novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Scena iz prvih, još uvijek romantičnih mjeseci opsade Sarajeva. Na Markalama, gradskoj tržnici koja će postati u svijetu čuvena po masakriranju nedužnog svijeta minobacačkim granatama, nekakva policija provodi akciju protiv švercera svega i svačega. Odvode jednog sitnog sredovječnog brku, ponešto tamnijeg tena, koji im se otima i uzvikuje: “Mene možete i ubiti, ali slobodno tržište nikad!” [Read more…]
Boris Dežulović
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike. [Read more…]
Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Ima tome već trinaest godina kako smo u Novom listu otvorili takozvanu ”aferu Nanbudo”. Njezin glavni junak bio je Srećko Ferenčak, čovjek koji (i) danas obnaša važnu stranačku dužnost u Hrvatskoj narodnoj stranci, odnosno onome što je od te stranke ostalo. Ferenčak je njezin glavni tajnik. Ja sam potpisao taj tekst u novinama. [Read more…]
Baš kad je kriza u “Agrokoru” prošlog mjeseca sramežljivo došla u medije, Iva Balent viđena je kako moli kraj međugorske vidjelice Mirjane Dragičević. Klečala je žmireći na Brdu ukazanja, obamrla od pobožnosti, šapćući ružarije, preklinjući nebesa da joj dadu mudrosti, snage i zdravlja da savlada nedaće koje su snašle nju i njezinu obitelj. [Read more…]
U srijedu, dan prije donošenja Lexa Agrokor, Banske dvore i premijera Andreja Plenkovića pohodio je novi direktor za restrukturiranje spomenute tvrtke Antonio Álvarez III. Čovjek kraljevskoga imena je našem “Ćaći II.” obećao pokretanje procesa što će carstvu Todorića I., koje se suvereno proteže na “region” i šire, omogućiti da ponovo procvate. [Read more…]
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tik do ulaza u jedan veliki zagrebački Konzum sudarila sam se jučer s aktivistima pokreta ”U ime obitelji” koji su tamo postavili štand za skupljanje potpisa.
– Dođite, gospođo! Evo izvolite. Podržite referendum – pozvala me jako srdačno žena mojih godina pružajući mi olovku.
Hvala vam, odgovorila sam joj i produžila prema vratima.
– Neće. Krava! – čujem je iza leđa kako referira svojim kolegama.
Došlo mi je da se vratim i očitam im bukvicu, ali bilo bi to, naravno, glupo i od toga baš nikakve koristi, pa nisam.
No nema sumnje da će puno ljudi do kraja potpisati – usprkos tome što bar 50 posto njih neće imati blage veze za što zapravo zalažu svoje ime – i tako će dati legitimitet ovoj populističkoj inicijativi koja traži sve načine da preuredi Hrvatsku točno po mjeri neutaženih političkih ambicija krajnje desnice.
I pritom mnoge revne i ljutite potpisnike od podrške neće odgovoriti ni vlast, ni glavna opozicijska stranka, ni predsjednička kandidatkinja HDZ-a koja je u nedjelju kod Stankovića izjavila da neće izaći na Markićkin štetni referendum, ni predsjednik Josipović koji se također ne slaže s izbornom doktrinom Obiteljaša.
Imam dojam da se uglavnom i potpisuje baš zato, ili čak samo zato, što su SDP i HDZ protiv. A Markićka ima perfektan nos za manipulaciju.
Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju.
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj.
Sve je oko tog referenduma, prema tome, jasno kao bijeli dan.
Samo je pitanje što još uvijek čekaju parlamentarne stranke koje su, slijedom izbornih rezultata, prihvatile najveću odgovornost za vođenje države?
Osobno, doduše, ne dijelim čak ni taj u posljednje vrijeme naširoko inducirani entuzijazam oko preferencijalnog glasanja, a Markićki i njenoj do sada izborno nerealiziranoj družini svakako ne bih ugađala snižavanjem praga na tri posto ni zabranom prijeizbornih koalicija.
No doista samo slijepac može ne vidjeti, prvo, da je nezadovoljstvo javnosti političkom kastom veliko, te da se ono sada tjera na mlin referenduma za promjenu izbornih pravila. I, drugo, da je izborni sustav zastario, da je dijelom kreiran kao instrument izbornog inženjeringa, te da promjene traži odavna.
Da je, dakle, bar zera razbora na jednoj i na drugoj strani, ova vlada i HDZ sada bi napravili pametan posao.
Još uvijek imaju vremena iskoristiti momentum Markićkine politikantske vojne za nešto korisno, a to je donošenje boljeg izbornog zakonodavstva.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika s obzirom na veličinu izborne jedinice pa onda, zašto ne, i djelomično preferencijalno glasanje, kako to traži javnost naivno očekujući od toga velika i divna čuda.
Zajedničkog ozbiljnog rada na novim izbornim pravilima ne može biti bez velike zrelosti i vlasti i opozicije. Ali opasan je hazard ne potruditi se i čekati da nas sve pregazi populistički stampedo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.
To je tako.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.
Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.
Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.
U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.
Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.
Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.
Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.
Na liječenje od čega?!
Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?
Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!
Ma nemojte?!
Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.
Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.
Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!
Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.
Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
