinom i zapalio baš dok se molila krunica.
Jedan od onih koji su mu pritekli u pomoć pred televizijskim je kamerama ispričao i ovaj strašni detalj te nesreće: prije nego što će se zapaliti branitelj je, onom bocom iz koje se polijevao benzinom, iznad svoje glave, kao da sam sebe krsti, napravio znak križa.
Na osobnim i kolektivnim nesrećama i neliječenim ranama sada rastu plodovi sustavno i smišljeno sijanoga gnjeva. Tko to još, skupa s Crkvom, već godinama čitavom narodu puni glavu o jarmu protuhrvatske, protunarodne, prosrpske i projugoslavenske, a uz sve to i bezbožničke vlasti komunista i njihove djece? Ispred svih Tomislav Karamarko.
Već prvih dana jedan od upitanih prosvjednika zavapio je kako se danas u Hrvatskoj najveće neprijatelje želi napraviti od njih branitelja i od Katoličke crkve. To je plod svih onih propovijedi o vječno progonjenim ”pravim” Hrvatima koji su još uvijek žrtve, gubitnici i mučenici
Branitelji u Savskoj i ona većina suboraca i građana koji ih izdaleka promatraju morat će se sami suočiti s pitanjem kakvu to viziju svoje idealne Hrvatske, za koju su se borili i ginuli, ovih dana predstavljaju i prikazuju. Tragična smrt Nevenke Topalušić to pitanje samo čini još dramatičnijim.
Tko bi više imao i trunku poštovanja prema institucijama države čiji bi vrh došao o bilo čemu ozbiljnom razgovarati pod šator? Na taj ”okrugli stol” Josipović, Leko i Milanović nisu se mogli, niti su se smjeli odazvati, između ostalog i zato što bi na one tri stolice izgledali kao pred gerilskim prijekim sudom koji procjenjuje i prosuđuje ne njihova djela, čak ne ni misli, nego količinu i kvalitetu domoljublja.
Tretman ratnih veterana za svaku je državu jedno od najdelikatnijih, najsloženijih i najtežih pitanja. Tu su na ispitu mnoge struke i stručne službe, a istovremeno zrelost i čovječnost čitavog društva. Nijedna se vlast, pa ni ova, ne može pohvaliti izvrsnim ocjenama na tom ispitu. Ali dostojanstvo, ugled i čast branitelja u društvu ovisi i o njima samima.
Jedini koji od njihovog prosvjeda mogu napraviti političko ruglo i tragičnu farsu upravo su sami branitelji. Nakon Predsjednikovog posjeta njihovom šatoru predstavnici branitelja iz Savske počeli su Josipovića javno prozivati i predbacivati mu što nije ostavljao dojam razdraganog čovjeka dok su mu oni pjevali ”Lijepu našu”. I to je vrlo prosto i licemjerno manipuliranje emocijama, jer nije u Savskoj nitko pjevao da bi Josipovića razdragao. Bilo je to više poput pjevanja u lice neprijatelju, jer je sasvim sigurno i na Josipovića mislio onaj tko je nad ulaz u prosvjednički šator objesio bojovničku parolu: ”1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”.
Tako prozirna metoda: paranoično tvrdiš da te svi mrze, a svoj šator okitiš okvirom za mržnju i uputom za razdor. Ja sam uvjeren da hrvatski branitelji znaju i mogu bolje od toga.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 33
- 34
- 35
- 36
- 37
- …
- 39
- Next Page »