autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kultura i smrt Boga

Autor: Autograf.hr / 20.02.2015. Leave a Comment

kultura_i_smrtTerry Eagleton, ugledni teoretičar kulture i mislilac, u ovoj poticajnoj knjizi istražuje kontroverzije, teškoće i značaj suvremene potrage za zamjenom Boga te nudi prikaz odnosa kulture i religije koji se mijenjaju. Kako živjeti u svijetu koji je navodno bez vjere i suočen s opasnošću vjerskog fundamentalizma, pita se autor. Baveći se nevjerojatno širokim rasponom ideja, pitanja i mislilaca, od prosvjetiteljstva do danas, Eagleton govori o stanju religije prije i poslije 11. rujna, o ironiji koja okružuje ulogu zapadnjačkoga kapitalizma u stvaranju ne samo sekularizma nego i fundamentalizma, kao i o nedostojnim surogatima za Svemogućega izmišljenima u postprosvjetiteljskome razdoblju.

 

Autor se u knjizi “Kultura i smrt Boga” osvrće na jedinstvene sposobnosti religije, mogućnosti da kultura i umjetnost u suvremeno doba ponude put prema spasenju, na utjecaj takozvanog rata protiv terorizma na ateizam, kao i na još mnoštvo tema važnih onima koji zamišljaju budućnost u kojoj se uspješno razvijaju pravedne i suosjećajne zajednice.

 

Lucidan, elegantna stila i zanimljiv na već uobičajen način, Eagleton nudi prikaz suvremene misli koji ujedno služi i kao pravodobna, nasušno potrebna intervencija u našu opasnu političku sadašnjost.

U ovom sadržajnom i složenom djelu (…) Eagleton vješto istražuje promjenjive odnose uma, religije, kulture, mita, umjetnosti, tragedije i modernoga smisla za apsurdno, a sve to izražava oporom duhovitošću i provokativnim epigramima… Eagletonovi uvidi posebice su primjereni danas, kada se Zapad sukobljava s preporođenim islamom za koji je Bog i te kako živ.

 

Kirkus Reviews

 

***

 

Terry Eagleton,utjecajni teoretičar i jedan od glavnih marksističkih kritičara svoje generacije, trenutačno je profesor engleske književnosti na Sveučilištu u Lancasteru u Engleskoj i na Sveučilištu Notre Dame u Sjedinjenim Američkim Državama. Napisao je četrdesetak knjiga o temama kao što su književna teorija, postmodernizam, religija, politika i ideologija. Eagletonova djela dosad objavljena na hrvatskom jeziku: Književna teorija (SNL, 1987.), Ideja kulture (Jesenski i Turk, 2002.), Teorija i nakon nje (Algoritam, 2005.), Sveti teror (Jesenski i Turk, 2006.), Smisao života (Jesenski i Turk, 2008.), Razum, vjera i revolucija (Naklada Ljevak, 2010.), O zlu (Naklada Ljevak, 2011.), Zašto je Marx bio u pravu (Naklada Ljevak, 2011.) i Nevolje sa strancima (Algoritam, 2011.).

 

Naslov: Kultura i smrt Boga

Autor: Terry Eagleton

Prijevod:  Petra Štrok
Izdavač: Naklada Ljevak
Godina izdanja: 2/2015.
Broj stranica: 256 str.

Uvez: meki uvez
ISBN 978-953-303-802-5

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info).

 

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Bog, kritičar, kultura, Moderna vremena info, religija, Terry Eagleton

Dirljiva Márquezova knjiga

Autor: Denis Derk / 15.01.2015. Leave a Comment

Gabriel Garcia Marquez Nisam došao držati govorProšlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.

 

Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.

 

U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.

Márquez je dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života

 

Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.

 

Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.

 

Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.

 

U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.

Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”

 

Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.

 

Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.

 

Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Caracas, Denis Derk, film, Gabriel García Márquez, izdavač, knjiga, Kolumbija, kritičar, Latinska Amerika, Nobelova nagrada, pisac, portal, Predskazanje, scenarij, Večernji list, Veljko Bulajić

Rat je idiotska pucnjava

Autor: Branimir Pofuk / 11.11.2014. Leave a Comment

Prije rata pijanist, a u ratu austrougarski časnik Paul Wittgenstein bio je tek četvrti dan na istočnom frontu u Galiciji kada mu je 23. kolovoza 1914. ruski metar razmrskao desni lakat. Petog dana probudio se bez ruke i kao zarobljenik ruske carske vojske koja je, baš dok je njemu kirurg u žurbi zašivao ranu, na juriš zauzela grad Krasnystaw i austrijsku vojsku u njemu.

