novinarstvo s potpisom
Oluja
Vojna redarstvena operacija Hrvatske vojske (uz sudjelovanje Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine) nazvana ”Olujom” (započela je 04. kolovoza / augusta 1995. g u 5 h) bila je jedinstvena akcija kojom su u teritorijalni sastav i ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske reintegrirana područja UN sektora ”Sjever” (Banija i Kordun) i ”Jug” (Lika i Dalmacija). [Read more…]
Željko Porobija
Ako mene pitate, valjda najgluplja rasprava koju je itko ikada smislio je ona o tome tko je moralniji – vjernici ili ateisti. [Read more…]
Život je mnogo bogatiji, čudesniji i ljepši od smeća na površini bujica i vrtloga u kojima živimo. I naše je društvo sazdano i od plemenitosti i velikodušnosti samozatajnih ljudi. Uz priče o njima čovjek se može barem malo ogrijati usred duge hladne zimske noći. Pa, upalimo onda jednu takvu vatricu. [Read more…]
Željko Porobija
Priznajem, neumjesno je s moje strane – ali mene slučaj vjeroučitelja koji je onako zaneseno držao prodiku djecu o nabijanju na kolac i strijeljanju nekako više zasmijava nego sablažnjava. [Read more…]
Predstavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku u sarajevskom Media centru prethodio je potres – i onaj doslovni koji tamo nazivaju zemljotres – ali i onaj metaforički, što već danima drma hrvatske nacionaliste, duboko povrijeđene tvrdnjom dijela lingvista i pisaca da bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski jezik imaju jednu lingvističku osnovicu. [Read more…]
Koncem četrdesetih godina, u vrijeme kad još nije bila naslovna junakinja s Broadwaya nego supruga argentinskog predsjednika, Evita Peron vodila je karitativnu organizaciju pod nazivom Sociedad de beneficencia (Društvo za dobrobit).
Po jednima, buduća plavuša iz mjuzikla koristila je tu fundaciju za krupno pranje novca za političku stranku svog muža Juana. Po drugima, bila je to sebedajna dobročiniteljska organizacija, djelo dobrostive princeze osjetljive na siromaštvo i na puls malih ljudi. [Read more…]
Piše: Dragan Grozdanić
Foto: EPH
Biskupi koji veličaju Darija Kordića zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Izgleda da dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno, ističe za Novosti Anna-Maria Gruenfelder, teologinja i povjesničarka o dočeku Kordića, građanskom odgoju i kanonizaciji Stepinca.
Nedavno su ratnog zločinca Darija Kordića, nakon odslužene dvije trećine od ukupno 25 godina kazne, na zagrebačkom aerodromu dočekali i predstavnici Katoličke crkve: sisački biskup Vlado Košić poveo je molitvu u zahvalu zbog Kordićevog povratka, nazvavši ga “moralnom veličinom i mučenikom”, a istoga je dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predvodio misu zahvalnicu. Kakvu poruku time šalje Katolička crkva u Hrvatskoj? Da je zločin prihvatljiv?
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne. Biskupi zastupaju uvjerenje da je nacionalni interes pravo i da nacija svoje interese nadređuju univerzalnosti prava; drugim riječima, oni i nakon dvaju svjetskih ratova vođenih za nacionalne interese i dalje žive za sacro egoismo. Takav stav je u prošlosti izazvao rat i teško je povjerovati da će danas promicati mir. Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima.
Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih? Tih pitanja biskupi se ni u jednom trenutku nisu dotakli, ostavljajući u moralnim dilemama svoje vjernike, koji bi imali pravo od njih očekivati savjet kako se u tim dilemama ponašati. Ima i vjernika koji će se zapitati ima li smisla ostati u Crkvi kojoj su “hrvatski nacionalni interesi” toliko očito iznad ljudskih sudbina i vrijednosti ljudskog života.
Je li realno očekivati smjenu biskupa Košića sa čelnog mjesta Komisije za ekumenizam i dijalog HBK, kako su to od Hrvatske biskupske konferencije pismom zatražile male vjerske zajednice? Zašto šuti apostolski nuncij?
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka. Pape su svijet molili za oprost zbog raznih grijeha i propusta u prošlosti, no neki biskupi se i dalje žilavo drže prevladanog uvjerenja da je Katolička crkva uvijek i u svemu nepogrešiva i da nema ni zbog čega moliti za oprost. Izgleda da biskupi dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno. Biskupi se općenito vrlo malo obaziru na osjetljivosti nekatoličkih vjerskih zajednica i nehrvata; oni se osjećaju pastirima samo Hrvata-katolika. Nuncij će zacijelo o slučaju izvještavati svojeg “ministra vanjskih poslova” u Rimu, no iz rimske perspektive stvar izgleda kao bura u čaši vode – svakako ne toliko značajna da biskupa zbog toga opozovu.
Produbljuje li Crkva takvim i sličnim postupcima socijalnu i moralnu krizu u društvu?
Ne vidim takvo što jer – i sami biskupi to nerado priznaju – njihov utjecaj u društvu, na društveni i privatni moral nije toliko snažan. Malen je broj vjernika kojima je Crkva doista orijentir, jer veći broj katolika vjerski život smatra djelom narodne i kulturne baštine. Katolička je crkva u prvoj fazi tranzicije pristala pomagati državi da legitimira zahtjev za državnom i nacionalnom samobitnošću i da potkrijepi tvrdnje da Hrvati spadaju među najstarije europske narode i da su odvajkada pripadali europskoj “uljudbi”. Utjecaj Crkve generalno na život i svakodnevicu u Hrvatskoj isto je toliko zanemariv kao i onaj drugih mjesnih episkopata u najrazvijenijim zemljama.
Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar sastao se s kardinalom Josipom Bozanićem na temu zdravstvenog odgoja i uopće obrazovanja, čime Crkvu promovira kao presudnog aktera u sferi u kojoj za nju u sekularnim društvima inače nema mjesta. Kakve obostrane interese tu vidite?
Možda se ministar namjerava konzultirati sa svim priznatim vjerskim zajednicama, što bi bilo čak “kulturno” i razborito, ali morao bi saslušati i druge ustanove civilnog društva, a naravno i nevjernike. U skladu s obavezom suvremene liberalno-demokratske države, treba zadržati neutralnost prema vjerskim zajednicama i ponašati se prema svima na jednak način. Konzultacije ga ipak ne oslobađaju obaveze da sastavi nastavni plan i ispunjava zadatke svoga resora. Obrazovni i nastavni plan zadatak su i odgovornost države. Katolička crkva itekako inzistira na tomu da djeca pohađaju i vjeronauk. Zato ne može biti protiv seksualnog odgoja u javnom školstvu. Naši problemi danas odveć su različiti od onih prije više od 2000 godina da bismo Bibliju mogli smatrati priručnikom za današnji život. Zato je teško shvatljivo što je ministru mogao značiti razgovor s vrhom Crkve o pitanjima suvremenog odgoja: ministrov je zadatak pobrinuti se za odgoj u skladu sa suvremenim znanjem i provjerenim činjenicama.
Kako komentirate ministrovu izjavu da ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?
Čini mi se da je taj stav diktiran oportunizmom i/ili pritiskom očekivanja javnosti i Vlade da uspije. Uostalom, nisam se samo ja čudila imenovanjima, jer smatram da su drugi Vladini resori daleko važniji i da zahtijevaju hitnije reagiranje – smjenu ministara. Drugim riječima, ovu reformicu Vlade smatram kozmetičkim zahvatom.
Kozmetički se zahvat očituje i u odgađanju građanskog odgoja u školama, odnosno u infiltriranju tog predmeta u formi međupredmetnog sadržaja u glazbeni i likovni odgoj, geografiju i povijest?
Politički život, povezanost blagostanja, društveni i socijalni mir u državi usko su povezani. Za temeljito upoznavanje tih složenih odnosa i procesa potreban je poseban predmet i zato vjerujem da je građanski odgoj kao poseban predmet nužnost.
Ako je već toliko glasna, zašto se Crkva ne založi za građanski odgoj na kojem će se učenike učiti toleranciji i snošljivosti, solidarnosti i pomaganju? Istraživanja pokazuju da velik ili dobar dio srednjoškolaca iskazuje ksenofobiju, diskriminaciju prema manjinama i homoseksualcima te smatraju da NDH nije bila fašistička država.
Iskustva u mojoj domovini (sugovornica je rodom Austrijanka, op. D. G.), u kojoj se također moramo boriti protiv ksenofobije i žilavo vitalnog naslijeđa nacionalsocijalizma, uče nas da, ma koliko znali o tim pojavama i njihovim korijenima, znanje i školska nastava sami po sebi nisu dovoljno jaki da to naslijeđe izbiju iz glava. Tome u prilog ide izjava Friedricha Schillera: “Gegen Dummheit kaempfen Goetter selbst vergebens” (Protiv gluposti i bogovi se bore uzalud). Znanje samo po sebi nije dovoljno jako, ali strpljivim odgojem u školi i uključivanjem roditelja, zatim pažljivim, obzirnim i velikodušnim odnosom osviještene većine prema manjima, kao i odgovarajućom društvenom klimom, na duži rok može se nešto postići. Zašto se Crkva ne uključi? Zacijelo zbog toga što nije proniknula u nužnost tog odgoja – ta nije ni svaki pripadnik crkvenog establišmenta intelektualni lumen!
