autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?

Autor: Zdenka Pantić / 20.03.2023.

Zdenka Pantić

U mom svakodnevnom radu s ljudima česta tema su sram i krivnja (osobito značajno u radu s traumatiziranim osobama). Ljudi se najčešće srame svog srama i teško ga priznaju (i samima sebi).

Sram i krivnja dvije su samookrivljujuće emocije koje će svatko više puta osjetiti u životu. [Read more…]

Filed Under: EJRENA Tagged With: Ejrena, isprika, krivnja, politika, sram, Zdenka Pantić

Važnost jasenovačkog molitvenog susreta

Autor: Ivan Markešić / 07.04.2021. Leave a Comment

Ivan Markešić

Ivan Markešić

Jasenovac. Da, Jasenovac! Ima li u ovo vrijeme za hrvatske katolike, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj – i ako hoćete – i za hrvatsku državu, težeg tereta od riječi Jasenovac? [Read more…]

Filed Under: NJEGOVIM STOPAMA Tagged With: Ćulibrk, Ivan Markešić, Jasenovac, krivnja, Lingua, Njegovim stopama, oprost, papa Franjo, Porfirije, Škvorčević, Stepinac

Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan

Autor: Marina Biti / 24.01.2021. Leave a Comment

Marina Biti

Marina Biti

Ne uprijevši ni u koga prstom, ne osudivši nikoga, Mira Furlan nas je napustila. Ostavila nas je same s našim osjećajem krivnje. [Read more…]

Filed Under: BITI ILI NE BITI Tagged With: Biti ili ne biti, gorka spoznaja, književnost, krivnja, Marina Biti, Mira Furlan

Pitanje krivnje (8)

Autor: Karl Jaspers / 28.10.2019. Leave a Comment

Karl Theodor Jaspers

Karl Theodor Jaspers

Put pročišćenja

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hitlerova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: "Pitanje krivnje", Bog, Hitler, Karl Jaspers, krivnja, Njemačka, poniznost, pročiščenje, skromnost, umjerenost

Pitanje krivnje (7)

Autor: Karl Jaspers / 30.09.2019. Leave a Comment

Karl Theodor Jaspers

Karl Theodor Jaspers

Naše pročišćenje

Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: "Pitanje krivnje", Karl Jaspers, krivnja, Moskva, nacionalsocijalizam, Njemačka, odgovornost, pročiščenje, Washington

Traži se priznanje konkretnih povijesnih krivnji

Autor: Drago Pilsel / 29.11.2015. Leave a Comment

 DRAGO PILSELPostavljam radno pitanje: Što preostaje Božjoj djeci bez platforme moći? Odnosno, pokušat ću pojasniti zašto je religijski etnonacionalizam najveća prepreka mirotvorstvu i međuetničkoj suradnji, odnosno ekumenskom i međureligijskom dijalogu na Balkanu. Ako to ne budem uspio sada, bit ću dovoljno kratak da o tome progovorimo u diskusiji. Želio bih da ona bude dobra i široka. [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: Amos, Balkan, Bog, Crkva, Democroacia, Dietrich Bonhoeffer, Drago Pilsel, fašizam, humanizam, Jean Monet, Jürgen Moltmann, krivnja, prorok, teologija

Pitanje krivnje

Autor: Karl Jaspers / 15.10.2015. Leave a Comment

Karl Theodor Jaspers

Karl Theodor Jaspers

Donosimo ulomak iz knjige Pitanje krivnje Karla Jaspersa koja je u Njemačkoj objavljena 1946. godine i u kojoj je poznati filozof, nakon proživljenoga rata u Njemačkoj, pokušao odgovoriti na tada ključno pitanje krivnje i odgovornosti njemačkog naroda za rat. Pitanje krivnje je po prvi puta integralno objavljeno na hrvatskome u izdanju AGM-a i u prijevodu Borisa Perića. [Read more…]

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Bog, državljanstvo, duša, filozofija, Jezik, karakter, Karl Jaspers, kazna, krivnja, kultura, ljudska prava, međunarodno pravo, moć, moralno, narod, obrana, odgovornost, sila, stid, Sudac, sudbina, teologija, židovi, zlo, zločin

Odgovorni smo svi jer smo bili živi

Autor: Dragan Jurak / 03.09.2015. Leave a Comment

Pitanje krivnje Karl Jaspers”Pitanje krivnje”, Karl Jaspers, AG&M, Zagreb, 2006., 120 str.

U vrijeme užasa holokausta najučeniji Židovi koji su se našli u koncentracijskom logoru Buchenwald organizirali su suđenje Bogu. Svake večeri okupljali su se raspravljajući je li Bog kriv. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: "Pitanje krivnje", Bog, Buchenwald, budućnost, Dragan Jurak, državljanstvo, Hitler, Holokaust, Karl Jaspers, kriminalna krivnja, krivnja, logor, metafizička krivnja, moralna krivnja, Njemačka, Njemci, Obavezna lektira, pojedinac, politička krivnja, preživljavanje, prošlost, suodgovornost, židovi, zločinac

Razmišljanja o krivnji

Autor: Mile Lasić / 28.08.2014. Leave a Comment

Dario Kordić Foto Glas Koncila

Foto: Glas Koncila

Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni  dvije decenije poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu ”nultu točku“, zapravo njemački ”nulti čas“ totalnog poraza kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj).

 

Ponovit ću po stoti put: samo nas se kaznena ne tiče izravno ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način da bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.

 

U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…

U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizorniih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu, anestezirane analfabete glede kulture sjećanja… 

 

Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu ”Kordić po drugi put među Hrvatima“  – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog ”junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u ”heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika.

 

Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini.

 

Priča o Kordićevom stililiziranju u ”heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili.

 

U uvodu u niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu.

 

Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: ”Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’

 

Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan’.“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 4. 6. 2014.)

 

Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o ”Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!

Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini

 

Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: ”Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti’.“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 9. 6. 2014.)

 

Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar ”Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. Iz toga štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: ”Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.

 

Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“

 

Preskočit ću spasavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu ”Dobro nam došli, ubojice“ (prenijeto na www.autograf.hr, 11. 6. 2014). Boris Dežulović je u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: ”Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“

Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja

 

Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja.

 

Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom ”slučaja Kordić” unizila Katolička crkva ”u Hrvata”. Šutnja bi značila odobravanje i ”kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!

 

Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje.

 

Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?

 

Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi  povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak.

 

U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu ”selektivnog sjećanja“ i ”kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.

Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počevši od onih s visokim udjelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o  progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak

 

”Užas holokausta u comic-formatu”, komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. ”Comic” je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip  ”Traganje” (”Die Suche”) nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili ”Kuća Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski ”Centar Anne-Frank”.

 

Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom ”Otkriće”, počevši od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemalja.

 

Dakako, Huevelov strip nije bio prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom ”Miš”, u kojem su Židovi bili miševi, a nacisti mačke, propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća Carlsen-Verlag objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.

 

Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.

 

U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i  realizacije morbidne ideje holokausta, počevši od  po zlu čuvene ”kristalne noći” (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u ”Mojem stoljeću”, jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za ”Nirgendwo”/”Nigdjevo”/”Nikuda”, u smrt.

 

Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu ”Wannsee-Konferenz”, nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan, ma koliko nacistički precizan, nije srećom u potpunosti uspio, Ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba.

Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa“ da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“. Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju

 

Uostalom, u Berlinu točno 2711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progoriti o ”banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla …

 

”Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama”, kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank (koja bi danas imala 85 godina) u Berlinu, ”je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima što su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu”.

 

On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ ”Auschwitz”. Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama, su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom.

 

Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti ”ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama”. Prema provedenom istraživanju može se, naime, zaključiti da je ”emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener.

 

Iz svih tih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli tim experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i takve detalje kao kakve su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.

 

Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o ”grafičkom romanu”. Ona i već spominjani Thomas Heppener su tom prigodom najavili da će se Huevelov rad o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj.

 

Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se to ticalo. Kod nas te teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi ”heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su ”junaci našeg doba”. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…

Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se  moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje

 

Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta, masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj obitelji…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje ”Forsa” od prije nekoliko godina i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas.

 

No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje  loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, ”heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike ”Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu ”Sieg Heil“!

 

Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalsitičko iskustvo diktature i potonjeg njezina ”nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom kulture sjećanja. Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa” da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“.

 

Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.

 

Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedile su četiri decenije sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.

 

Zbog takvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti uostalom je jedan njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige ”Nijemci i njihov vođa”) prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog takvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu.

 

Procjenjuje se da danas u ”zemlji holokausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u ”zemlji počinitelja” ponovo pulsira i židovski život. I svaki drugi život. Srećom.

 

(Tekst je, pod drugim naslovom, izvorno objavljen u listu Oslobođenje, 14. lipnja)

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Ahmići, autograf.hr, Balkan, Bundestag, Dario Kordić, HVO, junak, književnost, krivnja, kultura, Ljermontov, Mile Lasić, NATO, Njemačka, ogledi, razmišljanja, Varšava, Willy Brandt, Židov, zločinas

Kvarljivo stranaštvo

Autor: Marinko Čulić / 21.04.2014. Leave a Comment

Nemamo mi stranačku policiju da znamo jesu li Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo stvarno krivi ili ne. Tako se pojadao Zoran Milanović, pokušavajući obrazložiti zašto stranka čeka s njihovim sankcioniranjem dok ne vidi za što ih terete optužnice.

 

Odmah se međutim vidjelo da petlja, jer je sadržaj jedne optužnica praktički bio poznat, a uskoro je i objavljen, dok će se druga najvjerojatnije također pojaviti, ali i za nju se manje-više zna što će sadržavati.

 

Tako se pokazalo da će SDP ipak nešto morati poduzeti, između ostalog i zato što je počeo mrmor nezadovoljstva u inače amorfnoj i klimoglavoj stranci, počevši od Dragice Zgrebec, otprije poznate po tome da je se ne da tek tako glajhšaltovati.

 

Istodobno su počeli i pokušaji da se napravljena šteta što je moguće više kontrolira, pa je prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci.

Prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci

 

Dobro, to zbilja jeste uglavnom tako, a i vjerojatni sudski procesi Sabi i Merzel to će, po svemu sudeći, potvrditi. Ali onda je šefu SDP-a opet pobjegao jezik. Rekao je da će njegova stranka vratiti “do zadnje lipe” novac koji je Sabo, prema optužnici, prisvojio od vukovarske djece, ako se pokaže da je stvarno tako bilo. Dakle, hvatajući Milanovića za riječ, njegova stranka ipak se u primozgu osjeća suodgovornom za ono što radi član njenog najvišeg rukovodstva i vukovarski gradonačelnik.

 

I ona zbilja i jeste suodgovorna, jer drukčije ne može biti. Kao što ne može biti da se SDP vadi na HDZ, jer njihove moralne startne pozicije naprosto nisu iste.

 

SDP se uvijek izdavao za poštenu stranku, što znači da u ovakvim aferama više gubi, jer može se izgubiti samo ono što imaš. Ono što nemaš, a HDZ otpočetka stvaranja hrvatske države nije imao poštenja, ne može se ni izgubiti. I to je suštinska razlika između Milanovićeve i Karamarkove stranke u aferama Merzel-Sabo i onoj koja tereti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića za plagijat.

 

Druga bitna razlika je ta što članstvo SDP-a po temeljnim vrijednostima koje su mu usađivane teže podnosi ovakve afere, dok su se kod članstva HDZ-a uspjeli gotovo sasvim izbrisati takvi obziri. Ako se Brkiću nešto zamjera, to je prvenstveno, ili jedino, što se dao uhvatiti u plagiranju diplomskog rada. No i članstvo HDZ-a, koliko i ono SDP-a, ima pravo, čak i ako ga izrijekom ne želi, na transparentne i pronične stranke, koje neće biti, barem se to smije htjeti, korumpiranije i lopovskije od prosjeka u društvu. To bi bio minimalni civilizacijski standard.

 

Da se krivo ne razumijemo, korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina. I postale su, u duhu novih vremena, neka vrsta političkih poduzetnika koji se financiraju iz donacija, a tu ima i mutnog novca i isto tako mutnih načina na koje se do njega dolazi.

Korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina

 

Zato se pojavila potreba da država regulira pravila igre, jer se smatra da su financiranje i unutrašnje ustrojstvo stranaka previše važni za ukupno zdravlje društva da bi se to prepustilo samo njima.

 

Upravo od toga pošla je početkom dvijehiljaditih grupa profesora sa zagrebačkih fakulteta političkih znanosti, filozofije i prava, koji su se na inicijativu politologa Ivana Prpića pojavili s prijedlogom zakona o političkim strankama. Njime je trebalo regulirati ne samo financiranje stranaka, nego i minimum demokratskih standarda koje u njima treba poštovati. Trebalo je, ali nije.

 

Protiv toga su ustali, složno kao što nikada nisu, i tada vladajući SDP i opozicijski HDZ, gotovo uvrijeđeno tvrdeći da je to pačanje u njihovu autonomiju, malne i u političke slobode, tako da od toga na kraju nije bilo ništa. Stranke su se mirno nastavile samoorganizirati kako je njima pasalo, istina uz nešto pooštrene kriterije financiranja, ali ne toliko da se zaustavi njihovo izrastanje u jedan od stožernih punktova korupcije u društvu.

 

Iz tog vremena pamti se i izlaganje Zorana Milanovića, tada slabije poznatog vanjskopolitičkog aparatčika, koji se na jednoj tribini u Zagrebu također suprotstavio “Prpićevom zakonu”, vadeći iz rukava primjer iz Velike Britanije.

 

Tamošnje zakonodavstvo poznaje samo državnu kontrolu financija političkih stranaka, a sve ostalo prepušta njima i u to se ne miješa, rekao je. Točka. Možda je ovome trebalo dodati da političke stranke u Velikoj Britaniji postoje nekoliko stoljeća, a u Hrvatskoj tek nešto više od desetljeća. Ali Milanović se u to nije upuštao.

Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost

 

Danas, kada je višestranaštvo u Hrvatskoj zagazilo u treće desetljeće, pa je poodavno izašlo iz kratkih hlača, vidi se da je nedostatak pedagoškog nadzora u doba dječaštva doveo do teških posljedica.

 

Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost, za što je najreprezentativniji primjer Sanader, tako da ovo s Merzel i Sabom čak vrijedi registrirati kao mali pomak naprijed.

 

Došli su pod udar zakona iako su u punoj političkoj snazi, ali, što je ovdje najvažnije, mehanizmom vanjskog nadzora, jer političke stranke nisu razvile vlastiti.

 

SDP jeste napravio određeni pomak u unutrašnjoj demokratizaciji. Ali baš ovi slučajevi dokazuju da je to zapravo bio ptičji korak, jer se povodom Merzel i Saba ova stranka pokazala, poput ostalih, kao zatvorena i strogo hijerarhijzirana bratovština koja čuva svoje tajne i onda kada o njima svi sve znaju.

 

Stvar se pokrenula tek kada je profunkcionirao mehanizam famozne pravne države, nad čijim manjkavostima lamentiraju sve političke stranke, ali je ona ipak superiorna svemu što su one razvile unutar svojih zidina.

 

I zato, koliko god izgledalo da živimo u vremenu i polit-ekonomskim okolnostima koje ne zaslužuju bolje stranke, društvo ima pravo izvanjskom intervencijom korigirati ono što u njima ne valja. Baš kao što su prije više od deset godina tražili prezreni zagrebački sveučilišni profesori.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, EU, HDZ, Hrvatska, kolumna, korupcija, krivnja, Marinko Čulić, Merzel, ministar, Neven Mimica, osvrt dana, političke stranke, pravo, Sabo, SDP, Vlada

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT