(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autora).
Uzalud vam trud, trubači, vi koji pušete u ratoborne nacionalističke trube, uvjeravajući pri tom i sebe i svijet kako su vam glazbala anđeoska i evanđeoska. Ne mogu to nikako biti one iste trube i harfe koje na razigranim slikarskim prikazima Isusova rođenja drže anđeli gore na visini pjevajući radosnu poruku mira za sve ljude dobre volje dolje u nizini. [Read more…]
Ljevica, služi li još ičemu danas?
Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama. [Read more…]
Može li itko lijevije od Isusa Krista?
Uzalud vam trud, trubači, vi koji pušete u ratoborne nacionalističke trube, uvjeravajući pri tom i sebe i svijet kako su vam glazbala anđeoska i evanđeoska. Ne mogu to nikako biti one iste trube i harfe koje na razigranim slikarskim prikazima Isusova rođenja drže anđeli gore na visini pjevajući radosnu poruku mira za sve ljude dobre volje dolje u nizini. [Read more…]
Papa Franjo i oženjeni svećenici?
I kriza svećeničkih zvanja je na dnevnom redu Papina apostolskog putovanja po Latinskoj Americi, ali o njoj se ne govori na sav glas, pred vjerničkim masama, kao o ekološkim ugrozama ili o siromaštvu, nego u Franinim kontaktima s biskupima.
Ta je kriza dugotrajna, klizeća, i utoliko opasnija od nekih povremenih oscilacija. Jedan od motiva Boffove verzije “teologije oslobođenja” u Brazilu bile su župe koje su brojale 100.000 ili više vjernika, raštrkanih po tamošnjim prostranstvima, što je potaklo samoorganiziranje katolika u “temeljne zajednice”, kao poprište karizme drukčije od svećeničke. [Read more…]
Msgr. Óscar Romero vive!
U subotu, 23. svibnja 2015., u San Salvadoru Katolička crkva je službeno blaženim proglasila nadbiskupa Óscara Romera kao mučenika, čovjeka koji je zbog svoga zauzimanja za siromašne i obespravljene ubijen prije 35 godina, točnije u nedjelju 23. ožujka 1980. Ubijen je nakon čitanja liste počinjenih zločina, ali i imena počinitelja i njihovih žrtava. A činio je to uvijek nakon svoje nedjeljne propovijedi. [Read more…]
Dirljiva Márquezova knjiga
Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.
Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.
U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.
Márquez je dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života
Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.
Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.
U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.
Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”
Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.
Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Kako postati čovek
Počeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog “romana”, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, otroci socializma? Kakav je to bio vrednosni model?
Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina.
Ovo je uzbudljiva knjiga o ljudskom i moralnom sazrevanju i odvažnom odbacivanju mržnje i predrasuda za koje ste bili nasleđem “predestinirani” (…) Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu
Otuda je neka vrsta antikomunizma za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole “normalni” bili negde “levo”, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…
To jest, hajde da to kažemo ovako: biti “levo” značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv “svog” naročito, ne zato što “tvoji” moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice može, ali samo ovo mora!
U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to transcendiranje plemenskog, to dokidanje začaranog kruga “oranja i klanja”; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i “eksploatacije čoveka po čoveku” u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.
Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti “potrošačkog društva”, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički preučili da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. Pozdravio ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!
Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije
E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema “hrvatskom izdajniku i komunističkom psu” Titu i vasceloj “Titovini”.
Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova “argentinska” polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova “hrvatska” polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja “oslobodilačkog” ustaškog pokreta i “slavne” NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne “domovine”. Odnosno, samo onoga u “domovini” što takvom bolesnom klišeu odgovara.
Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u “regionu”.
Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda.
Nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga
Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude “ustaša”, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete.
Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.
“Argentinski roman” (Profil, Zagreb 2013), dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj.
Za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti
To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje “tamnica koje smo izabrali da u njima živimo”, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.
Ona “kvrgavost” znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom da u tom smislu ispadne “bolje”, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo.
Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi.