Vatikan je najavio kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li to pokušaj da se kardinal, koji je već proglašen blaženim, prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto bio; kritike idu na račun njegova nedovoljnog angažmana protiv ustaškog režima i zločina.
Pored Stepinca ima još blaženika čije je proglašenje svetima odgođeno, recimo pape Pija XII. ili Majke Terezije, dočim je causa pape Ivana Pavla II. riješena u neuobičajeno kratkom roku. Vjerujem da se dosad u slučaju nadbiskupa Stepinca papa odlučio na suzdržanost i oprez, podjednako kao i u slučaju pape Pija XII. Ove dvije causae imaju zajedničku kontroverzu zbog njihovog držanja prema progonu Židova. Nadbiskup Stepinac proglašen je blaženikom zbog svoga držanja prema komunističkom režimu, no oko njegova odnosa prema NDH, držanja naspram pravoslavaca-Srba, Židova, Roma i antifašista iz drugih narodnosti povjesničari se spore.
Svetim ga ne vide mnogi drugi kršćani, posebno pravoslavni vjernici?
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti.
Rekla bih da njegove intervencije, onakve kako su bile formulirane, nikoga ne bi naročito uznemiravale, ponajmanje nekoga poticale na spas progonjenih i obustavu progona. Formulacije mi zvuče kao da je nadbiskup intervenirao reda radi, da nitko ne bi mogao reći da nije ništa učinio ili tek toliko da mu je savjest mirna.
Zamislila sam se nad činjenicom da je zamolio za “humani postupak” prema deportiranim osobama i prema zatočenicima u logorima, no nikada, ama baš nikada nije nikoga zapitao zašto se ljudi moraju deportirati, zašto moraju postojati logori i zašto ljude odvode u logore. Na ovo pitanje nitko od onih koji mi zamjeraju kritičke opaske o Stepincu nikada nije dao suvisao odgovor.
Zato pretpostavljam da papa Franjo postupa opreznije i najprije prepušta povjesničarima da utvrde činjenično stanje, kako bi mogao pronaći primjerene kriterije. Proglasiti nekoga blaženikom ili svetim ne znači da papa dotičnu osobu smatra bezgrešnom. Kanonizacijom papa potvrđuje svoje uvjerenje da je dotična osoba zaslužila javno štovanje: zato nije svejedno kako se kandidat odnosio za života prema vlastitim grijesima.
Foto: Novosti
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945″, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
Sada je papa Franjo ukazao čast kardinalu Bozaniću imenovavši ga u šesteročlano kardinalsko povjerenstvo za nadzor djelovanja Instituta za religijska djela (IOR), poznatog i kao Vatikanska banka, koja je svojedobno povezivana s mafijom, pranjem novca i sl.
Imenovanje kardinala Bozanića u povjerenstvo za nadzor IOR-a čast je i odgovornost, tim više što je Papi, s obzirom na to da je IOR dobrano osramotio Katoličku crkvu, očito mnogo stalo do reforme financijskih struktura. Iz sastava je razvidno da je veći broj članova podrijetlom iz netalijanskih, čak prekooceanskih zemalja. Papa otvara Kuriju prema svijetu, poziva svijet u Rim, u Vatikan, koji je do sada bio svijet za sebe.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao. Kao što nisam sigurna ni je li “moj” kardinal Schoenborn stručnjak za pravna i financijska pitanja.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945”, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.
Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.
A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.
Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.
Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.
Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?
Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!
Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…
Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.
Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.
Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Baš mi je žao što se opet moram, umjesto da napišem nešto u povodu misterija Uskrsa, svetkovine koje slavimo za tjedan dana, vratiti na skandaloznu propovijed sisačkoga biskupa Vlade Košića na misi za ratnog zločinca Darija Kordića, odnosno na cijelu tu paradu beščašća na kojoj se na najbrutalniji način vrijeđalo ubijene i ranjene Bošnjake u Ahmićima i na kojoj je biskup bogohulio jer je kazao da je Kordić, pravomoćno osuđen kao odgovorna osoba za sirovo ubojstvo 116 mještana Ahmića 16. travnja 1993., osuđen iako je nevin i to na isti način na koji je, iako nevin, osuđen Isus Krist!
