novinarstvo s potpisom
Jacqueline Bat
Polemike koje su se proteklih dana vodile u virtualnom prostoru potaknute plagiranjem fotografije kune zlatice za hrvatsku kovanicu eura, vrlo su brzo kliznule u ostrašćene ideološke rasprave s parcijalnim sagledavanjem, a često i nepoznavanjem vlastite povijesti. [Read more…]
Švicarski franak ponovno je narastao. Švicarski franak, čini se, pije viagru. Ova zapanjujuća činjenica mogla bi skoro ući u narodnu predaju, da u noćnu uru u seoskoj gostionici u Šestanovcu nekolicina krupnijih Vlaja stave jedni drugima ruke na ramena, gurnu kažiprste u uho i uglas zaojkaju veselu gangu: [Read more…]
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.
Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.
Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.
No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.
Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.
Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.
Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.
Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.
Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.
Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.
Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.
(Prenosimo s tportala).
Draga mi je Palmotićeva ulica, često se niz nju vozim u ovih dvadesetak dugih godinica koliko udišem čisti hrvatski zrak. Znam je napamet, ama mogao bih se niz Palmotićevu provesti zatvorenih očiju, kao onomad onaj u onome filmu što nam je svima smiješan.
I tako, vozim se njome prije nekoliko večeri, polagano, onako kako mi je u naravi da vozim, te ćaskam sa suputnicom, kad hop, s pločnika me zaskoči prometnik, maše onom pločicom, biva da se, bez obzira na pogibelj po amortizere, uzverem na trotoar. Prometnu i vozačku, kaže on meni, dobro prometnu i vozačku, ne bunim se ja, nego mu pružam dokumente. A on ih dobro zagleda pa kaže: “Sigurno znate zašto sam vas zaustavio!”
Rekoh, pojma nemam, kao što nisam ni imao pojma. “Prošli ste ravno krajnjom lijevom trakom”, kaže on meni, “ali ste imali sreće da nikoga nije bilo jer se i srednjom trakom skreće ulijevo”, poučava me redarstvenik. “Kazna je sedamsto kuna, ako platite odmah pola od toga.” Ne bunim se, naravno, nego pristojno odmah plaćam.
I doista, sjećam se da je krajnja lijeva traka skretala ulijevo, a srednja je pružala alternativu: pravo ili lijevo. Ali što se to dogodilo sa mnom? Kako to da nisam primijetio ni vertikalnu ni horizontalnu signalizaciju? Imam, inače, opaku moć zapažanja, pa kako sam onda mogao previdjeti nešto toliko očigledno? Ili kako sam mogao s uma smetnuti da je već dvadeset godina tako, sa skretanjem ulijevo iz Palmotićeve prema sjeveroistoku? Evo, čak znam i koja je to strana svijeta.
Moja suputnica je odmah izrazila sumnju da nikakav prekršaj nisam napravio i da me je redarstvenik naprosto zavalio k’o bekana, da me je na pravdi boga opleo za tristo pedeset kuna. Može biti, rekao sam joj, ali nemam ja više tih živaca da ih trošim na institucije i činovnike države koja se ionako neprijateljski odnosi prema građanima koji se ne kreću u većinskome krdu, i neka cijelu stvar naprosto zaboravi. Ili neka zamisli da smo upravo prošli mitnicu, te smo hrvatskome mitničaru isplatili mito. Ili nešto takvo.
Ali sutradan, kao za nevolju, opet smo se provezli niz Palmotićevu. I doista, nigdje više onoga prometnog znaka, horizontalnog i vertikalnog, koji bi pokazivao da se u Đorđićevu mora skrenuti iz lijeve, a može se skrenuti i iz srednje trake. Sad je tu novi znak i stvari stoje ovako: srednjom se ide samo pravo, a lijevom se može i lijevo i pravo.
Bolje bi mi, ipak, bilo da to nisam vidio. Ili da sam vidio desetak-petnaest dana kasnije, kada mi se stvari slegnu kako u glavi i srcu, tako i u novčaniku, jer ovako ne mogu da prestanem misliti o onom što mi se dogodilo u srijedu 17. rujna, oko osam sati navečer.
