Mitingom uz podršku voditelju Marku Juriču i televiziji Z1 subnorovski je politički projekt iz šatora u Savskoj ušao u novu i – kako se čini – pretposljednju fazu svog djelovanja. Utemeljen prije godinu i pol kao socijalni prosvjed, šator u Savskoj bio je na početku smjesa neutemeljenog socijalnog bunta te političke kontrakulture koja je bez naročitog sistema jurišala na cijeli lijevo-liberalni društveni establišment. [Read more…]
Anna-Maria Gruenfelder: ”Na sreću, ima i kulturnijih biskupa od Košića”
Koliko je nužno da se Crkva suzdrži od svojih poruka u političkom prostoru?
Vjernici odnosno pripadnici vjerskih zajednica uglavnom su odrasle osobe, (uglavnom) pri zdravoj pameti (kako tko) i znaju razmišljati, procjenjivati i odlučivati – netko više, netko manje. Kao glasač svatko snosi odgovornost, a tu odgovornost ne može svaljivati na Crkvu, niti mu Crkva može dati pravo odlučivati, uskratiti ga ili ograničavati. [Read more…]
Prgomet otkriva pošast katoličkog talibanizma
Pismo koje je izabrani saborski zastupnik Drago Prgomet uputio ”kolegama” u MOST-u, a koje je jučer objelodanjeno nakon što su se protiv njega po drugi put te iste ”kolege” ponijele staljinistički (prvo su ga otjerali kao kužnog kera, a onda mu prijetili i zaštitarima), pismo koje danas donosimo kao osvrt dana, jedno je od boljih političkih dokumenata novije hrvatske političke povijesti. [Read more…]
Alen Kristić: ”Imamo sakralizaciju razmahale neljudskosti”
Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa ”Concilium” za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: ”Religija i moć”, ”Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir”, ”Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu” i ”Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog”. [Read more…]
Anna-Maria Gruenfelder: ”Hrvatski biskupi ne promiču mir”
Piše: Dragan Grozdanić
Biskupi koji veličaju Darija Kordića zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Izgleda da dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno, ističe za Novosti Anna-Maria Gruenfelder, teologinja i povjesničarka o dočeku Kordića, građanskom odgoju i kanonizaciji Stepinca.
Nedavno su ratnog zločinca Darija Kordića, nakon odslužene dvije trećine od ukupno 25 godina kazne, na zagrebačkom aerodromu dočekali i predstavnici Katoličke crkve: sisački biskup Vlado Košić poveo je molitvu u zahvalu zbog Kordićevog povratka, nazvavši ga “moralnom veličinom i mučenikom”, a istoga je dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predvodio misu zahvalnicu. Kakvu poruku time šalje Katolička crkva u Hrvatskoj? Da je zločin prihvatljiv?
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne. Biskupi zastupaju uvjerenje da je nacionalni interes pravo i da nacija svoje interese nadređuju univerzalnosti prava; drugim riječima, oni i nakon dvaju svjetskih ratova vođenih za nacionalne interese i dalje žive za sacro egoismo. Takav stav je u prošlosti izazvao rat i teško je povjerovati da će danas promicati mir. Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima.
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne
Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih? Tih pitanja biskupi se ni u jednom trenutku nisu dotakli, ostavljajući u moralnim dilemama svoje vjernike, koji bi imali pravo od njih očekivati savjet kako se u tim dilemama ponašati. Ima i vjernika koji će se zapitati ima li smisla ostati u Crkvi kojoj su “hrvatski nacionalni interesi” toliko očito iznad ljudskih sudbina i vrijednosti ljudskog života.
Je li realno očekivati smjenu biskupa Košića sa čelnog mjesta Komisije za ekumenizam i dijalog HBK, kako su to od Hrvatske biskupske konferencije pismom zatražile male vjerske zajednice? Zašto šuti apostolski nuncij?
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka. Pape su svijet molili za oprost zbog raznih grijeha i propusta u prošlosti, no neki biskupi se i dalje žilavo drže prevladanog uvjerenja da je Katolička crkva uvijek i u svemu nepogrešiva i da nema ni zbog čega moliti za oprost. Izgleda da biskupi dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno. Biskupi se općenito vrlo malo obaziru na osjetljivosti nekatoličkih vjerskih zajednica i nehrvata; oni se osjećaju pastirima samo Hrvata-katolika. Nuncij će zacijelo o slučaju izvještavati svojeg “ministra vanjskih poslova” u Rimu, no iz rimske perspektive stvar izgleda kao bura u čaši vode – svakako ne toliko značajna da biskupa zbog toga opozovu.
Produbljuje li Crkva takvim i sličnim postupcima socijalnu i moralnu krizu u društvu?
Ne vidim takvo što jer – i sami biskupi to nerado priznaju – njihov utjecaj u društvu, na društveni i privatni moral nije toliko snažan. Malen je broj vjernika kojima je Crkva doista orijentir, jer veći broj katolika vjerski život smatra djelom narodne i kulturne baštine. Katolička je crkva u prvoj fazi tranzicije pristala pomagati državi da legitimira zahtjev za državnom i nacionalnom samobitnošću i da potkrijepi tvrdnje da Hrvati spadaju među najstarije europske narode i da su odvajkada pripadali europskoj “uljudbi”. Utjecaj Crkve generalno na život i svakodnevicu u Hrvatskoj isto je toliko zanemariv kao i onaj drugih mjesnih episkopata u najrazvijenijim zemljama.
Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima. Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih?
Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar sastao se s kardinalom Josipom Bozanićem na temu zdravstvenog odgoja i uopće obrazovanja, čime Crkvu promovira kao presudnog aktera u sferi u kojoj za nju u sekularnim društvima inače nema mjesta. Kakve obostrane interese tu vidite?
Možda se ministar namjerava konzultirati sa svim priznatim vjerskim zajednicama, što bi bilo čak “kulturno” i razborito, ali morao bi saslušati i druge ustanove civilnog društva, a naravno i nevjernike. U skladu s obavezom suvremene liberalno-demokratske države, treba zadržati neutralnost prema vjerskim zajednicama i ponašati se prema svima na jednak način. Konzultacije ga ipak ne oslobađaju obaveze da sastavi nastavni plan i ispunjava zadatke svoga resora. Obrazovni i nastavni plan zadatak su i odgovornost države. Katolička crkva itekako inzistira na tomu da djeca pohađaju i vjeronauk. Zato ne može biti protiv seksualnog odgoja u javnom školstvu. Naši problemi danas odveć su različiti od onih prije više od 2000 godina da bismo Bibliju mogli smatrati priručnikom za današnji život. Zato je teško shvatljivo što je ministru mogao značiti razgovor s vrhom Crkve o pitanjima suvremenog odgoja: ministrov je zadatak pobrinuti se za odgoj u skladu sa suvremenim znanjem i provjerenim činjenicama.
Kako komentirate ministrovu izjavu da ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?
Čini mi se da je taj stav diktiran oportunizmom i/ili pritiskom očekivanja javnosti i Vlade da uspije. Uostalom, nisam se samo ja čudila imenovanjima, jer smatram da su drugi Vladini resori daleko važniji i da zahtijevaju hitnije reagiranje – smjenu ministara. Drugim riječima, ovu reformicu Vlade smatram kozmetičkim zahvatom.
Kozmetički se zahvat očituje i u odgađanju građanskog odgoja u školama, odnosno u infiltriranju tog predmeta u formi međupredmetnog sadržaja u glazbeni i likovni odgoj, geografiju i povijest?
Politički život, povezanost blagostanja, društveni i socijalni mir u državi usko su povezani. Za temeljito upoznavanje tih složenih odnosa i procesa potreban je poseban predmet i zato vjerujem da je građanski odgoj kao poseban predmet nužnost.
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka
Ako je već toliko glasna, zašto se Crkva ne založi za građanski odgoj na kojem će se učenike učiti toleranciji i snošljivosti, solidarnosti i pomaganju? Istraživanja pokazuju da velik ili dobar dio srednjoškolaca iskazuje ksenofobiju, diskriminaciju prema manjinama i homoseksualcima te smatraju da NDH nije bila fašistička država.
Iskustva u mojoj domovini (sugovornica je rodom Austrijanka, op. D. G.), u kojoj se također moramo boriti protiv ksenofobije i žilavo vitalnog naslijeđa nacionalsocijalizma, uče nas da, ma koliko znali o tim pojavama i njihovim korijenima, znanje i školska nastava sami po sebi nisu dovoljno jaki da to naslijeđe izbiju iz glava. Tome u prilog ide izjava Friedricha Schillera: “Gegen Dummheit kaempfen Goetter selbst vergebens” (Protiv gluposti i bogovi se bore uzalud). Znanje samo po sebi nije dovoljno jako, ali strpljivim odgojem u školi i uključivanjem roditelja, zatim pažljivim, obzirnim i velikodušnim odnosom osviještene većine prema manjima, kao i odgovarajućom društvenom klimom, na duži rok može se nešto postići. Zašto se Crkva ne uključi? Zacijelo zbog toga što nije proniknula u nužnost tog odgoja – ta nije ni svaki pripadnik crkvenog establišmenta intelektualni lumen!
Vatikan je najavio kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li to pokušaj da se kardinal, koji je već proglašen blaženim, prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto bio; kritike idu na račun njegova nedovoljnog angažmana protiv ustaškog režima i zločina.
Pored Stepinca ima još blaženika čije je proglašenje svetima odgođeno, recimo pape Pija XII. ili Majke Terezije, dočim je causa pape Ivana Pavla II. riješena u neuobičajeno kratkom roku. Vjerujem da se dosad u slučaju nadbiskupa Stepinca papa odlučio na suzdržanost i oprez, podjednako kao i u slučaju pape Pija XII. Ove dvije causae imaju zajedničku kontroverzu zbog njihovog držanja prema progonu Židova. Nadbiskup Stepinac proglašen je blaženikom zbog svoga držanja prema komunističkom režimu, no oko njegova odnosa prema NDH, držanja naspram pravoslavaca-Srba, Židova, Roma i antifašista iz drugih narodnosti povjesničari se spore.
