Postoje godišnjice koje valja obilježavati s osobitom pažnjom ukoliko govore o urgentnim pitanjima našeg društva i civilizacije. Ove nedjelje prije pet godina, 8. srpnja 2013., papa Franjo je posjetio talijanski otok Lampedusu, mjesto koje simbolizira patnje i smrt mnogih migranata u Sredozemnom moru, ali i mjesto njihova prihvata. [Read more…]
Vidio sam puno boli i sunce koje plače
“Vidio sam puno boli”, rekao je papa Franjo nakon jučerašnje molitve Regina caeli na Trgu sv. Petra, osvrćući se na subotnji pohod izbjeglicama na grčkome otoku Lezbosu. Napomenuo je da je u logoru vidio mnogo djece, od koje su neka svjedočila smrti vlastitih roditelja ili prijatelja. Što bi tek Papa rekao danas nakon što je stigla vijest o novoj tragediji na Mediteranu, gdje je prema prvim informacijama nastradalo oko 400 izbjeglica i migranata koji su otplovili iz Egipta? [Read more…]
Poluotok u moru davljenika
Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija.
Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. [Read more…]
Što je europska periferija?
Sedam dana proveo sam ljetos na krajnjem jugu Hrvatske, tamo dolje na vrhu njezina repa, gdje se, otkrio sam to, u selu Vodovađa nalazi posljednja oglasna ploča prije granice sa Crnom Gorom. Vjerojatno to otkriće nije od širega društvenog interesa, ono neće utjecati na vaše ili moje stavove o bilo čemu, ali za mene je važno da se ta ploča, pri čijem vrhu velikim bijelim štampanim slovima piše OPĆINA KONAVLE, a na kojoj u dane oko Velike Gospe nije bilo nikakve obavijesti, nalazi upravo na tom mjestu, odakle se do Debelog brijega može pješice, laganom nizbrdicom, kakva godi duši i niz koju čovjek lako zaboravlja na sve ono što ga svakodnevno tišti.
Uz taj stari drum, koji je sagrađen još u vrijeme Dubrovačke republike, i koji je do početka šezdesetih i izgradnje Jadranske magistrale bio glavna konavoska prometnica prema Herceg Novom, nakon oglasne ploče u Vodovađi više nećete naići niti na jednu obavijest, plakat ili grafit. Nema više novinskih kioska, oskudan je telefonski signal, nema ljudi. Samo još jedna crkvica s grobljem, uz koje je u vrijeme Republike bio leprozorij.
A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Tu su, uz samu granicu svjetova, zapadnoga kršćanstva i islama, živjeli, bolovali i umirali bolesnici od lepre. Tu su se i pokopavali, jer ih Dubrovčani, kao pravi dionici epohe, nisu ni mrtve pripuštali k sebi. U srednjevjekovnoj Europi, pa do dvadesetog stoljeća, a ponegdje i kasnije, gubavci su bili društveno isključeni i izolirani, bačeni uz samu granicu, tamo gdje nema ni oglasnih ploča ni vijesti iz prijestolnice, po prilici kao danas afrički i azijski imigranti.
Malo iza Vodovađe, u koloniji gubavaca, za Dubrovčane bio je kraj svijeta. Ali iznad Vodovađe bio je bogat izvor, sa kojega je matematički složenim i arhitektonski preciznim sustavom voda išla prema Cavtatu i Dubrovniku. Da se našao takav koji bi Dubrovčanima htio učiniti najveće zlo, ne bi ih morao ni sresti, niti se spuštati do Dubrovnika. Dovoljno bi mu bilo da dođe do Vodovađe i potruje ili zarazi grad. Kao i svi ljudi onoga doba, Dubrovčani su se najviše plašili otrova i epidemije.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Dubrovčani su vrlo uspješno umjeli izolirati svoje gubavce. Uostalom, suvremenoj su civilizaciji najviše pridonijeli izumom sustava karantene. Karantenom su se Dubrovčani obranili od kuge i drugih bolesti, ali ih je, možda, neka vrsta mentalne i kulturološke karantene učinila nesposobnim za društvenu i političku evoluciju.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Tako će se, vjerojatno, i Europljani obraniti od nevinih i naivnih afričkih snova o boljemu životu i o bratstvu svih ljudi. Ali će, utvrđujući svoje južne granice, Europljani zaboraviti na istok. Tako da u ljeto 2014. neće ni znati gdje se to tačno nalaze istočne granice buduće pa i sadašnje ujedinjene Europe.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Jedan od najambicioznijih pokušaja uspostave trajnoga mira ticao se raskidanja Varšavskog ugovora, što ga je Gorbačov jednostrano proveo, nakon što je George Bush otac odbio ideju da istovremeno budu raskinuta oba pakta, istočni i zapadni. Ali, ipak, nešto je Bush obećao Gorbačovu, i to poprilično javno: NATO pakt se neće širiti na istok. Osim što nove istočnoeuropske demokracije neće ulaziti u taj vojni savez, neće biti ni zapadnih vojnih baza u tim zemljama. Čak ni u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
To je bivšem generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza bilo dovoljno da onesposobi vlastito oružje, da odustane od blokovske podjele svijeta, i da snove o proleterskom internacionalizmu, zasnovane, uglavnom, na brutalnoj fizičkoj snazi i moći Rusije, zamijeni snovima o slobodi javne riječi, višepartijskom sistemu, parlamentarnoj demokraciji, rastu društvenog standarda, boljem životu… Gorbačov je, doista, u takve stvari vjerovao.
Nakon njega došao je pijanica Jeljcin, nastupilo je kratko razdoblje dekadencije, tokom kojeg su se neki Rusi silno obogatili, a drugi su osiromašili. Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane
Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve.
Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane. Amerika bi, kako se čini, rado vodila ratove, pa čak i ratove na rubu Europe, ali da sama bude mirna, sigurna, vesela i u svakom pogledu berićetna. A tako to ne ide. Kao što nikada i nigdje nije išlo. Medo na kraju uvijek popizdi na zeku.
Veličina nekog imperija ovisi o svijesti o smislu i važnosti vlastite periferije. Europa te svijesti, izgleda, nema ni na Lampedusi, ni u Ukrajini. Dubrovnik je tu svijest imao, i zato je tako dugo i trajao. Zato nam se tako često i doima kao zgodna metafora. Kada prestane osjećati periferiju, imperij propada. Tako je bilo s Rimom, tako je bilo s Austro-Ugarskom kada je 1908. anektirala Bosnu i nekoliko godina zatim Srbiji objavila rat, a tako će biti i s Europom i Amerikom, ako se nešto iznenada ne promijeni.
O tome sam razmišljao između Vodovađe i Debelog brijega, pomalo nošen epskom prirodom ovoga svijeta, njegovim dugim porodičnim i plemenskim pamćenjem, i sklonošću da se u nekoj krčmi, u hladu košćele ili platana, razrješavaju svjetski problemi. Uostalom, Općinom Konavle već dvadeset i koju godinu vlada jedan od najdugovječnijih europskih vladara, gospar Luka Korda. I dobro vlada, rekao bih, iako o politici mislimo različito.
(Prenosimo s autorova portala).
Zašto je ruski medo popizdio
Sedam dana proveo sam na krajnjem jugu Hrvatske, tamo dolje na vrhu njezina repa, gdje se, otkrio sam to, u selu Vodovađa nalazi posljednja oglasna ploča prije granice sa Crnom Gorom. Vjerojatno to otkriće nije od širega društvenog interesa, ono neće utjecati na vaše ili moje stavove o bilo čemu, ali za mene je važno da se ta ploča, pri čijem vrhu velikim bijelim štampanim slovima piše OPĆINA KONAVLE, a na kojoj u dane oko Velike Gospe nije bilo nikakve obavijesti, nalazi upravo na tom mjestu, odakle se do Debelog brijega može pješice, laganom nizbrdicom, kakva godi duši i niz koju čovjek lako zaboravlja na sve ono što ga svakodnevno tišti.
Uz taj stari drum, koji je sagrađen još u vrijeme Dubrovačke republike, i koji je do početka šezdesetih i izgradnje Jadranske magistrale bio glavna konavoska prometnica prema Herceg Novom, nakon oglasne ploče u Vodovađi više nećete naići niti na jednu obavijest, plakat ili grafit. Nema više novinskih kioska, oskudan je telefonski signal, nema ljudi. Samo još jedna crkvica s grobljem, uz koje je u vrijeme Republike bio leprozorij.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Tu su, uz samu granicu svjetova, zapadnoga kršćanstva i islama, živjeli, bolovali i umirali bolesnici od lepre. Tu su se i pokopavali, jer ih Dubrovčani, kao pravi dionici epohe, nisu ni mrtve pripuštali k sebi. U srednjevjekovnoj Europi, pa do dvadesetog stoljeća, a ponegdje i kasnije, gubavci su bili društveno isključeni i izolirani, bačeni uz samu granicu, tamo gdje nema ni oglasnih ploča ni vijesti iz prijestolnice, po prilici kao danas afrički i azijski imigranti.
Malo iza Vodovađe, u koloniji gubavaca, za Dubrovčane bio je kraj svijeta. Ali iznad Vodovađe bio je bogat izvor, sa kojega je matematički složenim i arhitektonski preciznim sustavom voda išla prema Cavtatu i Dubrovniku. Da se našao takav koji bi Dubrovčanima htio učiniti najveće zlo, ne bi ih morao ni sresti, niti se spuštati do Dubrovnika. Dovoljno bi mu bilo da dođe do Vodovađe i potruje ili zarazi grad. Kao i svi ljudi onoga doba, Dubrovčani su se najviše plašili otrova i epidemije.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Dubrovčani su vrlo uspješno umjeli izolirati svoje gubavce. Uostalom, suvremenoj su civilizaciji najviše pridonijeli izumom sustava karantene. Karantenom su se Dubrovčani obranili od kuge i drugih bolesti, ali ih je, možda, neka vrsta mentalne i kulturološke karantene učinila nesposobnim za društvenu i političku evoluciju.
Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja. Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce
Tako će se, vjerojatno, i Europljani obraniti od nevinih i naivnih afričkih snova o boljemu životu i o bratstvu svih ljudi. Ali će, utvrđujući svoje južne granice, Europljani zaboraviti na istok. Tako da u ljeto 2014. neće ni znati gdje se to tačno nalaze istočne granice buduće pa i sadašnje ujedinjene Europe.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Jedan od najambicioznijih pokušaja uspostave trajnoga mira ticao se raskidanja Varšavskog ugovora, što ga je Gorbačov jednostrano proveo, nakon što je George Bush otac odbio ideju da istovremeno budu raskinuta oba pakta, istočni i zapadni. Ali, ipak, nešto je Bush obećao Gorbačovu, i to poprilično javno: NATO pakt se neće širiti na istok. Osim što nove istočnoeuropske demokracije neće ulaziti u taj vojni savez, neće biti ni zapadnih vojnih baza u tim zemljama. Čak ni u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
To je bivšem generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza bilo dovoljno da onesposobi vlastito oružje, da odustane od blokovske podjele svijeta, i da snove o proleterskom internacionalizmu, zasnovane, uglavnom, na brutalnoj fizičkoj snazi i moći Rusije, zamijeni snovima o slobodi javne riječi, višepartijskom sistemu, parlamentarnoj demokraciji, rastu društvenog standarda, boljem životu… Gorbačov je, doista, u takve stvari vjerovao.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane
Nakon njega došao je pijanica Jeljcin, nastupilo je kratko razdoblje dekadencije, tokom kojeg su se neki Rusi silno obogatili, a drugi su osiromašili. Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja. Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane.
Amerika bi, kako se čini, rado vodila ratove, pa čak i ratove na rubu Europe, ali da sama bude mirna, sigurna, vesela i u svakom pogledu berićetna. A tako to ne ide. Kao što nikada i nigdje nije išlo. Medo na kraju uvijek popizdi na zeku.
Veličina nekog imperija ovisi o svijesti o smislu i važnosti vlastite periferije. Europa te svijesti, izgleda, nema ni na Lampedusi, ni u Ukrajini. Dubrovnik je tu svijest imao, i zato je tako dugo i trajao. Zato nam se tako često i doima kao zgodna metafora. Kada prestane osjećati periferiju, imperij propada. Tako je bilo s Rimom, tako je bilo s Austro-Ugarskom kada je 1908. anektirala Bosnu i nekoliko godina zatim Srbiji objavila rat, a tako će biti i s Europom i Amerikom, ako se nešto iznenada ne promijeni.
O tome sam razmišljao između Vodovađe i Debelog brijega, pomalo nošen epskom prirodom ovoga svijeta, njegovim dugim porodičnim i plemenskim pamćenjem, i sklonošću da se u nekoj krčmi, u hladu košćele ili platana, razrješavaju svjetski problemi. Uostalom, Općinom Konavle već dvadeset i koju godinu vlada jedan od najdugovječnijih europskih vladara, gospar Luka Korda. I dobro vlada, rekao bih, iako o politici mislimo različito.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Previše je to sramote
Posljednji tragični brodolomi kod otoka Lampeduse, 3. i 11. listopada, u kojima je smrtno stradalo najmanje 350 ”ilegalnih” useljenika, najzornije pokazuju opake kontradikcije u koje upada bogati svijet u odnosu na migratorne struje i, konkretno, europski političari, to jest, oni koji su odgovorni za politički deficit Europske unije na tom terenu.
Ojačati na višestruki i urgentan način ”operacije sigurnosti i spašavanja” jest potreba, nužnost, ali ipak samo zakrpa na poderanom mantilu kojim se pokušava prikriti europska moralna golotinja. Problem useljenika traži dubinska rješenja, zaista koordiniranu politiku na duge staze, koja će biti sposobna izdržati sve veća iskušenja društvenih treskanja zemalja koje se dodiruju ili gravitiraju prema Europi.
Politička nestabilnost u zemljama afričkoga sjevera, kojoj svjedočimo, naizgled jest glavni detonator ovih posljednjih dramatičkih pomorskih događaja, ali, kako smo napisali prošli petak, golemi broj onih koji umiru na obali Europe dolazi iz Somalije, Eritreje i iz drugih ”promašenih” zemalja, za koje se Unija zanima tek sporedno, ako tamošnji gusari napadnu neki ”naš” brod, otprilike tako.
Istina je sljedeća: neki su bilateralni ugovori napravljeni kako bi mafije imale pod kontrolom promet izbjeglica i imigranata i da situacija ne pukne u potpunosti. Sada je jasno, migratorska politika zemalja Unije (nije Hrvatska tu ništa bolja: pogledajte samo centar za azilante u Ježevu, na autocesti nadomak Zagrebu, kao da promatrate nacistički, Karadžićev ili nekakav konc-logor HVO-a) mora pronaći mehanizme učinkovitije nego one kojima sada lokalizira dramu samo nešto južnije od samog kontinenta, na obali jednog otoka.
EU bi trebala moći provesti politiku koja će obeshrabriti mafijaše koji se bave prebacivanjem ljudi preko Mediterana i prepoznati one koji zaista bježe iz svojih domova zbog političkih i ozbiljnih humanitarnih razloga. Osim toga, nije pravedno da zemlje juga snose veći teret od zemalja europskog sjevera.
Na ovo će mi se prigovoriti da Europa ima dovoljno vlastitih problema, da se ne smiju otvarati granice jer će se stvoriti stampedo, da se problemi tih ljudi moraju riješiti u njihovim zemljama… Ali ja vam to ne prihvaćam, to je diskurs ultranacionalista u Francuskoj, koji govore da Romima u toj zemlji nije mjesto i to čine baš istim riječima kojima su se nacisti obraćali Židovima u Berlinu tridesetih.
Europa mora imati politike koje će biti u suglasnosti s principima kulture ljudskih prava koje zastupa. I to u prvome redu zbog rastućeg ksenofobnog diskursa koji se širi ne samo Francuskom, Mađarskom ili Grčkom.
Malo je koristi od toga da lamentiramo o tome da je EU dala državljanstvo, posthumno, mrtvima na Lampedusi, dok se izriču novčane kazne preživjelima pomorskih havarija. Ništa nemamo od zgražavanja nad hipokrizijom političara. Nije Italija sama u tim gadnim poslovima. Čak 15 zemalja EU kažnjavaju, na primjer, građane koji daju u najam svoje stanove onima koji su ušli u Uniju na ”ilegalan” način, a takve nesretnike može se zatvoriti u te naše drage konc-logore na godinu i pol dana.
Možda bi poštenije bilo da se postupa kao što čini liberalna Vlada Australije, koja imigrante koji stižu uglavnom iz Indonezije nakon 500 km morskih muka i strahova do otoka Christmas, istoga časa šalje u centre za azilante, ali izvan Australije, u Papuji ili na otoke Pacifika kao što su Nauru ili Manus, gdje polude i, što ispada jako praktično, počine suicid – pa da Europska Unija te nesretnike locira na nekom pustom otoku (eto prilike da Hrvatska profitira i da opet otvori logor na Golom ili na Svetom Grguru). Naime, ja mislim kako sramote ima toliko da je pošteno podijeliti je bratski.
Umrijeti u Lampedusi
Nisu to bili useljenici, već izbjeglice i prognanici. Nisu bježali samo od bijede i siromaštva. Napustili su svoja ognjišta jer su se bojali smrti, uzrokovane glađu ili ratom. Nisu dolazili iz Magreba, razočarani neuspjehom tzv. arapskoga proljeća, ljutiti zbog ogromne cifre nezaposlenosti mladih ili ogorčeni na islamistički rigorozni sustav koji se nameće u regiji. Dolazili su izravno iz Eritreje i Somalije, dvije promašene države, zemlje u kojima se više ne može živjeti. Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj Boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio prije četiri mjeseca precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je, nakon stradavanja tih 500 nesretnika, ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota.
Umrijeti u Lampedusi postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 100, 200 ili 300 leševa, kao sada. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.
Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u Božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju samo kada neki njen brod zaglavi u rukama tamošnjih gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca.
U političkoj znanosti supsidijarnost je pojam koji označava donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije. Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a samo ako ih ona ne mogu izvršavati ovlasti se prenose na višu razinu. To načelo potječe iz katoličkog socijalnog nauka kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti. Princip supsidijarnosti traži da se on primijeni tamo gdje je ljudima, građanima, najpotrebniji. Ali to se ne poštuje, pa se tako više instance vlasti u EU okreću od drame useljenika iz Afrike.
Lampedusa se pretvara u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se Bruxellesu živo fućka. ”Koliko veliko treba biti groblje na mom otoku da nam pomognete?!”, zavapila je gradonačelnica Lampeduse Giusi Nicolini te zamolila kolege u Rimu i u središnjim tijelima EU da joj ”pomognu brojiti mrtve”.
Papa je, pamtimo, molio na Lampedusi kod spomenika Vrata Europe, podignut u spomen na više od 19.000 emigranata koji su od 1988. do danas umrli na europskim granicama, a 6500 ih se od 1994. do danas utopilo u moru. Emigranti koji su umrli u moru su “kao trn u srcu” koji mora potaknuti “savjest sviju”, kazao je Franjo.
Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti. “Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je papa, jer nas “globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica”.
“Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Franjo. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.