Piše: Dragan Grozdanić

Foto: EPH

Biskupi koji veličaju Darija Kordića zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Izgleda da dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno, ističe za Novosti Anna-Maria Gruenfelder, teologinja i povjesničarka o dočeku Kordića, građanskom odgoju i kanonizaciji Stepinca.

Nedavno su ratnog zločinca Darija Kordića, nakon odslužene dvije trećine od ukupno 25 godina kazne, na zagrebačkom aerodromu dočekali i predstavnici Katoličke crkve: sisački biskup Vlado Košić poveo je molitvu u zahvalu zbog Kordićevog povratka, nazvavši ga “moralnom veličinom i mučenikom”, a istoga je dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predvodio misu zahvalnicu. Kakvu poruku time šalje Katolička crkva u Hrvatskoj? Da je zločin prihvatljiv?

Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne. Biskupi zastupaju uvjerenje da je nacionalni interes pravo i da nacija svoje interese nadređuju univerzalnosti prava; drugim riječima, oni i nakon dvaju svjetskih ratova vođenih za nacionalne interese i dalje žive za sacro egoismo. Takav stav je u prošlosti izazvao rat i teško je povjerovati da će danas promicati mir. Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima.

Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne

Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih? Tih pitanja biskupi se ni u jednom trenutku nisu dotakli, ostavljajući u moralnim dilemama svoje vjernike, koji bi imali pravo od njih očekivati savjet kako se u tim dilemama ponašati. Ima i vjernika koji će se zapitati ima li smisla ostati u Crkvi kojoj su “hrvatski nacionalni interesi” toliko očito iznad ljudskih sudbina i vrijednosti ljudskog života.

Je li realno očekivati smjenu biskupa Košića sa čelnog mjesta Komisije za ekumenizam i dijalog HBK, kako su to od Hrvatske biskupske konferencije pismom zatražile male vjerske zajednice? Zašto šuti apostolski nuncij?

HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka. Pape su svijet molili za oprost zbog raznih grijeha i propusta u prošlosti, no neki biskupi se i dalje žilavo drže prevladanog uvjerenja da je Katolička crkva uvijek i u svemu nepogrešiva i da nema ni zbog čega moliti za oprost. Izgleda da biskupi dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno. Biskupi se općenito vrlo malo obaziru na osjetljivosti nekatoličkih vjerskih zajednica i nehrvata; oni se osjećaju pastirima samo Hrvata-katolika. Nuncij će zacijelo o slučaju izvještavati svojeg “ministra vanjskih poslova” u Rimu, no iz rimske perspektive stvar izgleda kao bura u čaši vode – svakako ne toliko značajna da biskupa zbog toga opozovu.

Produbljuje li Crkva takvim i sličnim postupcima socijalnu i moralnu krizu u društvu?

Ne vidim takvo što jer – i sami biskupi to nerado priznaju – njihov utjecaj u društvu, na društveni i privatni moral nije toliko snažan. Malen je broj vjernika kojima je Crkva doista orijentir, jer veći broj katolika vjerski život smatra djelom narodne i kulturne baštine. Katolička je crkva u prvoj fazi tranzicije pristala pomagati državi da legitimira zahtjev za državnom i nacionalnom samobitnošću i da potkrijepi tvrdnje da Hrvati spadaju među najstarije europske narode i da su odvajkada pripadali europskoj “uljudbi”. Utjecaj Crkve generalno na život i svakodnevicu u Hrvatskoj isto je toliko zanemariv kao i onaj drugih mjesnih episkopata u najrazvijenijim zemljama.

Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima. Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih?

Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar sastao se s kardinalom Josipom Bozanićem na temu zdravstvenog odgoja i uopće obrazovanja, čime Crkvu promovira kao presudnog aktera u sferi u kojoj za nju u sekularnim društvima inače nema mjesta. Kakve obostrane interese tu vidite?

Možda se ministar namjerava konzultirati sa svim priznatim vjerskim zajednicama, što bi bilo čak “kulturno” i razborito, ali morao bi saslušati i druge ustanove civilnog društva, a naravno i nevjernike. U skladu s obavezom suvremene liberalno-demokratske države, treba zadržati neutralnost prema vjerskim zajednicama i ponašati se prema svima na jednak način. Konzultacije ga ipak ne oslobađaju obaveze da sastavi nastavni plan i ispunjava zadatke svoga resora. Obrazovni i nastavni plan zadatak su i odgovornost države. Katolička crkva itekako inzistira na tomu da djeca pohađaju i vjeronauk. Zato ne može biti protiv seksualnog odgoja u javnom školstvu. Naši problemi danas odveć su različiti od onih prije više od 2000 godina da bismo Bibliju mogli smatrati priručnikom za današnji život. Zato je teško shvatljivo što je ministru mogao značiti razgovor s vrhom Crkve o pitanjima suvremenog odgoja: ministrov je zadatak pobrinuti se za odgoj u skladu sa suvremenim znanjem i provjerenim činjenicama.

Kako komentirate ministrovu izjavu da ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?

Čini mi se da je taj stav diktiran oportunizmom i/ili pritiskom očekivanja javnosti i Vlade da uspije. Uostalom, nisam se samo ja čudila imenovanjima, jer smatram da su drugi Vladini resori daleko važniji i da zahtijevaju hitnije reagiranje – smjenu ministara. Drugim riječima, ovu reformicu Vlade smatram kozmetičkim zahvatom.

Kozmetički se zahvat očituje i u odgađanju građanskog odgoja u školama, odnosno u infiltriranju tog predmeta u formi međupredmetnog sadržaja u glazbeni i likovni odgoj, geografiju i povijest?

Politički život, povezanost blagostanja, društveni i socijalni mir u državi usko su povezani. Za temeljito upoznavanje tih složenih odnosa i procesa potreban je poseban predmet i zato vjerujem da je građanski odgoj kao poseban predmet nužnost.

HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka

Ako je već toliko glasna, zašto se Crkva ne založi za građanski odgoj na kojem će se učenike učiti toleranciji i snošljivosti, solidarnosti i pomaganju? Istraživanja pokazuju da velik ili dobar dio srednjoškolaca iskazuje ksenofobiju, diskriminaciju prema manjinama i homoseksualcima te smatraju da NDH nije bila fašistička država.

Iskustva u mojoj domovini (sugovornica je rodom Austrijanka, op. D. G.), u kojoj se također moramo boriti protiv ksenofobije i žilavo vitalnog naslijeđa nacionalsocijalizma, uče nas da, ma koliko znali o tim pojavama i njihovim korijenima, znanje i školska nastava sami po sebi nisu dovoljno jaki da to naslijeđe izbiju iz glava. Tome u prilog ide izjava Friedricha Schillera: “Gegen Dummheit kaempfen Goetter selbst vergebens” (Protiv gluposti i bogovi se bore uzalud). Znanje samo po sebi nije dovoljno jako, ali strpljivim odgojem u školi i uključivanjem roditelja, zatim pažljivim, obzirnim i velikodušnim odnosom osviještene većine prema manjima, kao i odgovarajućom društvenom klimom, na duži rok može se nešto postići. Zašto se Crkva ne uključi? Zacijelo zbog toga što nije proniknula u nužnost tog odgoja – ta nije ni svaki pripadnik crkvenog establišmenta intelektualni lumen!

Vatikan je najavio kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li to pokušaj da se kardinal, koji je već proglašen blaženim, prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto bio; kritike idu na račun njegova nedovoljnog angažmana protiv ustaškog režima i zločina.

Pored Stepinca ima još blaženika čije je proglašenje svetima odgođeno, recimo pape Pija XII. ili Majke Terezije, dočim je causa pape Ivana Pavla II. riješena u neuobičajeno kratkom roku. Vjerujem da se dosad u slučaju nadbiskupa Stepinca papa odlučio na suzdržanost i oprez, podjednako kao i u slučaju pape Pija XII. Ove dvije causae imaju zajedničku kontroverzu zbog njihovog držanja prema progonu Židova. Nadbiskup Stepinac proglašen je blaženikom zbog svoga držanja prema komunističkom režimu, no oko njegova odnosa prema NDH, držanja naspram pravoslavaca-Srba, Židova, Roma i antifašista iz drugih narodnosti povjesničari se spore.

Svetim ga ne vide mnogi drugi kršćani, posebno pravoslavni vjernici?

Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti.

Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti

Rekla bih da njegove intervencije, onakve kako su bile formulirane, nikoga ne bi naročito uznemiravale, ponajmanje nekoga poticale na spas progonjenih i obustavu progona. Formulacije mi zvuče kao da je nadbiskup intervenirao reda radi, da nitko ne bi mogao reći da nije ništa učinio ili tek toliko da mu je savjest mirna.

Zamislila sam se nad činjenicom da je zamolio za “humani postupak” prema deportiranim osobama i prema zatočenicima u logorima, no nikada, ama baš nikada nije nikoga zapitao zašto se ljudi moraju deportirati, zašto moraju postojati logori i zašto ljude odvode u logore. Na ovo pitanje nitko od onih koji mi zamjeraju kritičke opaske o Stepincu nikada nije dao suvisao odgovor.

Zato pretpostavljam da papa Franjo postupa opreznije i najprije prepušta povjesničarima da utvrde činjenično stanje, kako bi mogao pronaći primjerene kriterije. Proglasiti nekoga blaženikom ili svetim ne znači da papa dotičnu osobu smatra bezgrešnom. Kanonizacijom papa potvrđuje svoje uvjerenje da je dotična osoba zaslužila javno štovanje: zato nije svejedno kako se kandidat odnosio za života prema vlastitim grijesima.

Foto: Novosti

Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945″, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?

Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.

S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao

Sada je papa Franjo ukazao čast kardinalu Bozaniću imenovavši ga u šesteročlano kardinalsko povjerenstvo za nadzor djelovanja Instituta za religijska djela (IOR), poznatog i kao Vatikanska banka, koja je svojedobno povezivana s mafijom, pranjem novca i sl.

Imenovanje kardinala Bozanića u povjerenstvo za nadzor IOR-a čast je i odgovornost, tim više što je Papi, s obzirom na to da je IOR dobrano osramotio Katoličku crkvu, očito mnogo stalo do reforme financijskih struktura. Iz sastava je razvidno da je veći broj članova podrijetlom iz netalijanskih, čak prekooceanskih zemalja. Papa otvara Kuriju prema svijetu, poziva svijet u Rim, u Vatikan, koji je do sada bio svijet za sebe.

S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao. Kao što nisam sigurna ni je li “moj” kardinal Schoenborn stručnjak za pravna i financijska pitanja.

Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945”, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?

Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).