Recimo, je li moguće da policajac M.J. Ili M.Z. (broj službene značke 23297) nije primijetio da se promijenio režim prometa u Palmotićevoj, a s njime i način skretanja u Đorđićevu? Pa je, kao i toliko puta u svojoj prometničkoj karijeri (riječ je o gospodinu srednjih godina) postavio čeku niže raskrižja, i vrebao prekršitelje?
U jednom trenutku broj 23297 obratio mi se s Miljenko. I toga sam se sad sjetio. Ne volim, naime, kada mi se uniformirani ili neinformirani pripadnici državnih službi, naročito policajci, obraćaju po imenu, baš kao da smo zajedno čuvali ovce. Ili logoraše.
Taj štos naslijeđen je iz socijalizma, od narodne milicije i milicionera koji su građane zvali po imenu, bez onog inače obaveznog dodatka – drug, jer je to bio način patronizacije, one iz vrtića, škole ili odgojno-popravne ustanove. Za hrvatskoga prometnika mogu biti samo gospodin Jergović, a mogu biti i govno, četnik, jugoslavenčina, bosančina, Alijin Hrvat, srbokatolik, soroševac, antihrvat, ali baš nikad i nikako – Miljenko. Zašto sam mu dopustio da me tako zove? Jer sam mu tog trenutka, doista, vjerovao.
Jer mi se još nikada nije dogodilo da me hrvatska policija – koja svoja vozila ukrašava sloganom “sigurnost i povjerenje”, pa je tako, pretpostavljam, i na motociklu broja 23297 pisalo “sigurnost i povjerenje” – prevari kao zadnju budalu. Poput kakvoga Kafkinog kukca imao sam, naprosto, povjerenja u institucije. Ili sam, smanjimo doživljaj, računao da nisu pali na tako niske grane da po ulici varaju građane i nabjeđuju ih da su počinili prometni prekršaj koji nisu počinili.
Sljedeći put bit će drukčije, barem u tom pogledu što će me čuti prvi sljedeći redarstvenik koji mi izgovori osobno ime. Njemu ću izgovoriti sve ono što sam propustio reći broju 23297. Ali to, na žalost, nije dovoljna satisfakcija. Je li me dotični prometnik, možda, prepoznao? Ako jest, očekuje li da ću učiniti ovo što upravo činim?
I je li već nadigao nadležne u Policijskoj upravi, glasnogovornike, profesionalne pisce demantija i inspektore zadužene da zbilju prilagođavaju potrebama službe, tako da policajac uvijek i u svakoj prilici bude u pravu? Ili me nije prepoznao, nego sam za njega bio anonimni smušeni građanin, koji se samo može uhvatiti za uši i plesati kazačok, nakon što ga prometnik ni krivog ni dužnog nategne za tristo pedeset kuna?
Postoji sasvim mala, gotovo zanemariva mogućnost, da broj 23297 doista nije znao ono što ni ja u tom trenutku nisam znao, i da je zauzeo svoju staru čeku u najboljoj vjeri da time jamči provođenje zakona i štiti sigurnost prometa. Možda se, doista, to moglo dogoditi i njegovom kolegi u Finskoj, Švedskoj ili svejedno kojoj drugoj zemlji koja se obzirno odnosi prema građanima i njihovome svetom pravu da nikada i ni u kojoj prilici ne budu prevareni od državnih institucija. Ali ako je tako, tada bi broj 23297 umjesto da animira kolege da ga sad štite trebao priznati da je greškom obmanuo građanina, da mu je lagao i da ga je lažno kaznio.
Nije to tako strašna stvar. Sigurno ne bi izgubio posao zbog jednoga ovakvog previda, pogotovu ako se sve na kraju sretno završilo. Što se mene tiče, bilo bi dovoljno da na porti u Koranskoj 2 ostavi papirić, i na njemu poruku koju bih zadržao u diskreciji, a glasila bi, otprilike, k vragu, zaznuo sam stvar! A mojih tristo pedeset kuna? Jebo sad tristo pedeset kuna, ako čovjek lijepo kaže da je zeznuo.
Mnogo je gore kada te prave budalom, nego kada ti ukradu tristo pedeset kuna. Ali naj-gore je, ipak, kada građanin gubi i ono minimalno povjerenje u javnu ili državnu instituciju, i kada u tim ljudima počne gledati sitne džeparoše i prevarante.
