Prepustimo povijest povjesničarima, česta je floskula kojom se služe mnogi, pogotovo političari, u beskonačnim raspravama o različitim interpretacijama povijesnih događaja. [Read more…]
Mitsko čudovište Goran Babić
Goran Babić rođen je 1944. na Visu, odakle nije bio nitko njegov. Otac iz doline Neretve, Hrvat, komunist; mati Beograđanka, iz jevrejske obitelji u kojoj je nakon rata ostalo malo živih. Oboje partizani, pa su sina donijeli na svijet tamo gdje je tih tjedana i dana boravila glava pokreta. [Read more…]
Došlo na red i Društvo pisaca?
Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. [Read more…]
Dorta Jagić: jezika glas
Prošle zime, u Varšavi, netko me je pred književnu večer pitao poznajem li Dortu Jagić, jesam li čitao njezine pjesme? Iznenadio sam se, znaju pitati za Andrića, Davida Albaharija, Selimovića, Kusturicu, Hemona, Kiša, ali Dortino se neobično ime – samo po sebi pjesnička kreacija, očinski neologizam, milošta – baš čudno uvuklo među zidove podrumskoga kluba kao da je izgovoreno prvi put.
Zbog nečega što ću kasnije ispričati bilo mi je drago odgovoriti, mnogo draže nego ponovo govoriti o onima za koje se često pita. Tada sam prvi put čuo za bijenalnu nagradu međunarodnoga pjesničkog festivala u Gdanjsku, koja u reklamnome engleskom ima naziv ‘‘The European Poet of Freedom”. Nastala kao inteligentan i kreativan izraz frustracije ‘‘neprevodivošću” poezije na druge jezike i njezinom marginalizacijom u europskome književnom svijetu, pjesnici se nominiraju po vrlo temeljito postavljenoj proceduri, u suočavanjima prevoditelja, i iz sedam izabranih europskih zemalja.
Nekoga se, osim Dorte, ova (njena) nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga
Nagrada se dodjeljuje bijenalno, a to što se među sedam promatranih, čitanih i prevođenih našla i Hrvatska, ne znači ama baš ništa. Ali to što je 2013., kao predstavnica živoga hrvatskog pjesništva nominirana Dorta Jagić, znači već jako mnogo. Više nego bilo koja hrvatska pjesnička nagrada, jer su je izabrali oni koji nemaju baš nikakav odnos prema socijalnoj dinamici hrvatske književnosti, ali imaju odnos prema golom tekstu, prema poeziji, njezinom jeziku i smislu.
Nakon što je Dorta Jagić na osnovu ogledno prevedenih pjesama nominirana, njezina prevoditeljica Małgorzata Wierzbicka je, u skladu s propozicijama, prevela cijelu knjigu ‘‘Kauč na trgu” i onda je, u konkurenciji ostalih šest nominiranih pjesnika i njihovih knjiga, sedmeročlani žiri dodijelio nagradu hrvatskoj pjesnikinji. U tom žiriju su, recimo, bili pisac, esejist i osnivač Fundacije Pogranicze te jedna od kultnih figura poljske tranzicije u slobodu Krzysztof Czyżewski, veteran ilegalnog pokreta iz vremena ratnog stanja, europski poznati i u Hrvatskoj prevođeni romanopisac Pawel Huelle te Agnieszka Holland, filmska redateljica i jedan od živih klasika europskoga filma…
I onda, čemu ovo nabrajanje i kićenje velikih imena, objašnjavanje propozicija jedne književne nagrade, spominjanje procedure? Ničemu, tek da se kaže kako je Dorta Jagić dobila jednu vrlo ozbiljnu europsku književnu nagradu.
Svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu. To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći
Ali za razliku od prvaka u športu i gombalaštvu, u trku, skoku ili šaketanju koji pobjeđuju u ime svih nas, razgaraju nacionalni duh i potiču odlučnost da za Hrvatsku i krvcu svoju i život damo, pjesnikinja je nagradu zaslužila sama. Dobila ju je u svoje i u ničije više ime. Treba li netko biti na nju ponosan? Ne.
Je li nagrada u Gdanjsku način da se o Dorti Jagić nešto sazna u Hrvatskoj, da ju se smatra važnom književnicom, uglednom građankom koju ćemo od sele pozivati na svoje svečanosti? Nipošto. Sve bi to bilo uvredljivo po pjesnikinju, čiju nijednu knjigu niste čitali, nijednu njezinu pjesmu ne znate. I više bi na nju mogla biti ponosna ili bi je mogla smatrati svojom gospođa Agnieszka Holland, nego nešto manje od četiri i pol milijuna vas. Kojih nas? Dobro vi znate kojih vas.
Ali nekoga se, osim Dorte, ova nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga, onaj koji sad, evo, može okrenuti glavu prema polici i među stotinama hrbata u trećem redu odozgor prepoznati tanjušan, skoro nevidljiv i već stari naslov polomljene kičme ‘‘Tamagotchi mi je umro na rukama” i može parafrazirati barem jedan Dortin stih, recimo: “u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište”, svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu.
Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog
To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći, ali to što je pjesme pisala na ovome jeziku, na kojemu o njoj mislimo i razgovaramo, mi koji smo te pjesme čitali, ozbiljan je kompliment.
Veličina nekoga jezika ne mjeri se njegovom frekventnošću, to jest brojem živih i aktivnih govornika. Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi, koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog.
Ili, na primjer, norveški, švedski, danski? Koliko su veliki ti jezici? I koliki bi bio srpskohrvatski, da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…
S Dortom Jagić hrvatski jezik malo je veći, širi i mudriji od današnje Hrvatske, što služi na čast, kompliment je, svim Dortinim čitateljima. Njima je neki dan iz Gdanjska stigla potvrda da je tako.
Koliki bi bio srpskohrvatski da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…
Dorta Jagić rođena je u Sinju 1974. Piše i kratke priče ili kratke prozne komade, a lani joj je, oko Interlibera, objavljen ‘‘Mali rječnik biblijskih žena”. Izdavač su Mala zvona, tako da ni vijest o tome nije mogla biti dana na velika zvona. A riječ je o jednoj od onih tako rijetkih knjiga, rječnika, leksikona, imenika, atlasa koje iz erudicije uspijevaju derivirati – sitnice.
Takva sitna erudicija mnogo je rjeđa, pa samim tim i dragocjenija, neobičnija od one krupne, gromoglasne i raskošne, jer zašto bi čovjek od nečega što je po definiciji veliko i kabasto i do čega je teško doći, a takva je svaka erudicija, velika, kabasta i teško se stekne, stvarao nešto sitno, a ljupko? Pored svega drugog, za takav je postupak nužna ozbiljna samokontrola. Pisci koji imaju samokontrolu, oni su još jedna rijetka vrsta.
Pišući o svojim ženama, njih tek stotinjak, Dorta Jagić ne iznevjerava sveti tekst, ona doista slijedi ono što u Bibliji piše, ali upisujući slojeve kojih u Bibliji nema, jer se obično tiču onoga što se događalo nakon Biblije. Ali ono što je u ovoj knjizi najuzbudljivije jest poigravanje metaforikom i opisima likova u Svetome pismu i sjajno unošenje vlastite metaforike, kao neke vrste tekstualnog zrcala. I sve to tako nekako bezazleno, lako, sitno… Na kraju, pročitavši knjigu, čitatelj pojma nema je li autorica uopće religiozna. Može biti da jeste, može biti da nije. A zašto vas to zanima?
Prije nekoliko dana u Gdanjsku, hrvatski jezik imao je Dortu Jagić. I najednom to više nije bio jezik uvreda, psovki i protjerivanja, nego je, onako lijep i sređen, imao svoju poeziju, svoje mjesto i svoj glas. Takva se čuda zbivaju u Bibliji.
(Prenosimo s autorova portala)
Sarajevo, dan deseti
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“…
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“! I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!
Melanholija otpora
U Beogradu teče 58. Međunarodni sajam knjiga. Zujao sam po njemu sa istom radoznalošću kao i na prvom, daleke 1956. Tada sam kao srednješkolac pronašao sa velikim popustom neke dragocene knjige (pamtim, “Izabrana dela” Isidore Sekulić, Ciklus Glembajevih Miroslava Krleže, “Avanture Gordona Pima” E. A. Poa). Uz sve što sajam knjige na ovom delu brdovitog Balkana može da bude (a najčešće nije, iz hiljadu i jednog razloga), za mene je i sada pre svega džinovska knjižara ili buvljak, ako hoćete.
Već prvog dana sam kupio desetak knjiga, od kojih neke vrlo dugo merkam da ih uhvatim sa velikim popustom. I to je najbitnije za 99 odsto posetilaca. A to što su organizatori načinili pompezne prateće programe (promocije novih knjiga, okrugli stolovi na večne teme upropašćene kulturne politike), to u najvećem broju slučajeva protiče u potpuno kamernom okruženju. Sad će neko da plati hiljadarku za porodicu i parking da bi slušao improvizacije uvek istih kulturnih dušebrižnika!
Pred sobom smo imali oko 3200 novih knjiga, od kojih su polovina smeće, reciklirani međunarodni hitovi provučeni kroz Google Translate, a onda malo došminkani. Ali ipak, ostaje 200-300 značajnih knjiga, ne shvatite ove brojke doslovno, dostojnih ozbiljnih čitalaca. Ali u prvim danima sajma, o njima jedva da ima pomena
U ponedeljak sam u središnjoj dvorani Slobodan Selenić pratio debatu o mestu književne kritike u medijima. U auditoriju je bilo jedva desetak posetilaca, od kojih su neki svratili da odmore noge i predahnu. Ne bih znao da vam kažem o čemu se pričalo.
Nedeljama uoči sajma u tisku se vodila jalova polemika o tome zašto su neke izdavačke kuće uklonjene sa udarnih mesta (Prosveta, na primer, nekada kultna, sada je žalosno stecište uglavnom drugorazredne istoriografije i domoljubnh skribenata). Zbunjeni novinari kulturnih rubrika (a polovina beogradskih novina više ni formalno nema kulturne rubrike, već nešto što se zove Scena, Spektakli) jadikovali su sve u šesnaest.
Uoči sajma sedeo sam u republičkoj komisiji za otkup novih knjiga (kao državni dar za 178 biblioteka). Pred sobom smo imali oko 3200 novih knjiga, od kojih su polovina smeće, reciklirani međunarodni hitovi provučeni kroz Google Translate, a onda malo došminkani. Ali ipak, ostaje 200-300 značajnih knjiga, ne shvatite ove brojke doslovno, dostojnih ozbiljnih čitalaca. Ali u prvim danima sajma, o njima jedva da ima pomena. Naširoko se gusla o knjigama-ispovestima upravo preminule Jovanke Broz (veoma sporne autentičnosti, sve u stilu: poverila mi na samrtnoj postelji), zatim biografije Novaka Đokovića, Kusturice, Lauševića, Bore Đorđevića… Nekoliko dnevnih listova, koji i sami glume izdavače, uglavnom pišu o sopstvenim “otkrićima”.
Najbolje knjige sam našao po nekim budžacima u kojima su se smestili mali specijalizovani izdavači: “Karpos” iz Loznice sa izborom sjajnih knjiga Lakana, Foucaulta, Deleza, “Logos” sa senzacionalnim sabranim delima Maljeviča, “Levo krilo” sa uzbudljivom pesničkom knjigom dubrovačkog gospara Voje Šindolića. Filmski centar Srbije objavio je kabastu, ali bez premca, knjigu američkog profesora filma Davida Bordwella “Naracija u igranom filmu”. Na promociji ove jedinstvene knjige jedva se, opet, sakupilo desetak duša, premda u Beogradu ima desetak fakulteta, akademija, na kojima se predaje istorija i režija filma. Ali čemu knjige kad ovde svako može da režira, ako se probije do nekog tajkuna ili državnog fonda!
U ponedeljak (21. oktobra) priređen je šesti sajam čuvene biblioteke “XX. vek”, koju decenijama uređuje i vodi Ivan Čolović, jedan od najpoznatijih intelektualaca (i član saveta našega portala). Kao i prethodnih godina, od 18 do 22 časa, Ivan je u Paviljonu Veljković (CZKD) izložio petnaestak novih teorijskih knjiga, uz prethodnih stotinak, kupovalo se sa popustom i družilo. Bolji deo Beograda. A pošto su me mnogi pitali za moj izbor, odabrao sam samo jednu, da nikog ne opteretim.
Pre deset godina u našoj kinoteci je prikazan izbor filmova nama dotad nepoznatog mađarskog autora Bele Tarra, među kojima i “Verkmeisterove harmonije” i “Satanski tango”, oba prema romanima Lasla Krasnahorkaija. Poseban je doživljaj bio “Satanski tango”, dug samo 450 minuta. U dvorani nas je bilo ukupno 33 i toliko je ostalo do kraja! Sada je prvi put objavljeno jedno delo ovog pisca u nas. “Melanholija otpora“ (Plato, 390 str., sjajan prevod Marka Čudića) u središnjem poglavlju nosi podnaslov “Werkmeistera”. Film po ovom romanu je Jonathan Rozenbaum, čuveni čikaški kritičar, uz “Satanski tango” proglasio remek-delom, kao i harizmatična Susan Sontag koja je pred smrt napisala da je “Satanski tango” videla doslovno 15 puta!
Roman hipnotičke atmosfere i čudesne stilske virtuoznosti staje u vrh mojih noćnih lektira iz poslednjih dvadesetak godina, negde uz “Godinu smrti Rikarda Rejša” Josea Saramaga, “Austerlitza” G.W. Sebalda i “Gubitnika” Thomasa Bernharda. Parabola o dolasku cirkuske atrakcije, džinovske lešine prepariranog kita (koji se raspada i širi nepodnošljiv smrad), u malu panonsku varošicu je mnogo više od aluzije na staljinističku ili bilo koju drugu pogubnu utopiju. Epska slika gogoljevskih dimenzija i tomasmanovske ironije, sa obrisima jedne zabavne apokalipse, u srce pogađa našu epohu beznađa, pogodnu za nove predvodnike božjeg stada.
“Melanholija otpora“ (Plato, 390 str., sjajan prevod Marka Čudića) u središnjem poglavlju nosi podnaslov “Werkmeistera”. Film po ovom romanu je Jonathan Rozenbaum, čuveni čikaški kritičar, uz “Satanski tango” proglasio remek-delom, kao i harizmatična Susan Sontag koja je pred smrt napisala da je “Satanski tango” videla doslovno 15 puta!
Ali ono što drži svako autentično delo, to je zagonetnost nekoliko junaka, potresno farsičnih i podjednako bliskih nama i našoj empatiji. Naratorov glas prati njihovo glavinjanje, posvećenost misteriji kretanja planeta kroz svemir (lokalni poštar Valuška), koliko i tajni “Dobro temperovanog klavira” Johana Sebastijana Bacha (ostareli professor muzike Ester). Ovaj potonji traga za Bachovim harmonijama na davno rashodovanom klaviru, neprekidno opsednut strašnom dilemom o harmonijama Bachovog prethodnika Andreasa Werkheimera, orguljaša o kojem prvi put doznajem nešto iz ove knjige.
Možda sam i ja sam kao čitalac upao u kovitlac traganja za neslućenim harmonijama, ali u virtuozno sklopljenim rečenicama, sa tonalnim promenama od prikrivene ironije do patetične provincijske potrage za tajnama čovekovog opstanka pod zvezdama, kao da vidim piščev dosluh sa harmonijama koji je uvek u jezgru svakog vrhunskog romana. Zato me ne čudi što je ovaj roman proglašen u Nemačkoj za knjigu godine, uz sva domaća priznanja. I sada shvatam veličinu izazova za filmskog maga Bele Tarra.