Na papiru je ideja jamačno izgledala neodoljivo: uzeti biblijsku knjigu Izlaska i pretvoriti je u filmski spektakl onako kako je to nekoć, višekratno, znao raditi Cecil B. DeMille.

 

Ima li uopće spektakularnijeg načina za iskorištavanje današnjih veleuvjerljivih digitalnih efekata? Ako je DeMille 1923. u nijemoj eri i zatim 1956. u punini šestokanalnog zvuka i 70-milimetarskog formata stvorio djela koja su definirala svoje ere Hollywooda, što li se tek može izvesti danas, u vrijeme opće rasprostranjenosti 3D tehnike i IMAX-a?

Manjak etničke raznovrsnosti najmanji je problem filma “Egzodus: Bogovi i kraljevi”, sročenog jednako nespretnog kao što je i nazvan. Nitko ne zna kako su izgledali etniciteti prije tri i pol tisuće godina, a Ridley Scott se ne jednom pokazao više nego spremnim povjeriti uloge primjerenim glumcima

 

Kad je o odabiru redatelja riječ, je li bilo boljega od Ridleyja Scotta? Priča o Mojsiju i Deset zapovijedi djelovala je idealno pozicionirano između Gladijatora, redateljeva najnagrađivanijeg komercijalnog uspjeha, i Kraljevstva nebeskog, zanemarenog u prvotnoj kinodistribuciji, ali otkrivenog u produljenoj verziji na kućnom videu, kako to već kod Scotta počesto biva. Već od samog pojma Scottove vizualizacije DeMilleove građe sigurno su rasle zazubice.

 

Doduše, negdje se dogodio kratki spoj. Egzodus: Bogovi i kraljevi nije suvremena inačica Deset zapovijedi, koliko god da obrađuje iste dijelove Petoknjižja. Nije ni ultrakonzervativni spektakl idealan za pomoć u nastavi vjeronauka. Ako sliči ičemu, onda je to Noa, autorski uživljeno, ali i podosta kontroverzno tumačenje onog malo ranijeg dijela Biblije. A Scott nije ovoj priči pristupio ni kao DeMille ni kao Darren Aronofsky: on nije čak ni vjernik.

 

Pripovijedati priču što leži u temelju svih današnjih velikih monoteističkih religija – mozaičkih religija, nazvanih tako upravo po ovdašnjem protagonistu – bez pripadanja ijednoj od njih možda i jest bio izazov Scottu, odlučnom pronaći čvrstu dramu u njoj. Nakon što je prošla kroz ruke četvorice scenarista, uključujući i najvećeg script-doktora Hollywooda Stevea Zailliana, vjerojatno mu je djelovala tako. Čini se da je smatrao kako može ispričati priču o dva brata koji postaju nesmiljeni suparnici na podlozi biblijske ikonografije i dobiti najbolje od oba svijeta.

Samo, da je u ovoj priči postojao ekvivalent Ghassana Massouda u ulozi Saladina iz “Kraljevstva nebeskog”, imali bismo posla sa stvarno spektakularnim sukobom dviju religija iz kojeg je proizašao svijet kakvog danas poznajemo. Ali u “Egzodusu” nema religija – ni etablirane egipatske, a ni nastajuće hebrejske

 

Samo, Egzodus (kako se film trebao zvati, prije nego što se ispostavilo da prava na taj naslov nisu dostupna) nije ni jedno ni drugo, barem ne u inačici koja je dospjela u kina. Odviše intiman da bi bio očekivani spektakl i odviše raskošan da bi svome intimnom tumačenju dao priliku da preuzme glavnu riječ, ovo je film koji se najvećim dijelom trajanja nalazi u procjepu između tih dviju tendencija – procjepu koji se počesto sklopi nad njim kao razdvojeno Crveno more.

 

Možda taj problem nije bio tako teško uočljiv već od samoga početka. Priča Izlaska hebrejska je legenda, lišena historiografskog i arheološkog utemeljenja, što nije naročito sporno čak ni među zagriženijim biblijskim povjesničarima. Egzodus je pak prikazuje kao povijesnu priču, trudeći se naći psihološko utemeljenje za mesijanstvo Mojsija, te racionalno obrazloženje za ono što u priči jesu i nužno moraju biti čuda. Film nastoji izmiriti neizmirljivo.

 

Scottov pristup dio je šireg problema današnje kinematografije – naše vrijeme kao da ne zna što tvori temelje epskog pripovijedanja, niti ga je voljno prihvatiti kao takvo. Mojsijevo poslanje danas kao da ne može izravno potjecati od Jahve: ono mora biti prikazano kao subjektivno, mistično iskustvo, sa svim potencijalnim dvojbenostima koje iz njega proizlaze.

 

A Mojsijevo predvodništvo ne može biti utemeljeno na Božjem planu za svoj izabran narod, nego uvjetovano nepravdama koje mu Faraon u svojoj djetinjastoj drskosti nanosi. Egzodus je ep koji to nije.

 

To što film donekle još i funkcionira ipak vrijedi pripisati Scottu, razmjerno uživljenom u pričanje svoje nestabilno postavljene priče – te Christianu Baleu. Iako nipošto neće postati ničiji pojam Mojsija, ikonografski jednako zadanog u popularnom poimanju od Michelangela do Charltona Hestona, njegov egipatski vojskovođa koji otkriva da mu je pravo ime Moše u sebi nosi svu onu gorljivost i nepokolebljivost koje odlikuju najbolja Baleova izdanja. Lišen monumentalne potpore Starozavjetnog Boga u glavnoj ulozi, Egzodus je gledljiv uglavnom zbog Balea.

 

To ne vrijedi za inače izvrsnog Joela Edgertona u ulozi Ramzesa II. (Usput, Biblija nikad ne navodi o kojem se faraonu u priči o Izlasku radi, ali čini se da je DeMille bio dovoljan presedan za historiografsko utemeljenje ovog scenarija.) Da je priča barem imala snage utemeljiti staru egipatsku religiju kao nešto istinsko u vremenu i prostoru koji opisuje, pa prikazati način na koji faraon jest bio utjelovljenje boga u kojeg njegovi sljedbenici vjeruju, doista bismo imali posla s bogovima i kraljevima.

 

Ali Ramzes II. ni trenutka nije to: on je razmaženi sin, on je ljubomorni brat, on je ožalošćeni otac – ali ni trenutka nije Faraon s velikim ”F”.

 

Možda jednog dana dobijemo film koji će znati spojiti nespojivo, religijsku i faktičku povijest, sa zanimljivijim tangentama priče o mesiji za čije postojanje nemamo nijednog dokaza – osim činjenice da je zaslužan za oblikovanje cjelokupnog svijeta koji nas okružuje. Zbivanja koja ovdje gledamo nemaju tu svjetotvornu snagu. Budući da ne želi biti mit, a ne može biti povijest, film Egzodus: Bogovi i kraljevi ostaje samo dokaz da je za epski spektakl ipak potrebno više od sastavnica koje dobro izgledaju na papiru.