novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
U riječkom dnevniku na talijanskom jeziku La Voce del Popolo istaknuti komentator tog lista, Dario Saftich, izrazio je zabrinutost zbog mogućnosti da se nastavi trend smanjivanja broja pripadnika talijanske manjine u Hrvatskoj u popisu stanovništva 2021. [Read more…]
Branko Mijić
U što nas želi uvjeriti HDZ nominirajući Zdravka Marića za premijera i najavljujući spremnost odbacivanja ministara koji iritiraju i domaću i stranu javnost poput Zlatka Hasanbegovića?
Da se nešto stubokom promijenilo u glavama onih koji su prije mjesec dana plebiscitarno izabrali Tomislava Karamarka za vođu ili da je došlo do prosvjetljenja istih izbijanjem ”afere Konzultantica”? Ili, možda, da su cijelo vrijeme postojala dva HDZ-a? [Read more…]
Papa vrluda i ponekad nije lako slijediti njegove obrate. Na povratnom letu iz Brazila, 29. srpnja 2013., papa Franjo je progovorio o ulasku žena u red svećenika i bio je jasan: to ne dolazi u obzir. ”Crkva je progovorila i rekla je – ne” (”Crkva” je bio papa Ivan Pavao II., koji je nezabludivo i u ime Božje volje ”jednom zauvijek” zabranio svećeničko ređenje žena). [Read more…]
Novinarski dom
PRIOPĆENJE SINDIKATA NOVINARA HRVATSKE
POVODOM 3. SVIBNJA, SVJETSKOG DANA SLOBODE MEDIJA
Povodom Svjetskog dana slobode medija, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) poziva svoje članove kao i sve druge novinare i medijske radnike u Republici Hrvatskoj da u utorak, 3. svibnja, od 11.55 do 12 sati – tradicionalnom simboličnom akcijom Pet minuta gromoglasne tišine – upozore svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje na sve lošiji položaj novinara i medija, čime se izravno ugrožava sloboda medija i pravo javnosti na kvalitetno informiranje.
Iako su odredbe iz Zakona o radu jasne, država dopušta pojedinim medijskim kućama da u redakcijama imaju i novinare bez ugovora o radu. Radi se o tzv. lažnim freelancerima, prisilnim slobodnim novinarima, koji kao i stalno zaposleni obavljaju za poslodavce isti posao, ali vidljivo su zakinuti za prava u odnosu na stalno zaposlene novinare, a i nakladnik im može otkazati suradnju kad god poželi, zbog čega oni rade i žive u velikom strahu.
Pri tome su zakinuti i mirovinski i zdravstveni fondovi, pa je to jedan od primjera gdje se hrvatska politika našla u čvrstom zagrljaju s kapitalom, na štetu novinara i javnosti, ali i državnog proračuna. Europa je odavno razdvojila lažne od pravih slobodnih novinara, ali Hrvatska još nije.
Ništa se nije učinilo da se riješi netransparentno vlasništvo u našim privatnim medijima, puno je tu tajnih ugovora, preuzimanja, a jedan od važnih ljudi za rješavanje te enigme, odbjegli tajkun Miroslav Kutle, koji je na ovaj ili onaj način povezan s nizom privatnih medijskih kuća (EPH, Večernji list, Slobodna Dalmacija, OTV, Obiteljski radio…), navodno je nedostupan hrvatskom pravosuđu jer se, zamislite, sklonio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Ne vjerujemo da je nedostupan, nego će prije biti da mnogo zna o grijesima i “lijevih” i “desnih”, pa je svima dobro dok je on podalje od javne scene.
O nedostatku socijalnog dijaloga dovoljno govori činjenica da nema pregovora o nacionalnom kolektivnom ugovoru, da nema kolektivnih ugovora niti u većini medijskih kuća, a i tamo gdje postoje, masovno se krše. U nekim medijskim kućama, iako neformalno, zabranjen je sindikat, a u drugima sindikalni su povjerenici proganjani, šikanirani i često najslabije plaćeni.
Na sve to inspekcije zatvaraju oči, one su tu tek kao dekoracija, a ništa bolje nije ni hrvatsko pravosuđe. Ono je suviše sporo da bi bilo učinkovito i pravedno. Nema pravde ako na presudu morate čekati osam i više godina, a nema pravde i ako je ona za novinara preskupa. Odvjetničke su tarife u Hrvatskoj, naime, među najvećima u Europi i snažno destimuliraju novinare, kao i sve ostale radnike, na obraćanje sudu.
Posljednjih godina nije riješen niti jedan slučaj prijetnje novinarima, a imali smo i jedan pokušaj ubojstva. Novinari se, osim toga, grubo ušutkavaju pravilnicima i drugim internim aktima medijskih kuća, zabranjuje im se da o pritiscima i cenzuri kojima su izloženi u redakciji javno progovore.
Na HRT-u imamo političko kadroviranje, pa kod svake promjene vlasti dolazi do “hokejaških” izmjena urednika i novinara, umjesto da se stvori ambijent u kojem će javna televizija biti istinski javni servis u kojem će dominirati novinari i urednici profesionalci, a političkoj će smjeni biti podložno samo nekoliko vodećih ljudi.
Nova vlast u Hrvatskoj već se okomila na neprofitne medije i smanjila im ili ukinula dotacije, a slično se događa i s listovima nacionalnih manjina kao što je list talijanske manjine La Voce del Popolo. Što je sljedeće, hoće li država nakon dnevnog lista Vjesnik ukidati i druge medije?
George Washington, jedan od osnivača SAD-a, upozorio je jednom: “Ako nam oduzmu slobodu govora, onda ćemo glupi i nijemi, možda poput ovaca, bespomoćno stajati u redu za klanje”.
Nemojmo dopustiti da nam oduzmu slobodu govora! Nismo nemoćni, treba nam samo više inicijative, ako treba i pobune i prosvjeda. I više solidarnosti!
Novinari moraju jasno iskazati svoj stav protiv ideoloških ratova jer oni ne pridonose općem dobru nego interesima ideoloških skupina koje na taj način žele zakamuflirati kriminal i korupciju na visokim razinama vlasti. Umjesto novinarstva koje će služiti “lijevoj” ili “desnoj” opciji, mi smo za novinarstvo koje će političari uvažavati.
Za Sindikat novinara Hrvatske:
Anton Filić, predsjednik
Maksimilijan Maks Peč, ”povijest Rijeke na dvije noge”, kako ga je jednom prilikom nazvao riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, u ponedjeljak je proslavio 100. rođendan. Stoljeće života barba Maksa, kako ga zovu svi koji ga vole, a zavoljeti ga nije teško, hodajuća je riječka enciklopedija, projektant i graditelj mostova od Senja do Trsta, pranećak sv. Leopolda Bogdana Mandića, cijenjen katolički laik, najstariji aktivni novinar u riječkim ”Zvonima”, a prije i u Novom listu, La Voce del Popolu i Panorami, zaljubljenik u fotografiju iza kojeg stoji deset samostalnih izložbi, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik Plivačkog kluba Primorje, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak, zaposlenik Ministarstva pomorstva i u riječkoj gradskoj upravi.
Gospodin Peč, čovjek-institucija, svojim je zapisima, brojnim intervjuima, a najviše djelima, na najbolji mogući način svojim je suvremenicima, ”urbi et orbi”, prikazao povijest Rijeke i Sušaka u posljednjih stotinu godina, grada koji ima dušu, a koju je uvelike oplemenio ovaj uvijek veselo raspoloženi ”dobri duh grada”. Možda ga je jednom prilikom najbolje opisao Zdravko Ćiro Kovačić, još jedna živuća riječko-sušačka legenda, riječima: ”Kada sretnete ovog čovjeka u najboljim godinama kako veselo prolazi gradom, onda s njim prolazi i značajan dio povijesti Rijeke i Sušaka. Bez njega bi grad, a i svi mi, bili siromašniji.”
– Ma, ja sam ti stara karampana!, rekao je barba Makso, u za njega prepoznatljivom stilu šaljenja na vlastiti račun, tijekom telefonskog razgovora pred objavljivanje ovog teksta koji su obogatili mnogi dijelovi iz prijašnjih razgovora s njime, objavljeni u Novom listu, Nadbiskupijskom listu Zvona, Sušačkoj reviji ili u najnovijoj knjizi ”Maks Peč – radoznali promatrač”, autorice Gordane Fumić i nakladnika Riječke nadbiskupije.
O obitelji i rođenju
– Cijela moja obitelj pripada našoj divnoj, napaćenoj domovini. U našoj brojnoj familiji svi su ”naše gore list”, iznimka je jedino moj otac. Djed po ocu, Matija Pötsch, bio je Nijemac, aktivni oficir kod Franje Josipa i poznati graditelj utvrda na fronti prema Rusiji. Jedan od njegovih sinova bio je, dakle, moj otac Theodor, aktivni marinski vojni časnik s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Godine 1914. bio je stacioniran na topiljerki ispred Dugog Rata, gdje se nalazila tvornica streljiva SUFID.
Na toj topiljerki služili su Austrijanci, Česi, Slovaci i Hrvati, a moj je otac bio prvi oficir stroja. Kad je moja majka u visokom stadiju trudnoće došla posjetiti muža u Dugom Ratu, tu joj je pozlilo i tu sam rođen 13. siječnja 1914. godine. Jedna seljanka me je tada stavila u koš te su me odnijeli na obližnje brdo do kapelice, gdje sam odmah kršten.
Kako sam rođen u tvornici streljiva, zato sam ovako nemiran duh, svakom loncu poklopac, pravi vulkanski tip. S druge strane, moja majka, Genoveva Mandić, bila je iz poznate obitelji u Boki kotorskoj. Njezina prabaka bila je grofica Ana Bujević, udana za Mandića, admirala Bokeljske mornarice. Bili su dobrostojeća obitelj u ono vrijeme. Mamin djed Kuzma Mandić i baka Marija imali su jedanaestero djece. Jedan njihov sin bio je naš svetac Leopold Bogdan Mandić, brat moje bake ili mamin ujak.
O djetinjstvu
– Budući da obitelj nije bila zadovoljna izborom majčina partnera, ona se, kad je otac poslan na ruski front, sa mnom preselila na Sušak, gdje sam od četvrtog mjeseca života. Oca se na sjećam jer je poginuo u Prvom svjetskom ratu, pa nas je moja majka uzdržavala radeći i šivajući po kućama. Našla je neku podstanarsku sobicu iznad današnjega Autotroleja na Fiumari.
Teško smo živjeli i često išli spavati gladni. Nakon šest godina, kada više nije bilo nikakve nade da će se moj otac vratiti, majka se preudala za Antuna Benussija, direktora velike sušačke tvrtke za skladištenje drva Pavlović d.d., u čijem su vlasništvu bile još dvije pilane u Bosni i jedna na Pećinama. Pučku školu završio sam na Sušaku. Mi smo kao djeca i mladići bili drukčije odgajani. Molitva i odlazak na svetu misu nedjeljom bili su sastavni dio življenja.
U školi smo bili poslušni, slušali smo i poštovali i profesore i starije. Kao pubertetlije još smo igrali nogomet krpenjačom i špigule, igrali se skrivača. Očuh me nakon svršetka gimnazije poslao na Tehnički fakultet u Zagreb – postao sam inženjer građevine, a kasnije sam doktorirao u Italiji.
O Sušaku
– Sušak moga djetinjstva bio je potpuno neizgrađen, a prvu građansku kuću tamo su počeli graditi moja majka i očuh: nije bilo asfalta, vodovoda, kanalizacije, postojala je samo jedna kočija ”starog Majera s Trsata”. Polako se sve urbaniziralo, ovdje su obični činovnici počeli dizati kuće – Sušak se izgrađivao i napredovao. Bio je to grad s gotovo 20 tisuća stanovnika, i to vrlo perspektivan grad u kojem su ljudi govorili – tamo u luci trava raste, ovdje se radi. Sjedište velikih brodarskih kompanija, niza konzulata, ali i živo tkivo umjetničkoga života.
Sam hotel Continental gradila je obitelj Bačić, oni su činili dio sušačke elite i dali nekoliko gradonačelnika grada. U Kontu je bio cijeli život Sušaka. Nego, smatram se pravim Sušačanom. Ovdje sam prohodao i pohađao školu, maturirao, oženio se, zaposlio…
O mostovima
Njegovu vitrinu krase brojne medalje, odličja i diplome koje je dobio od institucija, sportskih društava u Jugoslaviji, Hrvatskoj i iz drugih država. One nijemo svjedoče o svojemu vremenu, raznim društvenim i političkim prilikama, pomiruju svjetonazore, ideje i sustave. Uz Spomenicu Domovinskoga rata, najvećim priznanjem smatra ono bl. pape Ivana Pavla II. – Pro Ecclesia et Pontifice, najveće priznanje koje laik u Crkvi može dobiti.
Tu su i medalje za zasluge u izgradnji Tunela Učka, za obnovu sporta nakon rata, plaketa za suradnju u Zvonima, Medalja sv. Vida koju je dobio kao istaknuti crkveni laik i vjernik, jubilarne medalje i plakete Plivačkoga kluba Primorje, plaketa i sat Grada Rijeke za obnovu porušene luke i obale, a proglašen je inovatorom 1946. godine, kada je ponovo gradio porušene mostove do Trsta i drugo.
– Uspio sam izgraditi mnoštvo mostova sve do Trsta, iako mi je na fakultetu statika bila najmrskiji predmet. Osim statike, nisam trpio ni mostove, pa sam zbog toga građevinu studirao šest godina. No, budući da je poslije rata porušene ceste i mostove gradila vojska, kad sam dobio naredbu od generala Holjevca da gradim mostove, otišao sam kući i tjedan dana ponavljao statiku kako bih mogao ispuniti njegovu naredbu.
Kako sam bio jedini građevinski inženjer među arhitektima u Općini Rijeka, rečeno mi je da treba obnavljati mostove i ceste od Novog Vinodolskog i Crikvenice pa sve do Trsta. Trebalo je odmah napraviti provizorne drvene mostove, pa sam tako najprije izradio most u Šoićima kraj pruge, a onda je došla naredba da treba izgraditi most kod Kontinentala. Kod Kontinentala sam odmah po oslobođenju Rijeke i Sušaka 1945. godine napravio drveni most u samo 24 sata, koliko je trajalo njegovo cjelokupno projektiranje i postavljanje. Tko bi uopće mogao zamisliti da ću ja, koji sam kao pučkoškolac s prozora gledao kako su D’Anunzijevi soldati čuvali mostove preko Rječine, jednoga dana graditi novi drveni most. I most na Titovu trgu sam gradio, ali nisam ga projektirao.
O D’Annunziju
– Znali smo ga sretati na riječkome Korzu. Jednom smo ja i sin dr. Kresnika, Jaroslav, moj školski kolega, šetali Korzom. Bilo je vrijeme prije ručka i D’Annunzio je također šetao Korzom. Ušao je u parfumeriju i kupio puno parfema koje je dijelio Fiumankama, a one su ga grlile i ljubile. Uvijek su žene oblijetale oko njega. Kad je ugledao Jaroslava i mene, rekao je: ”Kako lijepa djeca”, a mi smo od straha pobjegli. Bio je pun sebe, narcisoidan, smatrao se velikim pjesnikom i književnikom. Volio je žene do nastranosti, a volio se i hvaliti. Prvi je preletio Beč i prvi je uplovio u Bakarski zaljev na torpednom čamcu. Jednom se hvalio kako je osvojio otok na Kvarneru, a taj otok nije ništa drugo nego pećina, grota koja strši kraj Kraljevice. Sve talijanske novine su o tome pisale kao o senzaciji. To je bila opća sprdnja nas domaćih na njegov račun.
O šahu sa Spielmannom
– Već sam u gimnaziji bio aktivan u sportu. U prvom razredu, 1928. godine, bio sam suosnivač Šahovskoga kluba Jadran. Igrao sam i šah i stolni tenis. Bavio sam se i atletikom. Bio sam u skautima. Jednom je na Sušak na simultanku došao dr. Spielmann. Imao sam čast igrati s njime. Veoma dobro sam počeo te su se ljudi stali okupljati oko našega stola. Dr. Spielmann je tada malo zastao, preko očala me ispitivački pogledao i, vidjevši mulca pred sobom, u četiri, pet poteza me tako smlavio da nisam znao kako se zovem.
O susretu s Titom
– Prilikom svečanog otvorenja novoizgrađenog mosta na Rječini, kao rukovoditelj mogao sam se slobodno kretati po mostu, a s obzirom na to da je na dan otvorenja cijeli most bio prepun pripadnika Udbe i Ozne, najednom me je jedan šef policije uhvatio za rukav i postavio ispod tribine na kojoj je trebao govoriti Tito. ”Iznad tebe će biti maršal, a ti ćeš sjediti tu ispod”, rekao mi je. Poslušao sam ga i tek mi je poslije postalo jasno da svi policajci imaju bijele mantile, kao i ja, pa je policajac pomislio da sam i ja udbaš. Tako sam zbog mantila cijelo otvorenje prosjedio s policijom, pazeći na Tita.
Predstavili su me njemu i rukovali smo se. Bio je lijep čovjek, miran. Jednom, pri gradnji autoceste Rijeka – Zagreb, bio sam na gradilištu na Grobničkom polju. Odjednom je došla velika kolona službenih automobila s tadašnjim rukovodiocima države koji su se vraćali s Brijuna. Stali su, a iz jednog je izišla Jovanka Broz, pozdravila nas, pogledala cestu koja se gradila i rekla: ”Mnogo lepa cesta.” I otišla.
O supruzi Nadi
– Moja obitelj družila se s obiteljima Rac i Kolombo. Svakoga ljeta mama je s gospođama Rac i Kolombo i njihovom djecom odlazila na ljetovanje u Fužine. Bio sam tada prva godina fakulteta i najstariji od djece. Oni su u meni gledali vođu, a ja sam ih pazio, šetao se s njima, izvodio razne vragolije. Nada Rac tada je imala petnaest godina. Družeći se tako godinama, rodila se među nama ljubav te sam se njome oženio kada je postala punoljetna, 1943. godine.
Vjenčao nas je moj prijatelj vlč. Martin Bubanj. Najprije smo živjeli u unajmljenom stanu kraj Sušačke gimnazije, jer je stan u kući bio iznajmljen, a prilikom bombardiranja Sušaka i Rijeke bio je i dosta oštećen. Nakon toga preselili smo se u našu kuću na Sušaku u ovaj stan, u kojem je Nada umrla, a ja živim i dalje s našim lijepim uspomenama. Bila je jako bolesna. Tri godine bila je potpuno nepokretna. Nije mogla ni govoriti. Mnogi su mi savjetovali da je smjestim u starački dom. Nisam mogao. To bi izgledalo kao da sam je nakon šezdeset godina zajedničkoga života potjerao. Njegovao sam je sâm. Inače, Nada i ja nismo mogli imati djece. Obilazili smo mnoge poznate stručnjake, ali bezuspješno. Volio sam djecu pa sam jedanaest puta bio kum na krštenju.
O samačkom životu
– Sam perem robu, ”na ruke”. Ne peglam je, još mokru je posložim i tako osušim. Kuham sam. Ujutro se probudim u šest sati. Nakon toalete, najprije zalijem cvijeće. Imam velik vrt. Nekada smo u njemu sadili povrće. Sada su tu voćke i cvijeće. Doručkujem bijelu kavu uz komad kruha s medom. Za ručak skuham nešto lagano, juhu ili povrće. Ponekad me pozove na ručak kapetan Grgurić kojemu smo prodali stan na drugome katu. Zna me na ručak pozvati i moj dragi prijatelj nadbiskup Devčić. Večera je također lagana. Navečer idem spavati oko devet. U krevetu slušam radio ako je na programu neki dobar koncert ili utakmicu.
Znam ponekad prijepodne otići u kafić Picasso. Tu se redovito nalazim sa starim prijateljima: prof. Marijanom Kolombom, dr. Radom Petehom, ing. Kokom Baglamom. Dolazio je i Nikola Flass, ali nakon što je prešao devedesetu, ne izlazi više iz kuće. Sastajemo se redovito. Čitamo novine, pričamo o politici i sportu. Iako imamo različita mišljenja, dobro se slažemo. Nastojim se kretati. Ponekad odem pješice na Trsat. Ako sretnem patera Hoška, ugodno porazgovaramo. Ponekad mi svrati pokoji prijatelj, ali rijetko imam goste.
– Dug je život za mojim leđima. Imao sam svoju filozofiju: ni s kime se svaditi, svi su ljudi dobri; ako je netko i malo čudan, pusti ga na miru. Toga se držim i danas.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