 

Već u toj prvoj ruskoj galicijskoj ofanzivi zarobljeno je oko sto tisuća austrougarskih vojnika. Mnogi od njih neće preživjeli marševe, glad, bolesti i težak rad u logorima po čitavoj Rusiji, sve do Sibira, gdje je, onako sakat, s još nezacijeljenom ranom, završio i Paul Wittgenstein, pijanist, ali i jedan od najbogatijih ljudi čitave Europe.

 

Godinu dana ranije umro je njegov otac Karl Wittgenstein, austrijski “kralj željeza”. Paulu i njegovoj braći i sestrama ostavio je silan imetak. No, čak i tako bogatoj i moćnoj obitelji trebat će više od godinu dana da svog ranjenog brata i sina vrati kući.

Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!

 

A ta kuća bila je bečka palača u kojoj se okupljala umjetnička elita, u koju su kao kućni prijatelji, svaki u svoje vrijeme, zalazili Johannes Brahms i Richard Strauss, u koju je ukućane dolazio portretirati Gustav Klimt, a sve uz žubor Vrela života koje je Karl Wittgenstein 1905. osobno naručio od mladog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. (Usput, pola stoljeća kasnije, na dražbi ostatka ostataka blaga Wittgensteinovih, sam će Meštrović to svoje vrijedno rano djelo otkupiti i proslijediti ga u Drniš, gdje i danas stoji u gradskom parku.)

 

Ipak, u toj palači nisu odrastali sretni ljudi. Čak dvojica Karlovih sinova počinila su samoubojstvo u cvijetu mladosti. Johannesovu je smrt 1902. godine obitelj zamaglila tajnovitom pričom o nestanku na jednom američkom jezeru, ali Rudolf se 1904. godine vrlo javno i demonstrativno otrovao usred jednog berlinskog bistroa.

 

Konrad, rođen 1878., jedini je donekle slijedio oca u svijetu čeličana i burzi, pa ga je početak Prvog svjetskog rata zatekao u SAD-u, gdje je mogao mirno i ostati.

 

Ali, odlazak u rat predstavljao je najvišu dužnost i čast za sve Wittgensteine, uključujući i ženski dio obitelji. Majka i sestre silno su se bojale da će njihov najstariji sin i brat Konrad iz Amerike zakasniti u rat.

 

No, Konrad se vratio na vrijeme, taman da pred sam kraj rata ode na zapadnu frontu i na obali rijeke Piave metkom iz svog časničkog pištolja sam sebi prosvira glavu. Za grob mu se ne zna, a o njegovoj smrti različite grane obitelji kasnije su pričale različite priče: u jednoj je Konrad uzoran časnik kojem je smrt bila draža od sramote poraza i predaje. U drugoj je humanist koji se suprotstavio nadređenom koji je njegove vojnike želio poslati u besmislenu smrt, pa se ubio da izbjegne prijeki sud. A u trećoj je Konrad bio taj koji je vojnike poveo u suludi juriš, a oni su mu otkazali poslušnost i ostavili ga samog pred talijanskim topovima, gdje se od srama i očaja ubio.

 

U ratu je bio i najmlađi Ludwig, koji će kasnije postati veliki filozof i najslavniji Wittgenstein, ali on je doista priča za sebe, jedna od mnogih koje su ispričane u knjizi Alexandera Waugha “Kuća Wittgenstein – obitelj u ratu” koju je nedavno, u prijevodu Maje Šoljan, izdala kuća Vuković&Runjić.

Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?

 

No, vratimo se Paulu koji je već u stočnom vagonu na putu prema Sibiru odlučio da će i tako jednoruk ostvariti prijeratnu ambiciju i san o svjetskoj pijanističkoj slavi. Veliko bogatstvo u tome će mu kasnije itekako pomoći, osobito kada mu najveći skladatelji tog doba, poput Ravela, Straussa i Prokofjeva, za ogromne honorare budu pisali komade za lijevu ruku.

 

Ali, u sibirskom zatočeništvu život mu je najprije spasila od oca naslijeđena tvrdoglavost i čelična volja. Buduća karijera Paula Wittgensteina počela je u kutu logoraške sobe gdje je na drvenom sanduku ugljenom nacrtao tipke na kojima će mjesecima svirati po notama iz svojih sjećanja. Prve koncerte kao jednoruki pijanist Wittgenstein je održao već 1917., ali jednako mu je važno bilo da se vrati u rat, ovaj put na zapadni front, barem kao pobočnik nekog zapovjednika.

 

Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!

 

Wittgensteini su, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, hrlili u rat. Bojni zov domovine bio je dužnost koja se ne dovodi u pitanje. Ali, onda se 1938. njihova draga katolička domovina Austrija bacila u krilo Hitlerova Reicha i taj već drugi pokršteni naraštaj obitelji Wittgenstein s užasom je shvatio da će ih nacisti tretirati kao “čiste Židove”.

Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće. A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava

 

Njihova ratna odlikovanja odjednom su postala bezvrijedna, a njihovi udovi i životi prljavo smeće, nedostojno žrtve na oltaru domovine. Wittgensteini su od svoje dojučerašnje domovine sada morali vlastite živote otkupljivati suhim zlatom. Doslovno!

 

Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?

 

Pa tako što ih netko uvjeri da su sami po sebi beznačajni i sitni prema nečem tako velikom i svetom kao što je država ili domovina. Ili rat! To su komunisti radili Jugoslavenima, to nacionalisti sada rade svakom od južno-slavenskih naroda pojedinačno, istom se poslom u svijet sada ozbiljno bave islamisti, a čim ponestane dobrovoljaca, države šalju pozive u čiju je valjanost i opravdanost protuzakonito sumnjati.

 

Pokušajte se u mislima uzdići do neke druge točke gledišta, recimo do točke iznad vremena s koje se vidi barem jedno čitavo stoljeće. Odatle će bili prilično jasna i prihvatljivija tvrdnja onog bečkog muzičkog kritičara da je rat idiotska pucnjava.

 

To ne umanjuje slavu i vrline junaka, ni pijetet prema žrtvama. Baš kao i druge velike nesreće i katastrofe, tako i ratovi ljude znaju potaknuti na nevjerojatna djela veća od njihovih sudbina.

 

Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće.

 

A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: autograf.hr, Beč, Branimir Pofuk, Domovinaki rat, Gustav Klimt, Hrvatska, Ivan Meštrović, knjiga, kolumna, Kontrapunkt, kritičar, kultura, muzičar, Neues Wiener Tabglatt, novinar, pijanist, rat, Wittgenstein

Ugled kulturne metropole

Autor: Milan Vlajčić / 26.06.2014. Leave a Comment

Poslednjih nekoliko godina u našim medijima je bučno praćena marketinška kampanja da Beograd dobije značku Evropske prestonice kulture u 2020. Stvar je predstavljana maltene kao čista formalnost: članovi gradske komisije obilazili su svet i javljali o podršci. Od koga? Od onih koji nisu mogli da utiču na izbor. Imali su neke propagandne materijale koji su delovali uopšteno, u stilu lepih obećanja. A iza njih, u surovoj stvarnosti? Zatvoreni muzeji (koji će možda sačekati još koju deceniju da bi bili otvoreni), uništena bioskopska mreža, osirotela pozorišta sa jednom premijerom po sezoni. I sa projekcijom da se do 2020. krene naniže.

 

Ipak, iz Evropske unije stigla je vest da su za 2020. zvanja kulturne prestonice dobile Irska i Hrvatska. Koji gradovi? Umesto glavnog grada (poslednjih godina Slovenija i Portugal nisu odredili svoje glavne gradove, već neke manje), ove zemlje će tek same odabrati koji gradovi će biti kulturne prestonice.

 

Hrvatska ministarka kulture Andrea Zlatar pozvala je sve naseobine sa više od 25.000 stanovnika da se prijave, poštujući uslove i kriterije. Predizbor će biti do 17. marta sledeće godine, a sredinom 2016. će biti određen grad. Postoji uteha za Srbiju: može da konkuriše za neku godinu kasnije. Da vidimo koji će srpski grad dobiti priliku da ponudi nešto osim noćnih divljanja na splavovima, slaninijade, kupusijade i sličnih umotvorina.

Ostavimo sad po strani šta će biti u nekoj budućnosti, u kojoj mnogi od nas više neće biti prisutni (…). Iz našeg nezadovoljstva onim što nam je ponuđeno kao zvanična kulturna politika (retorička pleva, nasleđena iz nekih soc-samoupravnih vremena) ili onim što zatičemo kao ponudu kulturnih zbivanja iz dana u dan teško je prepoznati koliko toga zadovoljava visoke kulturne standarde, bez kojih nema ozbiljnih razgovora o stvaralačkim dometima od trajnijeg značaja

 

Ostavimo sad po strani šta će biti u nekoj budućnosti, u kojoj mnogi od nas više neće biti prisutni (to je kozmička pravda, nema jadikovanja nad tom činjenicom). Iz našeg nezadovoljstva onim što nam je ponuđeno kao zvanična kulturna politika (retorička pleva, nasleđena iz nekih soc-samoupravnih vremena) ili onim što zatičemo kao ponudu kulturnih zbivanja iz dana u dan teško je prepoznati koliko toga zadovoljava visoke kulturne standarde, bez kojih nema ozbiljnih razgovora o stvaralačkim dometima od trajnijeg značaja.

 

Kao kritičar kulture i medija, prisutan u novinama blizu pet i po desetleća (nema bojazni, neću još dugo, na radost mnogih kojima sam na putu bio, u njihovom pobedonosnom usponu ka vrhuncima), poslednjih godina sam naletao na pitanja sa raznih strana, često doslovno na ulici: da li smatram da je Beograd kulturna metropola, zašto nisam zadovoljan dosegnutim i postignutim. Trudim se da suzbijem stid i zadržim građansku razinu ophođenja; da li da se branim time da sam u ovom gradu rođen, proveo ceo vek u njemu?