Kažete, ne može mi se broj 23297 sad tek tako ispričati, jer mu prijeti disciplinska kazna, ako se zbilja malo ne frizira i ako se u njegovo ime ne bude lagalo kako se navodni prometni prekršaj nije dogodio onako kako sam ga opisao, u Palmotićevoj, nego se dogodio u Dubravi, na Glavici svetoga Vlaha ili na Čengić vili?
Ali ako je tako, ako se zbilja mora malo frizirati da bi država funkcionirala, a državni službenici bili zaštićeni, u čemu je razlika između ovoga i svakodnevice u Staljinovoj Rusiji? U razlici između tristo pedeset kuna i trideset pet godina u Gulagu? Ako je tako, onda dobro. Oprem dobro, starat ću se.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
U Hrvatskoj je trenutno bolje biti žrtva poplave nego bešćutnoga kapitalizma. Gunja, Rajevo Selo, Drenovci svakodnevno su u dnevnicima jutarnjim, podnevnim, večernjim. Ministri obučeni neformalno, u polo-majice i traperice, krstare tim područjem pokazujući hinjenu ili stvarnu brigu za nesretnike kojima je nabujala rijeka preko noći odnijela sve. Vlada zasjeda. Počela su rušenja nepopravljivih objekata, uskoro će obnova i gradnja novih kuća. Osigurano je dvjesto milijuna kuna od legalizacije, dijeli se novčana pomoć Crvenoga križa, dobiva jednogodišnja odgoda otplata kredita, osigurava se smještaj za one koji se još dugo neće moći vratiti u svoje domove… Da se razumijemo, potpuno opravdano!
Istovremeno u Hrvatskoj preko tristo tisuća ljudi nema posao, mnogi su u godinama koje im onemogućavaju da ga ikad više dobiju. Znatan broj, obrazovanju usprkos, desetljeće i više na zavodima je za zapošljavanje – ostarili su čekajući posao! Drugi pak mjesecima svakodnevno rade, ali ne dobivaju plaću. Takvih je gotovo 54 tisuće. Drugačije rečeno, četiri posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Nemaju za stanarine, najamnine, rate kredita, školske udžbenike, režije, hranu. Ovrhe koje im stižu pune poštanske sandučiće i prijete da uskoro ove žrtve recesije i neoliberalnog kapitalističkoga sustava, koji je većini naroda maćeha, izjednači sa žrtvama elementarnih nepogoda. Svakako ih je brojčano i više.
Pa ipak, nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj, nije fotogenična…
Politički je neiskoristiva. Čak i onima koji se nazivaju socijaldemokratima. Onima kojima bi neoliberalna politička ideja i diktat kapitala trebali biti strani i odiozni. Nažalost nisu!
Oni od kojih smo očekivali da će podignuti visinu zajamčenog minimalca, razinu zaštite radnika, oživjeti zapuštenu proizvodnju, stati na kraj nepotizmu i korupciji u ove dvije i pol godine mandata samo su zabili još pokoji čavao u lijes radničkih prava poručujući nam pritom bez imalo samokritičnosti da je to realnost.
Sit gladnu ne vjeruje, pa ih tako nije bilo dok su zbog izostanka plaće štrajkale radnice pulske Arene ili riječki trećemajci. Ne zanimaju ih šibenski novinari koji tri mjeseca rade bez kune primanja. Briga ih za radnike zagrebačkog Diokija, splitskoga Konstruktora koji za naredni tjedan, ako ne dobiju plaće, najavljuju štrajk glađu. Nisu vijest. Nisu ih pohodili ni u polo-majicama ni u odijelima i neće ih posjećivati ni ubuduće.
Propagandno je bolje iskoristiva županjska Posavina. Novinari, oni koji zasad plaće dobivaju, tamo prate svaki njihov korak, svaku izgovorenu riječ ma kako šuplja bila. Politički obilasci poplavljenih područja dobivaju prostor u svim dnevnicima, jutarnjim, podnevnim, večernjim – za radnike mjesta nema.
Gladni i njihova djeca, neplaćeni ili nezaposleni radnici, posve svejedno, ne zanimaju nikoga premda ih ima onoliko koliko je ukupno stanovnika u Splitu i Rijeci, u dva, dakle, najveća hrvatska grada poslije Zagreba. Ne izazivaju sućut i potrebu da ih se utješi, da im se dade podrška u nastojanjima da dođu do posla ili onoga što su svojim radom pošteno privredili – do svojih plaća.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bangladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgroziti nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto?
Oni svojih šest krvavo zarađenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to. Mjesecima rintaju ni za što, bez i jedne jedine kune. Hej, pedeset i četiri tisuće ljudi radi bez plaće u zemlji u kojoj je od siječnja prošle, 2013. godine neisplata plaća kazneno djelo, ali kažnjen nije nitko. U zemlji u kojoj su na vlasti socijaldemokrati koji nam poručuju da je rad u Hrvatskoj privilegij (Mirando Mrsić u Saboru), a ne naše Ustavom garantirano pravo. Političari koji mrtvi hladni donose Zakon o radu koji će poslodavcima olakšati da se još poneka tisuća ljudi pretvori u nefotogenične bijednike, osuđene da za golu egzistenciju prodaju ono što su njihovi preci stjecali u prethodnom neslobodnom i neefikasnom sustavu.
Što se mene tiče, dabogda nam se ponovo dogodio neslobodan i neefikasan i sustav u kojemu riječni nasipi traju duže od pola stoljeća, ne lete krovovi s prvom burom, sustav u kojemu će radnici redovito dobivati stanove, plaće, penzije… Dabogda svi bili žrtve sustava u kojemu će se premijeri i ministri slikati uz radnike.
U jesenju operaciju ”rebalans proračuna“ ministar financija Boris Lalovac krenuo je najavom da će proračunsku rupu ovaj put morati krpati rezanjem proračunskih rashoda, jer na strani prihoda do daljnjega nema više ovaca za porezno šišanje.
Usput je spomenuo kako je zahvaljujući Centralnom obračunu plaća otkrio da u državnim i javnim službama oko 20 tisuća zaposlenih prima neto plaću veću od 10.000 kuna, odnosno prosječno oko 20.000 kuna bruto. Ministar Lalovac uvjeren je da tu ima prostora za smanjenje proračunskih rashoda.
Mediji su odmah izračunali da bi 10-postotno smanjenje tih plaća godišnje proračunu uštedjelo oko 40 milijuna kuna, što nije ni jedan posto od procijenjenih 5 milijardi kuna za koliko bi se trebao smanjiti proračunski deficit.
U uvjetima kad je proračunu voda došla do grla svaka ušteda je, međutim, dobrodošla, pogotovo kad se u predizbornoj godini biračima šalje poruka da je koalicijska Vlada socijalno osjetljiva pa u korist općeg dobra uzima od onih koji imaju iznad prosječna primanja, a štedi one koji jedva preživljavaju.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava, što bi u proračunskim troškovima za plaće donijelo uštedu barem kao 10-postotno smanjenje svih 20 tisuća neto plaća većih od deset tisuća.
Ukidanjem, primjerice, sadašnjih ministarstava uprave, poduzetništva i obrta, zaštite okoliša, branitelja, socijalne skrbi, turizma i regionalnog razvoja i EU fondova i njihovim pripajanjem srodnim ministarstvima ukinulo bi se 7 ministarskih plaća, isto toliko plaća zamjenika ministara, 20 do 30 plaća pomoćnika ministara, oko 70 plaća u kabinetima ministara, značajno bi se smanjio broj posebnih uprava i službi, a time i šefovska mjesta u njima, i tako redom i tako dalje ukinulo bi se do 200 dužnosničkih, šefovskih i savjetničkih radnih mjesta na kojima su bruto plaće u prosjeku tu negdje oko 20.000 kuna.
Lako je izračunati da bi proračun samo na tim plaćama godišnje uštedio 48 milijuna kuna.
Usto bi se smanjili i brojni drugi troškovi, od voznog parka, preko posebnih računovodstava do uredskih i drugih troškova koje svojim postojanjem produciraju posebna ministarstva čije poslove mogu bez većih problema preuzeti državne uprave u objedinjenim i okrupnjenim ministarstvima.
Ukupne proračunske uštede zapravo je teško ad hoc na papiru izračunati jer posebna ministarstva i ministri već svojom logikom postojanja geometrijskom progresijom generiraju nove poslove i nova radna mjesta na koja se uglavnom zapošljavaju stranački i podobni ljudi, i tako u nedogled.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države.
Zato ako ministar financija Boris Lalovac, a prije svega premijer Zoran Milanović, doista misle ove jeseni započeti s uvođenjem reda u proračunske rashode, onda bi ukidanjem i spajanjem sadašnjih 20 u 13-14 ministarstava uvjerili javnost i birače da su prvo počeli čistiti pred svojim stranačkim pragovima, od glave, a ne od repa, jer rodno mjesto proračunskih troškova je na vrhu, a ne u sredini ili na dnu piramide.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
“Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”, tako je nekako zborio Mahatma Gandhi. Ako stvar potpuno lokaliziramo i prilagodimo domaćim prilikama, tada bi mirotvorčeva maksima otprilike glasila – “Hrvatska vjerojatno ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”.
Ovo svačije u drugom dijelu rečenice odnosi se, ne sumnjate valjda, na politiku i političare i na ono što oni smatraju svojom potrebom, a svatko pošten i normalan – pohlepom. Neovisno o tome je li riječ o gramzivosti za novcem, vlastohleplju ili častohleplju. Sve dok ih puštamo da budu sami sebi svrha.
Evo je upravo mlađahni ministar financija javno iskobečio oči nad činjenicom da u državnom i javnom sektoru više od 20 tisuća zaposlenih prima plaću veću od 10 tisuća kuna. I najavio kresanje. Već u rujanskom rebalansu proračuna koji je nužan, kako je objasnio, jer ovoga ljeta nije dovoljno sunčevih zraka pomilovalo najljepšu obalu na svijetu.
Što bi čovjek trebao misliti o državi koja svoje financije, sadašnjost i budućnost, planira ovisno o količini sunca, druga je tema, ali svakako zgodno za ilustraciju tko nam i kako vodi zemlju. Pri čemu dodatnu lakrdiju stvara to što ministar turizma ne da ni čuti da mu je u resoru opći potop, dok je financ-ministar preuzeo na sebe tužnu i neugodnu dužnost da ugasi svjetlo, optimizmu ministara poduzetništva, europskih fondova i turizma unatoč. Ili baš zato.
Svega nekoliko sati ranije, na okruglom stolu o zakonu o stečaju potrošača (na koji, usput rečeno, ministar pravosuđa nije našao shodnim pozvati predstavnike udruge Blokirani, vitalno zainteresirane za taj zakon) prpošni financ-ministar zaključio je kako je pitanje koje se uređuje zakonom “suštinsko pitanje izlaska iz krize”. I to ne samo ekonomsko i pravno, nego i socijalno i zdravstveno pitanje, dometnuo je ženerozno, a kolegi iz pravosudnog resora čestitao na “hrabrosti da ponudi zakon i institute kakve Hrvatska dosad nije imala”.
Što se ima za čestitati kada nevoljnike kojima je neki kabahadija, što ih u nas volimo ljupko nazivati poduzetnicima, mjesecima uskraćivao plaće trpajući ih u svoje džepove, pa su ne svojom krivnjom ostali dužni Bogu i vragu, još jednom osudite, i to na sedmogodišnji život s 800 kuna na mjesec? Što im odmah ne pucate u čelo? Humanije je.
Prisnažio je i vrli ministar rada, beskrajno ponosan na svoj taze Zakon o radu, do neba ponižavajući za rad i radnike, koje je sveo na razinu najjeftinije robe, s najavom da će se rebalansom rezati sva primanja državnih službenika, a ne samo ona iznad deset tisuća kuna.
Slučajno ili ne, u najnovijim zlosutnim najavama kasapljenja po novčanicima spominju se samo državni službenici, ali ne i državni dužnosnici. Na stranu to što se državnih službenika nakotilo sve dok i zadnji nositelj partijske iskaznice nije pristigao na državni valov, upravo dužnosnici, za hrvatske prilike, imaju božanski status, barem kada je o financijama riječ.
Dok vas po novom ZOR-u poslodavac, zaštićen kao lički medvjed, može muljati oko otpremnine i otkaznog roka, i može vam ga uvaliti i dok ste na bolovanju ili godišnjem, dužnosnici (koji na godišnji odlaze kad požele, a bolovanja ni ne otvaraju da im ne bi koja kuna otišla s plaće) još godinu dana nakon što dobiju pedalu mogu nezainteresirano kopati nos i dobivati masnu plaću iz proračuna.
Toliki je, naime, otkazni rok dužnosnicima. Nešto teže će im, sirotima, biti drugih šest mjeseci jer će dobivati “samo” pola dužnosničke plaće, a vi se snalazite s trećinom svog bruta po godini staža u firmi kako znate i umijete, ako ste sretni da ga uopće utjerate. Ili s 800 kuna mjesečno ako odlučite “spas” potražiti u osobnom bankrotu.
Dužnosničke savjetnike koji imaju dva zamjenika i tri pomoćnika, a svaki od njih tajnicu i šofera, ne spominjemo. Skupe limuzine i najnovije smartphone već je ofucano navoditi. Tjelohranitelji, službene kartice, privatna vozikanja državnim avionom, besmislena i beskorisna putovanja u pratnji pogoleme kamarile i dnevnice ulaze u korisnički paket.
U parlamentu osim plaća u visini barem tri prosječne u državi, još svaka stranka po glavi zastupnika dobiva 326 tisuća kuna. Za “rad na terenu”. Ovo je pristojan medij, pa nećemo napisati što taj “rad” uglavnom podrazumijeva.
Neće se ovdje naći ni kakav Jose Mujica ili Andrej Kiska da barem jednokratno, instantno pomogne siromasima. Niti bi to riješilo problem. Ali ne vidimo ni istinsku volju našeg mudrog vodstva da se tom rastućem jadu pomogne jer u fokus politike, i to samo na riječima, dopadnu tek nešto malo prije nego što se s biračkih kutija počne brisati prašina za još jednu šaradu koju ponosno nazivamo demokracijom.
“U se, na se i poda se”, tri su zapovijedi kojih se drži ovdašnja takozvana politička elita. Premda u ovoj našoj otužnoj mahali, ovo što nam danas vodi državu elite nije vidjelo dok se nije dočepalo državnog novca. I debelo umrežilo s tajkunima, privrednim i bankarskim moćnicima.
Nema tome koji dan kako se na uglednom britanskom tjedniku The Economistu kočio naslov: “Bolesna Hrvatska. Veliki nered”. Koji mjesec ranije isti nas je list uvrstio u deset najgorih ekonomija na svijetu. Nedavno nas je Financial Times proglasio novom Grčkom.
Pa je ambiciozni ministar financija odlučio uvesti reda. I već upao u problem, jer premijer se izjasnio – do izbora reforme niks, samo PR. Još je premijer, po uzoru na svog duhovnog vođu koji je trenutačno na dugogodišnjem odmoru u Remetincu, izdao i jamstvenu karticu, doduše, vrlo kratku: “Nema boljih od nas, mi smo jamac”.
Tko se nije skrio, magarac je bio.
Ima izbora na koje čovjek odluči izaći začepljena nosa, zaokružiti broj ispred nekog imena ili liste, pa što bude. Predstojeći u godinu i pol bit će od onih na koje se, kada znamo ponudu, ne može izaći čak ni začepljena nosa. Iz higijenskih razloga.
Ako se ipak možete nositi s tolikim smradom, potpuno je svejedno kako ćete glasati. Koga god zaokružite, izabrali ste isto – sitne kokošare i bijedne žicare za koje ste vi uvijek bili i ostali samo stoka sitnog zuba, važna samo na dan izbora, da im sačuvate stražnjice u foteljama. U međuvremenu vaš je zadatak gladovati i krepavati da bi se oni tovili.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
Restoran na petom katu Hrvatske narodne banke gotovo je prazan. Tek s dva ili tri strateška položaja čuje se diskretno zveckanje pribora za jelo. Guverner će danas ručati sam. Držeći raširene novine u rukama, sjedi za stolom uz prozor, na svome uobičajenom mjestu, odakle se pruža zanimljiv pogled na zagrebački Trg burze. Vodoskok u kombinaciji s tramvajskom prugom. Ljudi u kombinaciji s golubovima. Konobar donosi čašu rashlađenog pjenušca. ”Ayala Brut Majeur Champagne“, berba 1996. Znalački nakvasi nepca, fino je, podiže apetit.
Ne skrivajući dosadu, pogledom šara preko agresivno plasiranog članka na trećoj stranici: guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić u jeku recesije, dramatične ekonomske krize i bujanja siromaštva podigao sebi plaću za 34 posto. Sada ima najveća funkcionarska primanja u državi. Mjesečno dobiva 13.873 kune više od premijera, a 9390 kuna više od predsjednika Republike.
U okviru ispod članka, kao kuriozitet, leprša vijest da je Hrvatska narodna banka raspisala natječaj za ”majstora kuhara“ od kojeg se traže ”posebna gastronomska znanja i vještine“. Između ostaloga, ”autorstvo nad novim jelima i izrada normativa“, te ”organizacija i priprema svečanih ručkova i domjenaka prema protokolu s povezivanjem enologije s gastronomijom (sljubljivanje jela s pićem)“. Uz masterchefa natječajem se još traže kuhar specijalist, KV kuhar i konobar, koji će se pridružiti postojećem ugostiteljskom osoblju HNB. Hrvatska narodna banka postaje najelitniji restoran u gradu, konstatira novinar.
Žuta štampa. Provincija. Jad i bijeda. Guverner s indignacijom lista dalje. Traži nešto relevantnije, biznis i međunarodnu politiku ili u najgorem slučaju sport. Konobar donosi predjelo: namaz od tune s kaparama i crvenim biberom, pašteta od guščjih jetrica, mladi sir s vlascem, dimljeni losos s pjenicom od maslaca i slanih srdela, topli prepečenac, kifle od kukuruznog brašna posute sezamom, tek izvađene iz krušne peći.
Peta stranica, sedma, deveta… konačno pogled u svijet. Samo u New Yorku u prva tri mjeseca ove godine samoubojstva su počinila osmorica visokorangiranih bankara. Kada se tome dodaju pripadnici financijske kreme koji su sebi oduzeli živote u drugim svjetskim metropolama, brojka postaje zbunjujuća. U prosjeku, najviše je među njima zaposlenika multinacionalnog diva J.P. Morgan. Poslovni autoriteti s visokim prihodima i astronomskim godišnjim bonusima pokazuju neobičnu sklonost suicidu. Je li na stvari epidemija? Pogubna izloženost stresu? Utjecaj kolanja kapitala i tržišta dionica na mentalnu stabilnost? Tjeskoba kao pokretač revolucionarnih događanja?
Guverner odgrize umjereni komad prepečenca namazanog pola prsta debelim slojem guščje paštete. Nije li začudno da novine tako pedantno bilježe brojčano stanje bogatih i moćnih bankara? Imaju li u uredništvu nekakav pravilnik po kojem procjenjuju što su ljudske dragocjenosti, a što potrošni materijal? Koliko se, primjerice, u predmetnome razdoblju ubilo kovinotokara? Ili veterinara? Ili majstora kuhara? Ili naprosto onih kojima su banke oduzele imovinu jer nisu mogli otplaćivati hipotekarne kredite?
Otpije gutljaj pjenušca i usna mu se šupljina ispuni skladom. Jest, ‘‘Ayala Brut Majeur Champagne“ krasno se sljubljuje s guščjom paštetom. To je nama naša berba dala, berba 1996. Toliko je bogatstvo okusa da najednom osjeti kako se i suhi novinski izvještaj sljubljuje s realnošću i njenim bezbrojnim nijansama.
William Broeksmit (58), bivši stariji menadžer Deutsche Banka, objesio se 26. januara u svom stanu u londonskom Južnom Kensingtonu. Supruga Alla čekala ga je duže od sat vremena u obližnjem kafeu gdje su se trebali naći, a kada se nije pojavio, zatekla ga je doma u neformalnoj pozi: visio je o baroknome lusteru, iskolačenih očiju, zastrašujuće bijelog lica, s ljubičastim jezikom prevaljenim preko pomodrjelih usana i skoro crnim krvnim žilama koje su mu premrežile čelo. Tri pedlja ispod prstiju desne noge mreškala se lokvica zelenkastosive tekućine, očito sline što mu se cijedila iz usta, oko koje je kružio vižljasti kućni ljubimac, irski seter King, njuškajući krajnje oprezno.
Gabriel Magee (39), potpredsjednik J.P. Morgana za tehnološke operacije, 28. januara je skočio s devetoga kata Chanari Wharf Towera u Londonu. Nije se stuštio direktno na pločnik, nego se nabio prsnim košem o parkirni sat uz rub kolnika i tako ublažio pad, ali je lubanja svejedno pukla na četiri mjesta, te su krhotine i sluzavi komadići mozga pošpricali pješački prijelaz, za koji svjedoci tvrde da je nalikovao platnima Jacksona Pollocka. Obje lakirane cipele ručne izrade pronađene su tridesetak metara daleko od tijela, samo u različitim smjerovima.
Mike Dueker (50), glavni ekonomist Russell Investmensa, pronađen je mrtav 31. januara uz rub autoceste u blizini Tacoma Narrows Bridgea u državi Washington, puna četiri sata nakon što se bacio pod jureći kamion, jer su vozači zacijelo mislili da se radi o uspavanom skitnici. Nedostajala mu je lijeva polovica glave, a patolozi su pobrojali sedamnaest fraktura kostiju, od toga pet na kičmi. Vozač kamiona tek je na benzinskoj stanici 130 kilometara dalje sa zaprepaštenjem otkrio ljudsko uho zakačeno uz prednji desni far njegova vozila, kao i rumenu mrlju na blatobranu obogaćenu stotinama zalijepljenih insekata. ‘‘Osjetio sam blagi udarac, ali mislio sam da je zec ili nešto slično“, rekao je reporteru Fox Newsa. ‘‘Mislio sam da je jebeni rakun.“
Ryan Henry Crane (37), izvršni direktor J.P. Morgana u New Yorku, otkriven je mrtav u svome stanu 3. februara, a uzroci smrti nisu službeno objavljeni. Sudeći po izjavi kućne pomoćnice koja ga je pronašla, međutim, izgleda da je prilikom trovanja došlo do nepredviđene biokemijske reakcije. ‘‘Gospodinu je žuta pjena navirala iz usta, a stomak mu je bio toliko napuhan da sam mislila kako će se rasprsnuti poput lubenice u augustu.“ To se po svemu sudeći i dogodilo prilikom transporta preminulog, jer se kombi hitne pomoći zaustavio poslije svega stotinjak metara vožnje: tri člana posade panično su izjurila van obilno povraćajući, dok je samo vozilo kasnije uklonila vučna služba, skupa s pokojnikom.
Edmund Reilly (47), glavni broker Midtown’s Vertical Groupa, skočio je pod lokomotivu podzemne željeznice na stanici Syosset u New Yorku 11. ožujka, što je odmah zamijećeno, jer je otkinuta lijeva potkoljenica doletjela u košaru prodavačice cvijeća, oštetivši više desetaka svježih gladiola. Drugi ostaci unesrećenog prikupljani su tjedan dana, na teritoriju od nekoliko kilometara uzduž pruge, uz pomoć lopata, grablji i usisivača za lišće. Potraga za desnom šakom još traje, mole se pošteni nalaznici… itd.
Li Junjie (33), financijski ekspert J.P. Morgana, bacio se s krova trideset katova visokog nebodera banke u Hong Kongu, ali je u letu dokačio šiljak gvozdenog jarbola, postavljenog u razini sedmog kata, te je aterirao na pločnik ispred slastičarne s povećim kraterom na sljepoočnici, posve nalik onome kakvoga je načinio James Stuart Jr. (64), izvršni direktor National Bank of Commerce u Arizoni, upucavši se hicem iz revolvera. Jedan je dječak, zabavljen lizanjem sladoleda od manga, pokušao pred ulazom u slastičarnu pokupiti s poda nekoliko keramičkih klikera, ali ga je majka u tome odlučno spriječila, jer je bilo jasno da se radi o bankarevim zubima.
Eh, da, čovjek takve vijesti mora pratiti s dužnom tugom… Guverner Hrvatske narodne banke (50) sjetno je pogledao kroz prozor prema Trgu burze i ugledao konobara kako nosi glavno jelo. Začudo, servirao ga je na lijevoj tramvajskoj šini. Biftek na žaru, umjereno pečen, skoro sirov iznutra, rasječen točno po sredini. Izgleda jako dobro: fina tamnosmeđa korica, a iz mekane i sočne unutrašnjosti cijedi se krvavi potočić, crven kao zastava.
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!
Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.
Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”
Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.
Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.
Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.
Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.
Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.
”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.
Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?
Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?
A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!
Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
