Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike. [Read more…]
Samosažaljenje je strogo zabranjeno
Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih. [Read more…]
Država? Koja crna država?
Ladislav Tomičić
Ima tome već trinaest godina kako smo u Novom listu otvorili takozvanu ”aferu Nanbudo”. Njezin glavni junak bio je Srećko Ferenčak, čovjek koji (i) danas obnaša važnu stranačku dužnost u Hrvatskoj narodnoj stranci, odnosno onome što je od te stranke ostalo. Ferenčak je njezin glavni tajnik. Ja sam potpisao taj tekst u novinama. [Read more…]
Nisu pomogle ni Gospa, ni Severina: a da u Konzum ulete biskupi?
Baš kad je kriza u “Agrokoru” prošlog mjeseca sramežljivo došla u medije, Iva Balent viđena je kako moli kraj međugorske vidjelice Mirjane Dragičević. Klečala je žmireći na Brdu ukazanja, obamrla od pobožnosti, šapćući ružarije, preklinjući nebesa da joj dadu mudrosti, snage i zdravlja da savlada nedaće koje su snašle nju i njezinu obitelj. [Read more…]
Važno je zvati se Todorić
U srijedu, dan prije donošenja Lexa Agrokor, Banske dvore i premijera Andreja Plenkovića pohodio je novi direktor za restrukturiranje spomenute tvrtke Antonio Álvarez III. Čovjek kraljevskoga imena je našem “Ćaći II.” obećao pokretanje procesa što će carstvu Todorića I., koje se suvereno proteže na “region” i šire, omogućiti da ponovo procvate. [Read more…]
Vrijeđanje branitelja
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Nos za manipulaciju
Tik do ulaza u jedan veliki zagrebački Konzum sudarila sam se jučer s aktivistima pokreta ”U ime obitelji” koji su tamo postavili štand za skupljanje potpisa.
– Dođite, gospođo! Evo izvolite. Podržite referendum – pozvala me jako srdačno žena mojih godina pružajući mi olovku.
Hvala vam, odgovorila sam joj i produžila prema vratima.
– Neće. Krava! – čujem je iza leđa kako referira svojim kolegama.
Markićka ima perfektan nos za manipulaciju. Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju
Došlo mi je da se vratim i očitam im bukvicu, ali bilo bi to, naravno, glupo i od toga baš nikakve koristi, pa nisam.
No nema sumnje da će puno ljudi do kraja potpisati – usprkos tome što bar 50 posto njih neće imati blage veze za što zapravo zalažu svoje ime – i tako će dati legitimitet ovoj populističkoj inicijativi koja traži sve načine da preuredi Hrvatsku točno po mjeri neutaženih političkih ambicija krajnje desnice.
I pritom mnoge revne i ljutite potpisnike od podrške neće odgovoriti ni vlast, ni glavna opozicijska stranka, ni predsjednička kandidatkinja HDZ-a koja je u nedjelju kod Stankovića izjavila da neće izaći na Markićkin štetni referendum, ni predsjednik Josipović koji se također ne slaže s izbornom doktrinom Obiteljaša.
Imam dojam da se uglavnom i potpisuje baš zato, ili čak samo zato, što su SDP i HDZ protiv. A Markićka ima perfektan nos za manipulaciju.
Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju.
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj.
Sve je oko tog referenduma, prema tome, jasno kao bijeli dan.
Samo je pitanje što još uvijek čekaju parlamentarne stranke koje su, slijedom izbornih rezultata, prihvatile najveću odgovornost za vođenje države?
Osobno, doduše, ne dijelim čak ni taj u posljednje vrijeme naširoko inducirani entuzijazam oko preferencijalnog glasanja, a Markićki i njenoj do sada izborno nerealiziranoj družini svakako ne bih ugađala snižavanjem praga na tri posto ni zabranom prijeizbornih koalicija.