 

Takve reči lako ne izgovaram. Ali, nervoza koja vlada oko tako postavljenih pitanja samo pokazuje koliko smo ugrozili kritičku percepciju kulture u kojoj dišemo i opstajemo. Trovanje nacionalističkom retorikom, podgrevanje paranoje da nam susedne kulture (do juče bratske, ma koliko mi u tom izrazu prepoznavali preterivanje) nešto prete, oduzimaju, ugrožavaju ostavlja trag. Valja li izneti primere?

 

Kako se približava istorijski datum pucnja Gavrila Principa u austrougarskog prestolonaslednika (i ne samo u njega, ubijena je i njegova supruga sa plodom u sebi, ali to je za mnoge zanemariva sitnica), ispisuju se nebrojeni feljtoni. Na svakom novinskom kiosku nude vam se tri-četiri knjige iz pera ljudi koji nisu istoričari po obrazovanju i profesiji, ali koji pokušavaju da nas ubede kako je obavljen patriotski zadatak, kako bi Veliki rat (tad se nije zvao Prvi svetski, jer se nije ni znalo da će za njim uslediti Drugi) inače izbio.

Kao da deo akademske javnosti nije dobio ono što je tražio. Ali taj deo kulturne ”elite” inače retko zaviruje u pozorište i knjige. Pred njiima su važniji patriotski zadaci. To se videlo i kad je nedavno u 93. godini preminuo ”otac nacije” Dobrica Ćosić. Najstariji list na Balkanu je tom tužnom oproštaju posvetio tri stranice lista (!), a refleksije o književnoj ulozi ovog pisca ponudili su ljudi od kojih nijedan nije književni kritičar ili istoričar

 

Za to vreme na pozorišnim scenama su dve značajne predstave o tragičnoj sudbini Gavrila Principa: ”Mali mi je ovaj grob” Biljane Srbljanović i ”Zmajeubice” Milene Marković. Iza tih izuzetnih ostvarenja, osim nekoliko rutinskih recenzija, ostao je priličan muk.

 

Kao da deo akademske javnosti nije dobio ono što je tražio. Ali taj deo kulturne ”elite” inače retko zaviruje u pozorište i knjige. Pred njiima su važniji patriotski zadaci. To se videlo i kad je nedavno u 93. godini preminuo ”otac nacije” Dobrica Ćosić. Najstariji list na Balkanu je tom tužnom oproštaju posvetio tri stranice lista (!), a refleksije o književnoj ulozi ovog pisca ponudili su ljudi od kojih nijedan nije književni kritičar ili istoričar.

 

Uzgred, kad su umirali Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Danilo Kiš, u tom listu (tada sam tamo bio urednik i znam o čemu govorim) za oproštaj od tih velikana bila je dovoljna stranica lista.

 

Govorimo o gubitku kritičke mere i građanske pristojnosti (kakav starinski pojam, poodavno bačen u blato). U vrhu naslovne stranice mladi istoričar (ogradio se, nije mnogo upućen u književnost, ali je mimo te ograde nesmetano krenuo u provaliju) mrtav ladan je napisao da je D. Ć. po značaju i uticaju nadmašio Andréa Malrauxa. Na kom prostoru, rodnoj Velikoj Drenovi ili malo bliže Beogradu, do obronaka Avale?

 

Ako je to prošlo nečije uredničke ruke (a jeste, zato nam je novinarstvo na prepoznatljivom nivou), onda znači da niko nema pojma da je dotični francuski pisac sudelovao i svedočio Kineskoj revoluciji dvadesetih godina, da je u Španskom građanskom ratu bio na strani Republike protiv fašista (kao komandant avijacije), da je bio jedan od vođa francuskog Pokreta otpora, a posle rata neprevaziđeni ministar kulture i tvorac Imaginarnog muzeja, uz desetak  fascinantnih knjiga. Da je samo napisao kratak roman ”Altenburški orasi” (sve njegove knjige su u nas objavljene), bilo bi dovoljno. Toliko o tom provincijskom poređenju, koje dovoljno govori o klaustrofobiji koju neguje veliki deo naše akademske elite.

U ovoj maloj zemlji na Balkanu ima ukupno 114 filmskih festivala, međunarodnih smotri, programskih celina. Podatak je uzet iz arhive Ministarstva kulture, gde se slivaju zahtevi za sufinansiranje. Samo u glavnom gradu ima petnaestak festivala te vrste, a tome valja dodati književne festivale (od Krokodila do opskurnih smotri kultura pravoslavnih zemalja, kao da je oznaka pravoslavno neka vrednosna odrednica)

 

Jednu kulturnu metropolu ne čine samo institucije (okrnjene i nagrižene iznutra), festivali, jubileji. Bitan je i duh kritičke otvorenosti prema stvaralačkim ostvarenjima drugih, većih ili manjih, kultura svejedno. Taj duh je potisnut na marginu, ali je važno da ga još ima.

 

U ovoj maloj zemlji na Balkanu ima ukupno 114 filmskih festivala, međunarodnih smotri, programskih celina. Podatak je uzet iz arhive Ministarstva kulture, gde se slivaju zahtevi za sufinansiranje. Samo u glavnom gradu ima petnaestak festivala te vrste, a tome valja dodati književne festivale (od Krokodila do opskurnih smotri kultura pravoslavnih zemalja, kao da je oznaka pravoslavno neka vrednosna odrednica). Teško je sagledati šta se sve valja između gradskih zidina uz zvučne najave festivalskih povezivanja u raznim stvaralačkim disciplinama i sa zvučnim programskim praporcima (postmoderno, performans, instalacije, virtuelni i simulakrum svetovi).

 

Neka bude, neka cvetaju svi cvetovi, što rekao klasik Deng Sijao Ping. Nevolja je što tu silesiju događaja, ivenata (event je iz engleskog preseljen u ovu nedođiju, sa gubitkom svakog prepoznatljivog značenja) najčešće ne prati nikakav kritički osvrt ili komentar, ako izuzmemo burazersko-pajtaško tapšanje po ramenu (ponekad u medijima koji su nekad smatrani ozbiljnim).

 

Najčudnije stvari se događaju kad se najave značajni jubileji. Njegoševa godišnjica je protekla muklo, u natezanju da li je Njegoš srpski ili crnogorski velikan, bez obnovljene kritičke recepcije autora koji je ostavio ”Gorski vijenac” i ”Luču mikrokozmu”.

 

Senku na jubilej Miloša Crnjanskog bacio je pokušaj (strastven i sistematičan) da se na nivo jedinstvene romaneskne celine ”Seobe” i ”Druga knjiga Seoba” dignu njegovi polemički, novinsko-publicistički tekstovi iz ”Novog vremena” (prva polovina tridesetih, vreme Obznane i stavljanja komunista van zakona). Da je pisac nešto živ, rekao bi: Nemojte da me branite, molim vas! Jer je sam u svojim ”Embahadama” priznao svoje ideološke grehe i preterivanja. I zbog toga nije postao manji.

Ovih dana grupa mlađih teatrologa sprema se da obeleži godišnjicu (šest decenija) od prvog izvođenja Beckettovog komada ”Čekajući Godota”. Pre desetak godina marljivi istraživač Feliks Pašić je načinio dokumentarnu knjigu u kojoj su o prvom izvođenju ove predstave u ateljeu Miće Popovića svedočili očevici, pisci, kritičari, teatrolozi. Sakupio je dragocene iskaze Mihiza, samog Miće Popovića, učesnika predstave Ljube Tadića, Radeta Markovića…

 

Ovih dana grupa mlađih teatrologa sprema se da obeleži godišnjicu (šest decenija) od prvog izvođenja Beckettovog komada ”Čekajući Godota”. Pre desetak godina marljivi istraživač Feliks Pašić je načinio dokumentarnu knjigu u kojoj su o prvom izvođenju te predstave u ateljeu Miće Popovića svedočili očevici, pisci, kritičari, teatrolozi. Sakupio je dragocene iskaze Mihiza, samog Miće Popovića, učesnika predstave Ljube Tadića, Radeta Markovića…

 

Svi su pričali zanimljivo, duhovito, sa mnogo pikantnih pojedinosti, ali samo oko jednog nisu mogli da se slože: da li to beše 1954., 1955. ili 1956.! Neverovatno, nikom nije palo na pamet da posle underground izvođenja (Beogradsko dramsko pozorište je odbilo gostoprimstvo), kad je stigao domu svom, da zapiše u beležnicu: danas, datum taj i taj, video sam ”Čekajući Godota”! Ali su se zato neki setili (kako, iz kog izvora!) da je Krleža bio mrzovoljan posle probne predstave u Beogradskom dramskom pozorištu. I, kao, to je presudilo. Neverovatna memorija o pogrešnom.

 

Ozbiljnu kulturnu metropolu čine ozbiljni ljudi koji sem sebe i svog ogromnog doprinosa nacionalnoj kulturi moraju da vide i još nekoga.

 

Za kraj ovog osvrta navešću jedan od najeklatantnijih primera zaborava (amnezija se ponekad namerno neguje na ovim prostorima, ali o tome drugom prilikom). Pre dvadesetak godina izbio je požar u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, rekonstrukcija je dugo trajala i onda je jednog dana priređeno svečano otvaranje. U velikom holu, na zidovima, bili su izloženi džinovski foto-portreti svih značajnih ljudi, upravnika, glumaca, od Bojana Stupice do nekih mlađih. Jedino je nedostajala slika prvog upravnika JDP, književnog i pozorišnog kritičara Elija Fincija (više nije bio među živima).

