Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo jednu njenu raniju kolumnu.

 

Volim jednu terasicu kafića u riječkom Zapadnom trgovačkom centru. Terasu s jedva desetak stolića. Usku, dugačku, uokvirenu prozirnim pločama od plesiglasa. U potpunosti je okrenuta moru, na jug. Kad na njoj zauzmeš središnju poziciju, vidiš Rijeku, Krčki most koji je nekad bio Titov, nalijevo u daljini Krk, u sredini Cres, a desno, kao što i priliči – staru, konzervativnu ljepoticu Opatiju kojoj leđa čuva Učka, pa onda dio Istre…

 

No, nije ovaj breath taking pogled na prelijepi Kvarnerski zaljev ono što me privlači da macchiato nakon jutarnje kupovine pijuckam upravo na ovoj terasi. Na nju me i ne htijući vuče ono što se prostire ispod terase nove “meke” riječkih šopingholičara.

 

Poznavatelji najveće hrvatske luke i zapadnog dijela tog grada reći će: Pa što, pobogu, ima lijepo u oronulim kubanski neodržavanim fasadama socijalnih stanova i napuštenih pogona duge Industrijske ulice koja, da apsurd bude veći, započinje svjetionikom na Mlaki. Kakvu ljepotu mogu kriti ruzinavi tankovi već godinama napuštenog Ininog postrojenja, zahrđali vagoni na tračnicama obraslim korovom, napuštene hale porazbijanih prozora koje više nisu utočište ni sve brojnijim riječkim beskućnicima.

Želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju

 

Ne, ne brinite, neću lamentirati o urbanoj nekulturi, (ili neurbanoj kulturi, kako netko reče), industrijskoj arhitekturi, baštini koja se u ovoj zemlji sustavno zaboravlja i zanemaruje, pa i doslovno, u Bandić-aranžmanu, ruši, kao što je to bio slučaj sa zagrebačkim Paromlinom.

 

U Rijeci baštinu zasad ne ravnaju bagerima, ali vrijedne građevine prepuštaju zato na milost i nemilost zubu vremena i one u meni omiljenoj Industrijskoj ulici, i one u prelijepoj Vodovodnoj, i one uz Rječinu, itd., itd. Nema se! Ne može se. I tako će biti sve dok neki lokalni pametnjaković koji ne zna učiti na primjerima Londona, Frankfurta i inih europskih gradova ne zaključi da zbog trošnosti predstavljaju opasnost po građane i pretvori ih, poput Paromlina, u prah…

 

No, nije to tema ovog teksta. Industrijska u boji hrđe još će dugo, vjerujem, biti mračni predmet želja sakupljača sekundarnih sirovina s Rujevice i u meni buditi sjećanja na davno minula vremena. Ljepota se, dakle, krije u sjećanjima. U subjektivnom.

 

Odlučila sam stoga da na dan kad Vlada donosi Industrijsku strategiju za razdoblje 2014. – 2020. – a ja pišem, tekst posvetit upravo sjećanju. Sentimentu na davna, spokojna vremena moga djetinjstva. Sjećanjima što ih u meni terasa Zapadnoga trgovačkog centra iz nehata uvijek iznova probudi. U ovo vrijeme na početke školskih godina. Prozivanja nastavnika. Na imenike u kojima nije bilo nezaposlenih tata, tek pokoja mama domaćica vlastitim odabirom.

 

Roditelji su tada bili pomorci u Jugoliniji, jednoj od većih svjetskih pomorskih kompanija, varioci, bravari, strojari, električari i inženjeri u “3. maju”, “Vulkanu”, “Torpedu”, grafičari u “Metalografičkom”, “Tipografu”, “Riječkoj tiskari”, građevinari u “Primorju”ili “Konstruktoru”, arhitekti u “Tehprojektu”, “Rijekaprojektu”, radnici u Tvornici papira, Meskokombinatu, Luci….Mame su šile u “Riječkoj industriji odjeće”, projektirale Građevnoprojektnom zavodu, a planirale u Urbanističkom (da, da, i to je nekad u Rijeci postojalo), i da dalje ne nabrajam.

Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na svojoj omiljenoj terasi kafića uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom im dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – ali argumenata nemam! Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas izgleda jednako neuvjerljivo kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno

 

Rijeka je bila jedan od najrazvijenijih gradova bivše nam domovine. Udžbenici su se mogli nasljeđivati od brata ili sestre. Vrijedili su godinama. Nisu se, kao danas, kupovali već umotani u plastične korice s naljepnicom za ime. Pred početak škole zamatali smo ih u pak-papir za pakete, lijepili etikete s imenom, prezimenom i nazivom predmeta i tek onda je na njih dolazila plastična obloga da ih se sačuva za one koji dolaze iza tebe. Knjige, pa bile one i udžbenici, poštovale su se, nisu bile puka roba, imale su, mislili smo, trajnu vrijednost…

 

Ali najvažnije je bilo to što su mame i tate iz postrojenja pod mojom omiljenom terasom sjećanja, na koju danas ne mogu jer kiša pada kao u Makondu, te knjige, bilježnice, kute mogli kupiti. Što su svoje klince potpuno besplatno u tim, u vrijeme socijalizma sagrađenim školama, mogli slati da treniraju rukomet, gimnastiku, košarku, da uče crtati, pjevati, modelariti u poslijepodnevnim satima.

 

Danas, dvadeset i kusur godina poslije, sve se plaća. Školski imenici prepuni su ne vlastitim izborom nezaposlenih mama i tata. Za opremanje djeteta na početku školske godine i za vanškolske aktivnosti mnogi podižu nenamjenske gotovinske kredite, otplaćuju ih dvanaest mjeseci do nove školske godine, pa opet u krug i tako sedamnaest godina, sve dok njihovo zlato, njihova pametnica, genijalac u kojeg su uložili sve, ne završi na Zavodu za zapošljavanje ili u onom boljem slučaju u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu…

 

Deprimirajuće do neba.

 

I zato ja želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju.

 

Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na ovoj terasi uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – a argumenata nema, pa nema.

 

Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas uvelike izgleda neuvjerljivo, kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno.