”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jurgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]
Globalizacija ravnodušnosti
Draga braćo i sestre,
korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). [Read more…]
Adam i Krist
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio […], onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem. Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove…
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka…
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Uvoz Tijela Kristova
– Imate nešto za prijaviti? – pukao bi carinik da ne zapita.
– Sve vam piše u papirima. Evo tu je dispozicija za uvoz, tu je i komercijalna faktura… – pukao bi i vozač da mu ne spusti.
– Ne pitam vas za papire. Ne zanima mene ono što piše nego ono što vozite.
– Pa vidite da vozim Scaniju. Treba vozačka, prometna?
Objavljen je podatak da se u Hrvatsku iz Poljske i Nizozemske godišnje uveze hostija u vrijednosti od oko 32 tisuće dolara. Je li to znak da Crkva i njezini krupni poslovni partneri, klanjajući se zlatnom teletu slobodnog tržišta, rade na uništenju domaćih malih proizvođača Tijela Kristova?
– Vi to mene pravite budalom? Dobro… Parkirajte onda Scaniju tu sa strane, pa da vidimo kakvog sve blaga ima u njoj!
– Ma kakvo blago… Samo Tijelo Kristovo.
– Sve ima svoju vrijednost. Hajde, parkirajte!
– Niste valjda boljševik pa da ćete me sad tu gnjavit zbog Tijela Kristova?
– Vi stvarno mislite da sam ja kreten? Toliki kamion, a u njemu, kažete, samo jedno tijelo? Hajde, parkirajte sa strane i sačekajte!
– Bojim se da se nismo razumjeli. Nije unutra samo jedno Tijelo. Ima ih koliko vam Bog hoće. Pun kamion.
– A koliko tijela točno ima?
– Ne znam ni ja. Piše vam u papirima.
– U kakvom su stanju tijela? Zaleđenom?
”Gospon carinik, pa jeste li vi kršteni? Tko je još vidio zaleđene hostije?! Hostija, to jest Tijelo Kristovo se dobiva pečenjem tijesta miješenog od pšeničnog brašna i bistre vode, ali vi ste očito stari komunistički kadar kad to ne znate… Eh, žalibože tko nam radi u državnim službama!”
– Gospon carinik, pa jeste li vi kršteni? Tko je još vidio zaleđene hostije?! Hostija, to jest Tijelo Kristovo se dobiva pečenjem tijesta miješenog od pšeničnog brašna i bistre vode, ali vi ste očito stari komunistički kadar kad to ne znate… Eh, žalibože tko nam radi u državnim službama!
– A vi ste toliki katolik da ne razlikujete hostiju od Tijela Kristova! Hostija, koliko ja znam, postaje Tijelo Kristovo tek činom posvećenja, a ne činom pečenja… Eh, žalibože tko nam prevozi sakralne artikle! I žalibože što sve uvozimo!
– Ipak ste vi komunjara. Samo komunjarama smeta Tijelo Kristovo!
– Vi to mene hoćete zavaditi s Kristom, Gospodinom našim? Pa znate li vi da je Isus bio prijatelj carinika, iako su mu to mnogi zamjerali?
– Nije ni čudo da su mu zamjerali. On prema vama prijateljski, a vi prema njemu ovako…
– Kako?
– Boljševički. Smeta vam što ga vozim. Vi biste Hrvatsku bez Tijela Kristova…
– Ma ne smeta mi što ga vozite, već mi nije jasno zašto ga uvozimo.
”A vi ste toliki katolik da ne razlikujete hostiju od Tijela Kristova! Hostija, koliko ja znam, postaje Tijelo Kristovo tek činom posvećenja, a ne činom pečenja… Eh, žalibože tko nam prevozi sakralne artikle! I žalibože što sve uvozimo!”
– Smeta vama sloboda tržišta! I to zato što ste komunist! Ne možete mene prevariti… A ne možete, sve i da hoćete, ni zaustaviti uvoz Tijela Kristovog! Prošla su vaša vremena kad ste religiju mogli proglašavati opijumom za mase i kad ste prijevoz ovakve robe mogli tretirati kao šverc narkotika!
– A došla su, vidim, vaša vremena kad je uvoz hostija postao uhodan posao… Hajde, ovjerite te papire kod kolege i sretan vam put!