No doista samo slijepac može ne vidjeti, prvo, da je nezadovoljstvo javnosti političkom kastom veliko, te da se ono sada tjera na mlin referenduma za promjenu izbornih pravila. I, drugo, da je izborni sustav zastario, da je dijelom kreiran kao instrument izbornog inženjeringa, te da promjene traži odavna.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika…
Da je, dakle, bar zera razbora na jednoj i na drugoj strani, ova vlada i HDZ sada bi napravili pametan posao.
Još uvijek imaju vremena iskoristiti momentum Markićkine politikantske vojne za nešto korisno, a to je donošenje boljeg izbornog zakonodavstva.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika s obzirom na veličinu izborne jedinice pa onda, zašto ne, i djelomično preferencijalno glasanje, kako to traži javnost naivno očekujući od toga velika i divna čuda.
Zajedničkog ozbiljnog rada na novim izbornim pravilima ne može biti bez velike zrelosti i vlasti i opozicije. Ali opasan je hazard ne potruditi se i čekati da nas sve pregazi populistički stampedo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Križni put nacionalizma
Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.
To je tako.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.
Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem
Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.
U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.
Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine
Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.
Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.
Na liječenje od čega?!
Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?
Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!
Ma nemojte?!
Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda
Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.
Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!
Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.
Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Vulgarni konzumerizam
Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi.
Zbog izostanka kritičke analize i šire društvene diskusije o tome što podrazumijeva život u suvremenom potrošačkom društvu, u Hrvatskoj su se godinama otvaranja raznolikih šoping-centara slavila isključivo kao znak napretka i priključivanja Zapadu, još jedan dokaz da smo daleko napredovali u odnosu na vrijeme kada se po traperice moralo ići na tršćanski Ponte Rosso.
Tako smo i došli u situaciju da se otvaranje Ikee na periferiji Zagreba uzima kao velik i relevantan društveni događaj u svim medijima, da se uopće napomene kako u najavljenoj orgiji šopinga – najavljivalo se čak 25 tisuća ljudi već prvi dan!? – ima i nečega uznemirujućeg, pa i bolesnog.
Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi
U društvu pogođenom dugogodišnjom krizom, čiji raznoliki aspekti vrište za javnim izražavanjem nezadovoljstva i masovnim prosvjedima, 25 tisuća ljudi je nedosanjani san za bilo koji sindikalni ili aktivistički skup u ovoj državi. Socijalna pravda i ekonomska politika jednostavno nisu ni približno seksi roba kao lako sklopiv namještaj iz Švedske.
Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove nadajući se nekakvim dodatnim proizvodima, da listaju sve te kataloge i prate tko gdje ima kakvu akciju.
Odnosno, da što više svog slobodnog vremena provode baveći se i razmišljajući o šopingu, da žude za proizvodima koje si ne mogu priuštiti, zbog čega će se osjećati loše. A tog će se osjećaja osloboditi ako si nešto kupe. Začarani krug je tako uspješno uspostavljen i čovjek se transformirao u potrošača a plus na računu u minus.
Fetišizacija robe nigdje nije toliko vidljiva kao na primjeru raznih gadgeta kojima se ljudi masovno koriste, iPhoneima i Androidima, tabletima i mobitelima, prema kojima se mnogi odnose kao da su im prijatelji s kojima ostvaruju duboke i značajne intimne odnose.
Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije.
Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove
Ekstenzivno pričati o bilo kojem gadgetu jednako je zanimljivo kao i potrošiti desetak sati na priču o tome što može vaš štednjak a što stroj za pranje rublja. Štednjak kuha, stroj pere, mobitel zove. To je to, kraj priče. Sve su to samo uređaji, tehnički alati koji ljudima u međuvremenu trebaju jer ubrzavaju i olakšavaju raznolike svakodnevne procese života, ali doista ništa više od toga.
Činjenica da su zahvaljujući marketingu i konzumerizmu mnogi ljudi povjerovali da im razni uređaji i proizvodi garantiraju i određeni stil života zapravo bi trebala biti duboko zabrinjavajuća a ne posve ignorirana. Drugdje i jest te možete naći mnoge knjige, studije i istraživanja koja se time bave, kao i razne aktiviste i pokrete koji se tome sve uspješnije suprotstavljaju i trude educirati javnost, no u Hrvatskoj – što je najbolji znak života na periferiji i iza suvremenih trendova – vulgarni masovni konzumerizam i sve njegove manifestacije smatraju se dokazom društvenog napretka.
Pritom se ne bi smjelo zaboraviti da je jedan od ključnih elemenata aktualne hrvatske ekonomske depresije baš taj i takav konzumerizam, u kojem su ljudi od 2000. na brojne načine poticani na bezglav šoping, pa je dobar komad ekonomskog rasta Sanaderove ere rezultat kupovanja svega i svačega tada jeftinim novcem koji se u međuvremenu pokazao itekako skupim. Hrvatska ekonomija od 2000. pa do početka krize 2008. zapravo i nije rasla, jer se u Lijepoj Našoj skoro ništa ne proizvodi, nego se ušopingirala u rupu u kojoj je sad već šestu godinu.
Zato vrijedi i spomenuti, baš jer je riječ o skoro pa čudu, da je inzistiranje Katoličke crkve na neradnoj nedjelji bio dobar potez. Doduše, motivi biskupa za tu na kraju neuspješnu kampanju nisu bili altruistički nego oportunistički (ali hej, to su biskupi; nije kao da misle o općem dobru!), jer se nadalo da nedjeljom zatvoreni šoping-centar znači više pastve na misi i više novca u škrabici, no sigurno bi zdravije za hrvatsko društvo bilo da obitelji i prijatelji vikendom idu na izlete, u muzeje, na sportske i kulturne priredbe nego da – troše i kupuju.
Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije
Iako se liberali vjerojatno neće složiti s tim, ali meni se čini da je za mentalno stanje društva i nacije itekako poželjno imati jedan dan u tjednu kad građani – pa čak i ako to hoće – ne mogu kupovati.
Kako su se u Hrvatskoj nekritički, pa čak i s oduševljenjem, preuzimaju potrošačka ponašanja sa Zapada, samo je pitanje vremena kada će se i ovdje uvesti Black Friday, tj. Crni petak. U SAD-u je to prvi petak nakon Dana zahvalnosti, poznat po ogromnim popustima u trgovinama i čoporima ljudi koji gaze jedni preko drugih kako bi se domogli stvarčica koje si inače ne mogu priuštiti. Mrtvih je u tom krkljancu već bilo, ali koga briga kad se nudi akcija od 80 posto. Nekad su ljudi umirali da bi svrgnuli tiranskog kralja ili totalitarni režim, danas u pokušaju da kupe PlayStation.
Realno gledajući, ne treba sumnjati u predviđanja da će se na otvaranju Ikee pojaviti ogromna masa ljudi. Pa i otvaranje prvog dućana H&M-a u Zagrebu bilo je praćeno višednevnim gužvama na Cvjetnom trgu i ljudima koji satima stoje u redu te pripadajućim i očekivanim tenzijama. Među njima se moglo vidjeti i neke žestoke protivnike Horvatinčićeva i Bandićeva smuljanog projekta, a oni su na javni interes i svoje utemeljene kritike zaboravili čim su im Hennes i Mauritz ponudili Jersey dress za 149 kuna. Slična se gužva ponovila kad se otvorio prvi Zarin dućan, a kako bi ljudi kupili krpice koje će biti na raspolaganju i za tjedan i za mjesec dana. I sve to kao da nikome nije čudno ili problematično iako izgleda kao neka vrsta ludila.
Takav je život u doba konzumerizma, u kojemu se ljude uvjerava da šopingiraju kako bi bili sretni i imali smislen život, iako je istina baš obratna. Bezumno kupovanje ne samo da će vam isprazniti novčanik, nego će vas navući i na junk food sreću, kratak i intenzivan osjećaj ushita koji možete osjetiti samo ako ponovno nešto kupite.
Ali ono što se u svom tom kupovanju i šopingu lako zaboravlja jest to da potrošači trošenjem teško zarađenog novca na sve i svašta ujedno nešto besplatno (pro)daju. Komadiće svoje duše, što je jedna od onih stvari – poput ljubavi i takvih sitnica – koje novac jednostavno ne može kupiti. Dakle nešto neprocjenjivo.
(Prenosimo s tportala).
IKEA, tvornica laži
I to smo dočekali. U Hrvatskoj se otvara prvi prodajni centar Ikee, poznate švedske niskotarifne korporacije za trgovinu namještajem.
Napokon, uzviknuli su mnogi željni jeftinog, ali skladno dizajniranog namještaja koji su proteklih desetljeća punili stanove Ikeinim proizvodima vraćajući se sa šoping-hodočašća po Austriji i Italiji. Napokon, uzviknuli su i oni koji nemaju dovoljno novca ni za lampu iz luksuznog Ikeina kataloga koji je prethodnih dana dostavljen na stotine tisuća zagrebačkih adresa. Napokon, zavapili su i iz susjedne Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije…
Napokon, reći ćemo i mi. Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini. U kampanju se uključio i sam premijer Zoran Milanović, koji je – premda nesklon takvim dosadnim susretima – prije dvije godine primio direktore moćne korporacije podržavši ih u nastojanjima obogaćivanja ponude namještaja u državi.
Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini
Ikea se selila posvuda – bila je u Svetoj Nedelji, pa u Šibeniku, Splitu i Rijeci, da bi se napokon skrasila u Rugvici.
Bila je svuda, ali zapravo nije bila nigdje.
Dućan u predgrađu
Potpuno jednaku igru Šveđani su igrali svuda u regiji. Najviše u Srbiji, ali izleta je bilo i u BiH. Najave su uvijek bile pompozne. Uz prodajne centre, spominjala se i gradnja tvornice. Onda bi negdje zapelo. Najčešće kod državnih potpora. Otvaranje – budimo iskreni – najobičnijeg dućana velike površine u takvom se marketinško-poslovno-političkom nadmudrivanju pretvorilo u pitanje nacionalnog ponosa.
Oni stariji sjećat će se grafita u Zagrebu “McDonald’s – 442 kilometra istočno”, kojim su Beograđani osamdesetih slavili činjenicu da je McDonald’s odabrao baš njihov grad kao prvi u Jugoslaviji u kojem će otvoriti pečenjarnicu. Nema veze što se njihov neveliki hamburger plastičnog okus mogao sakriti pred tadašnjim domaćim Hambyjem. Imati McDonald’s jednostavno je bilo pitanje prestiža za tadašnje socijalističko društvo željno konzumerizma i zapadnih brendova. McDonald’s, Coca Cola iz konzerve, Wrigley’s žvakaće gume, Lee Cooperice, starke, margarin Rama, Trst, Graz… sve su to bili simboli jednog boljeg, dalekog svijeta koji je tisućama kilometara udaljen od naše palanke.
Vrijeme se promijenilo. Dvije i pol dekade poslije konzumerizam – uključujući sve ono što ide s njim – Hrvatima polako ide na jetra. Shvatili su da puni izlozi prepuni svega zapravo nisu namijenjeni njima, baš kao ni sve one blještave reklame kojima su okruženi.
Danas uistinu ima svega, ali na žalost nema – novca.
“Inteligentno rješenje iz Švedske”
I onda, kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Vijest vrijedna naslovnice tamo negdje prije deset-petnaest godina! I to prave naslovnice, one koja će prodati novine. Ne poput ovih današnjih koje može kupiti i lokalni vulkanizer, ako poželi, a kamoli moćna Ikea. Uostalom, Šveđani to rade pametnije. Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja.