U svakom slučaju, nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao “dolaženjem iz drugog pravca”: za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.
(Objavljeno u tjedniku Vreme).
Gabriel García Márquez: ”Mene fantazija uopće ne zanima. Mene zanima imaginacija”
Piše: Gordana Tintor
(Želeći sačuvati od zaborava onaj bolji dio hrvatskog novinarstva, nastao prije Googlea, Forum kreće sa serijom tekstova iz tog vremena. Prvi je “pretisak” razgovora novinarke Gordane Tintor s nedavno preminulim Kolumbijskim piscem i nobelovcem Gabrielom Joséom Garcíjom Márquezom objavljenog u magazinu Start 1979. godine).
Autor knjige “Sto godina samoće” jedini je književnik koji se odvažio na štrajk, a da to nije bio odraz stvaralačke nemoći nego političkog opredjeljenja. Gromoglasno hvaljen, kako u svijetu tako i kod nas, isto toliko napadan, čak i zbog tobožnjeg plagiranja Balzaca, Gabriel García Márquez jedna je od najznačajnijih ne samo književnih nego i društvenih pojava u Latinskoj Americi. Kolumbijski pisac Gabriel García Márquez, autor romana “Sto godina samoće” (Cien años de soledad) koji mu je donio međunarodnu slavu, kao i niza drugih renomiranih djela što su ga približila i našoj čitalačkoj publici, nedavno je boravio u Dubrovniku kao član Komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što boljeg i slobodnijeg informiranja u svijetu.
Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je baš izvukao pitanje “Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi ‘Pukovniku nema tko da piše’?” Moj je sin odgovorio: “Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao”
Uz druge značajne latinoameričke pisce, kao što su Borges, Cortázar, Fuentes i drugi, uvelike je pridonio da svijet obrati pozornost na značajne društvene i duhovne fenomene cijeloga južnoameričkog kontinenta. Odmah nam je rekao da želi, više od samog sudjelovanja na sastancima Komisije, što više razgovarati s novinarima, jer je, po njegovu mišljenju, upravo to način da se odmah počne provoditi u djelo osnovna svrha toga skupa. Već je počeo osjećati “jezičnu nostalgiju” pa je – budući da je razgovor vođen na španjolskom – inzistirao da odmah prijeđemo na ti. Za sebe kaže da uopće ne može nikome reći vi, jer to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji.
Razgovor koji objavljujemo vođen je u nekoliko navrata zbog njegove prezauzetosti, pa smo tako, prije samog njegova odlaska, na putu do dubrovačkog aerodroma, razgovarali o njegovom pristupu stvarnosti preko mašte i o tome kako je, bez ikakvih ograničenja, koristi u svojim djelima, s jedne, i njegovu sasvim konkretnom političkom angažmanu s druge strane. U vezi s tim napomenuo je sljedeće: “Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene.”
U Latinskoj je Americi običaj da se pisac, osim samo književnog stvaralaštva, bavi i teorijom i analizom književnog djela. Koliko je meni poznato, ti si se opredijelio “samo” za stvaranje.
Točno. Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je baš izvukao pitanje “Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi ‘Pukovniku nema tko da piše’?” Moj je sin odgovorio: “Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao.” Vidiš, moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i ”dubine” koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima.
Tvoju posljednju knjigu “Jesen patrijarha” smatraju – osim što je opća ocjena da je to vrlo dobar i zanimljiv roman – teškom za čitanje…
Ne, ja mislim da je to vrlo jednostavna knjiga. Možda otežava čitanje to što je puno karipskih lokalizama i narodnog govora. Ljudi s malo literarnog obrazovanja rekli su mi da su je lako razumjeli. A, upravo kritičari, koji sebe smatraju privilegiranom elitom, nametnuli su shvaćanje da je ta knjiga teška.
Moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i ”dubine” koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima
Ipak, mora se priznati da je spiralna struktura u tom romanu pomalo neobična običnom čitatelju.