– Šta je: nećete pregledati kamion? Toliko vam smeta Tijelo Kristovo da ga ne možete ni očima vidjeti? Hoćete jednu vrećicu, da vam se nađe?
– Rekao sam: sretan put!
Ako vam ovakav dijalog na nekom hrvatskom graničnom prijelazu zvuči nevjerojatnije od nedavno objavljenog podatka da Vjerna Naša godišnje uveze hostija u vrijednosti od 32 tisuće dolara, onda je krajnje vrijeme da pođete po svetu pričest. I da hostiju po propisu držite na jeziku, a jezik po mogućnosti za zubima. I da vas, dok se Tijelo Kristovo polako rastapa pod vašim nepcem, mine želja da župnika zapitate je li hostija naša domaća ili je uvezena iz turbokatoličke Poljske ili iz niti trećinski katoličke Nizozemske.
U crkvi ste, zaboga, a ne na tržnici. I hranite se mističnim Tijelom Kristovim, a ne jedva odmrznutim voćkama koje vam je netko uvalio kao domaće, jutros ubrane. Ne bojte se, neće vam se od holandske hostije skiseliti lice kao da ste zagrizli kajsiju kojoj su majstori uzgajivači pogodili i boju i oblik, ali su, za nevolju, promašili okus. Jer hostija se, znate i sami, ne grize.
Računa se da pristojan vjernik neće zabadati nos u crkvene poslove, pa iskapati podatke o malim domaćim proizvođačima čija hostija košta četiri lipe i o velikim trgovcima koji Tijelo Kristovo dilaju na vreće, i to po skoro dvostruko većoj cijeni. I da mu zbog tih nekoliko pišljivih lipa po komadu neće zazvučati licemjerno sva ona popovanja kaptolskih tumača crkvenog socijalnog nauka o bezdušnom krupnom kapitalu koji uništava male proizvođače i sitne trgovce
Računa se stoga da će čestit vjernik radije pregristi jezik nego postavljati nepotrebna pitanja o trgovini hostijama za koju je sve do sada nije ni znao da postoji. I da će i nakon objavljivanja podatka u uvozu hostija živjeti u uvjerenju kako ono što prima kao Tijelo Kristovo potječe iz samostanske radinosti časnih sestara, a ne iz neke velepekare Bogu za Karpatima ili negdje ispod razine Sjevernog mora.
Računa se da vjernika ne kopka đavlija znatiželja i da neće krenuti u internetsku potragu za trgovcima duhovnom hranom, da neće pretvarati zlote u kune i uspoređivati cijene paketa hostija u poljskim i hrvatskim veletrgovinama koje posluju ”isključivo sa župnim uredima, svetištima i ostalim katoličkim crkvenim ustanovama“, te da nakon nekoliko jednostavnih računskih operacija neće doći do brojke od oko 6 milijuna uvezenih hostija koja odgovara onoj objavljenoj sumi od 32 tisuće dolara.
Računa se da pristojan vjernik neće zabadati nos u crkvene poslove, pa iskapati podatke o malim domaćim proizvođačima čija hostija košta četiri lipe i o velikim trgovcima koji Tijelo Kristovo dilaju na vreće, i to po skoro dvostruko većoj cijeni. I da mu zbog tih nekoliko pišljivih lipa po komadu neće zazvučati licemjerno sva ona popovanja kaptolskih tumača crkvenog socijalnog nauka o bezdušnom krupnom kapitalu koji uništava male proizvođače i sitne trgovce.
Računa se s tim da istinskoga kršćanina u njegovoj iskrenoj vjeri neće poljuljati nikakvi sumnjivi poslovi, kako oni s hostijama, tako ni oni s oniksom.
Jer vjera je ionako u vama, a ne u onome što vam prodaju. Ili podvaljuju.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Sretno, sretno, sretno!
Najčešća riječ koju smo slušali, čitali i gledali prelaskom iz Stare u Novu godinu jamačno je sretno. Sretno u 2014. u svim mogućim jezicima, tekstovima i kontekstima. Dok smo poznanica i ja jedna drugoj u uho cvrkutale to sretno, sretno, sretno na prvom ovogodišnjem susretu, željela sam biti originalna. I izrekla sam drugu najčešću riječ koja se u takvoj prigodi može čuti: “Zdrava mi bila!” Na to me dugogodišnja predsjednica slovenske udruge Europa Donna, po zanimanju liječnica, koja je prije nekoliko desetljeća preživjela i pobijedila rak dojke, prekinula: “Ako si sretan, onda si i zdrav!”
Dakle, ako si sretan, tada si i zdrav. Zato treba razmišljati o sreći, o njoj govoriti i pisati, a nadasve biti sretnim. “Sretna i zadovoljna majka najljepši je poklon svom djetetu”, piše na plakatu koji sam, još davno, nalijepila na vrata WC-a. Neka to pročita svatko tko ulazi kamo ulazimo po nekoliko puta dnevno!
A biti sretnim nije tako jednostavno kako se čini. Naime, sreća stanuje u duši.
Mijenjale su se civilizacije, od hodanja na sve četiri došli smo do hodanja po Mjesecu, a duša, u kojoj caruje nesvjesno, stanuju i burkaju se naši osjećaji, nije se gotovo nimalo promijenila. S njom se dogodilo nešto drugo, nešto što mnogi shvaćaju kao najveću katastrofu čovječanstva.
Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili
Teška bolest koja prožima sve naše teškoće jest − “gubljenje duše”, u što je u knjizi Njega duše* uvjeren jungovski psihoterapeut, muzikolog i teolog te dugogodišnji franjevački redovnik, a sada slavni pisac Thomas Moore. On tvrdi: “Zanemarena se duša ne povlači, već se simptomatički manifestira, ovisno o vanjskim okolnostima, u prepuštanju razuzdanosti, nasilju i gubitku smisla. Simptome pokušavamo izdvojiti ili izbrisati, a osnovni je problem u tome što smo izgubili mudrost o duši, ali i svoje zanimanje za nju.
Govorim o kulturi takozvanog “razvijenog društva”. Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili.
Kada sam 1992. godine na TV Sloveniji otpočela s prvim slovenskim talk-šouom Muškarci, žene, nije se sumnjalo samo u gledanost takvih razgovora, već i u to da bi itko htio govoriti o temama duše, koje su mene, kao voditeljicu emisije, zanimale.
A gosti su rado dolazili. U drugoj je emisiji, posvećenoj upravo sreći, jedan inozemni živući erudit rekao: “Sreća nema previše veze s intelektom. Ona je nadasve čuvstveno stanje, stvar srca, a intelekt je u glavi… Intelektualci su, što se tiče te riječi, sramežljivi, kao da se radi o nečemu ispod njihove razine. Skoro da im je ispod časti govoriti o nečemu tako jednostavnom poput sreće.”
Lomi se stara neoliberalistička i pohlepna materijalistička paradigma, rađa se nov svijet u kojem riječ sreća i njezino ostvarivanje ponovno dobivaju na značaju. Sve nas je više koji zahtijevamo drugačije mjerenje društvenog blagostanja, ne više nacionalnim BDP-om, već dobrobriću svih nas. Slično onome u Butanu, gdje mjere sreću svih svojih građanki i građana.
Istočnjački učitelji, kao i zapadnjački mudraci, tvrde da je sreća stanje duše, za što je bitan unutarnji mir, koji postižemo meditacijom i djelovanjem uma. Tvrde i da se sreću može naći samo u sebi, duboko unutra. Sretni smo kada više nemamo želja i čežnji, te kada sve prihvaćamo takvim kakvo jest. “Međutim, novija psihološka istraživanja pokazuju da su Buda i Epiktet** oko tog pitanja malo pretjerali.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma
Za nekim stvarima vrijedi čeznuti, a sreća djelomično dolazi i izvana, naravno, ako znate gdje trebate tražiti”, napisao je profesor Jonathan Haidt*** u odličnoj knjizi Hipoteza o sreći. U njoj je krenuo na putovanje od antičke mudrosti i filozofije pa do pokusa u modernoj znanosti. Putovanje koje me najviše zanima, mene, mistički usmjerenu poetsku dušu koja traga za mudrošću i sućuti, ali i racionalnu znanstvenicu, suosnivateljicu Društva za kognitivnu znanost.
Slovenski je krasan jezik, a tvorba riječi mnogo nam govori o njihovu sadržaju. Pogledajmo spomenutu riječ sreća. U slovenskom jeziku riječ sreća dolazi od glagola sretati (srečat, srečevati). Sretni smo ako se srećemo. Sami sebe i druge.
