Kad se odlučite čitati knjige orijentalista Hajrudina Somuna (1937.) budite sigurni da ulazite u neodoljivu putopisno-memoarsku pustolovinu, premda vas naslovi njegovih knjiga na prvu asocijaciju vuku prema političkoj publicistici. [Read more…]
Esej o svjetskom poretku koji se mijenja
(Opaska uredništva: Ovaj je esej nastao temeljem izlaganja autora na World Golobal Forumu u Istanbulu te konferenciji Understanding China u kineskom gradu Guangzhou. Oba skupa održana su u listopadu ove godine). [Read more…]
Sirijsko ponavljanje bosanskog vica
Onim ljudima koje treba ugurati preko noći iz loše demokracije u bolji život, navodno u ime istinske demokracije, kao po pravilu se nude mnoga lažna obećanja. Ne zato što demokracija po definiciji ne valja, već zato što se ne može preskočiti lagano put koji traži puno dobre volje, obrazovanja, novca i strpljenja dok se ne dobaci do sreće. Kako bi se jednostavno kazalo, to je proces a ne skok preko noći. [Read more…]
Je li ideja Europe u Kurdistanu
Iz pakla koji je širom arapskog svijeta, a naročito na Bliskom i Srednjem istoku, proizvela nezajažljiva američka žeđ za jeftinom naftom, ovih se mjeseci s dna devetog kruga pakla izdiže jedan veliki narod, za koji se još do jučer činilo da je osuđen na drugorazrednost, nepostojanje i polaganu smrt. [Read more…]
Smrt Ajlana al Kurdija neće nam biti oproštena
Na plaži, u ljetovalištu Bodrum, licem u pijesku leži dječak Ajlan al Kurdi.
Videći sliku čitatelj novina najprije osjeti snažan poriv da uđe u fotografiju i dječaka okrene na leđa. Iako je mrtav, i ne može biti ništa drugo nego mrtav, nepodnošljivo je vidjeti ga s licem u pijesku. [Read more…]
Priča o kalifatu – krvavi alat Zapada
Neko je minulih dana napisao kako je velika američka strategija zvana dugoročni plan za ostvarivanje nacionalnih interesa i uspješno suprotstavljanje najvećim neprijateljima – u rasulu. Priča sa istambulskom prevarom o stvaranju takozvane “ISIL-free zone” na sjeveru Sirije jedan je od kamičaka na kojima se temelji validnost ove procjene. [Read more…]
Irak: napušten i u raspadu
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS. Naravno, pitate se što je ISIS?
To je sunitska teroristička skupina ”Islamska država u Iraku i Siriji” koja se razvila iz raznih drugih ekstremističkih skupina. One su se sve borile protiv američke invazije u Iraku i vlade u Bagdadu. ISIS pripada izdancima terorističke mreže Al-Queda, ali se 2013. godine suprotstavio Al-Quedinim uputama pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Borci iz redova ISIS-a kontroliraju velika područja u Siriji te na zapadu i sjeveru Iraka. Njihov je cilj država između Sredozemnog mora i Tigrisa u kojoj bi na snagu stupilo iznimno rigorozno shvaćanje islama: žele ostvariti arapski kalifat sa šerijatskim zakonom i to provode terorom: kolju, pucaju u glavu, razapinju na križ, doslovno tako.
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio.
ISIS je, dakle, aktivan u obje zemlje, pa na taj način može lako premještati borce i oružje. Najvažniji razlog porasta snaga ISIS-a su vjerske napetosti između sunitske manjine i šijitske većine. Mnogi suniti u Iraku smatraju da su u podređenom položaju, što je idealno plodno tlo za paravojne formacije poput ISIS-a koje sasvim ciljano destabiliziraju sunitske gradove u Iraku. Kolju se manjinski suniti i većinski šiiti (tako je u Iraku, ali ne i u svijetu) otkako je George W. Bush razvalio Irak?
Ne. Njihov rat traje gotovo tisuću godina; bio je vjerski, a sada je i politički. Građanski je rat u Iraku eskalirao odmah po dolasku američkih snaga, invazijom 2003., a dosegao je vrhunac 2006. Islamisti su se zatim počeli vojno organizirati i stvar je postala ozbiljna kada su lani zauzeli Faludžu. Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
Islamisti su toliko ojačali da je njih svega 800 potjeralo 32.000 iračkih regularnih vojnika koji su nakon tri i pol dana borbe panično pobjegli iz Mosula, drugog grada po veličini. Osvajanjem Mosula džihadisti su prvi put uspjeli dovesti milijunski grad u Iraku pod svoju kontrolu. To je veliki psihološki uspjeh, zbog kojeg će se ISIS-u sigurno pridružiti i drugi sunitski ekstremisti. Mosul je važna izvozna ruta za naftu i prometno čvorište na putu za Siriju. No osvajanje ovoga milijunskoga grada je samo jedna etapa za ekstremiste koji odatle žele dalje napredovati. I idu prema Bagdadu.
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio
BBC izvještava da iračka Vlada pod kontrolom ima oko 930.000 vojnika koje je izvježbala američka ruka, a da islamista nema više od 15.000. Kako onda tako brzo napreduju? Stvorenom panikom i općim strahom koji vlada u zemlji. Na snimkama nedavno postavljenim na internetu borci ISIS-a pucaju na zarobljene pripadnike iračkih snaga sigurnosti, a u popratnom tekstu tvrde da su smaknuli oko 1500 vojnika i policajaca te da ista sudbina čeka sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Propaganda je upalila.
Zemlja se raspada i zato što se kurdsko stanovništvo na sjeveru Iraka odavno ponaša kao da već ima svoju državu. Ali iako se pokušava ne uplitati u sukob između sunitskih i šijitskih Arapa, teško da će im to poći za rukom. S jedne strane, borci iz redova ISIS-a i njihovi saveznici pokušavaju napredovati i prema gradu Kirkuku, na koji pravo polažu i Arapi i Kurdi.
Ondje se nalaze važna naftna polja. S druge strane, sve više Iračana bježi od terora ISIS-a na kurdski sjever koji je ionako već pružio utočište velikom broju izbjeglica iz Sirije. U Iraku se sukobljavaju interesi mnogih država u regiji. Irak, Iran, Sirija i libanonski Hezbolah smatraju se šijitskom osovinom. Ona se bori za utjecaj sa sunitskim državama. Vlada u Bagdadu, u kojoj dominiraju šijiti, ima dobre odnose sa susjednim Iranom, ali nije teheranska marioneta.
U Iraku, osim toga, postoje mnoge šijitske skupine i pokreti koji imaju vlastite interese. Smatra se da druge susjedne države poput Turske i Saudijske Arabije stoje na strani sunita.
Ali stanje je kompliciranije. Tako ni interesi iračkih sunita nisu ni u kojem slučaju jedinstveni. Radikalni islamisti stoje u središtu pozornosti. No tu su i sunitska plemena, pristalice srušenog režima Sadama Huseina, ujedinjeni u stranci Baath, bivši vojni dužnosnici i drugi. Saudijska Arabija vjerojatno podržava samo dio njih. ISIS u svojim redovima ima državljane Velike Britanije, Francuske, Njemačke i ostalih europskih zemalja, kao i iz BiH, te iz Sjedinjenih Američkih Država, arapskog svijeta i sa šireg područja Kavkaza.
Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
U početku se ISIS uglavnom oslanjao na donacije bogatih pojedinaca iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta i Saudijske Arabije, koji su podržavali borbu protiv Bašara al-Assada. Danas se financira prihodima s naftnih polja koja kontrolira na istoku Sirije, odakle se, prema nekim izvorima, jedan dio nafte prodaje čak Vladi u Damasku. Neprovjereni izvori kažu da se novac zarađuje i prodajom predmeta s arheoloških nalazišta.
Hoće li Obama narediti otvaranje vatre? Najvjerojatnije. Krstarećim raketama, možda i žešće ako bude belaja i u samom Bagdadu. Američki državni tajnik John Kerry je to i najavio. Nosači i drugi brodovi su spremni, ali nove invazije neće biti. Ne podržavaju to ni Britanci. Postoji li ikakvo rješenje da se zaustavi podjela zemlje?
Osim vojnih akcija jedini način je da se razdvoje neislamističke skupine od ISIS-a. No još se ne zna hoće li premijer al-Maliki, koji je pod ogromnim pritiskom, pristati na to i dati im udio u vlasti. Što više pobjeda ostvari, to će veći broj grupa pohrliti pod zastavu ISIS-a. Iako to može biti korisno u vojnom pogledu, velike ideološke razlike unutar islamista neće moći dugoročno držati sve grupe zajedno. Na tu kartu igra al-Maliki. Ima li on jake karte u ruci?
Obama je rekao da se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nourija al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje. ”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik
Kako bilo, Irak je pušten niz vodu. Iako su svojim ratovanjem uništili Irak, američki predsjednik Barack Obama kaže kako neće slati vojne trupe u pomoć. Umjesto toga SAD će poslati 300 specijalnih vojnika ”instruktora” koji bi trebali obučiti Iračane da se sami obrane od ekstremističke grupe ISIS, rekao je Obama novinarima u Bijeloj kući.
Obama je rekao kako se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nouri al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje.
”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik.
Iračke snage sigurnosti i dalje vode žestoku bitku sa sunitskim militantima oko kontrole najveće rafinerije nafte u toj državi, javlja BBC. Dužnosnici tvrde kako vlasti “potpuno kontroliraju” rafineriju Baiji koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada Bagdada, no prema riječima očevidaca ISIS je izvjesio svoju zastavu na postrojenju. Zarobljeni radnici kažu da su militanti još uvijek u postrojenju te da se nastavljaju sporadični sukobi.
Glasnogovornik stranke iračkog premijera Nourija Malikija kazao je BBC-ju da se vođe države osjećaju “napuštenima” od međunarodne zajednice u trenucima kada su borci ISIS-a zauzeli nekoliko gradova na sjeveru države, te su još jednom pozvali Obamu da raketira položaje islamista.
Kurdi stvaraju autonomiju i u Siriji
Nakon Iraka, gdje su nakon svrgavanja Sadama Huseina s vlasti dobili autonomiju koja zapravo funkcionira kao zasebna država, Kurdi su na pragu stvaranja autonomije i u Siriji. U petak su njihove postrojbe nakon trodnevnih teških borbi zauzele strateški važan granični prijelaz na iračko-sirijskoj granici pobijedivši pritom militantne skupine bliske Al-Qa’idi.
Taj prijelaz je za njih “žila kucavica” preko koje ostvaruju vezu sa svojim sunarodnjacima u Iraku od kojih dobivaju humanitarnu pomoć, a valja pretpostaviti − i pomoć u oružju.
Kurda u Siriji ima oko dva milijuna. Na sjeveroistoku te zemlje, prema Iraku i Turskoj, većinsko su stanovništvo. Na početku pobune protiv režima sirijskoga predsjednika Bashara al-Assada držali su se po strani. Naime, zbog teških borbi koje je vodila u drugim dijelovima zemlje protiv ustanika, Assadova se vojska još sredinom 2012. godine povukla iz područja naseljenih Kurdima i prepustila im tako vlast.
Iako formalno još nisu proglasili autonomiju, Kurdi su u Siriji organizirali svoju samoupravu koja se brine o sigurnosnim, humanitarnim, upravnim, ali i vojnim pitanjima na tome području. Glavni protivnik posljednjih su im mjeseci bile pobunjeničke skupine bliske Al-Qa’idi, koje ratuju protiv sirijskoga diktatora Bashara al-Assada, ali ne podržavaju ni kurdsku samoupravu. Smatraju je prijetnjom cjelovitosti sirijske države.
Žestoki protivnik moguće kurdske autonomije u Siriji turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On je potkraj srpnja zaprijetio tamošnjim Kurdima da i ne pomišljaju poduzeti jedan takav, kako ga je nazvao, “pogrešan i opasan korak”. Erdoğan se tomu protivi iz dva razloga. Prvo, podupire sve snage, pa i pobunjenike bliske Al-Qa’idi, koje se bore protiv režima Bashara al-Assada. I drugo, boji se da bi autonomija sirijskih Kurda pokrenula pitanje položaja Kurda u Turskoj, gdje ih je najmanje 15 milijuna.
S Kurdima u Turskoj Erdoğan je nedavno počeo razgovarati kako bi se prekinuo njihov tri desetljeća dug sukob u kojemu je bilo na tisuće mrtvih i ranjenih. Obećao im je veća prava u uporabi kurdskoga jezika te smanjenje izbornoga cenzusa, koji im je do sada onemogućavao da imaju veći broj zastupnika u turskom parlamentu.
Kurdi su zasad odbili taj Erdoğanov prijedlog. Traže autonomiju u sklopu Turske, a to Erdoğan ne želi ni razmatrati. Zbog mogućega utjecaja na njegovu zemlju protivi se promjeni dosadašnjega položaja Kurda u Siriji. Jasno je i zašto. Autonomija u Iraku već se učvrstila pa bi nova kurdska autonomija u Siriji značila novi korak prema mogućem okupljanju Kurda u jednu državu. Logičan idući potez u tome smjeru bio bi zahtjev za autonomijom Kurda u Turskoj, a potom i u Iranu.
Mnogi analitičari smatraju da bi rat u Siriji zbog mogućega stvaranja kurdske autonomije mogao pokrenuti novo crtanja zemljovida na Srednjem istoku kako bi se riješilo kurdsko pitanje. Zasad ipak nitko ne govori o promjeni postojećih granica, nego o unutarnjem preustroju tamošnjih država kako bi se Kurdima dala veća prava unutar njih. Autonomija sirijskih Kurda trebala bi se zvati “zapadni Kurdistan” jer je zapadno od Iračkoga Kurdistana, iako je zapravo na sjeveroistoku Sirije.
Kada se rušilo Otomansko Carstvo, velike su sile Kurdima obećale vlastitu državu, da bi se dvije godine potom predomislile i podijelile njihov teritorij u četiri države. Međutim, unatoč toj podjeli oni i dalje žive na međusobno povezanom teritoriju.
Zauzimanje graničnoga prijelaza na sirijsko-iračkoj granici znači i otvaranje puta za suradnju i povezivanje Kurda u Siriji s onima iz Iraka. No treba pričekati kraj sukoba i najavljenu mirovnu konferenciju o Siriji.
Kurdi su puno puta do sada sa susreta na kojima se odlučivalo o njihovoj sudbini, a da pritom nisu dobili ni mjesto za tim stolom, izlazili kratkih rukava.