Četrdeset godina je proteklo od smrti Tita. Ne znam je li u pitanju višemjesečna izolacija zbog koronavirusa ili nešto drugo, ali ne pamtim da je po društvenim mrežama ikad izašlo toliko pozitivnoga o bivšem predsjedniku. Samo su navirale fotografije. Tito sa psom. Tito sa svjetskim državnicima. Tito sa sinovima. Augustinčićev Tito. Jovanka i Tito… [Read more…]
Čovjek za prijelomna vremena
”U ličnosti dr. Franje Tuđmana hrvatski narod našao je takvog općehrvatskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.
U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, hrvatski narod u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao je takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“
Sasvim plastično možemo zamisliti gornji pasus kao referat Tomislava Karamarka na kakvom općem saboru HDZ-a, o tužnoj obljetnici na Mirogoju, u monografiji o stvaranju nezavisne Hrvatske ili nekoj drugoj prigodi na povratku HDZ-a ”izvorišnim vrijednostima“ i ”političkoj doktrini Franje Tuđmana“.
Preklapanje ”političkih doktrina“, pa tako i općih mjesta iz historiografskih sinteza likova i djela Josipa Broza i Franje Tuđmana, nije – jasno – tek čudesna igra slučaja. Tuđmanova fiksacija Titom jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn Titove diktature: dvore na Brijunima, vile, lovišta, bijele uniforme, vojne parade, odlikovanja, dvorske pisce, kult ličnosti ”kakva se pojavljuje samo u prijelomno doba historije“ i ostalu autoritarnu galanteriju
Nema se tu što oduzeti ni dodati, možda tek jedna ruka hrvatske lekture, da korigira gdjekoju anakronu ”društveno-političku tendenciju“ ili ”sudbonosni čas historije“.
I sam Tuđman, da je živ, pustio bi suzu nad takvom historiografskom sintezom svog lika i djela: svako opće mjesto njegove ”političke doktrine“ tu je taksativno pobrojen – pozitivne hrvatske tradicije i progresivne zapadne demokratske tendencije, interesi Hrvatske države i hrvatskog čovjeka, vjera u vlastiti narod i njegovo nacionalno oslobođenje.
Jednako plastično – upadljivo je ista ta retorika – isti takav referat možemo, međutim, zamisliti i na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili monografiji o Josipu Brozu.
Preklapanje ”političkih doktrina“, pa tako i općih mjesta iz historiografskih sinteza likova i djela Josipa Broza i Franje Tuđmana, nije – jasno – tek čudesna igra slučaja. Tuđmanova fiksacija Titom jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn Titove diktature: dvore na Brijunima, vile, lovišta, bijele uniforme, vojne parade, odlikovanja, dvorske pisce, kult ličnosti ”kakva se pojavljuje samo u prijelomno doba historije“ i ostalu autoritarnu galanteriju.
U jednom od zabavnijih obrata na inače nepojamno dosadnoj pozornici hrvatskog političkog teatra, ta će Tuđmanova fiksacija dvadesetak godina kasnije postati predmet možda i najozbiljnijeg unutarstranačkog sukoba u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Podsjećajući tako nekidan na hrvatsku antifašističku tradiciju, predsjednik Ivo Josipović hrabro je priznao kako u uredu drži i bistu Josipa Broza, koju je tamo postavio osobno Prvi Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman.
Nije mi teško složiti se s Karamarkom da Tito nije bio cvećka, i da njegovoj bisti nije mjesto u uredima državne uprave – kad ne bi Karamarkov čvrsti stav o Brozu bio samo ključno opće mjesto njegove ”političke doktrine“, one o povratku HDZ-a ”izvorišnim vrijednostima“ i ”političkoj doktrini Franje Tuđmana“
Dirljivo je bilo to predsjednikovo skrivanje pod Tuđmanovim generalskim šinjelom: što bi, naime, Titovo poprsje u Josipovićevu uredu značilo bez činjenice da ga je tamo unio Franjo Tuđman? Bi li uopće bila moguće? Bi li ga Josipović ikada sam stavio?
Je li ga ostavio zato što misli da mu je tamo mjesto, ili zato što ga je tamo instalirao Tuđman? Bi li svoju nadu da će i ”sljedeći hrvatski predsjednik zadržati Titovu bistu u uredu“ Josipović ikada izrazio da je tamo nije postavio Onaj Prvi?
Predsjednik HDZ-a i vrlo budući hrvatski premijer Tomislav Karamarko s tim, recimo, nema problem. On bi ”Titovu bistu izbacio“ jer ”ne može držati zločinca u holu“.
Njegov stav, dakako, posve je legitiman – štoviše, ako to išta znači, i ako neće odveć nauditi njegovu predizbornom rejtingu, nije mi teško složiti se s Karamarkom da Tito nije bio cvećka, i da njegovoj bisti nije mjesto u uredima državne uprave – kad ne bi Karamarkov čvrsti stav o Brozu bio samo ključno opće mjesto njegove ”političke doktrine“, one o povratku HDZ-a ”izvorišnim vrijednostima“ i ”političkoj doktrini Franje Tuđmana“.
Nesretni Tomislav Karamarko, koji u svojoj opsjednutosti počinje i fizički sličiti na Tuđmana, sve bi, naime, dao da jednom i o njemu govore kao ”općehrvatskom vođi u kome su sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, i koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice“, pa da hrvatski narod Proviđenju zahvaljuje što je ”u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće“.
Karamarkova fiksacija Tuđmanom jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn, retoriku i autoritarnu galanteriju Tuđmanove diktature, veličanstveno zaobilazeći činjenicu kako je ona tek amaterska, retardirana kopija Titove
Karamarkova fiksacija Tuđmanom, štoviše, jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn, retoriku i autoritarnu galanteriju Tuđmanove diktature, veličanstveno zaobilazeći činjenicu kako je ona tek amaterska, retardirana kopija Titove.
Jako je stoga zabavno zamisliti – ne znati, jer to kako bi izgledala znamo – polemiku Karamarka i Tuđmana oko Tita.
Kao što je i onaj referat o Tuđmanu zabavno zamisliti na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili u monografiji o stvaranju socijalističke Jugoslavije. Zapravo, takav je zaista i objavljen u jednoj zaboravljenoj knjizi o stvaranju socijalističke Jugoslavije, pod prikladnim naslovom – ”Stvaranje socijalističke Jugoslavije“.
U originalu zvuči ovako: ”U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.
U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, narodi Jugoslavije u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“
Autor knjige, umalo zaboravih, jedan je manje poznati hrvatski povjesničar – stariji će ga se možda sjetiti, Franjo Tuđman se zvao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Odlazak Jovanke Broz
U Beogradu je u nedjelju u 89. godini umrla Jovanka Broz, udovica bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Prije dvadesetak dana primljena je u Urgentni centar, u polusvjesnom stanju, dehidrirana i iznemogla. Rođakinje koje su je dovele, kažu da se do zadnjeg trenutka opirala odlasku u bolnicu. Liječnici su je priključili na umjetno disanje, ali su joj ubrzo otkazali bubrezi, a potom je nastupilo pogoršanje i drugih vitalnih organa. Utvrdili su da ima i invazivni rak kože. Umrla je od zastoja rada srca.
Strane su agencije vijest o njezinoj smrti objavile uz komentar kako je nakon suprugove smrti bila zaboravljena, ali je za njegova života uživala u razmetanju i glamuru. ”Tri desetljeća bila je prva dama Jugoslavije, ali je ostala zaboravljena i bez države pošto je rat razorio socijalističku federaciju koju je izgradio njen muž Tito”, napisao je Reuters.
Rođena je kao Jovanka Budisavljević u mjestu Pećanima kod Korenice u Hrvatskoj, kao drugo dijete u obitelji. Sa 17 godina pristupila je Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). U partizanima je bila medicinska sestra. Godine 1943. ranjena je u nogu i oboljela od tifusa. Iste godine poginuo joj je brat Maksim i umro otac. Iz rata je izašla s dva Ordena za hrabrost.
Strane su agencije vijest o njezinoj smrti objavile uz komentar kako je nakon suprugove smrti bila zaboravljena, ali je za njegova života uživala u razmetanju i glamuru
O tome kako je upoznala Tita u optjecaju je nekoliko verzija. Prema jednoj, sreli su se u Bihaću 1942. Prema drugoj, to se dogodilo tijekom njemačkog desanta na Drvar 1944. Postoji i ona Đoke Jovanića, bivšeg šefa Kontraobavještajne službe Jugoslavije (KOS), koji je potvrdio kako su poslije rata na prijedlog ministra policije Aleksandra Rankovića tražili 50 provjerenih djevojaka za rad u Titovu kabinetu. Od njih je Ranković odabrao pet, a Tito se odlučio za Jovanku. Tako je počela raditi u njegovoj blizini. Postala je njegova tajnica.
Prvo ”veće približavanje” između njih, kako je nedavno kazala, dogodilo se 1947. kad mu je operiran bruh. ”Ja sam tu bila dosta uz njega i nastojala sam mu olakšati bolesničke dane što sam više mogla”, kazala je i dodala da joj je Tito tada rekao kako osjeća da bi s njom mogao osigurati spokojan i sretan život.