Baš tom spiralnom strukturom htio sam, na neki način, olakšati čitatelju. Da nisam odabrao takvu strukturu, knjiga bi bila mnogo duža i dosadnija. Htio sam dobro odraditi problem apsolutne moći u Latinskoj Americi, i ta mi je struktura za to odlično poslužila. Osim toga, svatko tko se u životu popeo ravnim stepenicama, zna se popeti i spiralnim.
Danas u Latinskoj Americi postoji nekoliko vrlo zanimljivih autora koji se bave diktaturom kao temom svojih romana, a preko latinskoameričkog magijskog realizma i mita… To se, pak, analizira pomoću koncepta vremena i prostora.
Mene uopće ne zanima intelektualističko prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas.
Ipak, smatram, da je suviše lako reći da je riječ o bestijalnom liku koji apsolutno vlada svojom zemljom i svojim narodom, da postoje nijanse u kojima se vidi tvoj implicitni kritički stav spram primitivizma i stagnacije zajednice u kojoj je moguće provoditi takvu diktaturu. Osim toga, smatram da tvoj diktator doživljava metamorfozu, od zaštitnika zajednice, kojom vlada kao primus inter pares, do diktatora naših dana.
To je nešto što bih htio da se već jednom sasvim pojasni. Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator ne postoji više. Danas je diktator rezultat američkog vojnog aparata i nema nikakve konkretne ljudske osobine. Patrijarh je obično bio narodnog podrijetla i njegova ga je vlastita klasa izdigla do toga. Upravo je zato zanimljiv kao literarna tema. On je produkt feudalnih odnosa u društvu, a na razini kulture bilo je najlakše mistificirati moć. U doba takvog diktatora narod nije patio, sam ga je narod mistificirao. Paternalizam mitskog diktatora zanosio je narod. To je povijesna stvarnost Latine Amerike i ne smijemo je miješati s nekim političkim shemama koje su posteriorne.
Mene uopće ne zanima intelektualističko prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas (…) Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator ne postoji više
Kako je nastalo to djelo?
Desetak godina čitao sam sve do čega sam došao o diktatorima. Onda sam to nastojao zaboraviti i ostati samo sa svojim vlastitim osjećajem o svemu tome. Bio je to kolaž zaključaka o meni. Nijedna anegdota koju sam opisao u “Jeseni patrijarha” ne odgovara stvarnosti, zbiljske su anegdote mnogo bolje i ponekad mnogo literarnije od mojih.
Jedna od važnih latinskoameričkih osobina i danas je mačizam (machismo). U “Jeseni patrijarha” eksplicitno je i u patrijarhovu uskliku: “Viva el macho!”
Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda. Prava snaga društva je u ženi, i ja smatram da se to vidi u mojim knjigama. Muškarci mogu učiniti (i čine) bilo kakvu povijesnu glupost, a ipak povijest ne mijenja svoj stav spram žene. Od svega najviše mrzim mačizam, a nježnost je vrlina kojoj se najviše divim. Ipak, žene su izgubile strpljenje, ne daju više indulgencije, više nam ništa ne opraštaju. Mislim da je muškarac nježniji od žene; to je njezin način osvete, koji proizlazi iz želje da se obrani. I tako nastaju individualni kompleksi koji se onda održavaju kao društveni problemi. U Latinskoj Americi, baš zato što nam žene niječu nježnost, postoji tako velika sklonost spram homoseksualizmu. Pred zakonom žena ima sve više prava i jednakosti, ali mentalitet je teže izmijeniti od zakona. Žene bi nam mogle mnogo više pomoći svojom nježnošću. Ja kažem da su svi muškarci impotentni, i da samo ponekad naiđemo na ženu koja nam pomogne. A sve to potječe, rekao sam već prije, od katolicizma, pomiješano s arapskim utjecajima. Samo smo nekim čudom živi.
U Evropi su tvoje knjige, i knjige nekih drugih latinskoameričkih pisaca – kao što su Alejo Carpentier, Roa Bastos, Juan Rolfo, Asturias itd. – naišle na veliki odjek. Čini se da komunikacija s Evropom nije teška.