Svetim ga ne vide mnogi drugi kršćani, posebno pravoslavni vjernici?
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti.
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti
Rekla bih da njegove intervencije, onakve kako su bile formulirane, nikoga ne bi naročito uznemiravale, ponajmanje nekoga poticale na spas progonjenih i obustavu progona. Formulacije mi zvuče kao da je nadbiskup intervenirao reda radi, da nitko ne bi mogao reći da nije ništa učinio ili tek toliko da mu je savjest mirna.
Zamislila sam se nad činjenicom da je zamolio za “humani postupak” prema deportiranim osobama i prema zatočenicima u logorima, no nikada, ama baš nikada nije nikoga zapitao zašto se ljudi moraju deportirati, zašto moraju postojati logori i zašto ljude odvode u logore. Na ovo pitanje nitko od onih koji mi zamjeraju kritičke opaske o Stepincu nikada nije dao suvisao odgovor.
Zato pretpostavljam da papa Franjo postupa opreznije i najprije prepušta povjesničarima da utvrde činjenično stanje, kako bi mogao pronaći primjerene kriterije. Proglasiti nekoga blaženikom ili svetim ne znači da papa dotičnu osobu smatra bezgrešnom. Kanonizacijom papa potvrđuje svoje uvjerenje da je dotična osoba zaslužila javno štovanje: zato nije svejedno kako se kandidat odnosio za života prema vlastitim grijesima.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945″, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao
Sada je papa Franjo ukazao čast kardinalu Bozaniću imenovavši ga u šesteročlano kardinalsko povjerenstvo za nadzor djelovanja Instituta za religijska djela (IOR), poznatog i kao Vatikanska banka, koja je svojedobno povezivana s mafijom, pranjem novca i sl.
Imenovanje kardinala Bozanića u povjerenstvo za nadzor IOR-a čast je i odgovornost, tim više što je Papi, s obzirom na to da je IOR dobrano osramotio Katoličku crkvu, očito mnogo stalo do reforme financijskih struktura. Iz sastava je razvidno da je veći broj članova podrijetlom iz netalijanskih, čak prekooceanskih zemalja. Papa otvara Kuriju prema svijetu, poziva svijet u Rim, u Vatikan, koji je do sada bio svijet za sebe.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao. Kao što nisam sigurna ni je li “moj” kardinal Schoenborn stručnjak za pravna i financijska pitanja.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945”, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Biskup Košić mora otići
Doc. dr. sc. Nikica Gović, s fakulteta za špiclove Sveučilišta u Norvalu (doktorirao je na temu ”Udba jučer, danas i sutra” pod mentorskim vodstvom akademika Gojka Šuška), inače priučeni novinar, vlasnik ili prokurist (ne razumijem se zaista u tu tamnu zonu sumnjivih poduzetnika i treće lige obavještajne zajednice) te glavni urednik portala govno.ndh, najnepismenijeg medija u Republici Hrvatskoj i cijeloj nam dragoj bivšoj Jugoslaviji, iznosi šokantnu informaciju da se iza zahtjeva za smjenu biskupa Vlade Košića s mjesta predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, akcije više crkvenih, odnosno vjerskih zajednica, o kojoj je prvi izvijestio Večernji list, nalaze neki protestantski krugovi, ”polusekte” ih naziva, kojima ni ”obavještajni rad nije stran”. Vauuu!
Čovjek bi rekao: ovaj Gović je prava novinarska gromada, kad ono, siroče, nepismeno doušničko potrčkalo, nesposobno čak i pročitati prilično staru vijest da je prva protiv skandaloznoga ponašanja biskupa Košića pri dočeku ratnog zločinca Darija Kordića, puštenog na uvjetnu slobodu nakon odsluženja dvotrećinske kazne zatvora zbog odgovornosti za masakr u Ahmićima, ustala Islamska zajednica u BiH preko Rijaseta.
”Ostao sam zatečen i iznenađen postupkom Vlade Košića prilikom dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište Rijaseta Islamske zajednice BiH i osudu tog čina”, rekao je muftija i dodao: ”Posjetio sam vatikanskog nuncija mons. D’Errica i izrazio protest. Tražio sam odgovor na pitanje je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako nije – neka to netko kaže. Do sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu odnosa pape Franje prema dijalogu”
Siroti će špicl, sasvim je očito, prešutjeti, da mu se teza o protestantskoj uroti protiv Košića ne sruši, da je gostujući u emisiji Ekumena na HRT-u na temu Islam i sekularno društvo predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović izjavio da traži smjenu biskupa Vlade Košića sa čela Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK.
”Ostao sam zatečen i iznenađen postupkom Vlade Košića prilikom dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište Rijaseta Islamske zajednice BiH i osudu tog čina”, rekao je muftija i dodao: ”Posjetio sam vatikanskog nuncija mons. D’Errica i izrazio protest. Tražio sam odgovor na pitanje je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako nije – neka to netko kaže. Do sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu odnosa pape Franje prema dijalogu.”
Zabrinjava ga činjenica da je biskup Košić na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. ”Ja mislim da nakon ovog čina (dočeka Kordića i ljubljenje ruke ratnom zločincu, op. D. P.) nema vjerodostojnosti biti na čelu takvog tijela i s pravom očekujemo, a i druge vjerske zajednice, da ne bude više na čelu tog Vijeća jer bi tako Crkva pokazala da ne stoji iza njegovih riječi”, poručio je muftija Hasanović.
Govića činjenice ne zanimaju, kao što ne zanimaju ni ostala piskarala njegova portala i tjednika (riječ je, naime, o vrlo nepouzdanim medijima, čistom žutilu koje se prodaje više od upokojenog Imperijala ili sličnog smeća samo zato jer stoji na fašističkim pozicijama; njima je HDZ trula ljevica, a Židovi su nam krivi za sve, i tako dalje i tako slično). Pa će tako napisati da će muslimani prema ovom zahtjevu (za smjenu Košića) ”biti suzdržani”. Jest, jako su suzdržani.
Suzdržani su koliko je Gović upućen. Nikako.
Ja ne tvrdim da nije legitimno raspravljati do koje mjere je Tihomir Blaškić manje ili više kriv od Darija Kordića. Ali govoriti, kao što biskup Košić čini, da su se Hrvati u BiH ”samo branili” je čisti idiotizam (iz intervjua sarajevskom Katoličkom tjedniku). Iako je Košić doktor teologije i bio je pristojan profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ni dobar, ni loš, ali pristojan – da, posjeduje nevjerojatan manjak političke pameti. A i pitanje je koliko Košić ”poznaje teologiju”, koliko pak poznaje magisterij Crkve i koliko je upoznat s učenjima posljednjih rimskih biskupa
Napisao je Gović gomilu budalaština i stao reciklirati laži iz septičke jame ustaških foruma: da sam preko predsjednika Josipovića tužakao biskupe papi Franji, da sam na plaći u Uredu Predsjednika, da sam pod pseudonimom Vjeran Grković o sebi samomu u Feralu objavljivao intervjue, da sam bio član Ustaške mladeži, da imam i drugi pseudonim – Carlos, da sam propali student katoličke bogoslovije, da ne poznajem teologiju, itd., itd.
Ali ne posvećujem kolumnu, ili dio nje, tom glupanu zato što bih smatrao potrebnim demantirati Govićeve laži, već zbog toga što smatram izuzetno važnom reakciju crkava i vjerskih zajednica, osobito naših sugrađana muslimana i prijatelja muslimana u BiH, koji su shvatili da se šira i uža ekumena, navodni dijalog, ni u Hrvatskoj ni u drugim republikama ne može voditi s pozicija gaženja žrtava ratnih zločina.
Ja ne tvrdim da nije legitimno raspravljati do koje mjere je Tihomir Blaškić manje ili više kriv od Darija Kordića. Ali govoriti, kao što biskup Košić čini, da su se Hrvati u BiH ”samo branili” je čisti idiotizam (iz intervjua sarajevskom Katoličkom tjedniku). Iako je Košić doktor teologije i bio je pristojan profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ni dobar, ni loš, ali pristojan – da, posjeduje nevjerojatan manjak političke pameti. A i pitanje je koliko Košić ”poznaje teologiju”, koliko pak poznaje magisterij Crkve i koliko je upoznat s učenjima posljednjih rimskih biskupa.
Bio sam premlad za pontifikata Pavla VI. mada mi ni njegovo učenje nije strano. Ivan Pavao I. nije stigao, zbog kratka pontifikata, puno toga reći, ali prilično sam dobro informiran u vezi opusa Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje, pa ćemo od svakoga uzeti barem jedan važan citat koji bi trebali biti dovoljni biskupu Vladi Košiću da učini važan ispit savjesti i konačno kaže da mu je žao što nije izrekao onih nekoliko riječi kajanja i sućuti koje bi preživjeli u Ahmićima i ostali Bošnjaci muslimani te sav pristojan svijet voljeli i trebali čuti.
Oslanjajući se na Gaudium et spes, 39, Ivan Pavao II. u govoru akreditiranim diplomatima pred Svetom Stolicom 1. rujna 1990. je podsjetio na ”fundamentalni princip” koji glasi: ”Svi smo za svakoga odgovorni”.
Dakle, istina o ulozi Kordića u masakru u Ahmićima? Nikakav problem! Dajte, biskupe Košiću, pozabavite se i tim poslom, ali ne kao ćorava kokoš, onako kako ste se posvetili problemu ćirilice u Vukovaru, gdje ste također pokazali manjak ljubavi u traženju navodne istine. Međutim, važno je da čujemo istinu o žrtvama ubijenima u Ahmićima, istinu o tromjesečnoj umorenoj bebi
Naime, postoji univerzalni moralni imperativ prema kojem druge, ali baš svako ljudsko biće, moramo priznati i poduprijeti u tome da bude priznat kao nositelj istih onih ljudskih prava kojih i sebi priznajemo, iz čega proizlazi obaveza jednakog tretmana svake osobe. Ili ovako, kako sam čuo na vlastite uši u Denveru (SAD) na misi Ivana Pavla II. 14. kolovoza 1993.: ”Svi smo mi odgovorni za nasilje!”
Biskup Košić traži istinu? Da, svakako, Veritas je izuzetno važna, ali važnije je, kazat će Benedikt XVI., ”Caritas in veritate” (”Ljubav u istini”, papina enciklika objavljena 29. lipnja 2009.). Enciklika ”Caritas in veritate” govori o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini. U svojoj temeljnoj viziji nadahnjuje se na ulomku iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima, u kojem apostol govori o djelovanju po istini u ljubavi (4,15).
Benedikt XVI. razlaže vrednotu ljubavi u punini jer je, kako kaže: “…svjestan stranputica kojima je ljubav u prošlosti bila, a i danas nastavlja biti izložena, uz posljedičnu opasnost da bude krivo shvaćena i isključena iz etičkoga života te da njezino ispravno vrednovanje bude onemogućeno”. Zbog ove činjenice ljubav je potrebno povezati s istinom i to kao smjer “ljubav u istini” (caritas in veritate). Tako ju je moguće prepoznati kao autentični izraz ljudskosti, jer ona “blista jedino u istini” koja joj daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine postaje prazna ljuska koju samovoljno treba napuniti; u tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine.
Dakle, istina o ulozi Kordića u masakru u Ahmićima? Nikakav problem! Dajte, biskupe Košiću, pozabavite se i tim poslom, ali ne kao ćorava kokoš, onako kako ste se posvetili problemu ćirilice u Vukovaru, gdje ste također pokazali manjak ljubavi u traženju navodne istine. Međutim, važno je da čujemo istinu o žrtvama ubijenima u Ahmićima, istinu o tromjesečnoj umorenoj bebi.
Valja se podsjetiti propovijedi Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994., napose ovih riječi: ”Vrijeme je da Zagrebačka crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”
A papa Franjo? Što on kaže? U audijenciji za Diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolici 22. ožujka 2013. poručuje nešto jako važno, baš važno za vas, biskupe Košiću: ”Pravoga mira ne može biti ako je svatko sebi mjera, ako svatko može zahtijevati uvijek i jedino vlastita prava, ne vodeći računa istodobno i o dobru drugoga, dobru sviju, na temelju naravi koja je zajednička svim ljudskim bićima na zemlji (…) Mora pobijediti želja za uspostavljanje istinskih veza prijateljstava među svim narodima.”
Budući da je Bog apsolutni gospodar čovjekova života i smrti i jer je život svakom čovjeku njegov bezuvjetni dar, tko god napada život čovjeka, na neki način napada i samoga Boga. Tko god vrijeđa ili omalovažava čovjeka, osobito žrtvu ratnog zločina, taj se gadno ruga Bogu.
Uvjeren sam da utvrđivanje i javno objavljivanje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, priznavanje svih žrtava ratnih zločina i njihove patnje može stvoriti ozračje u kome zločin neće biti nijekan niti opravdavan, te će time pridonositi oporavku od pretrpljenog nasilja, prihvaćanju odgovornosti za počinjeno nasilje, prekidu cikličkog ponavljanja, a oslobođenju kreativnih, mirotvornih potencijala pojedinaca i naših zajednica.
Za kraj valja se podsjetiti propovijedi Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994., napose ovih riječi: ”Vrijeme je da Zagrebačka crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Ukoliko je biskup Košić nesposoban da se pozabavi zadaćama praštanja i pomirenja, ukoliko nije dorastao zvanju pastira, ukoliko nije shvatio što od njega traži Ivan Pavao II., ukoliko ne zna prepoznati patnike i ukoliko mu je strano pobratimstvo, onda je potpuno jasno da je, kako ističe muftija Hasanović, sisački biskup izgubio vjerodostojnost koja se traži za čelnu osobu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Onda on mora otići
Papa je želio kazati ovo: bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak Crkva u cijeloj Hrvatskoj pozvana je jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu “Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. “Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je, dakle, Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. ”Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.”
I zato je bilo tako važno kada je Ivan Pavao II. istaknuo ono što je platforma ovoga našega portala: ”U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!”
Dakle, ne preziru drugih, ne omalovažavanju žrtava, ne širenju laži, ne obogotvorenju odgovornih za ratne zločine (na stranu meni prilično jasne slike da pokazuju potpunu izvitoperenu duhovnost, duhovnost ksenofobnog nacionalizma koji ne odustaje od Tuđmanove i Šuškove strategije razbijanja Bosne i Hercegovine i komadanja njena teritorija), ne šamaranju sugovornika iz drugih crkava i vjerskih zajednica, ne vrijeđanju memorije i dostojanstva ”onih drugih”, ne klevetanju i divljačkom vrijeđanju novinara… Nego grljenje drugih, dakle, supatnički hod sa žrtvama koje trebamo skinuti s križa jer je za njih tamo već visio Krist.
Radi se o potrebi stvaranja humanijeg društva. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Ukoliko je biskup Košić nesposoban da se pozabavi tim zadaćama praštanja i pomirenja, ukoliko nije dorastao zvanju pastira, ukoliko nije shvatio što od njega traži Ivan Pavao II., ukoliko ne zna prepoznati patnike i ukoliko mu je strano pobratimstvo, onda je potpuno jasno da je, kako ističe muftija Hasanović, sisački biskup izgubio vjerodostojnost koja se traži za čelnu osobu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Onda on mora otići, pokajati se i zatražiti oproštenje od Boga i od ljudi.
Doćeš i ti na red, okotu!
U subotu navečer, nakon što sam se vratio sa Gay Pridea i pogledao vijesti, malo se odmorio, pojeo i pripremao za ugodnu i opuštenu večer, tako to inače biva kada si novinar i ne ljubiš ruku Dariju Kordiću, upalio sam računalo da vidim što ima nova i da pošaljem poruku jednom prijatelju kada mi je u Inbox Facebooka stigla poruka stanovitoga Joze Belje, navodno iz Mostara, kratkog, ali jasnog sadržaja:
”Doćeš i ti na red, okotu”.
Nije mi trebalo puno da, proučavajući njegov profil, uočim stanovitu fascinaciju rečenog Belje ustaškim pokretom, njegovu mržnju prema Bošnjacima, a i detalj koji je govorio više od svega: sliku grba zloglasne jedinice Vojne policije HVO-a ”Jokeri”, autora masovnog zločina nad Bošnjacima u Ahmićima. Uz to, vidjelo se, taj se Beljo predstavljao i kao umirovljeni bojnik HVO-a. Moje prvo pitanje je bilo: hm, imam li posla samo s idiotom ili s idiotom koji je i ratni zločinac?
Upalio sam računalo da vidim što ima nova i da pošaljem poruku jednom prijatelju kada mi je u Inbox Facebooka stigla poruka stanovitoga Joze Belje, navodno iz Mostara, kratkog, ali jasnog sadržaja: ”Doćeš i ti na red, okotu”. Nije mi trebalo puno da, proučavajući njegov profil, uočim stanovitu fascinaciju rečenog Belje ustaškim pokretom, njegovu mržnju prema Bošnjacima, a i detalj koji je govorio više od svega: sliku grba zloglasne jedinice Vojne policije HVO-a ”Jokeri”, autora masovnog zločina nad Bošnjacima u Ahmićima
Poučen iskustvom ranijih prijetnji, recimo, kada mi je jedan od šefova proustaškog HČSP-a poslao sljedeću poruku na temelju mog pisanja na tportalu: ”Iskreno čekam dan kada ću ugledati u rubrici crne kronike vijest da si crkao (naime – ljudi umiru, životinje krepavaju, a gamad crkava) i napustio ovaj svijet. Siguran sam, potpuno siguran, kako će se tada pronaći ‘osvetnička ruka’ koja će na tvome grobu iskaliti sav svoj bijes i ‘vandalskim činom’ ga obilježiti kako i dolikuje tebi – tjelesnim izlučevinama (u najmanju ruku)”, okrenuo sam 192. Rečeno mi je da odem do policijske stanice po mjestu boravka i da…. ”Znam”, rekoh policajcu, ”poznajem proceduru”.
Nije da sam uvjeren da će se, ako je lik zaista iz Mostara ili nekog drugog mjesta izvan RH, policajci, pa i služba Interpola, zbog mene ubiti od posla, no pomislih na trenutak što ako zaista imam posla ne samo s idiotom već i s osobom koja je ubijala u Ahmićima? Ili je ubijala negdje drugdje u odori HVO-a?
Objasnio sam situaciju supruzi i krenuo prema policijskoj stanici gdje su bili vrlo korektni, čak su me i upoznali s pravima koja imam kao žrtva kaznenoga djela (to se djelo zove prijetnja i opisano je u Članku 139. Kaznenog zakona RH).
Policajci su me pitali želim li sudjelovati u kaznenom procesu bude li potvrđen identitet pošiljatelja prijetnje i bude li dostupan snagama reda i sigurnosti. ”Naravno”, odgovorio sam u nekakvoj maglovitoj nadi da se možda ova priča odrola tako da saznamo barem jedno ili možda više imena onih koji su ubijali u Ahmićima. Znamo, Dario Kordić nije nikoga ubio koliko je poznato; on je samo bio, što smo i sada vidjeli po povratku iz zatvora – šarlatan, premda ja ne vjerujem ni Košiću, ni Šeparoviću, ni Tomcu, ni šefici zagrebačkog Caritasa, ni ostaloj bratiji iz gomile koja je poželjela ubiti Zorana Ivančića da je Dario Kordić neviniji od Isusa Krista.
Nego, pustimo policiju da odradi što može, a ovdje zaustavimo priču kod konstatacije da mi netko (ili više njih) zbog pisanje o Dariju Kordiću želi smrt.
