Iz Argentine sam u SFRJ, u SRH, dakle, u domovinu Hrvatsku, stigao sredinom svibnja 1989., poznato je već, kao redovnik sa privremenim zavjetima, da bih tamo gdje moj tadašnji redovnički franjevački poglavar odluči započeo studij filozofije i teologije (sve ostalo iz moje biografije te prve godine života u raspadajućoj Jugoslaviji nije sada ovdje važno ponavljati).

 

Tako se dogodilo da sam poslan najprije na otočić Košljun, koji se nalazi u puntarskom zaljevu otoka Krka, gdje su moji franjevci imali prigodno mjesto za nekoga tko je došao, mogu tako reći, s drugog planeta, mjesto gdje će mi se pojasniti kako izgleda ta moja nova životna sredina, redovnička, dakle, crkvena, ali i građanska, socijalistička, u kojoj su se pojavile i prve političke stranke (HSLS i HDZ).

 

Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić.

Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić. Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir

 

Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali puno bučnije, svečanom akademijom koja je bila neukusna i kičasta, kakav svaki kult ispraznih ličnosti i jest.

 

Čak i nisam imao namjeru obavijestiti vas da sam, eto, već 25 godina među vama jer sam mislio da je dovoljno to što sam to neizravno kazao u ”Argentinskome romanu” koji, bez moje izričite krivice, ne prestaje biti najprodavanijom publicističkom knjigom ”u Hrvata”, ali svečana akademija kojom je u petak 20. lipnja proslavljena 25. obljetnica biskupske službe kardinala Josipa Bozanića, koju sam izravno pratio preko Hrvatskog katoličkog radija, a onda i sažeto vidio u vjerskom programu na televiziji, pročitavši, dakako, i izvještaje u drugim medijima, ponajprije onaj koji je dala agencija IKA, ponukala me je da pomislim imam li pravo usporediti Bozanićevih i mojih ”25 godina” i ako imam, a ja mislim da su neke paralele moguće, mada sam svjestan da će me se optužiti za neskromnost, vidjeti što se dade zaključiti iz njegove, kardinalove, i moje obljetnice.

 

Dobro pamtim biskupsko ređenje Josipa Bozanića u katedrali grada Krka jer smo kao bogoslovi koji borave u njegovoj biskupiji bili dobili neku malu, zaista epizodnu ulogu u toj lijepoj liturgiji, a i red je bio da budemo prisutni na ređenju našega biskupa, tada najmlađeg u Europi.

 

Putovi su nam se stalno dodirivali. Josip Bozanić, tako je ispalo nakon odluke mojih poglavara da živim u jednom samostanu u Rijeci i u tom gradu studiram filozofiju i teologiju, pojavio se opet u mom životu, ali kao profesor jednog dijela ne baš zanimljivoga predmeta koji se zove Kanonsko pravo (prof. Bozanić nam je predavao IV. i V. knjigu, onu o sakramentima i ostalim bogoštovnim činima te o svetim mjestima i vremenima, a onda i onu o vremenitim crkvenim dobrima) i pamtim da sam bio među rijetkima koji je prof. Bozaniću postavljao pitanja jer su kolege uglavnom gledale kroz prozor.

 

Što jest jest, treba to kazati, mladi biskup je bio očajan kao profesor, dosadan, neinventivan, monotona glasa, s onim karakterističnim nesposobnostima da neka slova pravilno izgovori (što i danas nažalost ponavlja, a mogao je i trebao na vrijeme tu manu riješiti diskretno s nekim dobrim logopedom) i njegova su predavanja, za razliku, barem meni, od onih odličnih pokojnih profesora Kresine (iz Biblije) i Benvina (liturgija) ili profesora Devčića, sada riječkoga nadbiskupa (filozofski predmeti), bila mjesta obavezne koncentracije tek zbog toga što mi je Bozanić iskreno i simpatično pristupio kada smo se upoznali i sunčali na plaži otočića Košljun.

Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma

 

Nisam ga, naime, želio nikako povrijediti, makar i govorom tijela koji bi pokazao da je, eto, naprosto naš najlošiji profesor.

 

Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada nedugo prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma.

 

Uostalom, od Bozanića sam doživio jednu zanimljivu manifestaciju mizernoga karaktera kada sam prije nekoliko godina, dok je predsjednik HBK još bio đakovački nadbiskup Srakić, na jednoj press konferenciji, što može posvjedočiti barem dvadesetak kolegica i kolega, ostao bez odgovora i to tako što nakon što sam postavio vrlo decentno pitanje, čisto protokolarno, gospodinu uzoritom kardinalu (pitam se iznova komu je on i zbog čega uzor), a on je odlučio šutjeti, ali tako da me nije niti jednom pogledao, već je pogled zadržao ispred sebe, iznad televizijskih kamera, na nekoj samo njemu jasnoj točki na zidu nasuprot sebi, u tišini koja je postala duga i neugodna za sve, tišini koju je prekinuo msgr. Srakić shvaćajući da mu se subrat u episkopatu ponaša kao budala i odgovorio, vrlo korektno, na moje beznačajno pitanje.

 

Elem, Bozanić je ljut na mene otprilike otkako je umro Franjo Tuđman. Jer do tada smo bili ne samo ”na ti” već smo se i telefonom po potrebi znali čuti. Bilo je to kada je pokojni predsjednik, otkrilo se, osjećajući da napušta ovaj svijet, dao velike pare iz neoznačenih fondova za gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici, a ja sam se našalio i pisao o famoznim indulgencijama i kako još one žive u našem narodu te da je Tuđman imao previsoko mišljenje o sebi kada je svoje grijehe vrednovao na samo 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa

 

Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je, čini mi se, pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.

 

Bozanić je ispalio na živce kada sam mu rekao da je i on tako, primajući te milijune, u samoj mreži grešnih struktura. Od tada se uzoriti gospodin Bozanić ponaša kao da ne postojim. A vjerojatno i ne postojim jer je Bozanić nametnuo vrlo jaki silenzio stampa u vezi sa mnom. U Glasu Koncila, na primjer, možda budem spomenut ako netko objavi, na radost i veselje ”Crkve u Hrvata”, da sam blago u Gospodinu konačno preminuo.

 

Ajme, toliko toga imam za reći, a toliko je toga i beznačajno, i banalno i žalosno da ne znam griješim li uopće što obilježavam Bozanićevih i mojih 25 godina na način na koji bi vas se moglo navesti na zaključak da sam ogorčen ili bijesan. Jer nisam.

 

Ogorčen i bijesan nisam jer sam oguglao, onako kako je, premda znam da to nije u redu jer kršćanin mora znati sačuvati nadu, beznadan onaj koji od biskupa Vlade Košića očekuje riječi kajanja, a on pak ponavlja, kao da potpisuje dogmu, da mu je Dario Kordić ”moralna veličina” ili kao onaj koji sliježe ramena kada listajući stranice Bozanićeve biografije nailazi na podatak iz siječnja 2012. u kojem čita da mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio dodijeliti počasni doktorat zbog njegovih doprinosa ”u izgradnji humanijeg društva, promociji teoloških, humanističkih i društvenih znanosti, dostojanstva ljudske osobe, kulture dijaloga i afirmacije hrvatske vjerske kulture i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Bit će da se papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo sakrivaju od srama svaki puta kada je njegovo veličanstvo kardinal Bozanić u Rimu.

 

Kakav sam ja to život živio? Tih mojih 25 godina u Hrvatskoj, kakve su one? Dovoljne i sadržajne toliko da mi barabe požele smrt i kažu ”Doći ćeš i ti na red, okotu”, da mi se poželi da mi se netko ne posere na glavu kao Anti Tomiću, nego na sam grob i to čim prije, kako mi poručiše uglednici HČSP-a, ovi veliki prijatelji gradonačelnika Baldasara.

Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura

 

Kakve su bile Bozanićeve godine u biskupstvu? Iako je Bozanić priznao da i on griješi, a pogriješio je kada je odlučio popustiti željama svojih pomoćnih biskupa i ostalih adulanata da se svečana akademija, svečano čestitanje, svečano ovo i svečano ono, ipak održi jer on to, kao, nije želio, on je bio nakanio da mu obljetnica prođe ”što tiše i skromnije”, mislim da su 25 godina Bozanićeve biskupske službe na ponos i diku onih koji se prepoznaju u sintagmi, rabljenoj u petak u zagrebačkoj katedrali, ”Stepinčeve Crkve” (da, sa veliko ”C”). Nama ostalima, koji se pak prepoznajemo u Kristovoj crkvi, ostaje sijaset pitanja, gomila neugodnih i opterećujućih pitanja.

 

Jer papa Franjo već nekoliko puta ponavlja, posljednji je put to učinio u nedavnom intervju za La Vanguardia, lista iz Barcelone, da biskupi ne smiju imati ponašanje i držanje, pa ni ostali život kao u prinčeva. Machiavello s Kaptola 31 pak, okružen sigurnosnim kamerama i visokim ogradama te miljama daleko od nevesela prizora kojeg u tramvajima, ulicama, i trgovima stvaraju nezaposleni i oronuli Hrvati, čak ni kao nekakva Kolinda koja će se odlučno pobrinuti da potrošene karmenadle sirotinji ostavi kraj kontejnera u čistim vrećicama, voli zlato, voli da mu se izrađuju najfiniji i najkompliciraniji medaljoni, voli moć, voli biti arogantan.

 

Ne znam i ne zanima nas kakav je Bozanić kao upravitelj; vjerojatno dobar ako se dobrim upravljanjem smatra, recimo, potrošiti oko 100 milijuna kuna na sveučilištu koje uopće nije potrebno i koje se trudi ne zjapiti prazno. Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu.

Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu

 

Je li Bozanić šampion ljudskih prava i strastveni borac za dostojanstvo čovjeka? Ja sam nešto po tom pitanju učinio iako nikakav šampion nisam. Tek mali novinar. Gospodin se kardinal, uzoriti i plemeniti, mnogo češće nije javljao kada su bila ugrožena ljudska prava. Zašutio je Bozanić i one važne 2000. godine kada se sveti Ivan Pavao II. trudio pokrenuti cijelu Katoličku crkvu na kajanje. Bozanić je šutio, ništa nije rekao. Bio sam tamo, slušao sam ga i znam to iz prve ruke.

 

Njegova, ”Stepinčeva Crkva”, nasuprot one u kojoj se ja nalazim, Kristova, izabrala je oniks, skupi kamen, još skuplje limuzine i to je bio kardinalov odgovor na krizu i siromaštvo u Crkvi i društvu. Ja sam, pak, u ovih 25 godina ostao vjeran zavjetu siromaštva koji sam položio kao mladi franjevački bogoslov na kraju novicijata u gradu Salta na sjeverozapadu Argentine. Znam, reče Isus, neka ti lijeva ruka ne zna što ti desna radi, ako činiš djela milosrđa, ne čini to da drugi vide i da te zbog toga hvale.

 

Ali, eto, Bozanić ide u Jasenovac i okrene sa na pola puta, ne želi da ga vide pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom, a ja, budala, odreknem se i oca i matere i svih prijatelja da bih ostao svoj nakon spoznaje da je ustaštvo gnjusna stvar i da moram znati poštivati i živjeti antifašistički stav.

 

Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura.

 

Slažem se s biskupom Valentinom Pozaićem, najljigavijim od svih čestitara – Bozanić je veliki blagoslov i dar za ”Stepinčevu Crkvu”. Neka živi tisuću godina. Ja ću radije, kao član Kristove crkve ili Crkve Kristove, umrijeti odmah i ovdje. Zaista, 25 godina u Hrvatskoj je bilo za mene previše vremena, a osobito sam tužan jer me čeka smrt, a da nisam uopće svjestan koliko me ljudi voli i cijeni, niti sam svjestan svih onih kojima sam, dok je Bozanić gradio karijeru princa, služio kao onaj koji je ”sluga beskoristan”, kao onaj koji je ”samo učinio ono što je bio dužan učiniti” (Lk 17, 10).