Dijelim mišljenje da nas Evropljani ne razumiju kad nas čitaju polazeći od vlastitih shema. To se odnosi naročito na Francuze. Ali, smatram da bi komunikacija s Evropom kroz umjetnost mogla biti odlična. Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Evrope? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu.
Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda
Spomenuo si maštu. Za tvoja se djela kaže da su tako puna mašte da graniče s fantazijom…
Ne, ne. Mene fantazija uopće ne zanima. Fantazija je Walt Disney. Mene zanima imaginacija, jer ona sve pronalazi u stvarnosti, a ne u spekulaciji.
Kako objašnjavaš latinskoamerički literarni boom?
Taj nagli interes za latinskoameričku književnost za mene je posljedica nečeg mnogo važnijeg. Mi smo i prije pisali dobre i zanimljive knjige, a nitko ih nije poznavao. Najbolje djelo tog takozvanog booma, “Pedro Páramo” Juana Rulfa, napisano je prije više od dvadeset godina. Imao sam pet objavljenih knjiga, a nisu me poznavali ni u mojoj kući. Od prvog izdanja mojega najboljeg romana “Pukovniku nema tko da piše” prodano je 70 (sedamdeset) primjeraka. Trebao sam napisati ”Sto godina samoće” da bi se počeo čitati ”Pukovnik”. Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za Latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je “rezonantna kutija”. Ne samo što je Evropa počela čitati našu književnost, nego i mi sami.
Tako je u svjetskoj literaturi nekoliko latinskoameričkih pisaca izbilo u prvi red.
Točno. To je novi element u nas. Taj nagli, zarazni uspjeh nešto je što prije nije postojalo: pisac kao javna ličnost, kao zvijezda. Danas je nekima to toliko važno da ne znaš pišu ili radi pisanja ili radi toga da postanu poznati.
Što misliš o tom kulturnom elitizmu, o želji da se postane zvijezda?
Naravno da je ta pojava vrlo negativna. Ali “slava” se može kanalizirati i u pozitivnom pravcu. To je ono što ja nastojim. Na početku, kad sam postao slavan, vrlo sam se zbunio. Ja sam, zapravo, prilično stidljiv i ne volim se pokazivati u javnosti. Nikad ne idem na koktele, na književne kongrese i slične stvari. Ne pojavljujem se mnogo u javnosti, i to ima dobru stranu: čini me zanimljivijim, raste mit i intriga. To je kapital koji politički koristim, koji stavljam u službu Latinske Amerike.
Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Evrope? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu
Ta opća latinskoamerička/kontinentalna tendencija kod vas već dugo postoji. Od ratova za otcjepljenje od Španjolske, kad je Bolívar želio ostvariti svoj veliki san o ujedinjenoj Latinskoj Americi, preko Martija i njegova koncepta “naše Amerike” i Che Guevere koji je socijalističku revoluciju s Kube htio prenijeti na kontinent, pa sada ti koji si i službeno u raznim zemljama Latinske Amerike…
Nastojanje da se razdvoji Latinska Amerika oduvijek je bilo nametnuto izvana; to je umjetna tendencija koja odgovara drugima. Bilo bi, naravno, utopijski misliti da je Latinska Amerika jedinstvena. Postoje objektivne razlike između Čileanca, Argentinca, Meksikanca ili Urugvajca, ali u svijesti tih ljudi ne postoje stvarne granice. Upravo je svijest jednog Čileanca i jednog Meksikanca faktor ujedinjenja. Mnogo sam naučio boraveći u Evropi. Gladovao sam u Parizu s latinskoameričkim izbjeglicama. Evropa nam je dala dobru perspektivu Latinske Amerike. Kolumbijac sam, sad živim u Meksiku, pripadam venezuelskoj partiji MALS (socijalistički pokret Latinske Amerike), bio sam u panamskoj delegaciji, sa službenim panamskim pasošem, na potpisivanju sporazuma o kanalu… Radim za kubansku vladu i osjećam veliku solidarnost spram kubanske revolucije.