Znamo, Dario Kordić nije nikoga ubio koliko je poznato; on je samo bio, što smo i sada vidjeli po povratku iz zatvora – šarlatan, premda ja ne vjerujem ni Košiću, ni Šeparoviću, ni Tomcu, ni šefici zagrebačkog Caritasa, ni ostaloj bratiji iz gomile koja je poželjela ubiti Zorana Ivančića da je Dario Kordić neviniji od Isusa Krista
Jer treba ići malo dalje od smrti pred kojom se zločince slavi, a žrtve ponovo ubija. Treba se pobuniti. Baš kako su se pobunili u Islamskoj zajednici u BiH (nažalost, ne i Bošnjaci muslimani u RH), pa kažu, u prosvjednoj noti upućenoj papi Franji, s punim pravom:
”Zašto su dužnosnici Katoličke crkve dočekali ratnog zločinca?”
Naime, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila je zaprepaštenje sudjelovanjem predstavnika Katoličke crkve na dočeku bivšeg dužnosnika HR Herceg-Bosne Darija Kordića, koji je, kako smo već pisali, odslužio zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima, te je zbog toga uputila prosvjednu notu Svetoj stolici.
Kako su u petak 13. lipnja priopćili iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića, prosvjedna nota je zbog dočeka “osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića kojega su organizirali određeni visoki dužnosnici Katoličke crkve” upućena Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu.
Kako se navodi, u prosvjednoj noti izraženo je “zaprepaštenje Islamske zajednice ovakvim postupkom visokih dužnosnika Katoličke crkve i traži objašnjenje takvog postupka”. Na dočeku Darija Kordića proteklog petka, uz ostale, sudjelovali su i predstavnici Katoličke crkve, a sisački biskup Vlado Košić u jednom je trenutku ne samo poljubio Kordiću ruku već i poveo kratku molitvu.
Kako su u petak 13. lipnja priopćili iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića, prosvjedna nota je zbog dočeka “osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića kojega su organizirali određeni visoki dužnosnici Katoličke crkve”‘ upućena Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu
Zbog odgovornosti Darija Kordića koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima, u kojima je 16. travnja 1993. ubijeno 116 bošnjačkih civila u napadu postrojbi HVO-a, kao i za doba bošnjačko-hrvatskog sukoba u središnjoj Bosni, osuđen je na 25 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, kršenje ratnog prava i običaja i teških povreda Ženevskih konvencija počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993. godine.
Proglašen je krivim za poticanje i naređivanje sistematskih napada na civile i protupravnih zatočenja u nizu drugih mjesta srednje Bosne, među kojima u Busovači i na području Kiseljaka. Kaznu je izdržavao u austrijskom zatvoru Karlau kod Graza u što mu je uračunat boravak u haškom pritvoru od dobrovoljne predaje 1997. godine. Pušten je na slobodu po odluci Haškoga suda nakon što je odslužio dvije trećine kazne.
”Jokerima” koji ovo čitaju, ma kako se god zvali, onima koji mi prijete i onima koji nose svijest o strašnom zločinu, sisačkome biskupu Vladi Košiću i onim pomoćnim zagrebačkim biskupima koji su tog 6. lipnja stali veličati ratnog zločinca u zagrebačkoj katedrali – Valentinu Pozaiću i Ivanu Šašku, redovnici koja bi trebala znati za maksimalnu sućut jer je ravnateljica Caritasa naše najveće crkvene pokrajine s. Jeleni Lončar (sram vas bilo!) i svima onima koji su oko Kordića na Plesu skandirali ”Za dom spremni” i pjevali ”Rajska djevo, kraljice Hrvata” na uvid stavljam imena svih 116 osoba ubijenih u Ahmićima uz želju da se pokaju za prestrašan grijeh koji čine pred Bogom i pred ljudima:
AHMIĆ ALIJA (1937. – 1993.)
AHMIĆ ALMA (1978. – 1993.)
AHMIĆ AMIR (1978. – 1993.)
AHMIĆ ASIM (1953. – 1993.)
AHMIĆ BESIM (1967. – 1993.)
AHMIĆ DŽEMAL (1921. – 1993.)
AHMIĆ ĐULBA (1940. – 1993.)
AHMIĆ ELVEDIN (1974. – 1993.)
AHMIĆ ESAD (1942. – 1993.)
AHMIĆ FAHRUDIN (1955. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-ČELEBIJA (1928. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-HAZIM (1924. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1920. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1974. – 1993.)
AHMIĆ HAJRUDIN (1958. – 1993.)
AHMIĆ HAŠIM (1931. – 1993.)
AHMIĆ HUSEJN (1930. – 1993.)
AHMIĆ ISLAM (1946. – 1993.)
AHMIĆ ISMAIL (1931. – 1993.)
AHMIĆ LATIFA (1940. – 1993.)
AHMIĆ MINETA (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUJO (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUNIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ MURIS (1966. – 1993.)
AHMIĆ NADIRA (1946. – 1993.)
AHMIĆ NASER (1962. – 1993.)
AHMIĆ NAZIF (1950. – 1993.)
AHMIĆ RAMIZ (1923. – 1993.)
AHMIĆ RASIM (1964. – 1993.)
AHMIĆ RASMA (1927. – 1993.)
AHMIĆ RAZIJA (1961. – 1993.)
AHMIĆ REĐIB (1927. – 1993.)
AHMIĆ SABIRA (1970. – 1993.)
AHMIĆ SADETA (1939. – 1993.)
AHMIĆ SAKIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ SAMIR (1974. – 1993.)
AHMIĆ SEJO (1993. – 1993.) – Najmlađa žrtva
AHMIĆ SEMIR (1983. – 1993.)
AHMIĆ SMAILA (1969. – 1993.)
AHMIĆ ŠEFIK (1949. – 1993.)
AHMIĆ ŠUHRET (1955. – 1993.)
AHMIĆ ZAHIR (1946. – 1993.)
AHMIĆ ZEHRUDINA (1966. – 1993.)
AHMIĆ ZULEJHA (1968. – 1993.)
ALIĆ EŠREF (1948. – 1993.)
ARNAUT ELVIS (1986. – 1993.)
BRKA ABDULAH (1945. – 1993.)
BRKIĆ ENVER (1969. – 1993.)
ČERIMIĆ AJŠA (1952. – 1993.)
ČERIMIĆ EDIN (1976. – 1993.)
ČERIMIĆ ELVEDIN (1979. – 1993.)
ČERIMIĆ MEHMED (1948. – 1993.)
ČERIMIĆ SANELA (1986. – 1993.)
DEDIĆ FARIZ (1969. – 1993.)
DEDIĆ MUSTAFA (1947. – 1993.)
DŽIDIĆ MUHAREM (1965. – 1993.)
DŽIDIĆ NEDŽAD (1972. – 1993.)
HARČEVIĆ FATIMA (1912. – 1993.)
HELEG MUNIB (1943. – 1993.)
HRNJIĆ ADMIR (1969. – 1993.)
HRNJIĆ MEHMED (1945. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ MEHO (1928. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ ZARFA (1930. – 1993.)
IMŠIREVIĆ GALIB (1963. – 1993.)
IMŠIREVIĆ EKREM (1944. – 1993.)
IMŠIREVIĆ ŠAĆIR (1949. – 1993.)
KARIĆ IBRAHIM (1942. – 1993.)
KERMO FAHRUDIN (1940. – 1993.)
KRDŽALIĆ HUSO (1961. – 1993.)
MRKONJA SABAHUDIN (1954. – 1993.)
MRKONJA SAMIR (1976. – 1993.)
NESLANOVIĆ MUHAMED (1937. – 1993.)
OSMANČEVIĆ SABAHUDIN (1964. – 1993.)
PAĆO FEHIM (1934. – 1993.)
PAĆO HUSO (1972. – 1993.)
PAĆO NUSRET (1966. – 1993.)
PAĆO ZAIM (1968. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ REDŽEP (1950. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ SADIKA (1958. – 1993.)
PEZER AHMED (1966. – 1993.)
PEZER AZIZ (1912. – 1993.) – Najstarija žrtva
PEZER ĆAZIMA (1939. – 1993.)
PEZER FADIL (1966. – 1993.)
PEZER FATA (1949. – 1993.)
PEZER KASIM (1928. – 1993.)
PEZER MEVLUDIN (1974. – 1993.)
PEZER MUSTAFA (1936. – 1993.)
PEZER NEZIRA (1915. – 1993.)
PEZER OSMAN (1962. – 1993.)
PEZER SAKIB (1950. – 1993.)
PEZER SIRADŽ (1948. – 1993.)
PEZER ŠEFIK (1941. – 1993.)
PJANIĆ MUAMER (1971. – 1993.)
PUŠĆUL MUZAFER (1957. – 1993.)
RAMIĆ AMIR (1969. – 1993.)
RAMIĆ ZENUR (1959. – 1993.)
RIBO MUNIB (1958. – 1993.)
SALKIĆ ADIS (1978. – 1993.)
SALKIĆ ADISA (1980. – 1993.)
SALKIĆ EMSAD (1957. – 1993.)
SALKIĆ FATIMA (1957. – 1993.)
SALKIĆ MELISA (1991. – 1993.)
SALKIĆ MIRNESA (1969. – 1993.)
SALKIĆ NERMIN (1989. – 1993.)
SALKIĆ NIHADA (1960. – 1993.)
SALKIĆ OSMAN (1930. – 1993.)
SALKIĆ SABIHA (1928. – 1993.)
SALKIĆ SENAD (1986. – 1993.)
SALKIĆ ŠUHRA (1986. – 1993.)
ŠEHIĆ ELVIS (1983. – 1993.)
ŠEHIĆ ENVER (1959. – 1993.)
ŠILJAK ADEM (1955. – 1993.)
TRAKO MEHMED (1944. – 1993.)
ZEC ALISA (1979. – 1993.)
ZEC HAJRA (1954. – 1993.)
ZEC SABAHUDIN (1955. – 1993.)
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an, El-Bekare 154).
Teški grijeh biskupa Košića
Baš mi je žao što se opet moram, umjesto da napišem nešto u povodu misterija Uskrsa, svetkovine koje slavimo za tjedan dana, vratiti na skandaloznu propovijed sisačkoga biskupa Vlade Košića na misi za ratnog zločinca Darija Kordića, odnosno na cijelu tu paradu beščašća na kojoj se na najbrutalniji način vrijeđalo ubijene i ranjene Bošnjake u Ahmićima i na kojoj je biskup bogohulio jer je kazao da je Kordić, pravomoćno osuđen kao odgovorna osoba za sirovo ubojstvo 116 mještana Ahmića 16. travnja 1993., osuđen iako je nevin i to na isti način na koji je, iako nevin, osuđen Isus Krist!
A moram se vratiti jer je biskup odlučio reagirati tako da je dao pravo svima onima koji se skandalizirali njegovim ponašanjem: naime, on stoji iza svake riječi i geste kojima je stao veličati Darija Kordića. Ponavljam, volio bih da se ne moram ovaj tjedan ovime baviti, ali je stvar prestrašna i zaslužuje komentar.
Naime, Ured za odnose s javnošću Biskupskoga ordinarijata Sisačke biskupije objavio je 7. travnja priopćenje u povodu članka novinara Ante Tomića “Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi” (kojeg smo mi prenijeli kao osvrt dana prošlog četvrtka). Tekst priopćenja prenosim u cijelosti da bi svima bilo jasno zašto još jednom reagiram:
Nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije
“Potaknuti natpisima kolumnista g. Ante Tomića objavljenih na portalu Jutarnjeg lista u subotu 5. travnja u kolumni pod naslovom ‘Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi’ i vodeći brigu o našim vjernicima kao i cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti dužni smo reći sljedeće činjenice:
Ne ulazeći u dio kolumne kojim je g. Tomić prešao sve granice dobrog ukusa, već u samom naslovu vidljiva je površnost kojom je dotični pristupio pisanju ovoga članka, pa tako misno slavlje koje spominje nije održano u nedjelju već u petak 28. ožujka o.g. i to na zahtjev samog uznika g. Darija Kordića.” Stanimo tu odmah.
Tko o čemu, Košić o površnosti. Za krepat. Ako je baš tako važna ta Tomićeva ”greška u datumu”, zašto biskup na svojoj web stranici čak na dva mjesta navodi da je misa bila ne u petak 28. ožujka već u subotu 29. ožujka?! Citiram, kao primjer biskupova nepotrebna trkeljanja, početak njegove propovijedi što je službeni dokument sisačke biskupije:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!…..”.
Nastavlja Košić svoje priopćenje ovako: ”To je vrijedno svake pohvale, jer je g. Kordić taj dan mogao iskoristi za bilo koju drugu aktivnost sa svojom obitelji i prijateljima, ali je baš želio slaviti sv. misu, a kako je poznato na misi se može moliti za svakoga, to kao ni druga djela milosrđa ne može biskupima ni svećenicima zabraniti nitko, pa ni g. A. Tomić.”
Biskup podvaljuje. Jer Tomić nigdje ne piše tako da bi ispalo da on ”zabranjuje misu”. Dapače, čak bi se reklo da takvu misu za Kordića i priželjkuje pod uvjetom da se čovjek pokajao javno, pa kolega piše: ”Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.”
Ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima
Nevolja je u tome, piše Tomić, što ”za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.” Dakle, nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije.
Ide priopćenje dalje ovako: ”Također, nemoguće se oteti dojmu da je ovaj tekst napisan kako bi se pred javnošću obezvrijedilo i etiketiralo sisačkog biskupa Vladu Košića. Biskup Košić nije bio jedini biskup na toj misi, predvodio ju je vojni ordinarij u HR biskup Juraj Jezerinac, te koncelebrirao zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić i pedesetorica svećenika. Nakon mise potporu uzniku g. Dariju Kordiću izrazio je i mjesni biskup Egon Kapellari.”
Opet, naravno podvala, jer Tomić, iako je trebao, ne bavi se koncelebrantima već isključivo jednim od njih koji je, zato je završio i u mojoj i u Tomićevoj kolumni – propovjednikom. I da: nema nikakve sumnje da je Košić zaslužio prozivku jer bogohuli na zaista bestijalan način. I ustraje u bogohuljenju jer opravdava što je rekao, pa to čak brani novom usporedbom. Pazite sad:
”Prema razmišljanju g. Tomića, mi, Hrvati, ne bismo smjeli smatrati bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana nacionalnim junacima nego zločincima, budući da ih je – i to na smrt – osudila tadašnja vlast, naime austrijski car i hrvatski kralj Leopold. Ipak mi tu presudu ne smatramo pravednom, pa smijemo i haške presude vrednovati po vlastitom uvjerenju, tim više što svi dobro znamo da je to politički sud.”
Biskup novinaru Tomiću podvaljuje i po treći puta ovim ”mi, Hrvati…”. A zašto smatra Kordića nevinim, kao Isusa ili kao Zrinskog i Frankopana, objasnit će ovako:
”U konkretnom slučaju Dario Kordić jest osuđen za zločin u Ahmićima, ali njemu nije dokazana krivnja budući da nije bio vojnik nego civilni predstavnik i nije niti planirao, niti sudjelovao u tom zločinu. Biskup Košić osuđuje taj zločin i veoma je nepošteno pripisivati mu da odobrava ubijanje djece i civila, budući da je poznato da je on osobno oduvijek, kao i Katolička Crkva u cjelini, osuđivao svaki zločin, pogotovo ratni. No, ako je zločin počinjen, to ne znači da je trebalo osuditi bilo koga, samo da se nekoga kazni za to, nego onoga tko je to doista počinio.”
Biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje sa ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga
Rekli bismo da smo stigli do merituma stvari: biskup, ne samo Košić, nego većina onih koji imaju tu funkciju, a Hrvati su, vjeruju da su a priori svi političari koji su se našli u ratu, počevši od Franje Tuđmana i Gojka Šuška – nevini jer nisu pucali, svejedno, Bošnjacima ili Srbima u glavu. Kažu oni, otprilike, ”mi ne priznajemo taj Haški sud, jer donosi političke presude”.
Slaba im je to logika, kao što im je slaba crkvenost i još slabija duhovnost. Jer, slijedom te iste logike kojom se rukovode i oni i monsinjor Košić, ni Ante Pavelić nije nikoga zaklao niti ga razvalio toljagom da bi ga nogom gurnuo u neku jamu. Želi li nam kazati sisački biskup da je Ante Pavelić nevin kao Isus Krist, ili kao Zrinski, ili kao Frankopan, jer su mu komunisti namontirali ”nekakve optužbe” ili jer su ga ”politički osudili”?
Hajdemo, pak, ovako, dragi gospodine biskupe: pošto je za vas Josip Broz, zvani Tito, pravi pravcati zločinac, možete li nam dokazati da je vlastoručno ubio, a držimo se vaše omiljene teme da je bilo ”jako teško” biti svećenikom nakon 1945., bilo kojega od onih svećenika čija su imena nabrojena u martirologiju vaše Katoličke crkve?
No, tu smo: ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima. A sud je ustanovio i nekakvu drugu odgovornost osim ove političke. Ali zašto biste se zamarali činjenicama kad vi volite mitove?
Mit je, biskup to ne shvaća, kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno i dotjerana vizija današnjice slikama iz herojske prošlosti. Duboko u čovjeku ostaje nostalgija, sentimentalno sjećanje o prošlom kao nečem izvjesnom i provjerenom, nečem što pamtimo posredstvom memorabilne selekcije. To postaje prijatnije i privlačnije nego što je objektivno bilo. Otuda stare predstave, slike, osjećanja koja lako oživljavaju i u novim uvjetima. U novom se traži poznato, prepoznaje se već iskušano da bi se barem na virtualnom planu ublažili stresovi društvenih kriza i radikalnih promjena.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli
Kao i religijski, i politički mitovi imaju jednu važnu karakteristiku: fluidnosti – nestalnosti, promjenjivosti, prilagodljivosti. Njihova granica je neodređena, a sadržaj podložan promjenama. Ono što im je relativno stabilna karakteristika je funkcionalna uklopivost, sposobnost da očuvaju svoju upotrebljivost i aktualnost.
Ni unutrašnja značenjska proturječnost i nekoherentnost ne može naškoditi njihovoj uvjerljivosti. Zanimljivo: čak ni tema zavjere nema isključivo negativan predznak: jer, sveto zavjereništvo predstavlja protutežu demonskoj uroti. Ako postoje prijeteće sile mraka, postoji i tama koja je zaštitnička, pa tako guslar suvremene nacionalističke mitologije Marko Perković, zvani Thompson, pjeva o sinovima svjetla koji biraju noć da bi vodili svoju borbu.
Biskup završava svoju tiradu pozivom Tomiću da se ugleda na pravoga katolika: ”Očito je i kako g. Tomić ne poznaje Darija Kordića i ne zna u kakvu je duhovnu veličinu izrastao upravo u ovim godinama svoga zatvora koji izdržava strpljivo i uzorno. Njegova vjera i njegov primjer, kada bi ga g. Tomić susreo, sigurno bi promijenili mišljenje o njemu, a i g. Tomić imao bi što i naučiti od Darija.”
Dakle, biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje s ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo, biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata, pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli.
Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve kojima se bavimo (žrtve Ahmića) pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru Tuđmanova i Šuškova režima u BiH, što je u Srednjoj Bosni personificirao Dario Kordić, ako se ideologe ”Herceg-Bosne” i njena vojnog krila HVO-a iz tog razdoblja uzdiže u zaslužne Hrvate, u vrhunaravne katolike, onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu.
Sotona u biskupa Košića
Oćutio bi vrag da je u kojega župnika popustila vjera, obmana i trikovima ga i sam naveo da posumnja u Boga velikoga, našao mu slabost, prišuljao se i hop! – hladnim stiskom zarobio njegovu besmrtnu dušu. A župljanima se sve kao i ranije činilo, nikakve promjene na popu nisu primjećivali, jedino dok bi ih ovaj ispovijedao, bilo im čudno kako je s nekakvom neobičnom nasladom, tiho se cerekajući, tražio da iscrpno, do posljednjeg detalja opisuju kako su zgriješili, a kroz prozorčić ispovjedaonice zadah mu je kao po trulim jajima davao.
Bilo je toga svakako među nižim svećenstvom, u našim selima, u dugim, samotnim zimskim noćima, kad su iskušenja puti naročito mučna i teška. Došao bi đavo do župne kuće ne ostavljajući tragove u snijegu.
Imao je sisački ordinarij tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup Košić negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega
A bilo je, vjerujem, da je uzeo skalp i kojega višeg i važnijeg crkvenog čovjeka. Evo, na primjer, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački. Kad ga čujete što govori, pomislili biste da bi se taj prelat trebao dati temeljito pregledati od nekog licenciranog egzorcista.
Imao je tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega.
Imati ratnog zločinaca na nedjeljnoj službi je, naravno, osobita zgoda koja zaslužuje osobitu propovijed. Nijedan je biskup ne bi smio propustiti. Dođe li u crkvu vjernik kojega su za vikend pustili iz zatvora, prilika je da se narodu dade velika i lijepa kršćanska pouka, pokaže kako je beskrajna Božja milost. Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.
No, Vlado Košić, kako se čini, nije među takvima. Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.
Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao
Nijedna mu, zamislite, druga osoba u dvije tisuće godina kršćanstva nije bila dovoljno dobra da se prispodobi veličina Darija Kordića. “Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj put križa i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, rekao je s oltara monsinjor Košić blagim i bogobojaznim glasom jednom čovjeku koji je osuđen na četvrt stoljeća robije zato što je, riječima haaškog suca, “kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine”.
Dvadeset i jedna godina uskoro će biti od toga stravičnog pokolja, ali vrijeme tu ne znači mnogo. Ni za dva stoljeća neće se možda vratiti mir, utihnuti krici i zapomaganja i razići se gusti crni dim iznad ubavog seoceta u Lašvanskoj dolini.
Stotinu i šesnaest ljudi tu su ubile naše, hrvatske snage, kasnije se opravdavajući da je to bio legitiman vojni cilj, čvrsto mudžahedinsko uporište, o čemu vjerojatno dovoljno svjedoči činjenica da je najstarija žrtva imala osamdeset i dvije godine, a najmlađa samo tri mjeseca.
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce?
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce? Kako bezubim ustima kmeči beba u sobi ispunjenoj dimom.
Je li se upitao biskup sisački, Bože mili, je li se sirotica mala barem ugušila ugljičnim monoksidom prije nego su plamenovi dohvatili njezinu bešiku? I je li se makar na trenutak uznemirio njezinom smrću kad je Dariju Kordiću poručio: “Svojom neviđenom ljubavlju obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”.
Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.
Homilija u Frohleitenu bila je okrutni vic Nečastivog i možemo se samo s kiselim grčem nasmiješiti kad on kaže: “Pismoznancu je Gospodin rekao: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega!’ Ja sam siguran da to kaže Gospodin i Tebi, Dario, a mi se svi moramo pitati, jesmo li mi blizu ili daleko od kraljevstva Božjega.”
Kraljevstvo Božje za nas je nedohvatljivo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Branimir Pofuk: ”Potrebniji je glazbeni odgoj nego vjeronauk”
Piše: Drago Pilsel
Koristim priliku da vam čestitam Novu godinu, kao i svima onima koji vas cijene i koji će zbog toga rado pročitati ovaj intervju. A i ne biste bili izabrani kao prva figura koja će se pojaviti na našem portalu u 2014. godini da niste, tako mislim, ne samo pametan, obrazovan, duhovan i odvažan, već i netko tko dobro razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Vidm da zbog toga skupljate neprijatelje, koje, kao i ja, valjda, nosite kao ordene. No, dokle kanite ići? Ili ovako: kako vi to poimate vašu komentatorsku ulogu i što ste si zadali kao ciljeve?
Hvala vam na lijepim riječima uz najbolje želje vama i svim čitateljima Autografa. Budući da nakon iskustva proteklih godina ne treba ni od ove nove godine očekivati neka osobita dobročinstva mogu samo poželjeti sebi, vama i svim čitateljima Autografa ustrajnost u nastojanju da sami sebi i svojim bližnjima učinimo život i svijet oko sebe što smislenijim, uređenijim, boljim i sretnijim. Vi ste već samim pokretanjem ovog portala učinili jako puno i ja se ne bih usudio s vama uspoređivati u odvažnosti. U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti. One koji misle drugačije, koji osporavaju moja razmišljanja baš kao što ja dovodim u pitanje i njihove stavove i poglede ne smatram neprijateljima i još uvijek vjerujem u snagu uvjeravanja i odmjeravanja stavova. Naravno, nisam naivan, znam da nažalost ima ljudi doista zatrovanih mržnjom i neprijateljstvom, kao i onih koji svjesno svima nama, dakle čitavom društvu ili nekim njegovim dijelovima žele i čine zlo. Od onih koji to čine zbog vlastite zaslijepljenosti još su gori oni koji to čine zbog vlastitih sebičnih interesa, no takvima je u konačnici najgore sa samima sobom. Zato se više volim kititi prijateljima i ljudima koji me podupiru i potiču u ovome što radim.
U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti
Kao dijete vas je u Križevcima omađijala glazba, i tada ste, s ministrantske pozicije gledali na cilj: za orguljama u koru crkve. Zatim ste proveli godine gimnazije na Šalati, pametno se prilagođavajući potrebama suživota s režimom i društvenim uređenjem SFRJ. Pa ste se snašli i dok ste služili JNA (kao kulturnjak) u Makedoniji, i onda ste se odlučili za svećenički poziv kojeg ste napustili. Ne i glazbu. Zbog čega ste odabrali ono što vam je poziv ali i strast – glazbu? Pokušajte nam približiti taj svijet.
U glazbi sam otkrio smisao, ljepotu i istinu najvišeg reda, ono univerzalno. Kako sam vremenom i sam dospio za orgulje na koru crkve sve sam više otkrivao i svhaćao da mi upravo ta umjetnost govori mnogo više i mnogo snažnije nego propovijedi dolje s oltara. U otkrivanju i stvaranju glazbe u zajedništvu s drugima pronalazio sam mnogo više poticaja na plemenitost i širokogrudnost prema svim ljudima. U sjemenište i gimnaziju na šalati došao sam vođen dječačkom željom da postanem svećenik. Ona me je nakon odsluženja vojnog roka dovela i u na zagrebački Kaptol u Bogosloviju. Tamo mi je jasno stavljeno do znanja velika mogućnost da nakon završenog studija teologije i zaređenja za svećenika mogu računati na nastavak studija glazbe, naravno s naglaskom na crkvenoj glazbi, u Rimu. I onda mi je, za orguljama na crkvenom koru, ali i na koncertima u gradu, postalo jasno da je to mój glavni cilj i da me taj život uz glazbu i u glazbi daleko više privlači nego sam svećenički poziv i da ne bi bilo pošteno ni prema samom sebi, ni prema Crkvi, da postajem svećenik samo zato da bih bio glazbenik. I tako sam napustio Bogosloviju i teologiju i upisao se na Muzičku akademiju. U pripremi za taj prelazak od velike mi je pomoći bio i studij na Institutu za crkvenu glazbu.
Formalno pripadate Katoličkoj crkvi. Je li vam važno i brine li vas da li figurirate kao broj u statistikama Svete Stolice? Kako opisujete to pripadanje ili vašu vjeru i kršćanski identitet?
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin, premda se ni to nije pokazalo dostatnim jer neki pokreti i inicijative u Hrvatskoj iza kojih stoje neke strukture Katoličke crkve, vidjeli smo, vole baratati ne samo są katoličkom, nego i općenito s vjerničkom statističkom većinom hrvatskih građana.
Dakle, nije vam važno ili potrebno određenje ”katolik”. Negdje ste izjavili da imate ozbiljne poteškoće, kako sa prihvaćanjem djela onoga što Katolička crkva uči ili prisiljava da se prihvati, tako i s doživljajem zajedništva s većinom tzv. katolika u Hrvatskoj.
Ja Katoličkoj crkvi dugujem i u svakoj prilici izražavam zahvalnost što mi je prenijela onu jezgru kršćanske duhovne baštine sadržane u prvom redu u Svetom pismu, poglavito u Novom zavjetu. Zahvalan sam i zbog silne kulturne baštine koju je ta vjera nadahnjivala, a Crkva kroz povijest njegovala, poticala i financirala. Međutim, ta kultura se vremenom osamostalila, sazrela i nadrasla samu Crkvu pod čijim je krilom nastajala. To me je također naučila glazba i primjeri iz prošlosti, među kojima je možda najjasniji i najpoznatiji onaj Wolfganga Amadeusa Mozarta. Njega je njegov salzburški knez i nadbiskup tretirao kao lakaja i slugu, a Mozart je kroz svoju glazbu bio jedno od najljepših oživotvorenja božanskog smisla, razuma i čovjekoljublja u povijesti.
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin
Aha, ne robijate crkvenim autoritetima…
Nimalo, zato što ti autoriteti nada mnom već odavno nemaju nikakvu vlast. Oni nemaju i ne nude ništa što meni treba, bez čega ja ne mogu i bez čega bi svoj život osjećao manje vrijednim. Ja na Katoličku crkvu zato gledam izvana i kritiziram je najčešće i najžešće onda kada ona, na temelju statistika koje smo spominjali, počinje polagati neka prava na uređivanja mog života i čitavog društva, odnosno države koja jest i mora ostati sekularna. Žao mi je ljudi koji misle isto kao i ja, ali istovremeno nastoje živjeti kao odana djeca Crkve. Ta ista Crkva nažalost sakramente često koristi kao sredstvo ucjene. Tim ljudima i vjernicima nije lako i njih čeka mnogo teži zadatak reforme iznutra. Tu treba mnogo hrabrosti i odvažnosti, o čemu vi, uostalom, znate i mnogo više od mene. Ali ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist.
S jednim vašim kolegom sa sjemeništa, sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji se prometnuo u najglasnijeg člana episkopata, imate poteškoća u komunikaciji. U čemu je problem i što on zamjera vama a što vi njemu?
Glavna zapreka u našoj komunikaciji je različito poimanje domoljublja i uopće uloge nacije i nacionalnog identiteta u onom univerzalnijem kršćanskom i ljudskom. Tu nas je razgovor doveo samo do toga da se složimo da se ne slažemo. Najsažetije bih to nerazumijevanje mogao iskazati ovako: ja biskupu Košiću zamjeram i predbacujem da je premalo kršćanin, a on meni da sam premalo Hrvat. Tu se razilaze naši pogledi i na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Jer, ovo sam zapravo želio kazati: nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje, da od zajedničkog napora za smisao nema koristi jer, eto, mi smo mnogima znak pouzdanja, vi ste to mnogima i ja sam među njima.
Ja od razgovora nastojim nikada ne odustati i uvjeren sam da općenito svi mi kao društvo ne smijemo prestati razgovarati. Kad svaki razgovor prestane ili kad se pretvori u jednostrane i isključive optužbe preostaje samo nasilje. Svi mi jedni drugima neprestano nešto značimo, jedni smo drugima znakovi i zbog toga smo svi mi koji javno govorimo ili pišemo snosimo osobito veliku odgovornost za svaku riječ. A te je odgovornosti u našem javnom prostoru sve manje i manje. O iskrenosti da ne govorimo.
Ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist
Nezgodono je ovo pitanje, ali dobra glazba je kao čist pogled. Pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima. Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Kakve su vaše oči, što vidite? I kako gledate na svijet?
Sviđa mi se ovo o glazbi kao čistom pogledu iz čistog srca. Glazba je doista u stanju potaknuti u ljudima sve to što nabrajate: nježnost, skromnost, predanost, velikodušnost, mirotvornost, darežljivost, ljubaznost, radost i blikost čovjeka są samim sobom, s ljudima oko sebe i onim vječnim i velikim iznad nas što nas poziva na sudioništvo u toj vječnosti i veličini. Sve te poticaje vjernici bi trebali dobivati iz svoje vjere i iz brige i riječi svojih duhovnika, a meni su upravo zbog svih tih svojstava glazbe najvažniji duhovnici i propovjednici postali Bach i Beethoven. Kada sam svojedobno na Facebooku popunjavao podatke o svom profilu i došao do rubrika o svom vjerskom svjetonazoru i političkom opredjeljenju kao odgovori nametnula su mi se upravo ta dva imena: u prvoj rubrici Bach, u drugoj Beethoven. Predivno logične i racionalne, a opet snažno nadahnjujuće strukture Bachove glazbe meni su odraz božansko stvarateljskog genija u čovjeku. Beethoven na to dograđuje i prometejsku borbenost i pobunjenički zanos.
Hajmo se još malo zadržati na glazbi. Ona me ponese. Idu mi i suze, kao da sam u najsavršenijem stanju molitve. Vjerujem, to znate razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer ste glazbeni pedagog. Silno sam se uznemirio kada je tijekom gostovanja Dresdenske kapele u Lisinksom publika krenula žestoko kašljati a i telefoni su zvonili. Ja sam to doživio kao stvetogrđe. Jamčite li da je Bog bliže kada služamo nešto drugo osim Cecu i Thompsona?
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju. Naravno, neki to rade i od dosade ili jednostavno zbog pomanjkanja osjećaja za pristojnost. Znak za uzbunu da nešto odumire je upravo izraz dosade i ravnodušnosti na licima onih koji sudjeluju ili još češće samo prisustvuju nekom ritualu. Vidim to i u koncertnim dvoranama, ali mnogo rijeđe nego kada gledam televizijske prijenose liturgija. I zato doista jamčim i uvjeren sam da bi recimo temeljitiji glazbeni odgoj i obrazovanje koje se sve više zanemaruje u školama, i to ne samo hrvatskim, mnogo više učinilo na oplemenjivanju mladih generacija nego vjeronauk u tim istim školama. Isto vrijedi i za medijski prostor. Ako ste vjernik to možete tumačiti i poticanjem osjećaja blizine Boga, ali dovoljno je već i razbuđivanje i odgajanje ljudskosti, humanističkih vrijednosti i osjećaja koji bi trebali biti i svrha vjerskog odgoja. To je mnogo više od raspirivanja jeftinih, a ponekad i štetnih masovnih osjećaja na koje igra umjetnički nevrijedna glazba za zabavu.
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju
Moj partner na portalu, Zdravko Zima, me podsjeća ovih dana da je Pascal Quignard napisao pamflet protiv klasične glazbe, objašnjavajući da je ona ”jedina koja se mogla prilagoditi organizaciji logora, gladi, oskudici, radu, muci, poniženju i smrti.” Kako gledate na to?
Poznat mi je taj pamflet i ja takve optužbe na račun bilo koje umjetnosti, a osobito glazbe, jednostavno ne prihvaćam jer one ne stoje. To je kao optuživanje ne samog Richarda Wagnera, koji je doista bio antisemit, nego Wagnerove glazbe za Holokaust, baš kao i optuživanje ćiriličnog pisma za velikosrpsku politiku i agresiju na Hrvatsku. U tim situacijama kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj. O tome lijepo i snažno svjedoči i priča koje su svjetski mediji nedavno sjetili u prigodi 110. rođendana Alice Herz-Sommer, praške Židovke, koja je održavajući koncerte u monstruoznom nacističkom pokaznom logoru Terezinu ne samo preživjela, nego i nadvladala to zlo i pomogla mnogim svojim supatnicima da ostanu nezaraženi mržnjom.
Lisinski. Dvorana slavi 40 godina. Je li obljetnica dostojno proslavljena? Što je vama, najintimnije što možete iskazati, ta dvorana?
Prepuna dvorana na svim koncertima za vrijeme trodnevne proslave godišnjice otvaranja Lisinskog najljepši je znak važnosti te dvorane. Ona je za mene hram kojem se, naravno, kao i svim drugim hramovima događaju oskvrnuća, jer živimo u vremenu u kojem je primitivni i gotovo divljački materijalizam daleko izraženiji nego u vremenu koje se danas optužuje za materijalizam, onaj komunističko-marksistički. A ipak smo upravo iz tog vremena baštinili taj kapitalni objekt od presudne važnosti za našu građansku kulturu i duhovnost imanentnu glazbenoj umjetnosti. Utoliko su mi smiješniji oni koji bi danas lustrirali ama baš sve što je izgradio i njegovao sistem pod vodstvom komunista.
Mislim da vam ljudi ponajviše vjeruju jer pobuđujete osjećaj samopoštovanja. Osim svega što radite, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sijete po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje ste posadili, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova. Kako je to krenulo i što slijedi u toj akciji?
To nije moja akcija, ja sam samo kao novinar nastojao što češće pratiti i izvještavati o plemenitom i uistinu prosvjetiteljskom projektu darivanja klavira siromašnim i zapuštenim sredinama po Hrvatskoj koju je započeo i u svojoj 95. godini još i danas je neumorno vodi predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba Šime Šimatović skupa sa svojom suprugom pijanisticom Mirom Flies Šimatović i glazbenicima koji im se u tim pohodima rado pridružuju. Za naše današnju državu i društvo simptomatično je to što veliki gospodin Šimatović među pripadnicima takozvane hrvatske gospodarske elite teško ili nikako ne pronalazi sponzore i donatore, a najvjernije ga u toj akciji podupire Grad Zagreb, odnosno osobno gradonačelnik Bandić kojem je to kod mene najveći plus.
Kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj
Jedan zajednički prijatelj, više, dakako, vaš nego moj, dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje vaš intelektulani habitus kojeg čini autonomnosti djelovanja i, nadasve, dosljednja odgovornost za istinitost i prema istini. Koliko tu vrstu odgovornosti za istinost i prema istini prepoznajete oko sebe: u političkim, crkvenim, kulturnim ili gospodarskim strukturama?
Na djelu je jedan veliki grijeh struktura prema istini, ali najveća je odgovornost na onima koji su zaduženi za prenošenje i kritičko preispitivanje i verificiranje, odnosno raskrinkavanje tih svakojakih “istina”. To su mediji u kojima danas prevladava konformistički i potpuno krivo shvaćen i izobličen demokratski princip davanja prava glasa svakoj strani u svakoj temi. Tako nam se događa da eklatantni primjeri govora i širenja mržnje dobivaju legitimitet pod egidom slobode izražavanja svakog mišljenja, ma koliko ono bilo neutemeljeno u činjenicama, odnosno suprotno standardima i pravilima oko kojih smo odavno morali postići konsenzus. Osim novinara, jednako su odgovorni intelektualci koji sakriveni iza zidova časnih institucija češče prešućuju evidentne laži nego što se upuštaju i njihovo pobijanje.
Kaže o. Prcela da se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Koga ste sve ”izdali”?
U društvu u kojem se pod krinkom institucija neprestano izgovaraju tolike laži, uključujući i one famozne institucije pravne države koje su također upregnute u političke i materijalne pojedinačne interese, ”izdaja” je naprosto imperativ za svakog intelektualca. Ili, da se ne razbacujemo previše tom riječju intelektualac, recimo da je to zadatak i najispravniji izbor za svakog slobodno mislećeg građanina. Ne želim nabrajati one koji me nazivaju izdajnikom, baš kao ni neprijatelje. Mnogo više marim za one koji su, ma koliko se ne slagali sa mnom, ipak spremni upustiti se u raspravu i dijalog. S druge strane, često etiketiranje izdajnika vrlo je točan pokazatelj društva s totalitarističkim sklonostima u kojem je nekritička i često histerična masovnost uvijek na većoj cijeni nego postizanje konsenzusa kroz raspravu slobodnih pojedinaca.
S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka
Frano Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ”jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ”izdaju”? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!” Kao što znate, imamo kolumnu koju piše Jadranka Brnčić i koja se zove ”Parrhēsia” (subotom). Kako nas podsjeća gđa. Brnčić, to je ”govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhēsiju jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine”. Koje su to teme o kojima treba danas otvoreno govoriti i sve kazati, ma koliko god to bilo bolno i neugodno?
To su nažalost pitanja koja bi u jednom društvu koje se razvija, odrasta i ide prema zrelosti morala biti već odavno apsolvirana. Mi nismo takvo društvo i zato nam se neprestano otvaraju i nameću uvijek jedna te ista pitanja i to na način kojem uopće nije stalo do pronalaženja točnih, a to znači ljudski i moralno ispravnih odgovora nego do nadvikivanja. Jedno od tih pitanja je suočavanje s prošlošću, odnosno, prošlostima čije različite verzije paralelno postoje, a zbog onog prethodno spomenutog pomanjkanja odgovornosti prema istini imaju i podjednaki legitimitet. Zato se na temelju različitih pogleda na prošlost izvlače i različiti zaključci o sadašnjosti i budućnosti koji će se očito i na svim sljedećim izborima stavljati pred birače kao jednako vrijedne i legitimne opcije. S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka. Ta neriješena i neodgovorena pitanja guše društvo jer se na njih rasipa silna energija koja bi trebala biti usmjerena na druga, mnogo važnija pitanja, od samog egzistencijalnog opstanka do definiranja identiteta nas kao pojedinaca, kao naroda i kao društvene zajednice građana.
Sedam brzopoteznih pitanja. Što kažete na galamu oko ćirilice?
Školski primjer stvaranja histerije oko potpuno pogrešno postavljenog, a k tomu građanski, kulturno i politički potpuno nekorektnog i neprihvatljivog pitanja. Najružnije u tome je manipuliranje emocijama i ranama ljudi, inzistiranje na razjarivanju umjesto na liječenju i umirivanju bijesova.
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve
Što pak velite na frtutnju oko referenduma o braku, odnosno imaju li ”U ime obitelji” i Željka Markić politički potencijal?
Taj referendum bila je jedna velika i skupa, ne samo u novcu, škola i pouka svima nama o principima demokracije. Pokretači su postigli svoj cilj, ali izostala je masovna podrška, baš kao i masovni otpor. Katastrofalno slab odaziv može se tumačiti u tom kontekstu i pozitivno i negativno. Ono što ja vidim kao pozitivno je potvrda mog uvjerenja da Željka Markić osobno ni njezin pokret kod hrvatskog biračkog tijela kad će se odlučivati o sudjelovanju u vlasti nemaju šanse. To su, uostalom, pokazali njihovi rezultati na prijašnjim izborima. Rezultat referenduma, koji je dio građana iskoristio i kao jedinu pruženu priliku da izrazi neslaganje s aktualnom vlašću, uvjeren sam tu neće ništa promijeniti.
Lex ili slučaj Perković?
Sve skupa jedna velika bruka i potvrda sve o čemu smo do sada razgovarali. Svatko iznosi svoju istinu. I što sada da mi, građani, činimo s tim istinama? Evo, ovih dana je i sam Josip Perković izrekao svoju istinu i ako bismo je uvažili tog čovjeka bi najprije trebalo dolično odlikovati, zahvaliti mu na svim velikim djelima i uvažiti ono što proizlazi iz njegovih riječi: da je veliku, ako ne i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, samostalne, demokratske hrvatske države imala UDBA.
Koalicija na vlasti?
Katastrofa.
Opozicija?
Nažalost još veća katastrofa koja vladajuće ponajviše još uvijek održava na vlasti.
Gospodarska situacija?
Nisam ekonomski stručnjak, a nema smisla da ovdje sada razmjenjujemo svoja osobna iskustva o tome kako smo i koliko pogođeni tom situacijom. Nezadovoljstvo je veliko i opravdano na svakom koraku, a ono čega se bojim je tko će na kraju u svoja politička kola uspjeti pokrenuti i upregnuti to nezadovoljstvo. Nespremnost politike na bilo kakvu korekciju i rekonstrukciju može samo biti poticaj za destrukciju koja opet ne vodi ničem dobrom.
Koju ste knjigu pročitali i ostali onako, paf, kao nakon što odslušate Mahlera?
Upravo sada, s izvjesnim zakašnjenjem jer je Fraktura knjigu na hrvatskom izdala još prije dvije godine, čitam roman Ubogi u Lodžu. Najtjeskobnije stranice Mahlerovih partitura upravo mogle bi biti muzička podloga tom strašnom, na dokumentima utemeljenom djelu o paklu jednog nacističkog geta za Židove o kojem majstorskim perom piše Šveđanin Steve Sem-Sandberg. Knjiga oduzima dah i spoznajom da je i današnji svijet prepun takvih geta čije ograde čini iluzija da naša sudbina i budućnost ovisi od našeg ponašanja, od naše suradnje s vlastima, od toga znamo li štediti, jesmo li dovoljno inventivni da smislimo način kako iskoristiti odbačenu koru s oguljenih i već odavno pojedenih krumpira.
Možemo li podijeliti, kako je to učinio predsjednik Josipović, godinu do ulaska u EU, segment obilježen nekakvom pozitivnom klimom i nakon toga, kada su se nanizali napetosti?
Nažalost, sam čin ulaska u EU već je bio lišen svog motivirajućeg i pokretačkog potencijala, barem u psihološkom smislu. Europa nas je primila prilično ravnodušno, slavlje je bilo usiljeno, sjenu je bacila i sama hrvatska vlast tom ludošću od sramotnog prtljanja po zakonodavstvu zbog Perkovića i družine. Sve što se kasnije događalo logična je posljedica svih prijetvornosti i laži kojih smo se s obje strane naslušali u samom procesu pristupanja Europskoj uniji.
Složili smo se da je osoba godine u svijetu, papa Franjo. Odvojeno smo pisali o tomu i stigli do istoga zaključka, bez da nam je za to bila potrebna naslovnica magazine Time. Tko je, po vama, osoba godine u Hrvatskoj? Da vam olakšam izbor: tko je učinio najviše za promociju dijaloga, kulture, ekumenizma a tko, ako želite nakupti još neprijatelja možete i na ovo odgovoriti, je najviše promicao neslogu, razdor i ekstremizam?
Kad bih mogao ustvrditi da je u Hrvatskoj tijekom prošle godine do ikakvog ozbiljnijeg pomaka u promicanju dijaloga, kulture i ekumenizma onda bih vjerojatno i znao koji su ljudi za to zaslužni. A onima koji su itekako doprinijeli svemu što je u suprotnosti s navedenim ne želim još jednom davati publicitet. Većina građana prepoznaje i zna tko su ti likovi.
Vjerujem da su normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić za Božić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka
Da ste kojim slučajem Milanović savjetnik za kulturu, koje bi bile vaše preporuke?
Nemojmo zalaziti u čistu utopiju. Milanović ne može i ne treba imati savjetnika za kulturu budući da nijednom svojom gestom ili riječju nije pokazao da imalo drži do kulture kao nečeg važnog, bitnog, a kamoli kao područja koje može biti pokretač i okidač pozitivnih kretanja i silnica u društvu.
A da ga savjetujete u pitanjima vezanima za odnose s Katoličkom crkvom i ostalim vjerskim zajednicama i crkvama?
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve. A svakom bih političaru savjetovao da pokuša zaobići crkvenu hijerarhiju i da potraži u samoj Crkvi ljude koji su spremni i sposobni za dijalog i za suradnju na općem dobru, što je papa Franjo nedavno nazvao jedinom točkom u kojoj bi se Crkva uopće trebala i smjela dodirivati s politikom.
Mislite li da je Milanović učinio pametnu stvar što je eskivirao kardinala Josipa Bozanića za Božić, još ga i išamarao preko Jutarnjeg lista, i krenuo približavati se Crkvi preko tzv. crvene Rijeke i blagoga nadbiskupa Ivana Devčića za kojeg stavljam ruku u vatru da se ne slaže s biskupom Pozaićem u tome da je vlast ”zločinačka”?
Ja sam već pohvalio i premijera Milanovića i nadbiskupa Devčića zbog tog božićnog susreta i zbog načina na koji su mu obojica pristupili. Tu mogu samo proširiti i ispraviti prethodni odgovor: dakle, treba tražiti i među samim biskupima one koji ne dijele rigidne stavove i politikanstvo svoje subraće i pomoći im koliko se to može izvana da se čuje i njihov glas.
Tamo je riječki nadbiskup kazao nešto što sam ja ocijenio kao nužnim civilizacijskim iskorakom koji stoji pred svima nama: naime, da ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi”. Koje su pretpostavke da nam se to dogodi, takvo društvo s takvim temeljima?
Da se Crkva vrati Evanđelju, a da se svi mi skupa nastojimo vratiti i približiti vlastitoj ljudskosti, humanizmu. Baš mi je jučer prijatelj iz Beograda s oduševljenjem prenio jednu nedavno izrečenu misao Vladete Jerotića, velikog srpskog intelektualca, inače psihijatra, za kojeg nažalost više nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mojoj mladosti on je, primjerice, bio u Zagrebu čest gost upravo na crkvenim i teološkim tribinama. Pitao ga je jedan novinar kakav bi to, po njemu, bio normalan čovjek. On se kratko zamislio, pa rekao: onaj koji zna razlikovati dobro od zla. Ja vjerujem da su takvi normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka. Kad takvi glasovi postanu prevladavajući bit će to znak da smo kao društvo krenuli prema ozdravljenju. Mislim da je to najvažnije i najljepše što mogu poželjeti i sebi i svima nama u ovoj novoj godini koja će, ako se ne dogodi nešto tako novo, biti jednaka ili još ružnija od one koja je prošla.