Kineska poslovica kaže: “Učenje u samoći planina nema takvu vrijednost kao ono kada sjedneš na raskrižju putova i osluhneš što govore ljudi.” Nekoga stvarno sresti može samo onaj tko stvarno zna slušati! A stvarno sluša samo onaj koji ljubi! Sreća se rađa kroz odnose i tada odlazi k onima koji se otvaraju prema ljudima. Dakle, važan ključ za sreću jesu drugi!
U pravu je bila liječnica s početka zgode, koja me je prekinula rekavši: “Tko je sretan, također je zdrav!” To potvrđuju mnogi znanstveni pokusi i brojne životne priče. Siromašna crnkinja, koja pjeva u crkvenom zboru i osjeća se prihvaćenom u zajednicu, mnogo je sretnija od bijelog bogataša koji, zatvoren u četiri zida, sjedi pred računalom i povećava iznos na svojem bankovnom računu − napisao je Haidt. To vidimo u svojoj okolini.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma, a ne samo sebičan gen.
Rečeno kratko i jednostavno: povezujmo se. Nemojmo biti sebični! Održavajmo dobrosusjedske odnose i njegujmo prijateljstva! Budimo dobri partneri, jer statistika pokazuje da vjenčani i oni u dugotrajnim vezama duže žive. Zato što su sretni, hehe…
____________________
* Thomas Moore, 1940, Detroit, USA: Njega duše, 1992., o filozofiji života i njezi duše u svakodnevnom životu, kako njegovati dubinu karaktera, mir i dubinu duše.
** Epiktet, (55.-135. god. n.e.) grčki filozof, predstavnik kasnijeg stoicizma, u svom učenju naglašava potrebu za milosrđem, pokornošću i poniznošću, ali i čovjekovoj dužnošću da oblikuje vlastiti karakter.
*** Jonathan Haidt, New York, 1963., američki socijalni psiholog, bavi se i moralnom političkom psihologijom.
Pravo na različitost
Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, treba da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti. Naš identitet nikad nije samo naš: on je drugome ”drugi” jednako kao i što je identitet drugoga nama ”drug” sve dok ga ne pripitomimo i ne prisvojimo.
Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti. Ova suprotstavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije. Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite, kao i drugosti drugog. Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja” svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja” se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugom i jesam – drugi.
Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra.
Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra
Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga. Uvažavati druge znači poštovati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.
Kada pristajemo svijet dijeliti na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni, ‘‘mi’‘ smo, dakako, ispravni, normalni, isti, a ‘‘oni’‘ su oni ‘‘drugi’‘: ne samo različiti od nas, nego najčešće, kako mislimo, i nama inferiorni. Srbi Hrvatima i Hrvati Srbima, kršćani muslimanima i muslimani kršćanima, vjernici nevjernicima i nevjernici vjernicima, muškarci ženama i žene muškarcima itd.
Dakako, sve ovisi iz koje perspektive promatramo: onima tko su za nas ‘‘drugi’‘ i mi smo to isto njima. Između nas i drugih, bez obzira na to s koje smo strane, odnos moći. A moć koja sebi prisvaja prava bez dužnosti, počiva na ‘‘imati’‘. Ne na ‘‘biti’‘, ne na prepoznavanju.
Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uza svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegija prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.
Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama? Dok sve to ‘‘imamo’‘, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.
Bojimo se onih koji su različiti od nas jer se bojimo naših vlastitih mogućnosti da sami budemo drukčiji, da dopustimo da nas ljudi i život mijenjaju, da se prepustimo dinamici sazrijevanja, trajnoga rasta i otkrivanja.
Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih
Svijet dijelimo na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas jedinstva. Jedinstva u kojem pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kojoj su sve mogućnosti otvorene.
Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima.
A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću.
Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi.
Moje najdublje ‘‘ja’‘ ne može biti obuhvaćeno nikakvim ‘‘mi’‘. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ‘‘ja’‘ više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.
Jedino ‘‘mi’‘ koje doista postoji, jest ‘‘mi’‘ kao zajednički nazivnik ljudskim bićima. A i to ‘‘mi’‘ tijesno je povezano s cjelokupnošću živih bića, svemira, života. S Bogom samim koji daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima i da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, nad istima i drukčijima.
Za dijalog s drugima nismo kadri prije nego što zapodjenemo dijalog sa samima sobom, prije nego što sebi priznamo da i u nama prebiva mnoštvo glasova u prijeporu, pa ih je razabirati pritom ne dajući prednost jednom glasu dok ne čudnemo i druge.
Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku
Drugi nam može značiti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznajući mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se čine po sebi razumljivim. Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili čak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom.
Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih.
Dakako, ima zgoda kad nam vlastita uvjerenja nalažu reći Ne, ali to razgovor ne čini nedijalogičnim. Razgovarati s drugim ne znači nastojati da on bude istoga mišljenja kao i ja, nego znači ozbiljno uzeti u obzir njegovu istinu te biti kadar učiti od njega. Tek tada možemo ne samo izraziti našu vlastitu samostojnost, nego i prihvatiti samostojnost drugoga.
Prihvatiti dijalog s drugima znači prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedničke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budući da smo dionici različitih iskustava, ne dajmo da nas to ograničava, nego nek nas učini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.
Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo drukčijemu.
Razlike između ‘‘ja’‘ i ‘‘ti’‘, ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘, između vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, prirode i kulture potječu od našega uvjerenja da možemo biti izgovoreni tek jednim glasom. Međutim, u polifoniji svijeta mnoštvo je glasova u kozmičkom skladu.
Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku.
A jedan je jedini kralj u kraljevstvu dijaloga: slušanje.
Papa zaključio Godinu vjere
Na svetkovinu Krista Kralja, posljednje nedjelje u liturgijskoj godini, na Trgu sv. Petra u Vatikanu papa Franjo zaključio je Godinu vjere. U homiliji je, javlja IKA, Papa pozvao Crkvu i svakoga pojedinog vjernika da u Kristu prepoznaju središte stvaranja, Božjega naroda, središte povijesti i čovječanstva. No, ponajprije, pozvao je sve vjernike da usprkos vlastitim ograničenjima ponovno stave Krista u središte vlastitog srca te tada s potpunom sigurnošću mogu računati na Božje milosrđe. Isus, rekao je Papa, izgovara samo riječi oprosta, a ne osude.
Okružen s 1200 koncelebranata i pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, Papa se na početku mise poklonio pred prvi put javno izloženim relikvijarom, u kojem se čuvaju ostaci koji se pripisuju svetom Petru. Prije mise, prema Papinoj želji, među okupljenim vjernicima organizirano je prikupljanje pomoći za stanovništvo Filipina pogođeno tajfunom Haiyan.
”Krist je i središte Božjeg naroda”, rekao je Papa. ”Krist je brat oko kojeg se okuplja narod, koji preuzima brigu za svoj narod, za sve nas, po cijenu vlastitog života. U njemu mi smo jedno: samo jedan narod; ujedinjeni s njim, dijelimo njegov put, istu sudbinu. Jedino u njemu, u njemu kao središtu, imamo identitet kao narod.
Krist je i središte povijesti čovječanstva i središte povijesti svakoga čovjeka. Njemu možemo povjeriti radosti i nade, žalosti i tjeskobe svoga života. Kad je Isus u središtu, i najmračniji trenuci našega života bivaju obasjani svjetlom, i on nam daje nadu”, rekao je Franjo.
Na završetku mise Papa je predao apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, koja će biti predstavljena na tiskovnoj konferenciji u utorak 26. studenoga. Osobno iz Papinih ruku primili su je predstavnici svih događanja upriličenih tijekom ove Godine vjere, sa svih pet kontinenata, među kojima su japanski umjetnik Etsuro Sotoo, poljska slikarica Anna Gulak te novinari zbog svoje velike zauzetosti i predanja službi.
U nagovoru prije molitve Anđeo Gospodnji Papa je pozdravio sve hodočasnike, obitelji, župne skupine, udruge i pokrete, koji su došli iz brojnih zemalja, sudionike Nacionalnoga kongresa o milosrđu, a poseban pozdrav uputio je ukrajinskoj zajednici, koja je obilježila 80. obljetnicu Gladomora, “velike gladi” pod sovjetskim režimom od koje su pomrli milijuni ljudi.
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8