U petak, 15. studenoga, u Kući ljudskih prava u Zagrebu, predstavljeno je pismo papi Franji koje su potpisale brojne udruge civilnog društva, (pismo smo toga dana prenijeli na našem portalu kao osvrt dana), u kojem se navodi da cijelom hrvatskom društvu, ne samo katolicima ili članovima episkopata, treba Papin poticaj na snošljivost i ljubav prema bližnjemu. U spomenutom su pismu izrijekom prozvani zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, čija javna protivljenja uvođenju ćirilice u Vukovaru ne pridonose miru i pomirenju.

 

Na pismo su se žestoko obrušili biskup Košić, (koji je potpisnike pisma Papi nekoliko puta nazvao ”tužibabama”) i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu don Tonči Matulić, neumjerenim riječima koje su u dnevnom tisku okvalificirane ”govorom mržnje” jer je, obraćajući se Papi, za udruge koje se zalažu za uvođenje i poštovanje ćirilice (i za Srbe) rekao da su ”đavolski prevrtljive” sipajući na njih i još ružnije uvrede i klevete. Budući da mislim kako su se biskup Košić i dekan Matulić, (u kuloarima se o njemu govori kao o privatnom teologu kardinala Bozanića), svojim ispadima sami diskvalificirali, namjerno preskačem njihove pamflete i prelazim na priopćenje Nadbiskupskoga duhovnog stola ”u povodu objavljivanja pisma građanskih inicijativa i organizacija papi Franji”.

Na pismo udruga civilnog društva Papi žestoko su se obrušili biskup Košić, (koji je potpisnike pisma Papi nazvao ”tužibabama”) i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu don Tonči Matulić, neumjerenim riječima koje su u dnevnom tisku okvalificirane ”govorom mržnje” jer je, obraćajući se Papi, za udruge koje se zalažu za uvođenje i poštovanje ćirilice (i za Srbe) rekao da su ”đavolski prevrtljive” sipajući na njih i još ružnije uvrede i klevete

 

Važno mi je konstatirati kako su za Košića takvi ispadi uobičajeni, a Matulić, slutim, pokušava svratiti pozornost na sebe nadajući se biskupskoj službi, iako, ako mu je to način lobiranja, lobira na pogrešan način jer Papom manipulira kako bi se obračunao s, što najotvorenije piše u trećoj reakciji – onoj kojom se danas bavim, onoj iz Bozanićeva ureda – s ”komunjarama”.

 

Dakle, najprije nekoliko načelnih tvrdnji… Pismo koje sam pomogao sastaviti, iako nisam njegov formalni potpisnik, ipak je ozbiljno shvaćeno, a da je katoličke figure taknulo, samo ne znam točno gdje – u taštinu, osjećaj autonomije (gdje li već?), taknulo ih je! Oh, da! Reakcija koju najjasnije iz svega toga iščitavamo, kako je primijetila jedna od sastavljačica pisma, jest: “Tko su oni da se obraćaju Papi i nas kritiziraju?!” Žao mi je što se sve uglavnom svelo na diskvalificiranje civilnih udruga, osobito kod Matulića. Braneći se, Košić se ipak potrudio pojasniti čime se bavio u području ekumenizma (sporne poslanice njegove komisije Iustitia et pax, pritom, nije spominjao, osobito ne one navijačke o Haagu, generalima, itd).

 

Ali prilikom reakcije iz Bozanićeva Nadbiskupskoga duhovnog stola pojavila se jedna krupna diverzija, jedna velika zabluda, koja traži adekvatan odgovor i analizu jer pokazuje koliko su ljudi na Kaptolu slijepi, a koliko sam, nažalost, svih ovih godina imao pravo prozivajući ih.

 

Iako je spomenuto priopćenje doneseno ”na poticaj članova Prezbiterskoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije”, prepoznatljiv je rukopis glavnog urednika katoličkoga tjednika ”Glas Koncila” Ivana Miklenića, koji nema dovoljnu teološku izobrazbu jer bi bilo katastrofalno da je ovo priopćenje, kako se također sugeriralo, napisao dekan Matulić, doktor znanosti koji bi trebao, za razliku od Miklenića i drugih kolega iz Prezbiterskoga vijeća ili njihova šefa Josipa Bozanića, znati što Crkva jest, a što Crkva nije.

 

No prilikom reakcije iz Bozanićeva Nadbiskupskoga duhovnog stola pojavila se jedna krupna diverzija, jedna velika zabluda, koja traži adekvatan odgovor i analizu jer pokazuje koliko su ljudi na Kaptolu slijepi. (…) Teolog i moj profesor fra Tomislav Janko Šagi Bunić pitao se: ”Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma?” Pa je dao i odgovor: ”Ne!”

Budući da se autor/i priopćenja nisu vješto pozabavili potrebom da poprave sliku koju je kardinal Bozanić u svojim ”antićiriličnim” istupima u Vukovaru i u Mariji Bistrici ostavio, a što je bio povod da se pobuni, s pravom, patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Irinej, te kako se u priopćenju eskivira ključni dio pisma udruga civilnog društva papi Franji – onaj gdje se navodi proročka konstatacija hrvatskih biskupa iz 1. svibnja 1995. (”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?“A zatim:“Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”), preostaje mi pozabaviti se tom optužbom, diverzijom, zabludom iz priopćenja za koje odgovara kardinal Josip Bozanić, a tiče se postojanja ili nepostojanja ”katoličkoga nacionalizma”.

 

Nije prvi put da moram upozoriti gospodina nadbiskupa koliko griješi ne razumijevajući narav Crkve. Kad je predvodio euharistijsko slavlje na Bleiburškom polju, 13. svibnja 2007., u propovijedi je rekao da je ”biskup Crkve hrvatskoga naroda”, a ja sam mu tad uzvratio da bi kao magistar crkvene dogmatike i crkvenoga prava trebao znati da takvo što ne postoji jer Crkvu ne čini jedan narod već iz različitih nacija ili etničkih skupina izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – ”Božji narod” – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnoga ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga.

 

Bozanić je, čini se, moju kritiku naizgled prihvatio i tu temeljnu pogrešku ispravio jer objavljujući tu istu svoju propovijed u knjizi ”Istina u ljubavi”, (Glas Koncila & Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 13-31), na spornome mjestu, više nije stajalo ”kao biskup Crkve hrvatskog naroda”, već ”kao zagrebački nadbiskup”!

 

S obzirom na to da sam se prilikom obrane magisterija teoloških znanosti (točnije, iz Političke teologije) jako puno bavio ovim pitanjem, imam potrebu reagirati na dio priopćenja kojim se napada udruge civilnoga društva i tereti ih se za ”arogantno neznanje”. I tu leži problem, jer kad se udruge u pismu Papi pozivaju na pastoralnu konstituciju Lumen gentium, one to čine oslanjajući se na misli jednog od najvećih hrvatskih teoloških umova, franjevca kapucina dr. fra Janka Tomislava Šagi Bunića, pa je tragikomično da se, treba tako zaključiti, de facto, iz ureda kardinala Josipa Bozanića Šagi Bunića etiketira kao ”neznalicu”.

 

Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega proizlazi jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili, pogotovo, tko nije aktivan i praktičan katolik

Nadbiskupski duhovni stol pokušava obraniti povrijeđenoga kardinala, pa među ostalim, kaže: ”Arogantnim se neznanjem uz pastoralnu konstituciju Lumen gentium (br.1) spominje govor o ‘katoličkom nacionalizmu’, s ozbiljnim pitanjem što uopće znači ta sintagma…”.

 

Teolog i moj profesor fra Tomislav Janko Šagi Bunić pitao se: ”Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma?” Pa je dao i odgovor: ”Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego je kršćanstvo stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, jer sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji.” (vidi u Katolička crkva i hrvatski narod, Tomislav J. Šagi Bunić, KS, Zagreb, 1983., str. 7 i 8.).

 

Drugim riječima, ne može se činiti ono što čini ”Glas Koncila” i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. Bozanić, na primjer, u propovijedi na misi u povodu jubileja 50. godišnjice Glasa Koncila, u relativno kratkom obraćanju, čak dvanaest puta spominje hrvatski narod. Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega proizlazi jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili, pogotovo, tko nije aktivan i praktičan katolik.

 

Iako je to toliko očito da o tome ne bi trebalo govoriti, a kamoli pisati kolumne u novinama ili na portalima, vidimo da se baš tu upada u stalne pogreške, na način koji ne koristi ni Crkvi, ni Hrvatima, ni ostalim građanima, bez obzira na njihov svjetonazor, a napose svima onima koji su se opredijelili za život s Kristom po vjeri.

 

Doktorska bi se disertacija mogla i trebala napisati na temu kako je to u nas negirana Crkva jer ju se poistovjećuje s narodom, čime se izdaje narav Crkve; ne samo zbog toga što prema dokumentima Katoličke crkve, počevši od konstitucije Lumen gentium 1, nema mjesta katoličkom nacionalizmu.

”Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu.  (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih i novih razdora i razlaza u jednome narodu.”

 

Budući da, (što nas jako zabrinjava!), kardinal Bozanić i članovi njegova Prezbiterskoga vijeća nisu upoznati s radovima prof. Šagi Bunića, a koji su služili kao inspiracija autorima pisma papi Franji iz redova udruga civilnoga društva, koristim priliku da im približim još neke ključne Šagi Bunićeve misli: ”Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje, onemogućila bi normalni duhovni rast silom Božjega poziva upravljenog svim ljudima, a služila bi samo na biološki rast po naravnom ljudskom razmnožavanju. Ako pak se njezinim članom postaje po krštenju, a ne po rođenju, ona bi morala zapustiti i zanemariti krštenje. (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih i novih razdora i razlaza u jednom narodu, mjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda, kako se zove Drugi vatikanski koncil (Lumen gentium, 1)”, (navedeno djelo Šagi Bunića, str. 9).

 

Ako nakon svega rečenoga gospodinu Bozaniću, članovima Prezbiterskog vijeća i svima onima koji su se obrušili na udruge civilnoga društva, riječi patera Šagi Bunića nisu dovoljan argument da smire i stave pod kontrolu svoj ”katolički nacionalizam”, možda se još možemo uzdati da će riječi samoga pape Franje imati nekakav učinak na kardinala Bozanića i njegove adlatuse. Jer reče Papa na zaključenju Godine vjere, prigodom svetkovine Krista Kralja: ”Krist je brat oko kojeg se okuplja narod, koji preuzima brigu za svoj narod, za sve nas, po cijenu vlastitog života. U njemu mi smo jedno: samo jedan narod; ujedinjeni s njim, dijelimo njegov put, istu sudbinu. Jedino u njemu, u njemu kao središtu, imamo identitet kao narod.”

 

Dragi gospodine Bozaniću: Krist je i središte povijesti čovječanstva i središte povijesti svakoga čovjeka. Njemu možemo povjeriti radosti i nade, žalosti i tjeskobe svoga života. Kad je Isus u središtu, i najmračniji trenuci našega života bivaju obasjani svjetlom i on nam daje nadu.