U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja.
Obećanje – ludom radovanje
Počelo je tamo negdje 2007. ili 2008. godine. Najavljivana je gradnja trgovačkog centra velikog 260 tisuća četvornih metra na površini od 400 tisuća kvadrata u kojem će raditi 2000 ljudi zaduženih za predviđena dva milijuna posjetitelja. “Dugo godina smo čekali i napokon možemo potvrditi informaciju da Ikea dolazi u Hrvatsku”, rekao je Dragan Skalušević, regionalni direktor Ikeine prodaje prije šest godina. Ukupna vrijednost investicije u centar koji se ubraja među “srednje velike” – 300 milijuna eura, godišnji promet između 50 i 60 milijuna eura. Nakon Zagreba, idući centar trebao bi se graditi u Splitu, gdje će se uložiti 200 milijuna eura, pa se spominjala i Rijeka, potiho i još neki gradovi…
Planova je, dakle, bilo koliko hoćete. Čak i prije. Početkom 1990-ih kupili su zemljište u Svetoj Nedjelji nedaleko od Zagreba, pa su zbog rata odustali od njega i prodali ga za 12 milijuna eura. Nije nevažno da su pritom i dobro zaradili, jer ako se i u čemu Ikea dobro snalazi – onda je to u profitu. Prodali su ga, objasnili su poslije, jer je bilo predaleko od grada i premale površine za velike ambicije koje imaju. Potom su se preselili u Rugvicu, koja je, valja objasniti, udaljenija od centra nego Sveta Nedjelja, ali su zato dobili punu potporu ne samo lokalnih vlasti, nego i države, prije svega u prenamjeni zemljišta, financiranju premještanja naplatnih kućica i gradnji novog čvora, da bi se olakšao pristup centru.
Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja. U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja
Iz same Ikee kažu da su 42,3 hektara zemljišta u Rugvici kupili po cijeni od 65 eura za četvorni metar od 90 privatnih vlasnika zemljišta, što ih je ukupno koštalo 30-ak milijuna eura, otprilike trećine dosadašnje investicije. Budući da je nešto više od polovice površine (oko 250 tisuća kvadrata) imalo poljoprivrednu namjenu, od Općine Rugvica i Zagrebačke županije očekivala se prenamjena u građevinsku zonu. Naravno da cijena zemljišta nije ista kada se kupuje poljoprivredna ili građevinska površina, što je Ikeu trebalo koštati dodatnih između 25 i 100 posto vrijednosti okolnoga građevnog zemljišta.
Iz proračuna 150 milijuna kuna
Dolazak Hrvatske u Ikeu pomogla je i Vlada. Samo za premještanje naplatnih kućica na autocesti Zagreb-Beograd iz proračuna je izdvojeno 110 milijuna kuna, dok je novo čvorište koštalo 125 milijuna, ali je dogovorom s Ikeom određeno da kompanija plati 80 posto troškova silaska s autoceste. Tako su porezni obveznici iskeširali gotovo 150 milijuna kuna, preko HAC-a, samo za ovu prometnu vratolomiju. HDZ-ova Vlada opravdavala je tu odluku tvrdeći da će Ikea u Rugvici uložiti 300 milijuna eura, dakle dvije trećine više od dosadašnjeg ulaganja.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal.
Premda je krajnja cifra vjerojatno nešto niža, Kavranov bijes je razumljiv s obzirom na to da se i ova Vlada s jedne strane uporno zaklinje u slobodno tržište i liberalni kapitalizam, a s druge nekima itekako pogoduje u investicijama pa ispada da jedno novotvoreno radno mjesto u Ikei državu košta milijun kuna!?
Iz švedske tvrtke kažu da su takvi prigovori neosnovani, da su i tako zbog hrvatske birokracije izgubili previše vremena, da su se naplatne kućice trebale premjestiti bez obzira na njihov prodajni centar, da prenamjenu zemljišta može zatražiti bilo tko, da bi oni uložili 250 milijuna eura da nije bilo konstantnih problema s projektom, a zbog čega je ulaganje njihovih partnera odgođeno za 2015. godinu i na kraju da je iznos od 500-tinjak milijuna kuna koji se spominje kao neizravni državni poticaj – potpuno nerealan.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal
Njemačka građevinska operativa
Bilo kako bilo, centar je napravljen i u četvrtak će biti otvoren. Sagradila ga je tvrtka Strabag, koja i inače radi njihove dućane, za 22 milijuna eura, Bauer Spezialtiefbau za 3,4 milijuna eura radio je na temeljima, a hrvatske kompanije poput Zagorje gradnje radile su manje poslove poput melioracijskoga kanala za milijun eura. Kamgrad je za isti iznos pripremao zemljište, a Tehnika za 3,4 milijuna eura montirala betonsku konstrukciju. Sve skupa, kažu u Ikei, barem 100 milijuna eura.
Nije malo, ali sigurno nije ni iznos zbog kojeg bi država trebala pasti u trans koji se umjetno želi izazvati u pokušaju da se privuku kupci koje se ovih dana zasipa katalozima i serviranim vijestima o različitim pogodnostima kupnje. Tako će, tvrde Šveđani, od “9500 proizvoda cijena za njih 7000 biti jednaka ili niža u od onih u Austriji”, gdje su kupci iz Hrvatske radili petinu ostvarenog prometa. Njima bi se pridružili i oni iz tzv. regije koji mogu ostvariti povrat poreza.
Što će kupovati u Ikei? Proizvode izrađene kod domaćih tvrtki očito – neće, jer je virovitički TVIN – uz Feroplast iz Buja, koji proizvodi žičane košare – jedina hrvatska kompanija koja još od osamdesetih godina prošlog stoljeća radi za tu firmu.
Suradnja se pokušala proširiti, ali se pokazalo da hrvatske tvrtke s preskromnim kapacitetima i radnom snagom koja primanjima daleko premašuje onu istočnoeuropsku ili azijsku, teško mogu računati na ovaj posao, što će dovesti do daljnjeg pada udjela prodaje domaćeg namještaja u Hrvatskoj s 30 na 20 posto, a time i potencijalnoga gubitka radnih mjesta, i to znatno većega nego što će biti broj zaposlenih u Rugvici.
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo (…) objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, (…) da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza
Nije nevažan ni odnos ove kompanije, koja je dobila naziv po skraćenici od imena i prezimena svoga osnivača Ingvara Kamprada Elmtaryda Agunnaryda, prema radnicima. Prije nekoliko dana vozači kamiona u Belgiji i Nizozemskoj prosvjedovali su protiv Ikee tvrdeći da je otvorila fiktivne tvrtke u istočnoj Europi i tako im oduzela posao s obzirom na znatno niže troškove radne snage u tranzicijskim državama.
Lažna skromnost i rasizam
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo, dugogodišnja desna ruka Ingvara Kamprada, objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, da na visoke funkcije zapošljava isključivo Šveđane i to “po mogućnosti iz Kampradova sela”, da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza.
Stenebo je ustvrdio da su priče o usmjerenosti na ekološko i društveno odgovorno poslovanje, kao i dobrotvorne akcije, tek pranje savjesti vodstva kompanije zadriglog u rasizam.
Naravno da ta činjenica neće bitno utjecati na dužinu kolone koja će se u četvrtak zaputiti put Rugvice. Hrvati, jednostavno, vole Ikeu. Ako već neće ništa kupiti, moći će nešto pojesti. Ikea, naime, nudi ”tipična švedska jela poput mesnih okruglica“, kao i lokalna hrvatska, jer – kako kažu u Ikei – ipak “smo mi ozbiljna tvrtka”!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