Kako god bilo, vjenčali su se u tajnosti u travnju 1952. u Iloku, u vili Dunavki. Administrativni dio vjenčanja obavili su u beogradskoj općini Čukarici. Kumovi su im bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak. Titu je to bio treći brak. Njoj je tada bilo 28, a njemu 60 godina. Uskoro se s njim počela pojavljivati u javnosti. Nosila je prepoznatljivu punđu, prilično je polagala na izbor odjeće. Nisu imali djece.
Kažu da je brak bez većih trzavica trajao do sredine sedamdesetih. Tada su se njihovim međusobnim odnosima počele baviti i tadašnje državne institucije. Jovanka je navodno počela pokazivati političke ambicije. Željela je određivati tko će raditi u Titovoj blizini, prisluškivala ga je tako da bi malo otvorila vrata kabineta, koja bi on potom s bukom zalupio, a sve koji su joj se protivili proglašavala je špijunima. Iz rezidencije je bila otjerala sve žene, a jedno vrijeme nije bilo ni kuhara.
Jugoslavenski obavještajci zabilježili su da je tijekom njihova puta u Indiju jednom generalu rekla kako ona vodi sve državne poslove jer je Tito star. Posebice je bila u ratu s posebnim Titovim savjetnikom za sigurnost Ivanom Miškovićem. Proglašavala ga je hrvatskim nacionalistom, a on je nju pred partijskom komisijom opisao kao ”agresivnu, egoističnu i grubu osobu koja bi mogla biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi gdje se bičem šibaju kopači…” Na kraju je sve to postalo predmetom rada jedne komisije, koja je u ožujku 1974. podnijela izvještaj Izvršnom birou Predsjedništva CK SKJ pod naslovom ”Slučaj Jovanke Broz”. Tito je navodno od Miškovića pokušavao saznati ”tko ju je zavrbovao”. Kada je pak njegove suradnike optužila da su krivi za njegovo sve teže zdravstveno stanje, prema zapisniku s jednoga od tih sastanaka, odgovorio joj je kako je ona kriva za to zbog svojih stalnih pritisaka na njega.
Sljedeće se godine, 1975., Josip Broz iselio iz njihove zajedničke rezidencije u Užičkoj 15. Zadnji su se put u javnosti pojavili 1977. prilikom susreta s jednom norveškom delegacijom. Tijekom njegova liječenja u Ljubljani nije joj bilo dopušteno posjetiti ga. Na njegovu pokopu 1980. dobila je mjesto koje joj je prema protokolu pripadalo.
Potom ju je partijsko vodstvo tri mjeseca nakon Titove smrti iselilo iz Užičke 15. Preselili su je u derutnu vilu Bor. Uzeli su joj svu dokumentaciju koju je imala sa sobom. Bojali su se njezinih memoara koje je stalno najavljivala. Držali su je u izolaciji, u nekoj vrsti kućnog pritvora. Ostala je i bez osobnih dokumenata. Godine 1988. Titova je imovina nacionalizirana. Nudili su joj osobnu mirovinu, ali ju je odbila držeći kako ima pravo na obiteljsku. Zato joj je država svaki mjesec isplaćivala naknadu. Nakon 2000. u tu je vilu uvedeno grijanje. Godine 2009. vraćeni su joj dokumenti.
Partijsko vodstvo tri mjeseca nakon Titove smrti iselilo iz Užičke 15. Preselili su je u derutnu vilu Bor. Uzeli su joj svu dokumentaciju koju je imala sa sobom. Bojali su se njezinih memoara koje je stalno najavljivala. Držali su je u izolaciji, u nekoj vrsti kućnog pritvora
Pred smrt počela je istupati u javnosti u nekoliko intervjua u kojima se obrušila na bivše Titove suradnike. Stanu Dolanca proglasila je njemačkim špijunom, Nikolu Ljubičića karijeristom kojega je zanimala samo vlast.
Kazala je da su nesvrstani bili njezina ideja nastala na putovanju po Indoneziji, gdje su se susreli Tito i Nehru. Stalno su se žalili da su između dva bloka pa im je, kako tvrdi, rekla da prestanu kukati i da naprave tampon između te dvije zone.
Kao Titova supruga imala je buran život pun dvorskog sjaja, ali od sredine sedamdesetih i intriga koje je i sama stvarala ratujući s njim osobno, s generalima, obavještajcima i drugim visokim dužnosnicima tadašnje države.
Kao njegova udovica bila je izolirana, osiromašena, bez javnog života, oslonjena tek na kontakte s nekoliko prijatelja i osoba s kojima je bila rodbinski povezana. Posljednja želja bila joj je da bude pokopana pokraj Tita.
