novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Javila su se dva čitatelja (podaci poznati redakciji).
Jednome čitatelju ”tijelo javne vlasti” zvano Ministarstvo vanjskih poslova onemogućuje pristup njegovu autorskom djelu, a drugome Ministarstvo zdravstva onemogućuje da sudjeluje u javnoj raspravi na e-savjetovanju o programu cijepljenja te mu, dodatno o tome, zajedno s Uredom povjerenika za informiranje, još i uskraćuje pravo pristupa informacijama. [Read more…]
Ivica Grčar
Županijskom sudu u Rijeci, koji ima dva glasnogovornika (suci Zoran Sršen i Duško Abramović), postavio sam novinarsko pitanje sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama i do danas mi nisu odgovorili. [Read more…]
Ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepciju na recept. ”Dokle ovo ide?”, zapitala su se sredstva javnog priopćavanja. [Read more…]
Denis Romac
U samo nekoliko dana ministar zdravstva Kujundžić doživio je nevjerojatnu preobrazbu. Od preplašenog i nervoznog ministra koji, znojeći se pred kamerama, skrušeno uvjerava da trebamo biti zadovoljni zdravstvenim sustavom kakav imamo, Kujundžić se preko noći pretvorio u pravog jastreba. [Read more…]
Milan Kujundžić
Tjednik Nacional u novom broju piše o vjerojatno najozbiljnijoj aferi ministra zdravstva Milana Kujundžića. Europska unija odobrila je 173 milijuna kuna za obnovu hitnog prijema u sedam hrvatskih bolnica. Te projekte prvo je moralo odobriti Ministarstvo zdravstva, no prema dokumentima koje je objavio Nacional, ministar Kujundžić nekim bolnicama naprosto je radikalno smanjio iznose, a nekima uopće nije potpisao odobrenje. [Read more…]
Sanja Modrić
Pa jasno da je ministar zdravstva Kujundžić nevino optužen i da se svi drugi koji su odgovorni za smrt dvojice ljudi u Zaprešiću i Jastrebarskom sada podmuklo skrivaju iza njega i traže njegovu glavu. Hajka je ovo na ministra, evidentno hajka. [Read more…]
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Naš se premijer već proslavio izjavom da može sve što hoće. Naknadno je objasnio da je, zapravo, htio kazati da on može reći sve što hoće. Sada je, čini se, shvatio da njemu i njegovim ministrima javnost sve manje vjeruje neovisno o tome što oni govore. Zbog toga je odlučio angažirati stručnjaka za odnose s javnošću. [Read more…]
Zdenko Duka
U beskrajnim odjecima Milanovićevog snimanog razgovora s predstavnicima braniteljskih udruga, u većini medija ponajviše je u prvi plan isticana njegova uzgredno izrečena opaska na kraju razgovora kad je na rasprave o ustašama i partizanima rekao: „Ostavi me više na miru s tim, čovječe. Ne mogu više, brate, živjeti s tim. Dakle, moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva…“. [Read more…]
Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, ”treće” ili ”četvrto”?
Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija.
Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama.
Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.
Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence.
Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a.
Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog ”trećeg puta”. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta.
Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.
Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće.
Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o ”nacionalnom interesu”, ”rasprodaji nacionalnog bogatstva” ili ”monetarnoj suverenosti”.
Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i ”velike” stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast.
Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.
Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene ”treće” alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?
A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge ”ponude”, ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o ”jedinstvu” i ”malom čovjeku”.
No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će ”ishodišni” porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.
Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio.
Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.
Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis.
Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama.
Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.
(Prenosimo s tportala).
Da su početkom prošlog tjedna održani izbori za novog predsjednika RH, za Ivu Josipovića glasovalo bi 48,9% hrvatskih građana/ki (prema 48,4% iz kolovoza). Na drugom je mjestu kandidatkinja HDZ-a i HSS-a Kolinda Grabar Kitarović s 32,5% (u odnosu na prošlomjesečnih 33,6%). Na začelju ljestvice kandidata je Milan Kujundžić s 6,8 posto potencijalnih glasova.
Tako informira državna televizija na temelju istraživanja Crodemoscopa (Promocija Plus). Gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a u subotu 6. rujna, prof. Žarko Puhovski je rekao da, imajući na pameti broj neopredijeljenih birača (8,4%) te mogućnost da se trend nastavi, nije isključena pobjeda Ive Josipovića već u prvome krugu predsjedničkih izbora.
Izazivačica i možebitna protukandidatkina ako dođe do drugoga kruga, Kolinda Grabar-Kitarović imat će, to je jasno iz istraživanja, puno većih problema u kampanji od predsjednika Josipovića jer četvrtina HDZ-ovaca ne namjerava glasati za nju: 12,9% njih bi glasalo za Josipovića, 5,1% za Kujundžića (i ta će se brojka sasvim sigurno penjati kako Grabar-Kitarović bude napredovala u kampanji), a nemali boj HDZ-ovaca se još premišlja između Josipovića i Kujundžića – njih 4,5%.
Za Grabar Kitarović je posebno problematično što ju tradicionalno obojeno katoličko glasačko tijelo konzervativaca glasača HSS-a ne vidi na Pantovčaku: čak 57,9% HSS-ovaca bi, da ih se sada pita, opet izabralo Josipovića za predsjednika Republike. Josipović solidno grabi glasove svugdje ljevije od HDZ-a, među bandićevcima, čačićevcima, gabrićevcima, jurčićevicima, simpatizerima zaboravljenog don Ivana Grubišića, IDS-ovcima, itd., a da ne govorimo o glasačima treće najjače stranke u Hrvatskoj – oraH-ovcima Mirele Holy. Josipović u svojoj ”izvornoj bazi” nema taj problem jer mu 93,8% glasača SDP-a ima namjeru dati podršku.
Navedeni podaci potvrđuju ono što je sredinom prošlog tjedna objavila agencija Ipsos koja donosi još jedan važan podatak, a to je vjerojatnost izlaska na predsjedničke izbore: sigurno će glasati 48% građana, a vjerojatno će to učiniti 30% građana, ukupno 78%, što je jako dobro u odnosu na loš izlazak na dosadašnje izbore, parlamentarne, lokalne i one za Europski parlament.
Ipsosovo istraživanje, koje je uključilo i druga imena, čak i neka za koje se zna da se neće kandidirati poput Jadranke Kosor (kojoj bi glas dalo 2,6% građana), pokazuje također solidnu, gotovo pobjedničku prednost Josipovića (45,5%) u odnosu na kandidatkinju HDZ-a Grabar-Kitarović (30,9), kojoj rejting pak počinje padati. Sasvim je jasno da bi Jopipović, kada bi se izbacili uljezi iz Ipsosove ankete, opet grebao pobjedu u prvome krugu (49,1%).
Nezapaženo je prošlo u analizama nešto što sam ja najavio čim je završio referendum o definiciji braka, a to je da je politički projekt Željke Markić osuđen na propast. Sada se dokazuje ne samo da sam točno prognozirao, već da je to probušeni balon, jer u Ipsosovoj anketi Markićka dobiva, pazite sad, mizernih 0,1%, što je, da se i to kaže, jasna poruka biskupima da se konačno okane fabriciranja kandidata jer Hrvati nisu klerikalan narod i ne trpe da im se s oltara poruči za koga se ima glasovati. Zapamtite, taj koji dobije podršku episkopata, sigurni je gubitnik, bilo kada i bilo gdje!
A ja ću sada kazati da mi se projekcija Ipsosove ankete za drugi krug, ako do njega dođe, čini vrlo moguća; naime, već smo imali to da Josipović dobije oko 60%, a Grabar-Kitarović ostalih 40% (sigurni i vjerojatni birači).
Govorim to jer sam u stopu pratio predsjednički mandat Ive Josipovića i zato što znam, bolje od mnogih drugih, kako se radilo u kampanji u kojoj sam aktivno sudjelovao, pa mogu pretpostaviti kako će Josipovićev stožer odgovoriti na strategiju stožera kandidatknije HDZ-a. Osim toga, najveći problem Grabar Kitarović je taj da neće moći voditi kampanju mimo njene stranke, dok Josipović ima prilike voditi potpuno neovisnu kampanju uz široku podršku velikog spektra političkih stranaka i aktera.
Samo u Dalmaciji, gdje Grabar Kitarović ima blagu prednost pred Josipovićem, Predsjednik mora malo intenzivnije raditi, iako sam 100% siguran da će kampanja biti izuzetno lako izvediva, što znam jer imam i pobjedničko iskustvo vođenja kampanje za listu don Ivana Grubišića na prošlim parlamentarnim izborima. Dakle, znam o čemu govorim jer poznajem tehnike, poznajem ljude i poznajem teren.
Iako se s imenima špekulira jer još nisu poznati svi kandidati za prvi krug, u potpunosti je jasno da nitko od njih, uključujući i Kujundžića, nema šanse ugroziti poziciju gđe. Kolinde Grabar-Kitarović kao glavnog izazivača, te u slučaju drugog kruga takmaca protiv Ive Josipovića.
Zaključno, govoreći u prvome redu na temelju anketa, zatim na temelju reakcija ljudi i mojih kolegica i kolega otkako su istaknute glavne kandidature te, napokon, poznavajući profil oba kandidata (oh, da, itekako sam proučio HDZ-ovu kandidatkinju), mogu reći da će Ivo Josipović glatko dobiti još jedan predsjednički mandat, kao što je bilo i sa Stjepanom Mesićem kada ga je izazvala Jadranka Kosor.