A moram se vratiti jer je biskup odlučio reagirati tako da je dao pravo svima onima koji se skandalizirali njegovim ponašanjem: naime, on stoji iza svake riječi i geste kojima je stao veličati Darija Kordića. Ponavljam, volio bih da se ne moram ovaj tjedan ovime baviti, ali je stvar prestrašna i zaslužuje komentar.
Naime, Ured za odnose s javnošću Biskupskoga ordinarijata Sisačke biskupije objavio je 7. travnja priopćenje u povodu članka novinara Ante Tomića “Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi” (kojeg smo mi prenijeli kao osvrt dana prošlog četvrtka). Tekst priopćenja prenosim u cijelosti da bi svima bilo jasno zašto još jednom reagiram:
“Potaknuti natpisima kolumnista g. Ante Tomića objavljenih na portalu Jutarnjeg lista u subotu 5. travnja u kolumni pod naslovom ‘Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi’ i vodeći brigu o našim vjernicima kao i cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti dužni smo reći sljedeće činjenice:
Ne ulazeći u dio kolumne kojim je g. Tomić prešao sve granice dobrog ukusa, već u samom naslovu vidljiva je površnost kojom je dotični pristupio pisanju ovoga članka, pa tako misno slavlje koje spominje nije održano u nedjelju već u petak 28. ožujka o.g. i to na zahtjev samog uznika g. Darija Kordića.” Stanimo tu odmah.
Tko o čemu, Košić o površnosti. Za krepat. Ako je baš tako važna ta Tomićeva ”greška u datumu”, zašto biskup na svojoj web stranici čak na dva mjesta navodi da je misa bila ne u petak 28. ožujka već u subotu 29. ožujka?! Citiram, kao primjer biskupova nepotrebna trkeljanja, početak njegove propovijedi što je službeni dokument sisačke biskupije:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!…..”.
Nastavlja Košić svoje priopćenje ovako: ”To je vrijedno svake pohvale, jer je g. Kordić taj dan mogao iskoristi za bilo koju drugu aktivnost sa svojom obitelji i prijateljima, ali je baš želio slaviti sv. misu, a kako je poznato na misi se može moliti za svakoga, to kao ni druga djela milosrđa ne može biskupima ni svećenicima zabraniti nitko, pa ni g. A. Tomić.”
Biskup podvaljuje. Jer Tomić nigdje ne piše tako da bi ispalo da on ”zabranjuje misu”. Dapače, čak bi se reklo da takvu misu za Kordića i priželjkuje pod uvjetom da se čovjek pokajao javno, pa kolega piše: ”Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.”
Nevolja je u tome, piše Tomić, što ”za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.” Dakle, nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije.
Ide priopćenje dalje ovako: ”Također, nemoguće se oteti dojmu da je ovaj tekst napisan kako bi se pred javnošću obezvrijedilo i etiketiralo sisačkog biskupa Vladu Košića. Biskup Košić nije bio jedini biskup na toj misi, predvodio ju je vojni ordinarij u HR biskup Juraj Jezerinac, te koncelebrirao zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić i pedesetorica svećenika. Nakon mise potporu uzniku g. Dariju Kordiću izrazio je i mjesni biskup Egon Kapellari.”
Opet, naravno podvala, jer Tomić, iako je trebao, ne bavi se koncelebrantima već isključivo jednim od njih koji je, zato je završio i u mojoj i u Tomićevoj kolumni – propovjednikom. I da: nema nikakve sumnje da je Košić zaslužio prozivku jer bogohuli na zaista bestijalan način. I ustraje u bogohuljenju jer opravdava što je rekao, pa to čak brani novom usporedbom. Pazite sad:
”Prema razmišljanju g. Tomića, mi, Hrvati, ne bismo smjeli smatrati bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana nacionalnim junacima nego zločincima, budući da ih je – i to na smrt – osudila tadašnja vlast, naime austrijski car i hrvatski kralj Leopold. Ipak mi tu presudu ne smatramo pravednom, pa smijemo i haške presude vrednovati po vlastitom uvjerenju, tim više što svi dobro znamo da je to politički sud.”
Biskup novinaru Tomiću podvaljuje i po treći puta ovim ”mi, Hrvati…”. A zašto smatra Kordića nevinim, kao Isusa ili kao Zrinskog i Frankopana, objasnit će ovako:
”U konkretnom slučaju Dario Kordić jest osuđen za zločin u Ahmićima, ali njemu nije dokazana krivnja budući da nije bio vojnik nego civilni predstavnik i nije niti planirao, niti sudjelovao u tom zločinu. Biskup Košić osuđuje taj zločin i veoma je nepošteno pripisivati mu da odobrava ubijanje djece i civila, budući da je poznato da je on osobno oduvijek, kao i Katolička Crkva u cjelini, osuđivao svaki zločin, pogotovo ratni. No, ako je zločin počinjen, to ne znači da je trebalo osuditi bilo koga, samo da se nekoga kazni za to, nego onoga tko je to doista počinio.”
Rekli bismo da smo stigli do merituma stvari: biskup, ne samo Košić, nego većina onih koji imaju tu funkciju, a Hrvati su, vjeruju da su a priori svi političari koji su se našli u ratu, počevši od Franje Tuđmana i Gojka Šuška – nevini jer nisu pucali, svejedno, Bošnjacima ili Srbima u glavu. Kažu oni, otprilike, ”mi ne priznajemo taj Haški sud, jer donosi političke presude”.
Slaba im je to logika, kao što im je slaba crkvenost i još slabija duhovnost. Jer, slijedom te iste logike kojom se rukovode i oni i monsinjor Košić, ni Ante Pavelić nije nikoga zaklao niti ga razvalio toljagom da bi ga nogom gurnuo u neku jamu. Želi li nam kazati sisački biskup da je Ante Pavelić nevin kao Isus Krist, ili kao Zrinski, ili kao Frankopan, jer su mu komunisti namontirali ”nekakve optužbe” ili jer su ga ”politički osudili”?
Hajdemo, pak, ovako, dragi gospodine biskupe: pošto je za vas Josip Broz, zvani Tito, pravi pravcati zločinac, možete li nam dokazati da je vlastoručno ubio, a držimo se vaše omiljene teme da je bilo ”jako teško” biti svećenikom nakon 1945., bilo kojega od onih svećenika čija su imena nabrojena u martirologiju vaše Katoličke crkve?
No, tu smo: ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima. A sud je ustanovio i nekakvu drugu odgovornost osim ove političke. Ali zašto biste se zamarali činjenicama kad vi volite mitove?
Mit je, biskup to ne shvaća, kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno i dotjerana vizija današnjice slikama iz herojske prošlosti. Duboko u čovjeku ostaje nostalgija, sentimentalno sjećanje o prošlom kao nečem izvjesnom i provjerenom, nečem što pamtimo posredstvom memorabilne selekcije. To postaje prijatnije i privlačnije nego što je objektivno bilo. Otuda stare predstave, slike, osjećanja koja lako oživljavaju i u novim uvjetima. U novom se traži poznato, prepoznaje se već iskušano da bi se barem na virtualnom planu ublažili stresovi društvenih kriza i radikalnih promjena.
Kao i religijski, i politički mitovi imaju jednu važnu karakteristiku: fluidnosti – nestalnosti, promjenjivosti, prilagodljivosti. Njihova granica je neodređena, a sadržaj podložan promjenama. Ono što im je relativno stabilna karakteristika je funkcionalna uklopivost, sposobnost da očuvaju svoju upotrebljivost i aktualnost.
Ni unutrašnja značenjska proturječnost i nekoherentnost ne može naškoditi njihovoj uvjerljivosti. Zanimljivo: čak ni tema zavjere nema isključivo negativan predznak: jer, sveto zavjereništvo predstavlja protutežu demonskoj uroti. Ako postoje prijeteće sile mraka, postoji i tama koja je zaštitnička, pa tako guslar suvremene nacionalističke mitologije Marko Perković, zvani Thompson, pjeva o sinovima svjetla koji biraju noć da bi vodili svoju borbu.
Biskup završava svoju tiradu pozivom Tomiću da se ugleda na pravoga katolika: ”Očito je i kako g. Tomić ne poznaje Darija Kordića i ne zna u kakvu je duhovnu veličinu izrastao upravo u ovim godinama svoga zatvora koji izdržava strpljivo i uzorno. Njegova vjera i njegov primjer, kada bi ga g. Tomić susreo, sigurno bi promijenili mišljenje o njemu, a i g. Tomić imao bi što i naučiti od Darija.”
Dakle, biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje s ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo, biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata, pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli.
Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve kojima se bavimo (žrtve Ahmića) pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru Tuđmanova i Šuškova režima u BiH, što je u Srednjoj Bosni personificirao Dario Kordić, ako se ideologe ”Herceg-Bosne” i njena vojnog krila HVO-a iz tog razdoblja uzdiže u zaslužne Hrvate, u vrhunaravne katolike, onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu.
