Kad sam prije dvije, tri godine prvi put pročitao knjigu “Kako nacije propadaju: Porijeklo moći, prosperiteta i siromaštva”, nisam pomislio da će to postati knjiga na koju ću se najviše puta pozivati u svojim kolumnama. Još manje sam mislio da će me tamo neki, Božo Petrov, [Read more…]
Vrhovnica
Nije li to zanimljivo: ministar Lalovac izbezumljeno traži gdje bi mogao rezati ne bi li zauzdao proračunsku potrošnju kako bi Hrvatska izbjegla sankcije Europske komisije, dok ministar Kotromanović uvjerava kako je Hrvatska spremna ”spržiti” 400 milijuna eura na nove ratne avione!?! [Read more…]
Udomili vlasnika
Svakoga dana u svakom pogledu sve smo gluplji. Sve manje napredujemo. I što je možda još strašnije, svakoga dana u svakom pogledu sve manje očekujemo. Od države čiju su samostalnost generacije sanjale (ja ne, meni je potaman bilo i u prošloj). Od sustava koji je, kakti, trebao biti efikasniji od prethodnog, a stvarno je u svemu lošiji i neuspješniji. Od egoističnih poslodavaca, tih suvremenih robovlasnika koji se do sadizma surovo odnose pema svojim radnicima (a Spartaka 21. stoljeća niotkud), tako strašno da prebacivanje u privatni sektor svakom sindikalistu zvuči kao prijetnja, a ne kao mogućnost opstanka radnih mjesta.
Povremeno mi se čini kao da je netko drogirao i hipnotizirao četiri i pol milijuna ljudi, uvjerio ih kako je normalno da ni oni, ni njihova djeca ne rade, nemaju posao i budućnost, da je opravdano mjesecima ne isplatiti plaće u državnim tvrtkama, da je potpuno prirodno da, ako “imaš sreće”, raditi za tri, pet ili rijetkih sedam, osam tisuća kuna, nemati ni vikend, ni nedjelju, ni petak ni svetak – rekla bi moja baka – i još ne dobiti naknadu za odrađeno u slobodno vrijeme i na blagdan.
Čak meni osobno drag, i u svom fahu neosporno sposoban političar, bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik Slavko Linić, u ponovo pokrenutoj “Piramidi” Željke Ogreste veli kako nije mobbing, već upravo nedostatak posla problem hrvatskog radnika…
Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika) zahtijeva predstečajnu nagodbu
No, nije u pravu. Problem je i jedno i drugo. Podcijenjen, ponižen, obespravljen, ugnjetavan i preplašen čovjek, na kojoj god poziciji radio, ne može i neće biti produktivan u punini svojih mogućnosti.
U nas je, nažalost, puno životom preplašenih ljudi. Opravdano. Puno je i tvrtki, gotovo većina (malo je onih poput Jadranskog galenskog laboratorija), ustrojeno na način da ima vlasnika, nekolicinu za naše prilike dobro plaćenih kvazi managera, a u stvarnosti nekreativnih klimavaca i goniča robova, i na stotine jadnika koji se plaše svoje sjene. Boje se otvoreno zahtijevati ono što im pripada; godišnji u punom trajanju, dnevnicu, prekovremene, plaćeni rad nedjeljom, odlazak na bolovanje kad im se dijete razboli… Univerzalni moto hrvatskih poslodavaca je “Ili se pokloni ili se ukloni” –- trećeg nema. Zato nam i jest ovako.
A kad je frka, kad se dugovi nagomilaju, goniči robova i poslodavci, vlasnici skriveni zatamnjenim staklima BMW-a, mercedesa, audija i inih čuda na četiri kotača snize ton, mole za strpljenje, lojalnost tvrtki, razumijevanje za kašnjenje plaća. I kako nada umire posljednja, a posla drugdje nema, radnici i bivaju lojalni, strpljivi, šute i čekaju. Na ulice izlaze uglavnom prekasno, kad spasa više nema – ni njima ni firmi…
Možda ih ima, no ja ne znam ni za jednog vlasnika koji je prodao BMW, jahtu ili vilu, svejedno, kako bi mogao isplatiti minimalce, ali zato znam mnoge koji su odmah posegnuli za smanjenjem plaća – a potom naravno i ljudi. Njihove privilegije, treba li to uopće i spominjati, uvijek su i u svim situacijama za razliku od radničkih prava neupitne.
Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika), zahtijeva predstečajnu nagodbu (dokumente treba predati do 30. rujna)…Kad nema profita, dobra je i plaća.
Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj javne pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi. Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz. Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu
Mnogi su, uključujući i mene, uz otpremnine odlazili iz novina u kojima su proveli čitav život ne bi li se smanjio pritisak i tvrtka za neke nove generacije opstala usprkos dugovanjima Glasa Istra i Zadarskog lista, prepolovljenoj prodaji i bitno smanjenim prihodima od marketinga. No prije novih generacija valjalo je udomiti vlasnika…
Hajde recite, na ovom mom primjeru, zar nismo svaki dan sve naivniji i gluplji.
I onda, gle čuda, vlasnik godinu dana nakon odlaska velikog broja ljudi uz novog direktora zapošljava i sebe – a navodno dolazi i treći čovjek izvana kao zamjenik direktora zadužen za redakciju. Nitko od njih nije “beba”. Svi su iz pedeset i neke…
Njih trojica u brutu pojest će zasigurno znatan dio sredstava “ušteđenih” prethodnim odlascima…
Pa kažite, zar nisu onda svi ti ljudi koji šute i trpe zbog datuma rođenja iz osobne o kojem je pjevao samo Đorđe Balašević (pada mi napamet kako samo direktori i vlasnici nikad nisu prestari iako su, kao i neki od nas, rođeni tisuću devetsto pedeset i neke), zbog djece, kredita, nezaposlenog muža ili sina – suvremeno roblje? Šutljivo roblje. Roblje bez Spartaka. Nikome se ne gine za pravu stvar!
Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče javno o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi.
Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz.
Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu.
Ubacimo SDP-ovce u Rusiju
Redanje nacionalnih gospodarstava u tablice jedna je od omiljenijih zabava dokonih ekonomista. Svako malo izađe tako u novinama najnovije nekakvo istraživanje nekakvog instituta za ubijanje vremena dokonih ekonomista, s najnovijom nekakvom ljestvicom svjetskih država, ocijenjenih i poredanih po gospodarskom rastu, brutto-društvenom proizvodu, ekonomskim slobodama, zaštiti ulagača, investicijskim kapacitetima, zaposlenosti, siromaštvu ili drugom nekom indeksu, kako se koji dokoni ekonomist dosjeti.
I u svakom takvom istraživanju Hrvatska najebe.
Kako god, eto, poredali svjetske države, po kojemu god ekonomskom ili paraekonomskom kriteriju ih ocijenili, Hrvatska je na dnu, među najgorima. Prije neki dan, recimo, udruženje dokonih bjelosvjetskih ekonomista – takozvani Svjetski gospodarski forum – poredalo je nacionalne ekonomije po konkurentnosti, pa Hrvatska ispala gora od Ruande.
Redanje nacionalnih gospodarstava u tablice jedna je od omiljenijih zabava dokonih ekonomista. Svako malo izađe tako u novinama najnovije nekakvo istraživanje nekakvog instituta za ubijanje vremena dokonih ekonomista, s najnovijom nekakvom ljestvicom svjetskih država, ocijenjenih i poredanih po gospodarskom rastu, brutto-društvenom proizvodu (…) I u svakom takvom istraživanju Hrvatska najebe
Gotovo milijun ljudi u toj se siromašnoj srednjoafričkoj državici poubijalo zahrđalim mačetama, dva milijuna ih je bezglavo pobjeglo iz zemlje, oni što su preživjeli i ostali životare od humanitarne pomoći i bogatih bijelaca što plaćaju da gledaju brdske gorile, i još uvijek je Ruanda ekonomski konkurentnija od Hrvatske!
Ne postoji u ekonomskoj znanosti kriterij ili indeks po kojemu bi Hrvatska bila barem u gornjem dijelu tablice, a kamoli pri vrhu. Da postoji ljestvica svjetskih ekonomija ocijenjenih prema broju zaposlenih Hrvata, i tu bi Hrvatska bila iza Australije, Čilea, Njemačke, Austrije, SAD-a i Kanade. Toliko je zapravo hrvatska ekonomija najgora da niti na tablici najgorih ne bi bila prva.
Ne zajebavam se, nije to dosjetka: skupina dokonih ekonomista na plaći Deutsche Bank sjetila se, naime, da svjetske ekonomije poreda po riziku od bankrota. Domislili su tako kompliciranu matematičku formulu zasnovanu na visini premije osiguranja koju ulagač mora platiti na financijskom tržištu kako bi osigurao investiciju u pojedinu zemlju, i Hrvatska – gle čuda – ispala među najgorima u Europi.
Provjerili u Deutsche Bank još dva puta, hiljadu raznih nepoznanica u formuli zamijenili poznanicama, ponovo ubacili brojke, postotke, treće potencije i četvrte korijene, i stvarno – Hrvatska ispala toliko najgora u Europi da niti na ljestvici najgorih nije prva: po riziku od bankrota gora od Hrvatske je jedino Ukrajina.
Provjerili u Deutsche Bank još dva puta, hiljadu raznih nepoznanica u formuli zamijenili poznanicama, ponovo ubacili brojke, postotke, treće potencije i četvrte korijene, i stvarno – Hrvatska ispala toliko najgora u Europi da niti na ljestvici najgorih nije prva: po riziku od bankrota gora od Hrvatske je jedino Ukrajina. Taj me podatak, priznajem, duboko dojmio
Taj me podatak, priznajem, duboko dojmio. Ne postoji u ekonomiji mnogo stvari koje mogu fascinirati ikoga osim dokonih ekonomista, ali ovo je jedna od tih: čovjeku koji traži stabilnu neku europsku ekonomiju da uloži pare u kakav biznis, od Hrvatske je, eto, riskantnija samo Ukrajina, zemlja koja se raspada u krvavom ratu, i u kojoj se ekonomski rizik ne sastoji od korumpirane državne birokracije, visokih kamatnih stopa ili porezne politike, već od projektila iz haubice kalibra 155 milimetara.
Od svih europskih zemalja, ukratko, Hrvatska je bolja još samo od zemlje kojoj ne prijeti slom nacionalnog gospodarstva, već – ne znam kako bih to plastičnije kazao – nuklearni rat.
Priznajte da je fascinantno. SDP-ov je ekonomski genij u Hrvatskoj postigao ono za što je Vladimiru Vladimiroviču Putinu trebala cijela jedna vojna oblast i nekoliko milijardi dolara: s jedne strane premijer Zoran Milanović i par sredovječnih ministara s laptopima i raznobojnim fasciklama, a s druge osamdeset hiljada do zuba naoružanih vojnika, hiljadu i pol oklopnih vozila, četiri stotine artiljerijskih sustava, tri stotine borbenih aviona i helikoptera, te po stotinu pedeset tenkova i višecijevnih raketnih lansera!
Tek valjda kad je Putin odvezao Crnomorsku flotu s deset hiljada ljudi, poslavši na Ukrajinu tridesetak ratnih brodova i jednu nuklearnu podmornicu, postala je ta zemlja ekonomski nestabilnija od Hrvatske.
Golem je, kako vidimo, i divljenja vrijedan potencijal vlade Zorana Milanovića, i zaista ga je šteta trošiti na zemlju kojoj je za temeljitu ekonomsku propast bio dovoljan i HDZ. Amerikanci, da je u njih pameti koliko para, od Milanovićeva bi kabineta formirali specijalni vod o kojemu bi se filmovi snimali
Cijela Zapadna vojna oblast slavne Ruske armije trebala je uz ukrajinsku granicu nagomilati ljudstvo, tehniku, tenkove i lansirne rampe za projektile srednjeg dometa, stotine konvoja s oružjem i municijom valjalo je ubaciti u Ukrajinu, naoružati i obučiti desetine hiljada proruskih separatista – dovesti im čak i Kozake i srpske četnike – pa sravniti sa zemljom cijele gradove, raskomadati zemlju i isprovocirati međunarodne sankcije koje će potresti globalni gospodarski poredak, na kraju zaprijetiti atomskim bombama i izazvati Drugi Hladni rat – vjerojatno najveću svjetsku političku krizu od Zaljeva svinja do danas – i sve to da bi se Ukrajina oborila na leđa, a u njenoj ekonomiji postigao efekt tek nešto malo razorniji nego što ga je za to vrijeme postigla SDP-ova vlast u Hrvatskoj.
U zemlji koja je, valja i na to podsjetiti, pred početak svjetske krize imala deset puta veći BDP po glavi stanovnika nego Ukrajina!
Golem je, kako vidimo, i divljenja vrijedan potencijal vlade Zorana Milanovića, i zaista ga je šteta trošiti na zemlju kojoj je za temeljitu ekonomsku propast bio dovoljan i HDZ. Amerikanci, da je u njih pameti koliko para, od Milanovićeva bi kabineta formirali specijalni vod o kojemu bi se filmovi snimali. Dosta da Vrdoljaka i Lalovca ubace u Moskvu, i do Božića bi velika, moćna Rusija bila na koljenima.
Samo bi, razumije se, Hrvatska bila gora.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).