Koliko god su ekonomski pokazatelji bili negativni, u hrvatskome slučaju to nije dovelo do promjene odnosa političkih snaga. U 2014. godinu ulazi se s praktički istom konstelacijom političkih silnica kakva je bila i dosad. HDZ nije uspio preteći SDP unatoč uzastopnom padu BDP-a. Ništa neće promijeniti ni Karamarkovo plašenje javnosti time da će Kukuriku vlast iza sebe ostaviti zgarište. Ništa se zasad neće promijeniti ni njegovim najavama da će tražiti prijevremene izbore.

 

Status quo zacementiran je barem još iduća tri mjeseca tijekom kojih će Milanovićeva vlada morati Bruxellesu pokazati kako kani bolje zauzdati  proračunske rashode i povećati prihode da bi u 2014. godini dodatno smanjila fiskalni deficit. Ako se Vlada u tom prvom kvartalu ne pokaže sposobnijom nego što je bila dosad, vanjski štitovi počet će popuštati, a unutarnje napetosti rasti. Do sredine proljeća bit će zanimljivije sve ono što se eventualno bude događalo u strankama iznutra nego u njihovim međusobnim odnosima.

 

Simptomatična je situacija u HDZ-u. Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Šeks je u intervjuu Jutarnjem rekao kako je moguće da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova.

Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno

 

Šeks se pozvao na rezultate najnovijih anketa, čime je štrajfao Milanovića, a još više svog stranačkog šefa. Karamarku sigurno nije ugodno kad mu Šeks preko medija indirektno poruči neka ne bude toliko samouvjeren. Neka realnije sagleda vlastitu poziciju i poziciju HDZ-a. U Šeksovoj vizuri sasvim je moguće da će građani dati prednost novim licima, onima koji još nisu bili na vlasti, koji si još nisu stvorili previše neprijatelja i koji slove kao neokaljani.

 

Karamarko ima i dodatni problem. Njega ne blokira samo činjenica da je HDZ bio dugo na vlasti. Njega realno ograničava podatak da je nepopularniji od stranke kojoj je na čelu. On bi preuzeo vlast, a ne pokazuje razinu kapaciteta kakva je potrebna za vođenje zemlje u ekonomskoj krizi. Javnost ga doživljava uglavnom u negativnom svjetlu. Poput tipičnog hrvatskog političkog lidera, formirao je suradnički krug unutar kojeg ne želi čuti ni neugodnu istinu ni moguće kritike. On nema unutarnje korektive, što mu omogućuje da se ne obazire ni na one vanjske.

 

Kako stvari stoje unutar SDP-a? Jedinu izravnu i javnu kritiku, onu koju mu je zbog lex Perkovića uputila Aleksandra Kolarić, Milanović je riješio po kratkom postupku. Naime, Kolarićevu je izbacio iz stranke. Jedanaest članova Glavnog odbora SDP-a koji su se usprotivili takvoj kazni ne smatra se relevantnim detaljem ni podatak da je baš tog dana 28 članova odbora izostalo sa sastanka zbog viroze.

 

Milanović je, pretpostavljam, tu situaciju mogao potpuno preokrenuti u vlastitu korist. Mogao je, recimo, na samoj sjednici odbora proglasiti stanku i pozvati članicu stranke koja ga je kritizirala u medijima da to što ima reći napokon  kaže i pred njim. Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno.

Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Moguće je, smatra, da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova 

 

Što s kritičarima koji nisu iz stranke te ih se ne može jednostavno frknuti van? Ako spominju rekonstrukciju Vlade ili treći put, Milanović će ih bez milosti  verbalno zveknuti uvredama i potpuno neopterećeno povećati broj protivnika. Na polovici mandata ”određeni kritičari i analitičari počnu se ponašati prema Pavlovljevu refleksu”. Rekonstrukcija Vlade traži se ”radi dojma u javnosti”,  a oko trećeg puta obično se okupi ”bezidejni tehnokratski konglomerat takozvanih stručnjaka” (Milanovićev intervju Novom listu).

 

Na pitanje tko može zemlju izvući iz krize čak 33 posto anketiranih građana smatra da to nisu ni vlast ni oporba nego netko treći. Zoran Milanović još ne misli da bi tom signalu trebalo dati ikakvu važnost. Smatra da to nije nikakvo važno upozorenje, nego da treba odrubiti glavu glasnicima. S ignoriranjem se odnosi i prema opasnosti s desnice. Ništa važno, oni su jednostavno ”tvrdi vjernici”, rekao je o udruzi ”U ime obitelji”, iako mu je priuštila neželjeni i skupi referendum. U njegovu poimanju pravi protivnik je samo HDZ, čiju vrhušku naziva neprincipijelnim kalkulantima, parazitima, neiskrenima.

 

Ako je doista tako snažan, zašto se toliko brani? Ako su njegovi protivnici toliko slabiji od njega, zašto se na njih obazire? Premijerovi javni nastupi uglavnom se svode na defenzivu, na obranaštvo od kritika i obračunavanje s kritičarima. On se ne obraća javnosti da bi najavio neke nove poteze i politike, da bi objasnio zašto Vlada nešto radi i kakve su moguće posljedice ako postupi drugačije. On se ne obraća širokoj javnosti nego pojedinim kritičarima i HDZ-ovoj vrhuški, potpuno zanemarivši činjenicu da većinu birača ne obvezuje nikakva stranačka iskaznica.

 

Dobra trećina njih već sad kaže da ih nije impresionirala Milanovićeva strast u verbalnom obračunavanju s kritičarima i političkim protivnicima, te da strast očekuju prije svega u rješavanju ekonomske krize. Ali, vrijeme još nije isteklo. Barem do proljeća Milanović može nastaviti kako hoće. Nakon toga vidjet će se koliko je u novom proračunu države uspio pomiriti očekivanja Bruxellesa i hrvatskih građana, a precizniju ocjenu javnosti dat će svibanjski izbori za Europski parlament.