 

Kad sam na tu neprijatnu činjenicu skrenuo pažnju tadašnjem aktuelnom upravniku teatra, on mi je hladno odgovorio: Njega mnogi nisu voleli, a i nije bio mnogo značajan! A Finci je uspeo kao učesnik NOB-e i čovek ogromnog kulturnog ugleda da obezbedi pokretanje JDP i da iz Ljubljane dovede, sa mnogo ubeđivanja tamo gde treba, za umetničkog direktora Bojana Stupicu. To su činjenice, a podleganje amneziji kao stalni princip valjalo bi ukloniti iz temelja kulturne metropole. Kad bi to bilo tako lako!

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Balkan, Beckett, Beo-dijagnoze, Beograd, Feliks Pašić, film, Godot, izdavač, knjiga, kritičar, kultura, Ljuba Tadić, metropola, Mića Popović, Mihiz, Milan Vlajčić, Rade Marković, teatrolog, ugled

Odjavna špica

Autor: Milan Vlajčić / 05.06.2014. Leave a Comment

Meni teče odjavna špica, reče mi jedan prijatelj na ulici, a ja se malo stresoh, jer smo približno godište. Odjavnu špicu valja u životu otpratiti do kraja, a to važi i za bioskopsku predstavu. Nažalost, kao što ste se nebrojeno puta mogli osvedočiti, za devedesetak odsto naših bioskopskih posetilaca odjavna špica nije sastavni deo filma, na prvi nagoveštaj približavanja kraja, uz prerani titl ”prevela Ana Vučković”, golema većina skače na noge lagane i juri ka izlaznim vratima.

 

Ako ste i vi u ovom delu građanstva, možda vam je mlaka uteha u činjenici da su filmski novinari i kritičari, s ređim izuzecima, najbrži u ovom u suštini nekulturnom postupku. I to ne samo u nas.

Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen

 

Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen.

 

Verovatno ste primetili da sve češće veliki filmski projekti više i nemaju uvodnu špicu, nego pune podatke o autorima, umetničkim saradnicima, glumcima, direktorima fotografije, lokacijama na kojima je sniman film možete da doznate tek iz odjavne špice. Iz odjavne špice osrednjeg holivudskog spektakla ”Sahara” sam doznao da sjajnu pesmu iz sredine filma peva senzacionalna pevačica iz afričke državice Benin Angelique Kidjo. Neki filmovi uz samu odjavnu špicu prate i dalje radnju filma, često sa ključnim raspletom priče.

 

Tako je pre petnaestak godina, na festovskoj projekciji Chabrolovog trilera ”Ceremonija” kad je gotovo celo gledalište (dvorana Centra Sava) već bilo u holu, završna sekvenca razotkrila da su ubice pronađene. Kad sam to u foajeu ispričao prijateljima, mislili su da sam dao mašti na volju.

 

Čak i ako ostavimo po strani da neki filmovi nude delove izostavljenog filmskog materijala (to sve češće čine holivudski majstori komedije), čitanje odjavnih špica podozrivijem gledaocu otkriva mnoge stvari. Tako da neki filmovi poput Scorseseovih (”Kundun”) i Bertoluccijevih (”Shattering Sky”) otkrivaju da su umesto Dalekog istoka ili neke druge udaljene zemlje pronašli pogodne lokacije u Maroku.

Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan

 

Čuveni ”Gladijator” Ridleyja Scotta sa Russellom Crowom nije sniman, naravno, u izvornom Colosseumu (rimsko dobro je čuvano kao relikvija), nego nedaleko od prestonice Malte, gde i dan danas služi kao turistička atrakcija.

 

Kad je reč o mjuziklima, iz odjavne špice doznajemo da li glavni glumci sami pevaju ili koriste ”pozajmljene glasove”. Kad sam ove zime odgledao najnoviji film Braće Coen ”Inside Llewin Davis”, jedan od njihovih najboljih, koji govori o sudbini nepoznatog blues pevača, sabrata velikog Boba Dylana, sve vreme sam se pitao: da li glumac Oscar Isaac sam izvodi i peva tu gubitničku deonicu. I Odgovor sam dobio iz odjavne špice: da, na moje veliko zadovoljstvo. Hvala Braći Coen na višestrukom pogotku.

 

Neke špice ne otkrivaju sve, to je diskretno autorsko pravo. Veliki maštar i čarobnjak, mistifikator i snevač Federicko Fellini je posle svog antologijskog filma ”Amarcord” bezbroj puta pričao o svom rodnom Riminiju. O gradiću koji ima posebnu atmosferu i duh mediteranske neponovljivosti. Zapravo to je niz arhetipskih situacija koje je samo genije mogao da pretopi u maštariju o gradovima i ulicama našeg detinjstva.

 

Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku, i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan.

Dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji

 

Manje čuvana tajna bila je čuvena ulica Via Veneto, rimska ulica koja je dobila mitske dimenzije posle Fellinijevog filma ”La dolce vita”. I danas horde turista hrle ka ovoj ulici u nadi da će iza nekog ugla iskrsnuti Marcello Mastroianni sa Anitom Ekberg. Ali Fellini je u studiju načinio rekonstruisanu ulicu, izneverivši neke njene osobine (smanjena strmina).

 

Oni koji vole da prate doprinose umetnika u tehničkim disciplinama (a u filmu je sve povezano sa tehnologijom i njenim unapređenjima) mogu da primete da neki ozbiljni spektakli, koji nastaju na udaljenim tačkama sveta, imaju posebne snimateljske ekipe, ponekad ih je četiri-pet. Kasnije se celokupni snimljeni materijal postprodukcijski doteruje u studiju, te na kraju dobijamo ime glavnog direktora fotografije. Pažljivije oko, ipak, može da primeti da se delovi filma razlikuju u nijansama, što ne mora da znači da je sve ostalo pod kontrolom.

 

Uostalom, dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji. Gledalac ima pravo da ne razmišlja o svemu tome.

 

Da li filmska slika nastaje na klasičnoj 35-milimetarskoj traci (24 sličice u sekundi, 18 u epohi nemog filma) ili je reč o novim, digitalnim kamerama za nekog može da bude čisto akademsko pitanje. Ali film i tehnologija su neraskidivo povezani i prenebregavanje ove veze ponekad ipak ide na uštrb punog sineastičkog zadovoljstva.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: Ana Vučković, Angelique Kidjo, autograf.hr, Beo-dijagnoze, bioskop, Bob Dylan, Federicko Felini, film, gluma, Kanski festival, kolumna, kritičar, Milan Vlajčić, novinar, Ridley Scott, Russell Crow, sekvenca, špica, titl

Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji

Autor: autograf.hr / 06.05.2014. Leave a Comment

knjizevnost_kao_prisjecanjeLovro Škopljanac (Zagreb, 1984.) na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zaposlen je kao (viši) asistent pri Odsjeku za komparativnu književnost (katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti). Područja njegovoga stručnog interesa unutar komparatistike su poglavito književnosti na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku, zatim recepcija i pamćenje književnosti, starija hrvatska književnost, empirijske i kognitivne teorije književnosti.

 

Knjiga Lovre Škopljanca pokušaj je da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo. To je ujedno i pokušaj da se u opticaj teorije recepcije uvede kategorija neprofesionalnog čitatelja i da joj se prida stanovit teorijski dignitet, ako ništa ono da bi se porazmislilo o jazu što je dijeli od profesionalnih čitatelja — izdavača, kritičara, znanstvenika i sveučilišnog življa.

 

U eri kada s nedostacima, slabostima, nedovoljnosti i nekompetenciji čitateljskih navika upućuju i sasvim konkretna statistička istraživanja, zanimljivo je vidjeti što od nekadašnje školske prisile, ali i naknadnih vlastitih slobodnih čitateljskih odabira uistinu preživljuje kao trajni utor ‘‘kulture“ i jesu li ti tragovi usječeni pod nadzorom pedagoških standarda ili posve osobnih, ako ne i slučajnih razloga i okolnosti.

 

Naslov: Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji

Autor: Lovro Škopljanac

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 276

Uvez: tvrdi

ISBN 978-953-303-692-2

Izdavač: Naklada Ljevak

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: čitatelji, era, Filozofski fakultet, izdavač, katedra, kategorija, knjiga, književnost, kritičar, Lovro Škopljanac, Naklada Ljevak, povijest, prisjećanje, publicistika, standard, teorija, Zagreb, znanstvenik

Opendoor

Autor: autograf.hr / 14.04.2014. Leave a Comment

opendoorIosi Havilio rođen je 1974. u Buenos Airesu. Studirao je filozofiju, glazbu i film. Dosad je objavio romane “Opendoor” (2006.), “Estocolmo” (2010.) i “Paraísos” (2012.), i spada u nekolicinu privilegiranih suvremenih argentinskih pisaca koji su istovremeno osvojili naklonost publike i književnih kritičara.

 

Glavna junakinja, mlada zaposlenica veterinarske klinike u Buenos Airesu, dobiva zadatak da u malom mjestu Open Door pregleda bolesna konja. Po povratku u grad biva svjedokom samoubojstva skokom s mosta, a njezina partnerica netragom nestaje. Put je vodi nazad u Open Door, mjesto koje nosi ime po klinici za psihičke bolesnike otvorena tipa i čiju povijest junakinja malo-pomalo otkriva.

 

Život s vlasnikom konja, susret sa zavodljivom tinejdžerkom, odlasci u gradsku mrtvačnicu na identifikaciju tijela od kojih nijedno nije ono njezine nestale partnerice, otkrivanje života u ruralnoj sredini čine svakodnevicu ove antijunakinje koja svakom stranicom postaje sve začudnija.

 

Upečatljivim stilom, osjećajem za detalj, rečenicom nabijenom mirisima, zvukovima, okusima, Havilio suptilno briše granice između sela i grada, tradicije i modernosti, zdravog i bolesnog, privatnog i javnog…

 

Naslov: Opendoor

Autor: Iosi Havilio

Prijevod: Matija Janeš

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 206

Uvez: meki

ISBN 9789537953133

Izdavač: Elitech d.o.o. – Edicije Božičević

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, Buenos Aires, Edicija Božičević, Elitech, Estocolmo, film, filozofija, glazba, Iosi Havilio, knjiga, kritičar, Matija Janeš, Modrena vremena, Opendoor, Paraísos, pisac, publicistika

O zapadnjačkome terorizmu

Autor: autograf.hr / 14.04.2014. Leave a Comment

o_zapadnjačkome_terorizmuNoam Chomsky ugledni je lingvist i jedan od najistaknutijih američkih društvenih kritičara. Andre Vltchek bavi se pisanjem, snimanjem filmova i istraživačkim novinarstvom.

 

U knjizi “O zapadnjačkome terorizmu: Od Hirošime do ratovanja bespilotnim letjelicama ” Noam Chomsky, intelektualac, politički aktivist i disident poznat širom svijeta, razgovara o zapadnjačkoj moći i propagandi s filmskim producentom i istraživačkim novinarom Andreom Vltchekom. U tom razgovoru isprepleću se povijesne činjenice i osobna iskustva dvojice sugovornika koja su ih i navela na to da život posvete aktivizmu.

 

Ova je knjiga dobar uvod u političku misao Noama Chomskog, teme i rasprave obuhvaćaju kolonijalizam i imperijalističku vlast, propagandu i medije, ostavštinu utjecaja Sovjetskoga bloka na suvremena zbivanja, Arapsko proljeće i slabljenje američke moći.

 

Autori nude snažnu kritiku kolonijalnog naslijeđa, spominjući mnoge zemlje, među njima i Nikaragvu, Kubu, Kinu, Čile i Tursku.

 

Naslov: O zapadnjačkome terorizmu

Autor: Noam Chomsky, Andre Vltchek

Prijevod: Damir Biličić

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 224

Uvez: meki

ISBN 9789533036700

Izdavač: Naklada Ljevak

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: aktivizam, Amerika, Andre Vltchek, autograf.hr, Damir Biličić, film, knjiga, kritičar, Moderna vremena, Naklada Ljevak, Noam Chomsky, novinar, politika, proljeće, publicistika, terorizam, Zapad

Psovka i maštarije

Autor: autograf.hr / 25.01.2014. Leave a Comment

psovka_i_mastarije2Književni povjesničar i antologičar, prozaik, pjesnik, kritičar, prevoditelj i urednik Tomislav Sabljak u brojnim se svojim studijama bavio djelom Janka Poliča Kamova i doktorirao tezom njegovih scenskih djela, pa je i ovaj njegov izbor iz Kamovljeva djela naslovljen “Psovka i maštarije” ozbiljan i kompetentan uvid u opus pisca avangarde koji je anticipirao sva kasnija moderna strujanja u nacionalnoj literaturi.

 

Izbor iz poezije počinje uvodnom pjesmom Preludij iz zbirke izazovnog i zapravo programatskog naslova Psovka… autobiografske činjenice i književne nazore potvrđuju novele Brada, Sloboda, Bitanga.

 

Članci, feljtoni i ulomci iz pisama svjedoče o piščevu mukotrpnom životu i poimanju književnosti, znanosti i politike. U pismu bratu Vladimiru Poliću piše: I preko onih crnih mojih stranica možda će ipak sinuti nešto svjetla i sunca i možda će tamo koji čitalac naći uza sav neuspjeh stihova i dramatizacija, komad jedne duše, komad svoga života i svojih boli.

 

Ukratko, knjiga Janka Polića Kamova ‘‘Psovka i maštarije“ pridonosi boljem razumijevanju pisca i njegove umjetnosti.

 

Naslov: Psovka i maštarije

Autor: Janko Polić Kamov

Priredio: Tomislav Sabljak

Književnost

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 446

Uvez: tvrdi

ISBN 9789531411547

Izdavač: Mozaik knjiga

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, Bitanga, Janko Polić Kamov, knjiga, književnost, kritičar, maštarije, Moderna vremena, Mozaik knjiga, Psovka, sloboda, Tomislav Sabljak, urednik

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT