
Svjetlana Hribar
Ako imate djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta, ako su maštovita i vole priče, evo projekta koji će ih s lakoćom i na način koji odgovara njihovu uzrastu – uvesti u hrvatsku povijest! [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Svjetlana Hribar / Leave a Comment
Svjetlana Hribar
Ako imate djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta, ako su maštovita i vole priče, evo projekta koji će ih s lakoćom i na način koji odgovara njihovu uzrastu – uvesti u hrvatsku povijest! [Read more…]
Autor: Svjetlana Hribar / Leave a Comment
Svjetlana Hribar
U Rijeci je prošlog tjedna umro dirigent, zborovođa i skladatelj Dušan Prašelj.
Desetljećima je bio riječka konstanta, najtvrđe uporište nastojanju da se primorski melos i čakavska riječ zadrže u upotrebi i dokaže da je autohtona, narodna pjesma ovog kraja jednako vrijedan segment svjetske glazbene baštine! [Read more…]
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Ante Tomić
Foto: Petar Markovic
Razmišljate li katkad što je to nacionalna država? Nacionalna država nekako nam je samorazumljiva, svakodnevno o njoj slušamo na televiziji, u kafićima i frizerajima, pa i sami o njoj možda filozofiramo, a da se vjerojatno nismo ozbiljnije upitali što točno mislimo kad kažemo da je veliki blagoslov imati svoju državu, da su Hrvati napokon, što kažu, svoji na svome. [Read more…]
Autor: Leonardo Beg / Leave a Comment
Leonardo Beg
Foto: Drago Pilsel
Negativne posljedice krivog djelovanja crkve
Kada je 18. XII. 1941. fašistička Prefektura Kvarnera donijela odluku o ukinuću starokatoličke crkve sa sjedištem u Sušaku, jer su ti starokatolički svećenici bili od reda antifašisti. To je učinjeno u potpunoj suglasnosti s zagrebačkim kaptolom, čime je klerofašizam još jednom objelodanjen. [Read more…]
Autor: Leonardo Beg / Leave a Comment
Leonardo Beg
Foto: Drago Pilsel
Stalno je u zraku neka tenzija i napetost prošlosti koja nikako da se slegne, tako da Tuđmanova želja za pomirenjem ne biva ostvarena. Dvije hrvatske žive u istim granicama. Zašto? Zato jer se ne želi objektivno sagledati povijest a čijoj krivoj slici neupitno kumuje rimskokatolička crkva prikazujući NOB kao komunističku tvorevinu, a što nije točno. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Nova knjiga Nikole Kraljića naslovljena “Oaza – nove pjesme”, 36-a je izvorna zbirka pjesama i poetske proze (od ukupno 42 objavljene knjige) toga pjesnika, rođenoga i cjelokupnim umjetničkim opusom inspiriranoga i vezanoga uz Omišalj i otok Krk. Kraljićeva nova zbirka tome je još jedna potvrda.
Knjiga sadrži 72 nove Kraljićeve pjesme koje su složene u 3 ciklusa: “Naslikano rosom”, “U pijesku milošte”i “Barba Miko”, bilješku o pjesniku, rječnik riječi, izraza i fraza i kazalo. [Read more…]
Autor: Ivica Grčar / Leave a Comment
Javio se Dean Mišić, čitatelj čiju obitelj hrvatsko sudstvo zlostavlja 22-godišnjom sudskom trakavicom. Pokušavajući ”pohvatati konce” trenutne faze tog sudskog zlostavljanja, postavio sam novinarska pitanja glasnogovornici Trgovačkog suda u Zagrebu u kojemu se vodi stečaj jedne od dviju tvrtki zbog kojih je i započela 22-godišnja sudska trakavica (prva od tih dviju tvrtki je ranije u stečaju likvidirana). [Read more…]
Autor: Nela Vlašić / 1 Comment
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo jednu njenu raniju kolumnu.
Volim jednu terasicu kafića u riječkom Zapadnom trgovačkom centru. Terasu s jedva desetak stolića. Usku, dugačku, uokvirenu prozirnim pločama od plesiglasa. U potpunosti je okrenuta moru, na jug. Kad na njoj zauzmeš središnju poziciju, vidiš Rijeku, Krčki most koji je nekad bio Titov, nalijevo u daljini Krk, u sredini Cres, a desno, kao što i priliči – staru, konzervativnu ljepoticu Opatiju kojoj leđa čuva Učka, pa onda dio Istre…
No, nije ovaj breath taking pogled na prelijepi Kvarnerski zaljev ono što me privlači da macchiato nakon jutarnje kupovine pijuckam upravo na ovoj terasi. Na nju me i ne htijući vuče ono što se prostire ispod terase nove “meke” riječkih šopingholičara.
Poznavatelji najveće hrvatske luke i zapadnog dijela tog grada reći će: Pa što, pobogu, ima lijepo u oronulim kubanski neodržavanim fasadama socijalnih stanova i napuštenih pogona duge Industrijske ulice koja, da apsurd bude veći, započinje svjetionikom na Mlaki. Kakvu ljepotu mogu kriti ruzinavi tankovi već godinama napuštenog Ininog postrojenja, zahrđali vagoni na tračnicama obraslim korovom, napuštene hale porazbijanih prozora koje više nisu utočište ni sve brojnijim riječkim beskućnicima.
Ne, ne brinite, neću lamentirati o urbanoj nekulturi, (ili neurbanoj kulturi, kako netko reče), industrijskoj arhitekturi, baštini koja se u ovoj zemlji sustavno zaboravlja i zanemaruje, pa i doslovno, u Bandić-aranžmanu, ruši, kao što je to bio slučaj sa zagrebačkim Paromlinom.
U Rijeci baštinu zasad ne ravnaju bagerima, ali vrijedne građevine prepuštaju zato na milost i nemilost zubu vremena i one u meni omiljenoj Industrijskoj ulici, i one u prelijepoj Vodovodnoj, i one uz Rječinu, itd., itd. Nema se! Ne može se. I tako će biti sve dok neki lokalni pametnjaković koji ne zna učiti na primjerima Londona, Frankfurta i inih europskih gradova ne zaključi da zbog trošnosti predstavljaju opasnost po građane i pretvori ih, poput Paromlina, u prah…
No, nije to tema ovog teksta. Industrijska u boji hrđe još će dugo, vjerujem, biti mračni predmet želja sakupljača sekundarnih sirovina s Rujevice i u meni buditi sjećanja na davno minula vremena. Ljepota se, dakle, krije u sjećanjima. U subjektivnom.
Odlučila sam stoga da na dan kad Vlada donosi Industrijsku strategiju za razdoblje 2014. – 2020. – a ja pišem, tekst posvetit upravo sjećanju. Sentimentu na davna, spokojna vremena moga djetinjstva. Sjećanjima što ih u meni terasa Zapadnoga trgovačkog centra iz nehata uvijek iznova probudi. U ovo vrijeme na početke školskih godina. Prozivanja nastavnika. Na imenike u kojima nije bilo nezaposlenih tata, tek pokoja mama domaćica vlastitim odabirom.
Roditelji su tada bili pomorci u Jugoliniji, jednoj od većih svjetskih pomorskih kompanija, varioci, bravari, strojari, električari i inženjeri u “3. maju”, “Vulkanu”, “Torpedu”, grafičari u “Metalografičkom”, “Tipografu”, “Riječkoj tiskari”, građevinari u “Primorju”ili “Konstruktoru”, arhitekti u “Tehprojektu”, “Rijekaprojektu”, radnici u Tvornici papira, Meskokombinatu, Luci….Mame su šile u “Riječkoj industriji odjeće”, projektirale Građevnoprojektnom zavodu, a planirale u Urbanističkom (da, da, i to je nekad u Rijeci postojalo), i da dalje ne nabrajam.
Rijeka je bila jedan od najrazvijenijih gradova bivše nam domovine. Udžbenici su se mogli nasljeđivati od brata ili sestre. Vrijedili su godinama. Nisu se, kao danas, kupovali već umotani u plastične korice s naljepnicom za ime. Pred početak škole zamatali smo ih u pak-papir za pakete, lijepili etikete s imenom, prezimenom i nazivom predmeta i tek onda je na njih dolazila plastična obloga da ih se sačuva za one koji dolaze iza tebe. Knjige, pa bile one i udžbenici, poštovale su se, nisu bile puka roba, imale su, mislili smo, trajnu vrijednost…
Ali najvažnije je bilo to što su mame i tate iz postrojenja pod mojom omiljenom terasom sjećanja, na koju danas ne mogu jer kiša pada kao u Makondu, te knjige, bilježnice, kute mogli kupiti. Što su svoje klince potpuno besplatno u tim, u vrijeme socijalizma sagrađenim školama, mogli slati da treniraju rukomet, gimnastiku, košarku, da uče crtati, pjevati, modelariti u poslijepodnevnim satima.
Danas, dvadeset i kusur godina poslije, sve se plaća. Školski imenici prepuni su ne vlastitim izborom nezaposlenih mama i tata. Za opremanje djeteta na početku školske godine i za vanškolske aktivnosti mnogi podižu nenamjenske gotovinske kredite, otplaćuju ih dvanaest mjeseci do nove školske godine, pa opet u krug i tako sedamnaest godina, sve dok njihovo zlato, njihova pametnica, genijalac u kojeg su uložili sve, ne završi na Zavodu za zapošljavanje ili u onom boljem slučaju u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu…
Deprimirajuće do neba.
I zato ja želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju.
Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na ovoj terasi uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – a argumenata nema, pa nema.
Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas uvelike izgleda neuvjerljivo, kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno.
Autor: Drago Pilsel / 3 Comments
Iz Argentine sam u SFRJ, u SRH, dakle, u domovinu Hrvatsku, stigao sredinom svibnja 1989., poznato je već, kao redovnik sa privremenim zavjetima, da bih tamo gdje moj tadašnji redovnički franjevački poglavar odluči započeo studij filozofije i teologije (sve ostalo iz moje biografije te prve godine života u raspadajućoj Jugoslaviji nije sada ovdje važno ponavljati).
Tako se dogodilo da sam poslan najprije na otočić Košljun, koji se nalazi u puntarskom zaljevu otoka Krka, gdje su moji franjevci imali prigodno mjesto za nekoga tko je došao, mogu tako reći, s drugog planeta, mjesto gdje će mi se pojasniti kako izgleda ta moja nova životna sredina, redovnička, dakle, crkvena, ali i građanska, socijalistička, u kojoj su se pojavile i prve političke stranke (HSLS i HDZ).
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić.
Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali puno bučnije, svečanom akademijom koja je bila neukusna i kičasta, kakav svaki kult ispraznih ličnosti i jest.
Čak i nisam imao namjeru obavijestiti vas da sam, eto, već 25 godina među vama jer sam mislio da je dovoljno to što sam to neizravno kazao u ”Argentinskome romanu” koji, bez moje izričite krivice, ne prestaje biti najprodavanijom publicističkom knjigom ”u Hrvata”, ali svečana akademija kojom je u petak 20. lipnja proslavljena 25. obljetnica biskupske službe kardinala Josipa Bozanića, koju sam izravno pratio preko Hrvatskog katoličkog radija, a onda i sažeto vidio u vjerskom programu na televiziji, pročitavši, dakako, i izvještaje u drugim medijima, ponajprije onaj koji je dala agencija IKA, ponukala me je da pomislim imam li pravo usporediti Bozanićevih i mojih ”25 godina” i ako imam, a ja mislim da su neke paralele moguće, mada sam svjestan da će me se optužiti za neskromnost, vidjeti što se dade zaključiti iz njegove, kardinalove, i moje obljetnice.
Dobro pamtim biskupsko ređenje Josipa Bozanića u katedrali grada Krka jer smo kao bogoslovi koji borave u njegovoj biskupiji bili dobili neku malu, zaista epizodnu ulogu u toj lijepoj liturgiji, a i red je bio da budemo prisutni na ređenju našega biskupa, tada najmlađeg u Europi.
Putovi su nam se stalno dodirivali. Josip Bozanić, tako je ispalo nakon odluke mojih poglavara da živim u jednom samostanu u Rijeci i u tom gradu studiram filozofiju i teologiju, pojavio se opet u mom životu, ali kao profesor jednog dijela ne baš zanimljivoga predmeta koji se zove Kanonsko pravo (prof. Bozanić nam je predavao IV. i V. knjigu, onu o sakramentima i ostalim bogoštovnim činima te o svetim mjestima i vremenima, a onda i onu o vremenitim crkvenim dobrima) i pamtim da sam bio među rijetkima koji je prof. Bozaniću postavljao pitanja jer su kolege uglavnom gledale kroz prozor.
Što jest jest, treba to kazati, mladi biskup je bio očajan kao profesor, dosadan, neinventivan, monotona glasa, s onim karakterističnim nesposobnostima da neka slova pravilno izgovori (što i danas nažalost ponavlja, a mogao je i trebao na vrijeme tu manu riješiti diskretno s nekim dobrim logopedom) i njegova su predavanja, za razliku, barem meni, od onih odličnih pokojnih profesora Kresine (iz Biblije) i Benvina (liturgija) ili profesora Devčića, sada riječkoga nadbiskupa (filozofski predmeti), bila mjesta obavezne koncentracije tek zbog toga što mi je Bozanić iskreno i simpatično pristupio kada smo se upoznali i sunčali na plaži otočića Košljun.
Nisam ga, naime, želio nikako povrijediti, makar i govorom tijela koji bi pokazao da je, eto, naprosto naš najlošiji profesor.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada nedugo prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma.
Uostalom, od Bozanića sam doživio jednu zanimljivu manifestaciju mizernoga karaktera kada sam prije nekoliko godina, dok je predsjednik HBK još bio đakovački nadbiskup Srakić, na jednoj press konferenciji, što može posvjedočiti barem dvadesetak kolegica i kolega, ostao bez odgovora i to tako što nakon što sam postavio vrlo decentno pitanje, čisto protokolarno, gospodinu uzoritom kardinalu (pitam se iznova komu je on i zbog čega uzor), a on je odlučio šutjeti, ali tako da me nije niti jednom pogledao, već je pogled zadržao ispred sebe, iznad televizijskih kamera, na nekoj samo njemu jasnoj točki na zidu nasuprot sebi, u tišini koja je postala duga i neugodna za sve, tišini koju je prekinuo msgr. Srakić shvaćajući da mu se subrat u episkopatu ponaša kao budala i odgovorio, vrlo korektno, na moje beznačajno pitanje.
Elem, Bozanić je ljut na mene otprilike otkako je umro Franjo Tuđman. Jer do tada smo bili ne samo ”na ti” već smo se i telefonom po potrebi znali čuti. Bilo je to kada je pokojni predsjednik, otkrilo se, osjećajući da napušta ovaj svijet, dao velike pare iz neoznačenih fondova za gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici, a ja sam se našalio i pisao o famoznim indulgencijama i kako još one žive u našem narodu te da je Tuđman imao previsoko mišljenje o sebi kada je svoje grijehe vrednovao na samo 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je, čini mi se, pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.
Bozanić je ispalio na živce kada sam mu rekao da je i on tako, primajući te milijune, u samoj mreži grešnih struktura. Od tada se uzoriti gospodin Bozanić ponaša kao da ne postojim. A vjerojatno i ne postojim jer je Bozanić nametnuo vrlo jaki silenzio stampa u vezi sa mnom. U Glasu Koncila, na primjer, možda budem spomenut ako netko objavi, na radost i veselje ”Crkve u Hrvata”, da sam blago u Gospodinu konačno preminuo.
Ajme, toliko toga imam za reći, a toliko je toga i beznačajno, i banalno i žalosno da ne znam griješim li uopće što obilježavam Bozanićevih i mojih 25 godina na način na koji bi vas se moglo navesti na zaključak da sam ogorčen ili bijesan. Jer nisam.
Ogorčen i bijesan nisam jer sam oguglao, onako kako je, premda znam da to nije u redu jer kršćanin mora znati sačuvati nadu, beznadan onaj koji od biskupa Vlade Košića očekuje riječi kajanja, a on pak ponavlja, kao da potpisuje dogmu, da mu je Dario Kordić ”moralna veličina” ili kao onaj koji sliježe ramena kada listajući stranice Bozanićeve biografije nailazi na podatak iz siječnja 2012. u kojem čita da mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio dodijeliti počasni doktorat zbog njegovih doprinosa ”u izgradnji humanijeg društva, promociji teoloških, humanističkih i društvenih znanosti, dostojanstva ljudske osobe, kulture dijaloga i afirmacije hrvatske vjerske kulture i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Bit će da se papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo sakrivaju od srama svaki puta kada je njegovo veličanstvo kardinal Bozanić u Rimu.
Kakav sam ja to život živio? Tih mojih 25 godina u Hrvatskoj, kakve su one? Dovoljne i sadržajne toliko da mi barabe požele smrt i kažu ”Doći ćeš i ti na red, okotu”, da mi se poželi da mi se netko ne posere na glavu kao Anti Tomiću, nego na sam grob i to čim prije, kako mi poručiše uglednici HČSP-a, ovi veliki prijatelji gradonačelnika Baldasara.
Kakve su bile Bozanićeve godine u biskupstvu? Iako je Bozanić priznao da i on griješi, a pogriješio je kada je odlučio popustiti željama svojih pomoćnih biskupa i ostalih adulanata da se svečana akademija, svečano čestitanje, svečano ovo i svečano ono, ipak održi jer on to, kao, nije želio, on je bio nakanio da mu obljetnica prođe ”što tiše i skromnije”, mislim da su 25 godina Bozanićeve biskupske službe na ponos i diku onih koji se prepoznaju u sintagmi, rabljenoj u petak u zagrebačkoj katedrali, ”Stepinčeve Crkve” (da, sa veliko ”C”). Nama ostalima, koji se pak prepoznajemo u Kristovoj crkvi, ostaje sijaset pitanja, gomila neugodnih i opterećujućih pitanja.
Jer papa Franjo već nekoliko puta ponavlja, posljednji je put to učinio u nedavnom intervju za La Vanguardia, lista iz Barcelone, da biskupi ne smiju imati ponašanje i držanje, pa ni ostali život kao u prinčeva. Machiavello s Kaptola 31 pak, okružen sigurnosnim kamerama i visokim ogradama te miljama daleko od nevesela prizora kojeg u tramvajima, ulicama, i trgovima stvaraju nezaposleni i oronuli Hrvati, čak ni kao nekakva Kolinda koja će se odlučno pobrinuti da potrošene karmenadle sirotinji ostavi kraj kontejnera u čistim vrećicama, voli zlato, voli da mu se izrađuju najfiniji i najkompliciraniji medaljoni, voli moć, voli biti arogantan.
Ne znam i ne zanima nas kakav je Bozanić kao upravitelj; vjerojatno dobar ako se dobrim upravljanjem smatra, recimo, potrošiti oko 100 milijuna kuna na sveučilištu koje uopće nije potrebno i koje se trudi ne zjapiti prazno. Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu.
Je li Bozanić šampion ljudskih prava i strastveni borac za dostojanstvo čovjeka? Ja sam nešto po tom pitanju učinio iako nikakav šampion nisam. Tek mali novinar. Gospodin se kardinal, uzoriti i plemeniti, mnogo češće nije javljao kada su bila ugrožena ljudska prava. Zašutio je Bozanić i one važne 2000. godine kada se sveti Ivan Pavao II. trudio pokrenuti cijelu Katoličku crkvu na kajanje. Bozanić je šutio, ništa nije rekao. Bio sam tamo, slušao sam ga i znam to iz prve ruke.
Njegova, ”Stepinčeva Crkva”, nasuprot one u kojoj se ja nalazim, Kristova, izabrala je oniks, skupi kamen, još skuplje limuzine i to je bio kardinalov odgovor na krizu i siromaštvo u Crkvi i društvu. Ja sam, pak, u ovih 25 godina ostao vjeran zavjetu siromaštva koji sam položio kao mladi franjevački bogoslov na kraju novicijata u gradu Salta na sjeverozapadu Argentine. Znam, reče Isus, neka ti lijeva ruka ne zna što ti desna radi, ako činiš djela milosrđa, ne čini to da drugi vide i da te zbog toga hvale.
Ali, eto, Bozanić ide u Jasenovac i okrene sa na pola puta, ne želi da ga vide pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom, a ja, budala, odreknem se i oca i matere i svih prijatelja da bih ostao svoj nakon spoznaje da je ustaštvo gnjusna stvar i da moram znati poštivati i živjeti antifašistički stav.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura.
Slažem se s biskupom Valentinom Pozaićem, najljigavijim od svih čestitara – Bozanić je veliki blagoslov i dar za ”Stepinčevu Crkvu”. Neka živi tisuću godina. Ja ću radije, kao član Kristove crkve ili Crkve Kristove, umrijeti odmah i ovdje. Zaista, 25 godina u Hrvatskoj je bilo za mene previše vremena, a osobito sam tužan jer me čeka smrt, a da nisam uopće svjestan koliko me ljudi voli i cijeni, niti sam svjestan svih onih kojima sam, dok je Bozanić gradio karijeru princa, služio kao onaj koji je ”sluga beskoristan”, kao onaj koji je ”samo učinio ono što je bio dužan učiniti” (Lk 17, 10).
Autor: Marijana Matković / Leave a Comment
“Postoji zanimanje za ulaganja u Hrvatsku i možemo biti zadovoljni nastupom u Londonu”, kratko su nam poručili iz naše delegacije koja je jučer sudjelovala na otvaranju prvoga Britansko-hrvatskoga trgovinskog i investicijskog foruma u Londonu, koji je – kako je izvijestila Hina – okupio 200-tinjak sudionika, predstavnika financijskih i investicijskih institucija. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić predstavio je ulagačima zakonodavne promjene kojima se žele potaknuti investicije u Hrvatsku, a ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak te ministar prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić 15-ak projekata iz područja energetike te prometa i infrastrukture za koje bi u roku od šest do devet mjeseci trebali biti raspisani međunarodni tenderi.
Riječ je prije svega o projektu davanja autocesta u koncesiju. Tu je i gradnja LNG-terminala na Krku, investicija procijenjena na 750 milijuna eura, za koju bi tender trebao biti objavljen do kraja godine kako bi u 2014. počela gradnja. Za 2014. u pripremi je i početak gradnje 450 milijuna eura vrijednoga projekta Termoelektrane-toplane Osijek, a među ponuđenim projektima su i dvije zračne luke (Osijek i Rijeka), četiri morske (Rijeka, Dubrovnik, Zadar i Ploče) te jedna riječna luka (Vukovar). Međunarodnim investitorima najavljena je i privatizacija Petrokemije, a predstavljeni su i neki projekti iz industrijskoga sektora, poput metalske i kemijske industrije, proizvodnje namještaja, strojeva i opreme te električne opreme, ističe Hina.
Britanski ministar trgovine i ulaganja ocijenio je da Hrvatska nudi brojne mogućnosti britanskim ulagačima te da se puno napravilo kako bi se povećala konkurentnost. Posebno je istaknuo hrvatski IT-sektor, koji postaje sve prepoznatljiviji i na britanskome tržištu. Britancima smo zanimljivi i kada je riječ o energetici, zaštiti okoliša, poslovnim uslugama, a s obzirom na geografski položaj, dobra smo polazna točka za pozicioniranje u regiji, smatra predstavnik domaćina.
Iako nam se na domaćem terenu to ne čini tako, činjenica jest da smo lani bili zapaženi po inozemnim investicijama te da je i ova godina počela relativno dobro. Naime, prema podacima iz izvješća konferencije Ujedinjenih naroda o razvoju, Hrvatska je u 2012. godini s 1,25 milijardi dolara ukupnih stranih investicija bila najbolje pozicionirana među zemljama jugoistočne Europe. Iza nas je bila Albanija s 950 milijuna pa BiH s oko 633 milijuna dolara. No u usporedbi sa zemljama šire regije, među kojima su Mađarska (s 13,5 milijardi dolara) ili Turska (s 12,4 milijarde), očito postoji vrlo velik prostor za povećanje ulaganja. Na hrvatskom su terenu i dalje najjači austrijski investitori, slijede nizozemski i njemački, a zanimljivo je da je i početak ove godine po rezultatima bio zanimljiv: u prvom kvartalu zabilježeno je oko 460 milijuna eura, u odnosu na približno 80 milijuna u istome razdoblju 2011. godine.
Prema analizi profesora međunarodne ekonomije dr. Dražena Derade, objavljenoj u magazinu Banka, Hrvatska je do početka 2012. ostvarila većinu inozemnih ulaganja u sektor usluga (68,4 posto), pri čemu se najviše ističu financijsko posredovanje – banke, osiguravatelji i slični sustavi (34 posto) i trgovina (13,7 posto), slijede ulaganja u nekretnine (10 posto), transport, skladištenje i komunikacije (8,6 posto) te turizam (2,1 posto).
I u 2012. godini prednjačila su ulaganja u bankarski sektor, poštu i telekomunikacije, dok je početkom ove godine velik priljev kapitala ostvaren u segmentu poslovanja nekretninama i energetici. Ove smo godine, naime, dobili dva konkurenta u distribuciji električne energije, slovenski GEN-I i njemački RWE.
Bit će zanimljivo vidjeti može li zanimanje pokazano na Britansko-hrvatskom poslovnom forumu promijeniti te odnose.