Uz toliko političko angažiranje. Imaš li vremena baviti se literaturom?
Nije riječ o vremenu. Odlučio sam da ništa ne objavim do pada Pinochetove diktature…
Nije li to pomalo umjetna odluka za jednog pisca?
Ne, to je politička odluka. Ja sam pisac u štrajku!
Uspješno se baviš političkim novinarstvom. Dobio si 1977. godine nagradu za političko novinarstvo.
Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji u cijelome svijetu moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se one iznesu. Ipak, sve novine u svijetu objavljuju moje članke. Tako sam stavio svoju književnu slavu u službu političkog novinarstva. Npr. članak o Angoli, kako sam je ja vidio, mnoge novine ne bi objavile da nije bilo mog potpisa. To je ujedno profesionalni i politički rad.
Trebao sam napisati ”Sto godina samoće” da bi se počeo čitati ”Pukovnik”. Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za Latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je “rezonantna kutija”. Ne samo što je Evropa počela čitati našu književnost, nego i mi sami
Tvoja solidarnost s Kubom i kubanskom revolucijom dobro je poznata. Radiš na knjizi o svakodnevnom životu na Kubi u doba blokade. U autointervjuu o tome u jednom meksičkom tjedniku postavio si sam sebi pitanje “Jesi li objektivan?” i odgovorio “Objektivan sam, ali ne i nepristran”. Možeš li nam reći nešto više o tok knjizi?
Ovdje u Jugoslaviji govorio sam ponešto o tome pa sad ne bih želio ništa ponavljati. Želim samo napomenuti nešto što je za me vrlo važno da se pravilno shvati. Ja sam doista solidaran s kubanskom revolucijom, ali ne idem svijetom propagirajući je. Jednostavno zato što to njoj nije potrebno. Znaš li da sam ja dobar kritičar kubanske revolucije. Ali ne izvana nego iznutra. Vrlo dobro poznajem prilike na Kubi i često s Kubancima, koji su vrlo samokritični, razgovaram o tome kako da se nešto unaprijedi. Oni, u pravilu vrlo dobro primaju moju kritiku. Mene je vrlo razveselila odluka o puštanju na slobodu 3600 političkih zatvorenika. Znaš li što to znači? To znači da je kubanska revolucija dosegla stupanj zrelosti kad ti zatvorenici, kontrarevolucionari, nisu više nimalo opasni za revoluciju. Mnogo o tome raspravljam na Kubi, ali nikad nisam zauzeo stav onih intelektualaca koji su napadali Kubu. Kubancima je jasno da ja nisam zagovornik tih zatvorenika, nego upravo odvjetnik revolucije i, kao takav, s njima mnogo razgovaram i o potrebi za što boljim informiranjem posredovanjem radija, televizije, novina. Kubanci lako “hvataju” američke stanice, a informacije Radio-Miamija nisu uopće prijateljski naklonjene Kubi. Isto je tako i sa sjevernoameričkim televizijskim programom i informacijama koje se prenose u susretima s rođacima koji žive u SAD.
Tome je pridonijelo i otvaranje zemlje, dolazak stranih turista itd.
Da, na Kubi postoji svijest o potrebi da se poveže s ostalim zemljama. Njezina duga izolacija iz svog prirodnog ambijenta, Latinske Amerike, blokada koju su nametnule Sjedinjene Države, po mojem je mišljenju najveće kršenje ljudskih prava u ovom stoljeću. Naravno da nije lako prevladati sve probleme koji su zbog toga nastali. Ja se, na polju informiranja, zalažem za što bolji radio i TV program, za što slobodnije novinarstvo, jer smatram da je to najbolji način da se suoči s informacijama koje dolaze izvana. Kubanci prihvaćaju moju pozitivnu kritiku jer znaju da je riječ o shvaćanju njihove stvarnosti i ulaženju u probleme, a ne o uobičajenoj kritici cenzure.
Hoće li otvaranje Kube možda dovesti do eventualne pojave potrošačkog mentaliteta?
To je rizik koji se ne može izbjeći. Ali, smatram da na Kubi postoji dovoljno visok moral da bi se moglo suočiti s tim rizikom. Ne vjerujem da je to neka stvarna opasanost za revoluciju.
Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi
Kako gledaš na razvoj odnosa Kube sa SAD?
Ne znam žele li Kuba ili Sjedinjene Države te odnose, ali oni su sad neizbježni. I jedna i druga zemlja nastojat će da što više izvuče. Ono što je bilo umjetno, potpuno lažno, to je gotovo dvadesetogodišnja blokada. Na žalost, malo je poznato kolike je žrtve podnio kubanski narod, kako se svakodnevno borilo na svim poljima, od kuhanja do odgajanja i obrazovanja djece. Zato i kažem da kubanski narod ima zaista visok stupanj svijesti i ne brine me da bi ga bilo što moglo staviti na kušnju.
U Latinskoj Americi postoji mnogo lijevo orijentiranih partija i pokreta koji poduzimaju konkretne akcije da bi se pomoglo narodima zemalja u kojima vladaju fašističke diktature, prikupljaju pomoć za izbjeglice, organiziraju akcije solidarnosti s narodom Nikaragve, vrše pritisak na fašističke vlade štrajkovima glađu, da bi se barem objavile liste nestalih političkih zatvorenika itd. Ipak, uza sve to, čini mi se da je latinskoamerička ljevica previše raspršena zbog tako različitih pristupa o putu u socijalizam i prevladavanju dubokih povijesnih kontradikcija – revolucijom.
Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi.
A što, kao pobornik mira u cijelome svijetu, misliš o najnovijem južnoazijskom sukobu?
Namjeravam uskoro otići tamo da na licu mjesta vidim što se događa.
Nedavno si osnovao Fondaciju za ljudska prava u Americi pod imenom Habeas, sa sjedištem u Meksiku, koju ćeš sam financirati dvije godine. Što je, zapravo, Habeas?
Nisam znao da se u Jugoslaviji već zna o tome. Veoma me veseli, jer potrebna je što veća solidarnost svih progresivnih snaga svijeta. Fondacija je nazvana po zakonu “Habeas Corpus”, koji daje pravo svakom građaninu da se odmah i javno pojavi pred sudom da bi se, nakon saslušanja, odlučilo je li zatvoren zakonski ili ne. Stanje političkih zatvorenika, nestalih i izbjeglica u Latinskoj Americi je alarmantno, kršenje osnovnih ljudskih prava, progoni i tortura doveli su do degradacije ljudskog dostojanstva, do svakodnevne nesigurnosti i poniženja. Prijedlog da se osnuje Fondacija odmah su podržali napredni ljudi cijele Latinske Amerike i Kariba. Tu su tri šefa država, kubanski pisac Nicolas Guillen i argentinski pisac Julio Cortázar, udovica Pabla Nerude, Matilda Urrutia de Neruda i mnogi drugi. Fondacija je osnovana tek u prosincu prošle godine i – više od obavještavanja javnosti o strahovitim nedaćama, koje prolaze naši narodi pod fašističkim režimima – nastojat ćemo pokrenuti sve snage da se oslobode politički zatvorenici, da se omogući povratak milijuna latinskoameričkih izbjeglica u njihove zemlje i da se onemogući daljnje divljanje diktatura. Spremni smo prihvatiti svaku inicijativu, individualnu ili neke političke organizacije, da bismo što prije ostvarili naše ciljeve.
(Važno je imati na umu da je intervju vođen ”daleke” 1979. godine. Prenosimo ga s portala Forum.tm).
In memoriam Gabriel García Márquez
Veličanstvena oluja mašte
IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet
Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.
I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.
Márquezovi romani čitali su se nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze
To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.
Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.
Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.
Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.
Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat
Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.
Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.
Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.
Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…
Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu
Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.
U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.
Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.
Bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda
I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.
Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.
Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?
Odgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.
Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.
Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo
On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.
Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.
Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.
Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).
Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana
U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.
Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.
Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.
Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?
Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…
Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.
Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?
Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.
Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Papa, daj nam kondome!
Katolički vjernici, onaj puk Božji na koji se Katolička crkva poziva i koji joj jedini na ovom svijetu priskrbljuje legitimitet, odbacuju crkveni nauk u pogledu spolnog morala uz koji čvrsto prianja katolički magisterij. To u Vatikan javljaju biskupske konferencije iz Njemačke, Švicarske, Francuske, svaki dan nove, kako koja sabire rezultate ankete među svojim vjernicima koje je naručio glavni tajnik Biskupske sinode mons. Baldisseri.
To su, uostalom, svojom praksom pokazali i sami katolički vjernici kojegdje po svijetu, neki od njih i državnim referendumima. A jučer je prispjela i ozbiljna anketa, na reprezentativnom uzorku 12.038 katolika u 12 zemalja na četiri kontinenata, u kojima je 61 posto ukupne katoličke populacije na svijetu (Meksiko i SAD u Sjevernoj, a Argentina, Brazil i Kolumbija u Južnoj Americi; Kongo i Uganda u Africi; Francuska, Italija, Španjolska i Poljska u Evropi; Filipini u Aziji). Ispitani su mahom prakticirajući katolici, oni koji na misu idu svaki ili gotovo svaki tjedan.
Katolički vjernici, onaj puk Božji na koji se Katolička crkva poziva i koji joj jedini na ovom svijetu priskrbljuje legitimitet, odbacuju crkveni nauk u pogledu spolnog morala uz koji čvrsto prianja katolički magisterij
Anketu je naručila Univision, glavna televizijska mreža na španjolskom jeziku u Sjedinjenim Državama Amerike, provela ju je Bendixen & Amandi International, međunarodna savjetodavna agencija koju redovito angažiraju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Bijela kuća, a rezultate su ekskluzivno objavili i dnevni listovi Washington Post, El País (Madrid) i la Republica (Rim). Dakle, anketa se doima relevantnom: nije riječ samo o dojmu, bilo novinarskome, bilo biskupskome, niti je riječ o parcijalnom podatku – nego o fundiranom istraživanju stavova katoličke populacije.
Ta populacija snažno podržava papu Franu. Njime je čak oduševljena: više od 80 posto vjernika tvrdi da im se sviđa ili veoma sviđa, a manje od 5 posto veli da im se ne sviđa (uspoređujući s kritikama koje čujem u Vatikanu i oko njega, među prelatima i među vatikanistima, čini mi se nespornim da Papu više vole vjernici nego kler: prvima ulijeva nadu, drugima otima sigurnost, pravo na tihu kolotečinu, na birokratsko distribuiranje Gospodina).
U nekim zemljama sviđanje se penje iznad 90 posto (u Italiji čak na 99). Prema tome, rezultati ankete nisu upereni protiv Pape, dakle ni protiv magisterija Crkve i njezina nauka – osim u posve određenom segmentu.
Ta populacija snažno podržava papu Franu. Njime je čak oduševljena: više od 80 posto vjernika tvrdi da im se sviđa ili veoma sviđa, a manje od 5 posto veli da im se ne sviđa (uspoređujući s kritikama koje čujem u Vatikanu i oko njega, među prelatima i među vatikanistima, čini mi se nespornim da Papu više vole vjernici nego kler: prvima ulijeva nadu, drugima otima sigurnost, pravo na tihu kolotečinu, na birokratsko distribuiranje Gospodina). U nekim zemljama sviđanje se penje iznad 90 posto (u Italiji čak na 99). Prema tome, rezultati ankete nisu upereni protiv Pape, dakle ni protiv magisterija Crkve i njezina nauka – osim u posve određenom segmentu
Pneumatolozima (to su specijalisti za Duha svetoga, nisam ih ja tako nazvao) ostaje da objasne gdje Duh puše: među biskupima (koje bi morala zapasti karizma magisterija) ili među vjerništvom (koje Duh također poziva na svetost). ”Duh puše kuda hoće”, glasi stara maksima. Kuda puše – pozna se po znacima vremena.
E, na Sinodi će u listopadu biti tegobna zadaća da otkrije je li ova anketa objavila znake vremena ili pak obmanu hedonizma i relativizma, kako to kažu posljednji pape, pošto je Pavao VI. utvrdio obrambenu liniju.
Najmanje su suglasni s naukom Katoličke crkve u pogledu kontracepcije: podržava je 80,9 posto ispitanih vjernika. Za pravo na razvod braka opredijelilo se njih 59,6 posto.
Samo 10 posto vjernika smatra da žena ima pravo na abortus u svakom slučaju, ali još 58 posto ih smatra da ima pravo u određenim slučajevima (nisu specificirani). Većina – njih 52 posto – smatra da svećenik mora imati pravo biti oženjen (zanimljivo je da nakon Filipina sa 21 posto najmanje podrške svećeničkom braku daju u Kongu i Ugandi, gdje se pak najmanje zamjera svećeniku koji se ne uzdržava od spolnih odnosa).
Najveću sklonost spolnom nauku Katoličke crkve pokazuju Kongo i Uganda (gdje je, zapravo, najveća diskrepancija u pogledu prihvaćanja i primjene nauka), pa Filipini, dok su ”najliberalnije” Španjolska i Sjedinjene Države, pa Francuska.
Najmanje su spremni poslušati crkveni nauk u pogledu kontracepcije (jedino u Ugandi 54 posto, u Francuskoj jedva 4 posto), najbliži su Vatikanu u odbacivanju jednospolnih brakova (podržava ih 64 posto u Španjolskoj i 54 posto u SAD, a drugdje manje od polovice; protiv njih je 98 posto u Kongu i 99 posto u Ugandi). Gotovo 50 posto (47,4) smatra da treba odobriti svećeničko ređenje žena; većina je protiv toga na Filipinima, u Ugandi i Kongu, u Poljskoj te začudo u Kolumbiji, drugdje je većina za.
Anketa pokazuje veću koherenciju među katolicima i manju razinu licemjerja spram odstupanja prakse od nauka. Naime, mnogi katolici, uključujući tu i latinoameričke i španjolske, ne popuštaju potrebama, iako su svjesni da bi time počinili grijeh – nego oni ta ponašanja po svojoj savjesti ne smatraju grijehom, ne vide da bi time uvrijedili Boga, iako ih svećenici u to uvjeravaju
Najbliži pozicijama Crkve su oženjeni stariji od 55 godina koji žive u malim mjestima i redovito idu na misu.
Rezultati ove ankete meni su donekle neočekivani. Ona zapravo pokazuje veću koherenciju među katolicima i manju razinu licemjerja spram odstupanja prakse od nauka. Naime, mnogi katolici, uključujući tu i latinoameričke i španjolske, ne popuštaju potrebama, iako su svjesni da bi time počinili grijeh – nego oni ta ponašanja po svojoj savjesti ne smatraju grijehom, ne vide da bi time uvrijedili Boga, iako ih svećenici u to uvjeravaju.
Oni, zapravo, ne odbacuju katolički način života, nego smatraju da ga tumače vjernije intenciji Boga, poglavito Isusa, nego što ga tumači magisterij Katoličke crkve.
O tom fenomenu će još trebati razmisliti – ali se čini da današnji vjernik sve više sam sebi tumači vjeru, a sve manje vjeruje svećeniku, osobito u onim aspektima života kojih se svećenik morao odreći, poput spolnih i bračnih odnosa.
Koliko se katolici opiru učenju Katoličke crkve?
80,91 posto – za pravo na kontracepciju
59,58 posto – za pravo na razvod braka
58,00 posto – za pravo na abortus u određenim slučajevima (+ 10,25 posto u svakom slučaju)
52,25 posto – za pravo svećenika na ženidbu
47,41 posto – za pravo žena da budu svećenice
31,08 posto – za pravo na istospolni brak
(Prenosimo, autorovom dozvolom, iz Jutarnjeg lista)